pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

petak, 26.10.2012.

6 / Težina Križa


I ako te na grijeh navodi ruka tvoja, odsijeci je! Bolje ti je bez ruke u život ući, nego li s obje ruke otići u pakao, u oganj vječni, gdje ''crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi''. (Evanđelje po Marku, 9:43-44)
I ako te na grijeh navodi noga tvoja, odsijeci je! Bolje ti je ući u život hromu, nego li s dvije noge da te bace u pakao, u oganj vječni, gdje ''crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi''. (Evanđelje po Marku, 9:45-46)
Ako te na grijeh navodi i oko tvoje, iskopaj ga! Bolje ti je s jednijem okom ući u carstvo Božje, nego li s dva oka da te bace u pakao ognjeni, gdje ''crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi''. (Evanđelje po Marku, 9:47-48)
I čuj, ako kažemo da će ti biti dosta po ud gore i dolje, jasno ti je sve, jel'? Znaš što slijedi...
Ako te na grijeh navodi i pimpek tvoj, presudi mu! Bolje ti je i bez pimpeka ostati čist, nego li s Jedinim gorjeti u paklu vječnom, gdje ''crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi''. (Evanđelje po peru u šaci, 1:1-2)
A ako te i Guzica tvoja navodi na grijeh, uposli je neprijatnostima! Bolje ti je sve samim mučnim poslima zaslužiti Raj, nego li s osmijehom na licu završiti u paklu, gdje ''crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi''. (Evanđelje po peru u šaci, 1:3-4)

Augustinova kanonizacija ''istočnog grijeha'' učinila je čovjeka inherentno grešnikom. Barbarstvo počinje kod kuće, jer kod kuće se ponavlja ono što se utuvljuje u crkvi: trebaš uzeti samoga sebe, vlastitu slabost krvi i mesa – svoju Guzicu – za svoga neprijatelja, koji te hoće upropastiti. Pobjeda nad Guzicom kao pobjeda nad samim sobom (napastima komocije, ugode).

And a crack on the head
Is just what you get
WHY ? Because of what you are!


Odricanje od sebe. Poricanje sebe. Mora ti biti loše, to je važno. Tako okajavaš. Ako ti je dobro – zašto si to dozvoljavaš?! Protukršćanski je, kako uočava u svojoj genealogiji morala Nietzsche, sve što ne gleda nezadovoljno i dobre volje ide svojim putem.

Isti je brko autor Antikrista, knjige-optužbe protiv kršćanstva. Bolna je, jeziva drama koja mi puca pred očima: pomaknuo sam zavjesu s čovjekove pokvarenosti. (...) Povijest ''viših osjećaja'', ''idealâ čovječanstva'' – i možda ću je morati ispričati – bila bi gotovo objašnjenje zašto je čovjek tako pokvaren. (...) Ne kaže se ''Ništa'': umjesto toga kaže se ''Onostranost''; ili ''Bog''; ili ''pravi život''; ili nirvana, spasenje, blaženstvo... Ta nevina retorika iz carstva religijsko-moralne idiosinkrazije čini se mnogo nevinijom čim se shvati koja se tendencija krije pod plaštem uzvišenih riječi: tendencija neprijateljstva prema životu.

Što je trebalo zapamtiti iz 4. posta u ovom serijalu, ''Kasarne sv. Augustina''? Da je jezgra puritanskog etosa usađivanje krivnje u ljude, kao u onog Coetzeeovog retrivera, zbog same njihove naravi – ''ljudskog stanja'' – pa da budu spremni sami sebe kazniti. To je i sadržaj Nietzscheove optužnice: napada kršćanstvo jer napada zlostavljanje ljudi. U njemu se kao zanimanje, kao sredstvo protiv dosade, prakticira kazuistika grijeha, samokritika, inkvizicija savjesti (...) Kršćanski je određeni smisao za okrutnost, prema sebi i drugima (...) Kršćanski je mrziti duh, ponos, hrabrost, slobodu, libertinage duha; kršćanski je mrziti osjetila, radosti osjetila, radost općenito...

Nietzsche govori o kršćanstvu, ali zapravo napada jedan njegov sloj, koji kršćanstvu dođe kao istovremeno uži i širi pojam: puritanski asketizam. Ovakve stvari: grijeh, krivnja, nečista savjest, pokajanje, strah, kazna, bič, muka, ispaštanje... Treća rasprava iz knjige Uz genealogiju morala nosi naziv: ''Što znače asketski ideali?'' Posvuda bič, pokajnička košulja, izgladnjelo tijelo, skrušenost. Posvuda grešnik koji sama sebe muči na groznim mučilima nemirne, bolesno pohotne savjesti. Posvuda nijema bol, bezumni strah, agonija izmučena srca, grčevi nepoznate sreće, krik za ''izbavljenjem''. U Sumraku idola kaže: Svetac, koji se dopao Bogu, jest idealan kastrat... Život se svršava tamo gdje počinje ''carstvo božje''... Naziva to ''metafizikom dželata''. Krvništvo je u postavljanju kao imperativa idealnog vrijednosnog imaginarija ''Boga'' kao protupojma i osude čovjeka, čime se u svrhu ''liječenja'' ljudske prirode vrši kastracija. Da bi ukrotila id, Crkva je pribjegla radikalnim mjerama, barbarstvu škopljenja, škođenja, unakaživanja; čovjek je postao ''grešnik'', sjedio je u kavezu, zatvorili su ga među same strašne pojmove... I eto, ležao je tamo bolestan, jadan, ogorčen na samoga sebe; pun mržnje prema pobudama za život, pun podozrenja prema svemu što je još bilo snažno i sretno. Jednom riječju, ''kršćanin''... Fiziološki rečeno: u borbi sa zvijeri, narušavanje njena zdravlja može biti jedino sredstvo da se ona oslabi. To je shvatila crkva: ona je upropaštavala čovjeka, ona ga je slabila, – ali ona je izražavala pretenziju na to da ga je ''popravila''... Kao doktori koji odrežu nogu zbog gljivice na noktu. Sablažnjava te mali prst? Sijeci do iznad koljena! Formulirajući to, moglo bi se reći: sva sredstva kojima je do sada čovječanstvo trebalo učiniti moralnim, bila su iz temelja nemoralna.



U Ecce homo Nietzsche se ne stidi rekognizirati historijski značaj svog razmicanja zavjese s ''bezvrijednosti svih vrijednosti'' u koje se milenijima vjerovalo. Poznajem svoju sudbinu. Jednom će se uz moje ime vezivati sjećanje na nešto ogromno – na krizu kakve nije bilo na Zemlji, na najdublju koliziju savjesti, na odluku prizvanu protiv svega u što se do tada vjerovalo, što je bilo zahtjevano, osvećivano. Nisam čovjek, ja sam dinamit. (...) moja je istina strašna: jer laž se dosad zvalo istinom. Može li to oštrije? Toliko promašiti, ne kao pojedinac, ne kao narod, nego kao čovječanstvo!... Naučiti da se preziru najprvotniji instinkti života; izlažirati neku ''dušu'', neki ''duh'', da bi se ubogaljilo tijelo; učiti da se u pretpostavci života, u spolnosti, vidi nešto nečisto; u nužnosti rasta, u strogoj sebičnosti (– riječ je već klevetnička! –) tražiti zlo načelo (...) Taj jedini moral koji je dosad bio naučavan, moral od-sebljavanja (Entselbstung), odaje volju za krajem, poriče život u najdubljim temeljima.

Ecce homo se općenito uzima za manifest grandomana: Razotkrivanje kršćanskog morala je događaj koji nema sebi sličnog, istinska katastrofa. Onaj koji nas o njemu prosvjećuje, taj je force majeure, sudbina – on raspolućuje povijest čovječanstva. Postoji život prije njega, postoji život poslije njega... Nije baš najpreporučljiviji takt tako bez krzmanja puhati u vlastita jedra. U kojoj mjeri se radi o megalomaniji bez pokrića? Koliko je stvarno u pitanju prijeloman događaj? Neka zaključi svatko za sebe. Sve što se dosad zvalo ''istina'' prepoznato je kao najštetniji, najpodmukliji, najpodzemniji, oblik laži; izgovor da se ''poboljša'' čovječanstvo prepoznato je kao lukavstvo da se sam život isisa, učini slabokrvnim. Moral kao vampirizam...


Et ouais c'est moi

Ja pa ja. Ja sam radosni poslanik kakvog nije bilo (...) Ja sam kudikamo najstrašniji čovjek koji je dosad postojao; to ne isključuje da ću biti najdobrotvorniji.

Sigurno se pitate... jasno da nije slučajnost što sam za kraj paragrafa izvojio baš ovo o ''radosnom poslaniku''.



Kant je bio deklarirani fetišist kategoričnosti i općosti. Da treba djelovati samo prema onom postulatu koji bi smio postati opći zakon. Ideja je u negledanju vlastitog interesa i probitka, nego objektiviranju do apstraktnog dobra: da se čini što je Ispravno, a ne ono što paše mojoj vlastitoj Guzici.

Ja sam evo jutros želio ostati u krevetu kunjati, baš mi bilo slatko i toplo, dok vani magla guši, kiša udara. Ali što bi bilo kad bi svi tako ostali u krevetu? Svijet bi propao u gladi i bijedi – i tako sam se ja dovukao do posla. Važno je podcrtati: nisam želio, ali sam ipak to učinio. Ili, npr. (originalan Kantov primjer): čovjek se poželi ubiti. Da li bi takav postupak mogao biti primjerom za cijelo čovječanstvo? Jasno da ne – ergo, samoubojstvo je univerzalno nemoralan postupak. Dakle, nemoguće je da bi ona maksima (po kojoj ću si skratiti muke ako mi u budućnosti prijeti više zla nego ugode) mogla opstojati kao opći prirodni zakon, pa prema tome ona potpuno proturječi najvišem principu svake dužnosti. Ako sam sebični slabić, koknut ću se svejedno, ali ako želim biti karakter i postupiti moralno – right umjesto convenient – ne smijem to učiniti. Čovjek treba imati snažno razvijen osjećaj Dužnosti, da se natjera uvijek postupati u skladu s najvišim moralnim principom.

Kant je povijesno jako važan mislilac, među najpoštovanijima, dan-danas u svakom udžbeniku filozofije prednjači po broju posvećenih mu stranica. Francekova Majka nije ga čitala, filozofija ju nikad nije zanimala, ali nekim, tko zna kakvim posrednim putem, koncept Guzice posložio joj se na isti način. Guzica ne smije pobijediti, nego Krepost – a Krepost je definirana kao: oduprijeti se Guzici, činiti suprotno od onoga što se želi činiti. Među najizrazitijim stvarima koje se ne želi činiti je, naravno – raditi. Rekoh ''naravno'', jer je crnčenje upravo time i definirano: prisilom na neželjenosti. Ako uživaš u nečemu, ako nije neprijatno, ako se ne moraš tjerati, nitko ti to neće uvažavati kao crnčenje, tj. Krepost, jer – gdje je tu Zasluga?

U podlozi sabotiranja Guzice putem ispoštovane Kreposti stoji pojam Zasluge. Stječemo ju zadužujući okolinu time što ćemo obaviti nešto mučno, što se mora, a ne želi. Nitko, primjerice, ne hrli silaziti svakoga dana u kanalizaciju među smradove i imati, ako se zadesiš u krivoj rupi, 70% šanse i krepati na svom odvratnom poslu. Ali što bi bilo sa svijetom kada bi nesilaženje dolje postalo opći princip? Nitko baš nije jako željan niti ići spašavati karamboliranu nuklearku i umrijeti za par tjedana od radijacijske bolesti. Pa ipak su radnici-heroji iz Fukushime, kad je došlo do najgoreg, potisnuli rezon vlastitih Guzica i izabrali primijeniti Krepost, požrtvovno išli hladiti nuklearku – jer bolje je i ne zamišljati što bi bilo sa svijetom da je neodlaženje hladiti postalo opći princip.

Ima smisla taj Kantov moral, zar ne?

U današnjem svijetu pojam Zasluge kurentan je gotovo do eksnominacijske razine. Zar bi moglo ne biti tako? Zar bi moglo biti ikako drugačije? U zraku uvijek stoji pitanje tko što Zaslužuje, prema ključu koliko je neprijatnosti/truda/muke preuzeo na sebe. Ako sam, recimo, danonoćno maltretirao sebe štrebanjem, profesori će reći da Zaslužujem dobru ocjenu (za razliku od luzera koji nisu dovoljno zagrijali stolicu pa su pali ispit, odnosno lopova koji su ocjene dobili na prevaru – bez Zasluge – prepisavši). Ako sam se stručno usavršavao do jaja i sav prštim od ''konkurentnosti'' i ''kompetentnosti'' na tržištu rada, šefovi će me pohvaliti i zaključiti da Zaslužujem dobru plaću (za razliku od luzera koji bezvoljno odrađuju pa su tako i plaćeni, odnosno parazita koji su unosne poslove dobili na prevaru – bez Zasluge – preko šnjure). Ako sam puno ''radio na sebi'', ''ulagao u sebe'', tlačio se u teretani, brojao kalorije, iznjedrio visoku situiranost i cool hobije, naučio Igru itd., sex&veze gurui će ocijeniti da Zaslužujem dobru žensku (za razliku od luzera koji se nisu izgradili Igrom, tijelom i karijerom pa nek' vodaju ružne rospije, odnosno guzonjinih sinova koji su svoje namontiranice uhvatili na prevaru – bez Zasluge – parkiravši im beemvejca pod sise). Naše ocjene, naše plaće, naši komfori, naši statusi, naši komadi, sve ''samo za odlikaše''... na djelu je ogledavanje, mjerenje, onda i natjecanje i napokon posvećivanje, što čini meritokratski moral u kojemu se čast dijeli prema Zasluzi. Temeljni ideal: koliko si zavrijedio, toliko dobiješ!



Glavna teorijska briga Augustinove teologije bila je kako objasniti Adamovu požudu (čitaj: ukrućenost uda), prijeko potrebnu za nastanak čovječanstva. Otkud bludne misli u Raju, prije Pada? A je li moglo biti erekcije bez bludnih misli? Je, po sv. Teologiji: da je Adam to kao stroj bez duše, mehaničkom voljnom gestom, istovjetnom dizanju ruke – tj. bez užitka... Važno je da bude ljudskoj prirodi neprijatno, inače nije sveto. Nije godilo, ali Dužnost je Dužnost – junački je stisnuo zube i odradio na Evi prokreacijski partijski zadatak. Mislio je na Englesku.

Još jedna stvar koju je Nietzsche u Antikristu naveo protiv kršćanstva: smrad ispod pazuha. U njemu se prezire tijelo, higijena odbija kao čulnost; i sama Crkva brani se od čistoće ( – prva kršćanska mjera nakon izgona Maura bilo je zatvaranje javnih kupališta, kojih je samo u Cordobi bilo 270). No, pa zašto sad anatema i na kupanje, pitao bi se netko naivan. Biti ''blizak Bogu'' znači plijeviti iz sebe sve tragove ''oholosti''. Čovjek se mora osloboditi ponosa; smije se biti isključivo skroman, ponizan, lišen samoljublja i taštine. Papa je istaknuo da postoji duboka razlika između Boga i čovjeka u častohleplju. To Benedikt XVI na nekoj nedavnoj misi : U ljudima je ponos duboko ukorijenjen te traži neprestani nadzor i čišćenje za razliku od Blažene Djevice Marije, koja je posvema sinkronizirana s Bogom... Imati ego, moći reći ''ja''? Oholost! Digne ti se – ali ne mehanički kao ruka, nego erotskom hidraulikom? Oholost! To je prizemno i nedostojno u čulnosti, suprotno svetome, sigurno ne nešto na Božju sliku i priliku. Smijati se, biti radostan? Oholost! Najveći no-no je baš to: radost, užitak, čulnost, ne biti sneveseljen, ne trpiti – jer patnja, trpljenje je, znamo, definicija Vrline, Kreposti, a kad nam godi i uživamo, to je Guzica. Općeniti pojam anateme: mariti za sebe. Ključna riječ: samoljublje. Dobro, a kakve veze kupanje ima s tim? Dosta izravne: kupanje je oblik brige o tijelu. Čekaj malo, brinuti se o svom tijelu, o sebi? Samoljubivost, oholost! Apage Satanas!



Dva Sveta, Pavao i Augustin, originalni kanonizatori, ustanovili su kršćansku religiju kao kult žrtve, mučenja, martirstva. Iz djelovanja i osobe Isusa iz Nazareta, kako je to ostalo zapisano, dalo bi se razabrati mnoge inspirativne stvari, tipa slobodnog, bespoštednog duha, integriteta, koštane plemenitosti, jaja i kralježnice par excellence, etičke liberalnosti te širine daleko ispred svog vremena, psihološke pronicljivosti, jezika koji govori ne riječima, nego munjama, otmjenosti onoga tko u svakoj situaciji ostaje iznad situacije, i sl. Sljedbeničke vojske s Pavlom na čelu se, međutim, nije ništa od toga dojmilo; morali su si ga prevesti (komentira Antikrist Nietzsche) na vlastitu sirovost kako bi uopće nešto od toga razumjeli – za njih je taj tip počeo postojati tek nakon uobličenja u poznatije oblike... u Proroka, Mesiju, budućega suca, moralista, čudotvorca, u Ivana Krstitelja... S najvećom klimakteričnom strašću fokusirali su se na epizodu pribijanja na Križ. Cijela priča reducirana, kao u Gibsonovoj Pasiji, na posljednjih 12 sati, ''Muku Isusovu'', pornografiju krvavih scena, snuff naslađivanje. Samo to od cijele ''radosne vijesti'': pokora, Križ, Križni put, takve stvari; isključivo grozne, anti-radosne vijesti. Otkud im onda naslov? Radost im dođe rezervirana za ideju Uskrsnuća, obećanje o Spasu Duše, znači za onu stranu, posthumnu, dok na ovom svijetu ništa osim ''doline suza''. Taj ''radosni vjesnik'' umro je kako je živio, kako je poučavao – ne da bi ''izbavio ljude'', nego da bi pokazao kako treba živjeti. Ali oni su to brže-bolje izokrenuli, na svoju mjeru. Evanđelje je umrlo na križu. Ono što se od toga trenutka naziva ''evanđeljem'' već je bilo suprotno od onoga što je on proživio: ''loša vijest'', dysangelium. Pavlova vijest. U Pavlu se utjelovljuje tip suprotnosti ''radosnom vjesniku'', genij u mržnji, u viziji mržnje, u nepopustljivoj logici mržnje. Što li sve nije taj disanđelist žrtvovao mržnji! Prije svega Otkupitelja: pribio ga je na svoj križ. Život, primjer, nauk, smrt, smisao i pravo cijeloga evanđelja – ništa više nije postojalo kad je taj krivotvoritelj iz mržnje spoznao samo ono što je on mogao upotrijebiti. Ne realnost, ne povijesnu istinu! (...) izmislio je sebi povijest prvoga kršćanstva. Štoviše, ponovno je krivotvorio povijest Izraela kako bi se ona mogla pojaviti kao pretpovijest za njegovo djelo: svi su proroci pričali o njegovu ''Otkupitelju''... Trik je u prosljeđivanju u onostrano. Pavao je jednostavno premjestio težište cijeloga onoga života iza ovoga života – u laž o ''uskrslom Isusu''.

Odmah pod nastupnim postom ovog serijala, komentatorica Samohranamajka vidovito mi je skrenula pažnju na nešto što je našla na netu. Radi se o traktatu nekom, koji se u jednoj bilješki referira na distinkciju Williama Jamesa između Once-born i Twice-born tipova ljudi. The Once-Born (or Healthy-Minded) are joyful, optimistic, and confident; the Twice-Born (or Sick Souls), ''conscious of their own sinfulness and the sinfulness of the world around them,'' ''tend to prefer punishment to forgiveness, the Day of Judgment to the Beatific Vision, justice to Mercy, righteousness to happiness, asceticism to pleasure, Protestantism to Catholicism, Puritanism to either''...



Sve knjige Starog zavjeta, uključivo Zakon i proroke, skroz-naskroz su od te Twice-born, puritanske, svećeničke sorte (u daljnjem tekstu: 2PS) opominjućeg dugog kažiprsta, ispunjene etosom na bazi kasarne i logora. Već sam pojam zavjetovanja (s Bogom; Bogu) dovoljno govori o kakvoj patologiji se radi. Suština povijesnog nastupa protagonista evanđelja je emancipacija od siledžijstva Zavjeta i svih utjeranih osjećaja krivnje; ''radosna vijest'' tj. rušenje autoriteta Zakona, direktno miniranje 2PS (zato i je razdražio nadležne svećenike do razine na kojoj nisu ni od čega prezali samo da ga likvidiraju). Savao, ortodoksni svećenik, farizej profesionalac, isprva progonitelj narastajuće heretičke družine, koji postaje Pavao u trenutku kad shvati da bi bolja taktika bila zajahati, genijalno-podlom rošadom, uz malo falsificiranja i koju preobraćeničku lovačku priču, na samoj Isusovoj protu-2PS subverziji – kao na novom konju 2PS autoriteta! I eto nam Pavla, silazi sa Sinaja kao nekad Mojsije, s novim Zavjetom u rukama, pun poslanica u kojima sustavno iskrivljava, krivotvori značenje ''radosne vijesti'', puneći je puritanskim sadržajem. Punim jedrima nazad na Twice-born! Njegova je potreba bila moć; s Pavlom je svećenik ponovno htio na vlast – mogao je upotrijebiti samo pojmove, nauk, simbole kojima se tiraniziraju mase, stvaraju krda. Što je poslije Muhamed jedino posudio od kršćanstva? Izum Pavla, njegovo sredstvo svećeničke tiranije, stvaranja krda, vjerovanje u besmrtnost – znači, nauk o ''sudu''...

Za razliku od Ratzingera, koji, slijedeći Pavlovu nit, podcrtava nepremostivu udaljenost čovjeka od Boga (zbog ljudskog prljavog, pokvarenog, grešnog ponosa) u čitavoj psihologiji ''Evanđelja'' nedostaje pojam krivnje i kazne, pa i pojam nagrade. ''Grijeh'', svaki odnos udaljenosti između Boga i čovjeka ukinut je – upravo to je ''radosna vijest''. Ništa se tu ne obećava, ništa ne zapovijeda, ništa ne uvjetuje... Poremećeni um male zajednice dao je na to zastrašujuće apsurdni odgovor: Bog je dao svojeg sina radi oprosta grijehâ, kao žrtvu. I time je odjednom došao kraj evanđelju!

Religija kao molitveno opsesiranje nad tim da netko ''pati za njih'', ''umre za njih'', ''otkupi'' ih. I od toga trenutka u tip Spasitelja postupno su ušli nauk o Sudu i o ponovnu dolasku, nauk o smrti kao žrtvenoj smrti, nauk o uskrsnuću (...) I najednom je od evanđelja poteklo najomraženije od svih neispunjivih obećanja, bestidni nauk o osobnoj besmrtnosti... Sam Pavao poučavao je o njoj i kao o nagradi!...



Patnja kao jedino što postoji i najviša vrijednost društva crnih vrana; to su oni što najviše vole pričati o ''nošenju svog Križa'' i zato su kršćani: ah, Križ, Križ, jebo ih Križ.

Prepoznaje ih se i po natjecanju u težini Svog Križa. Što im je Križ veći i teži, mogu višlje uzdići čela.

Pisao sam jednom o poetici Miše Kovača... ''ništa teže bol kad steže''; ''oka nisam sklopio svu tugu svijeta popio''; ''uzeo mi Bog pola srca mog''; ''dok sudbina nije rekla svoje dok nije rekla dosta u jednom trenutku od mog života pepeo samo osta''; ''a dušu sam dao dušu sam dao za malo sreće radosti i veselja u meni sada tuga je našla najboljeg prijatelja''... Što odmah upada u oči na ovim stihovima? To svak' vidi: da su brutalno loši, baš ono, dibidus – izuzetno netalentirani i naprosto glupi (rado bih izbjegao grube riječi, ali nema tu blaže koja bi odgovarala). A takvi su zato što su hinjeni. On je samo izvođač, i teško da bi ikada bio optužen da je to njemu dok pjeva Tužno srce moje srce i stvarno tužno (a za par minuta da mu je odmah Dalmacija u oku). Pjesmu se ne piše jer se nešto osjeća, nego se trudi osjećati da bi se iznjedrilo pjesmu. Autor se forsira na emociju, pa otuda ne nalazi prave riječi – umjesto kojih mu onda ne preostaje nego da upotrijebi stereotipne, i zato to biva čak tako glupo. Ali sad je pitanje: zašto on osjeća uopće potrebu da nešto hini? Zato što postoji publika koja dolazi na koncerte i festivale, pa treba imati nešto s čime će se izaći pred njih. Ali da li je slučajnost što gomila pjesama puca od tog istog motiva ''ništa teže bol kad steže''? Ne, jer cijela poanta i je u tome da pjesme koje se piše da bi se imalo s nečim izaći pred publiku pucaju od emocionalnosti koje će podražavati emocionalni kozmos prosječnog posjetitelja festivala (i dodvoravati mu se). One njega moraju ''pogađati u dušu'', a što se svodi na nekoliko dobro poznatih motiva: žena, vino, rodna gruda, i iznad svega: ''tužno srce moje''.

To je zato što živimo u kulturi koja njeguje kult patnje. Knez Miškin Dostojevskog kad mu pokažu sliku Nastasje Filipovne uvjeren je kako je njena sudbina daleko od obične, tj. ona je strašno patila (vidi joj se na licu). Zato mu Nastasja postaje objekt ljubavi: vrijednija od običnih ljudi koji su manje mučenici. Kaže joj: Ja nisam ništa, ali vi, vi ste patili.

Čovjek je nešto onoliko koliko pati. To je kriterij vrijednosti: koliko je težak Križ koji u životu nosi. Jedna od tema Čovjeka u futroli bila su i natjecanja čiji će biti teži i veći. Počinje se nalaziti čast u bivanju što boljim i uspješnijim u tom moralu okrutnosti prema sebi, samounižavanja, odricanja od ''svijeta'' i ''tijela'', forsiranja ''čistoće''. Pojmovi ''krivnje'', ''grijeha'', ''poročnosti'', ''požude'' – kao sredstvo tiranije, pounutreni u samodisciplinu, samonadzor, samosvladavanje. Može se postati i pravednikom – a to znači nešto kao demonstrantom – evo, vidite, ovako se to radi, i pozivati na red: zašto i vi niste kao ja. Čovjek je kriv kao takav, svaka jedinka, ali oni koji su pravednici i koji se temeljito pridržavaju Božjeg Zakona, moralno su iznad zato što svoju grešnu prirodu začepljuju u sebi, vežu je na lanac, za razliku od pogana koji ju puštaju s lanca. Zato se rado tiraniziraju: jer si tim putem osiguravaju sliku svijeta u kojem su oni iznad.

Gdje je lopta, tu je i sport. U ovom slučaju radi se o sportu pravedništva, a loptu počnu predstavljati glagoli kao bičevati se, zatvarati u samicu, jesti samo korijenje... Natjecanje: tko će biti veći svetac. Pravoslavci imaju prikladan izraz: podvižništvo. Isposništvo ili podvižništvo je upravo to: trening za podvige, kao što se i atletičar odriče normalnog života (živi ''sportski'') samo da bi jednom čuo aplauz kojim ga kao šampiona nagrađuje publika na stadionu. Zamišljaš kako ti se drugi dive i poštuju te – i već to je dovoljno za život. Ima li većega uživanja?

Paradoks je sadržan u nastojanju da se preko unižavanja sebe – sebe uzvisuje. Tko si navaljuje veći Križ, više sebe muči, više je pogazio samoljublje, taj pobjeđuje. Življenjem na stupu, recimo... ili samouskraćivanjem higijenskih luksuza – ni to nije loša vrsta utrke. Svi na start! Zapušten život u nečistoći obdržavalo je mnogo tzv. svetaca, koji su predstavljali primjer na koji su se trebali ugledati Crkva i cijelo društvo, kao neka vrsta dokaza svetosti. Sv. Jeronim u Brevijaru Rimske Crkve pobožno naglašava kako je Sv. Hilarion cijeloga života živio u totalnoj fizičkoj nečistoći; Sv. Atanazije slavi Sv. Antuna jer ovaj nikada nije oprao svoje noge; najupečatljiviji dokaz svetosti Sv. Abrahama, bio je da 50 godina nije oprao niti svoje ruke niti noge; Sv. Silvija nikada nije oprala svoje tijelo osim prstiju; Sv. Eufraksija je bila u samostanu u kojemu su se redovnice uzdržavale od kupanja. Sv. Marija od Egipta je poznata po svojoj nečistoći; Sv. Šimun Stilit je nadmašio sve--najmanje što možemo reći je da je živio u takvoj nečisti i smradu da to njegovi posjetitelji nisu mogli izdržati.

A pobjednici kao pobjednici: oni se ističu među običnim svijetom i jako su dobro svjesni da im zbog podviga pripada lovorov vijenac. Poput Bolta kad prima slavu, novac i divljenje kao obeštećenje za sve one duge sate mukotrpnog truda, discipline i ulaganja u sebe što su ga učinili šampionom, i svetac za svoju mazohističku žrtvu i sve pretrpljeno podrazumijeva nagradu (mučeničku slavu i divljenje prije smrti, put u raj nakon nje), kako se, uostalom, i priliči prema svakom ozbiljnijem moralu Zasluge.



Majka forsira rad na materijalnom polju ne zato što bi joj bilo posebno stalo do materijalnog, što bi bila pojačano koristoljubiva ili prizemno-analna, već čisto po imperativu samotlačenja i odricanja, otpora Guzici, istjerivanja iz sebe komocije. Ali otkud taj imperativ? I čemu? Otuda što u tome vidi najveću vrijednost... ali opet: zašto vidi? To zapravo ni ona ne zna, slično kao Gombrowiczevi Nijemci, koji su zahuktani, ''u brujanju svih zupčanika'', jurili u nepoznato, činili bez da pravo znaju zašto tako čine. Pretvorilo se u causa sui, samo svoj princip.

Franceka smo ostavili kako se lomi da shvati shizofreno proturječje općeg važenja upotrebljivosti čovjeka na planu materijalnih dobara kao ultimativnog etičko-duhovnog metra. Ali nema tu zapravo shizofrenije, jer gle kurioziteta: ''etika imanja'' nam nastaje upravo iz ''etike bivstvovanja'', onakve kakvu ovu potonju znamo. Kršćanski moral – u njegovom koruptiranom puritanskom izdanju Pavla i Augustina, koje se prelilo u sve nasljedujuće crkve, kao dominantan duhovno-kulturni fundament zapadnjačke civilizacijske sfere – već je sadržan u buržoaskom meritokratskom moralu, štoviše, sam je njegov supstrat. Entselbstung, moral od-sebljavanja... U pojmu Guzice krije se ključ Ministryjeve zagonetke.

Tu je sjecište jednoga i drugoga – u Guzici.

Twice-born, puritanski etos nastaje po principu Coetzeevog retrivera podvijenog repa – zlostavljačkim učenjem samookrivljavanju – i uvijek je spreman osjetiti vlastito potkožno biće, ljudsku prirodu, kao nešto što zaslužuje voljni prezir i otpor. Da je meritokratski radni etos samo podskup općeg puritanskog – to je ono što ovdje razlažemo.


As soon as you're born they make you feel small
They hurt you at home and they hit you at school
They hate you if you're clever and they despise a fool
'Till you're so fucking crazy you can't follow their rules
When they've tortured and scared you for twenty odd years
Then they expect you to pick a career
When you can't really function, you're so full of fear


Working class hero: tek sljedeći u nizu heroja koji nose svoj Križ. Požrtvovna marljivost pretvorena u principijelnu Krepost, kao ''davanje sebe'', oblik poricanja sebe, martirstva i Zasluge stečene zbog podnesene neugode.

Spomenimo se opet naracije o cvrčku i mravu – i ugrađenog slavnog pitanja: tko što Zaslužuje? Ako je mrav cijelog ljeta dirinčio, dakle proveo ga neugodno, znojeći se, a cvrčak cijelog ljeta tamburao, dakle proveo ga ugodno, zabavljajući se, zar bi bilo pošteno da se ogrebe za dio mravčeve zimnice?

Ima jedan članak iz ''Slate'' časopisa, već ne najnoviji, niti ovdje pretjerano relevantan, ne treba ga čitati. Zapele su mi za oko dvije rečenice tek... ali zapele su mi jako. H.L. Mencken tagged the Puritans as people possessed of the "haunting fear that someone, somewhere, may be happy." Ferguson represents a strain of intellectual Toryism bedeviled by the haunting fear that someone, somewhere may be getting social insurance.



Pošteno da priznam, malo sam smuljao ono o tome kako sam se jutros iz toplog kreveta ustao vođen osjećajem Dužnosti, primijenivši Krepost. Stari Kant sigurno ne bi popušio moju fintu; odmah bi prozreo da nisam ja to ipak zato jer najviši moralni princip nalaže da se ide na posao (pošto bi svijet propao kad bi svi ostajali do mile volje ušuškani u krevetu). Jesam to učinio protiv svoje volje, natjeravši se, ali ne zato što je pobijedila u meni savjest, nego samo zato što me pritiskala svijest da bih zbog neopravdanog nepojavljivanja trpio sankcije. Brinući se za svoju Guzicu, riječju.

Kant je pri ocjenjivanju moralnosti inzistirao na pitanju motivacije na čin. Izabrao sam jutros učiniti ne kako mi je bilo komotno (convenient), nego ono što je bilo Ispravan postupak (right), ali motiviran sam na to bio vlastitim interesom, a ne idejom apstraktnog dobra – nisam Ispravno učinio zato što je Ispravno. I stoga ne može biti govora o činu Kreposti.

Nekom čovjeku treba novaca. On dobro zna da ih neće moći vratiti, ali on vidi i to da mu nitko ništa neće posuditi ako čvrsto ne obeća da će novac u određeno vrijeme vratiti. On je voljan dati takvo obećanje; ali pri tome ima još toliko svijesti da se pita: Nije li nedopušteno ili protivno dužnosti da sebi na takav način pomognem u nevolji? Hoće li to učiniti ili neće? Ako ne učini, bit će to, prema Kantu, Ispravan postupak. Ali ostaje još pitanje: čime će u tom slučaju biti motiviran da postupi kako treba? To je ono odlučujuće. Možda se, doduše, taj princip samoljublja ili vlastitog probitka (da obećam da ću vratiti, iako znam da neću) može posve dobro dovesti u sklad s mojim cijelim budućim blagostanjem, ali se sada pita: Je li to pravo? Zatim uviđa da to nije pravo (jer ne bi moglo postati općim zakonom). Zatim, uvidjevši da nije pravo, odlučuje ne učiniti ono što nije pravo. Njegovu odluku da ipak ne obeća lažno Moralnim činom čini upravo ta motiviranost iz Kreposti, ''iz Dužnosti'': htijenje da čini što je pravo (= održivo kao opći zakon), odnosno ne čini što nije.



Starica stoji pred pješačkim prijelazom. Ja je hvatam pod ruku i pomažem joj da prijeđe – je li to s moje strane Moralan čin? E, ovisi. Prvo treba ispitati s kakvom sam motivacijom to učinio. Možda zato da bi ljupka djevojka s kojom sam se taj čas šetao ljepše mislila o meni? Možda iz iskrenog sažaljenja prema nemoćnoj bakici? Nijedno od toga ne može biti Moralan čin, grmi stari Kant! I uopće ništa osim racionalnog uviđanja da starijim osobama treba pomagati preko ceste te onda i činjenja tako, ''iz Dužnosti'' prema validnosti općeg zakona. Samo je to Moralno: kada učiniš ono što treba učiniti zato da bi učinio ono što treba učiniti.

Ukoliko sad u formulu uvrstimo nesretnike koji silaze u delhijsku kanalizaciju, vidimo da niti oni ne postupaju time Moralno. Jer dolje silaze ne vođeni plemenitim idealom Dužnosti (da bi bilo nekoga tko će obaviti što se obaviti mora), već za plaću silaze; čisto zato što je baksuznom životnom lutrijom baš njih dopalo da budu primorani to raditi da bi preživjeli.

Aha, dobro. Pa da li onda barem Japanci što hlade nuklearku? Ta ako nitko, oni to baš tako, zar ne, voljnom plemenitošću: jer netko mora (doslovno bi svijet otišao k vragu da uzmicanje od tog kaleža postane opće pravilo), pa će oni, da ne bi morali drugi. Međutim, ne! Niti oni! Jer precizirajmo još malo njihovu motiviranost. Kome tu bivaju lojalni? Za koga se točno žrtvuju? Kad bismo pitali, vjerojatno bismo u većini slučajeva čuli da za svoju djecu, svoje obitelji, prijatelje... ili, ako i proširimo: za svoj grad, itd., svoju zemlju... Za čovječanstvo, u krajnjoj liniji. Ali, gle, onda to opet nije iz bezinteresnosti. Kant, da bi bio dosljedan svojoj teoriji, niti ovdje ne bi smio biti zadovoljan, morao bi reći kako ni to nije Moralan čin, jer jedina dopuštena motiviranost je ona radi samog principa, jedina lojalnost ona prema Dužnosti samoj. Gesta japanskih inženjera bila bi Moralna da su na duši pritom imali isključivo hladan silogizam o nužnosti geste, ne i spašavanje koječega uz što su emotivno vezani – svoje djece, rodbine, zemlje, čovječanstva.

To je ideal iz Kantovog katekizma. Postoji li itko na svijetu s ikakvim činom koji može zadovoljiti svojom apsolutnom ''čistoćom'' motiva, slobodnom od svake osobne zainteresiranosti, ili se radi o nepostojećoj apstrakciji?

Na ovoj točki kao da nam ta teorija već definitivno postaje čudna i poremećena u svojoj pretjeranoj principijelnosti.

Dolazi luđak sa sjekirom i pita nas gdje nam se sakrio prijatelj, kojeg traži da bi mu odsjekao glavu. Kako ćemo postupiti? Hoćemo li luđaku reći istinu? I što bi tu bilo Ispravno, te Moralno ponašanje? Kant je rezolutan i kategoričan: nikada se ne smije lagati, uvijekijek treba reći istinu. Što, zar čak i u ovakvom slučaju, kad nas pita neubrojivi manijak, a posljedica istine bi bila smrt prijatelja? Da, čak i u takvom, potvrđuje Kant! Tu nema mile-lale, jer samo govorenje istine, a nikada laganje, bi moglo postati općim zakonom. Ako bi postojao slučaj u kojem bi obratno vrijedilo – u kojem bismo rekli da je laganje ispravan i moralan potez – urušila bi se čitava formula i koncept kategoričkog imperativa. A najvažnije je, dakako, da se formula održi. Poremećenost dolazi otuda što smo, inzistirajući na njenoj gvozdenoj logici, prisiljeni zanemariti validne okolnosti iz konteksta situacije.



Sigurno ste primijetili da cijelo vrijeme operiramo s kategoričkim imperativom kao aksiomom. Argumentiramo da nešto jest, odnosno nije OK pozivajući se na to da može, odnosno ne može biti postavljeno kao opći zakon. We hold these thruth to be self-evident... Kant svoju moralnu filozofiju počinje od kategoričkog imperativa, to mu se učinilo kao samorazumljiva istina. Ali doista, zašto je potrebno da nešto može biti opći zakon? U čemu je relevantnost te okultne zapovijedi?

Ako sam ja na primjer pekar, da li je potrebno da bude zamisliv svijet u kojem su svi ljudi pekari – da bi moje bivanje pekarom bilo legitimnim? Takav svijet bio bi totalno neodrživ, a ipak to ne znači da u ovom svijetu, kakav jest, nije potrebno da neki ljudi budu pekari. Pa i ne počiva li sav svijet upravo na tome da su neki ovakvi i u ovakvoj kaši, a drugi opet onakvi u onakvoj? Što ima zajedničkoga narkoman koji provaljuje u ljekarnu da bi se nafiksao s očajnim ocem koji provaljuje u ljekarnu jer ima bolesno dijete, ali ne i zdravstveno osiguranje? Elem, različite bivaju provale u ljekarne. Krao je HDZ od naroda preko crnih fondova i krao je Robin Hood od debelih biskupa da nahrani kmetove. Različite bivaju krađe. Krepost mora biti naš izum, naša najosobnija nužna obrana i nužna potreba, kaže se u Antikristu; da svatko izumi svoju krepost, svoj kategorički imperativ. Narod propada ako pobrka svoju dužnost s pojmom dužnosti općenito. U školi se – mislim već osnovnoj – uči raditi razliku između svi i neki, općeg i specifičnog, pri čemu potonje ne treba biti indukcijom prenošeno do prvog. Za Kanta, etika je obavezno univerzalizirana; princip iza svakog postupka mora biti primjenjiv na sve situacije. Ništa ne uništava temeljitije, ništa toliko iznutra, koliko svaka ''bezlična'' dužnost, svako žrtvovanje molohu apstrakcije. – Kako se Kantov kategorički imperativ nije osjetio kao životno opasan? Podmićivao je Schindler nacističke dužnosnike da bi spasio svoje židovske radnike; podmićivao je Pfizer pozicionirane liječnike da bi osigurao bolju prođu svojih lijekova. Elem, različita bivaju podmićivanja. Usmrćuju ljude banditi i plaćeni ubojice, usmrćuju ih i neki liječnici s eutanazijskom injekcijom spasa. Različita bivaju usmrćivanja. Što ne uvjetuje naš život, škodi mu: krepost samo iz osjećaja poštovanja prema pojmu ''krepost'', kako je to htio Kant, štetna je. ''Krepost'', ''dužnost'', ''dobro po sebi'', dobro s obilježjem bezličnosti i općenite vrijednosti – tlapnje su u kojima se izražava propast, posljednje slabljenje života, königsberška nerazumljivost.

Ne postoje dva čovjeka u identičnoj situaciji, svaka je jedinstvena, a situacija je ono što diktira. Kontekst daje značenje postupcima. Reći na neizdeferenciran način kako je provaliti ili ukrasti ili podmititi ili ubiti uvijek neispravan postupak, suprotan moralu, znači govoriti u prazno, uslijed operiranja s pojmovima preopćenitima da bi u toj jezičnoj upotrebi imali smisla. Znači, osim toga, i govoriti – idiotski. Nije fraza kad kažem, tako doista mislim; relativno nedavno sam se, još ni u primisli nemajući ovaj post, baš u tom tonu izrazio o onima koji poduzimaju dekontekstualizaciju pri donošenju etičkih sudova. Za mene su to najgluplji ljudi koji uopće postoje (oni prvi, pa pripadnici onoga što Englezi zovu profound mental retardation odmah drugi za njima). Ja nemam tu ljepše riječi. Reći da je samoubojstvo po def. protivno moralu znači govoriti – idiotski. Reći da je ispravan postupak luđaku sa sjekirom odgovoriti istinito i pošteno, tj. locirati mu žrtvu koju traži, zato što je pitanje principa govoriti istinu (a princip je iznad svega), znači govoriti, što drugo – idiotski. Pa ne, ozbiljno, tko još može pri zdravoj pameti smatrati da takav nauk nije duboko bolestan, poremećen, idiotski? I Nietzsche se slaže: Upravo to je recept za dekadenciju, čak za idiotizam... Kant je postao idiot.



Sad još jedan originalan Kantov primjer: majka skače u vodu za sinom koji se utapa. Svakako, postupila je Ispravno, jer općenito važiti može jedino spašavanje, ne i puštanje jedni drugih da se utapamo. Ali nije postupila i Moralno, naglašava Kant, jer nije skočila u vodu zato što je to Ispravno, motivirana isključivo deontologijskom ljubavlju za najviše principe Dužnosti, već običnom, pristranom – ljubavlju za sina.

Kant nema namjeru da postavlja nov princip moraliteta pored tolikih postojećih, piše Boris Kalin u svom udžbeniku filozofije (Zagreb '91). Svaki čovjek i bez pomoći znanosti i filozofije zna što je dobro, a što zlo, te što treba da čini da bi bio pošten i dobar. Dobro i zlo? U S onu stranu dobra i zla Nietzsche je kritičan prema plejadi ''europskih mislioca'' za koje je uvijek već bilo utvrđeno što je trebalo proizaći kao rezultat njihova najstrožeg promišljanja. Očigledno se u Europi zna ono za što je Sokrat mislio da ne zna i čemu je ona stara poznata zmija nekoć bila obećala poučiti – danas se ''zna'' što je dobro i zlo. Kant, strogo odgojeni pijetistički sin, izrastao iz kućanstva u kojem je doslovno bubanje Biblije napamet imalo svaku prednost pred matematikom i školom, preobrativši se u zreloj dobi na gnoseološki agnosticizam, nastavio je ipak baštiniti isti onaj temeljni ćudoredni obzor ''dobra i zla'' usađen mu od malena u Königsbergu, a koji mu se brkao, ponovo indukcijom specifičnog u opće, za univerzalan ljudski moral (''zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama''). Ne izašavši, napokon, nikada u životu iz rodnog gradića, nije mu bilo na kraj pameti da bi moglo biti na svijetu još i neke drugačije vrijednosne baze. Ne samo da tu nije vidio neku potrebu za polemiziranjem, nego mu se uopće nije otvorilo kao pitanje; još nešto što mu se, blaženom, ukazivalo kao samorazumljivo. Sav golemi i čuveni filozofski napor na polju etike praznio mu se (i ne samo njemu) u ''metazifici ćudoređa'', onome što je Nietzsche nazvao utiskivanjem već postojećeg ćudorednog fundamenta u učene formule. Oni filozofski radnici, prema plemenitu uzoru Kanta i Hegela, moraju utvrditi i u formule utisnuti neko veliko činjenično stanje procjena vrijednosti – a to znači nekadašnjih postavljanja vrijednosti, vrijednosnih tvorbi koje su postale vladajućima i na neko vrijeme bile nazivane ''istinama''...

Ne treba, sve u svemu, ispuštati iz vida da je velika kula od karata Kantovog ''praktičnog uma'' izgrađena na puritansko-meritokratskim temeljima – za koje on nije ni sanjao da bi ih se moglo preispitivati. A koji su domaći teren Križa i Guzice, odnosno pra-imperativâ otpora Guzici te nošenja Križa, kao ključarâ svake ljudske vrijednosti. Krepost se sastoji u žrtvi činjenja protiv sebe, u otpor sebi (ne onoga što je convenient, niz dlaku). Ustaje se iz toplog kreveta, u kojem se želi ostati, te odvlači do posla. Spušta se u kanalizaciju, iako se želi ostati gore. Odlazi se po smrt u havariranu nuklearku, iako se želi ostati na životu. Odustaje se od lažnog obećanja o vraćanju, iako se želi dobiti novac. Ne diže se ruku na sebe, iako se želi napustiti ovaj svijet. Pomaže se starici preko ulice, iako se želi ne gnjaviti sad s time, uhvatiti radije onu dražesnu curicu pod ruku. Govori se istinu mahnitom tipu sa sjekirom, iako se ne želi ostati bez prijatelja. Itd., obrazac je uvijek isti: mora biti suprotno od onoga što se želi – nešto neželjeno – nemilo.

Ili, ovaj sad spomenuti primjer: ne želi se uskočiti u ledenu bujicu. Želi se ostati na suhom, jer na suhom je puno zgodnije, više convenient. Ali, kao što vidimo, stvar postaje kompleksna: majka ne želi skočiti radi neugodnosti i opasnosti po vlastitu Guzicu, no istovremeno želi skočiti, iz drugog razloga. Štoviše, na vagi totalno preteže ovaj razlog iz kojeg želi. Roditeljski instinkt čini skok u vodu za sinom intrinzično motiviranim. Majka, vidjevši ga kako se utapa, u hipu počinje ništa ne željeti više od toga da skoči za njim. Nije morala sebe ni jedne sekunde tjerati na to, skočila je bez da se mršti i napinje. I upravo u ovom intrinzičnom motivacijskom momentu puritanac-meritokrat i vidi problem. Žrtva s njene strane tako ne biva potpuna. Gdje je tu Križ, gdje Zasluga ako se nije morala natjerati i mrštiti i nije bilo protivno genuinoj želji? Nema Zasluge = nema Kreposti = nije Moralan čin. Slično vrijedi i za ostale primjere. Ne želi se ustati iz kreveta, ali želi se zadržati posao. Ne želi se jesti govna, ali želi se primiti plaću. Ne želi se ići u Fukushimu, ali želi se spasiti sve svoje i svijet. Ne želi se pauzirati šetnju s curicom, ali želi se pomoći bakici nad kojom se sažalilo (ili barem dobiti poene zbog toga kod curice). Zato Kant to hoće prvo očišćeno od bilo kakve intrinzičnosti, da ostane bez ikojeg momenta koji ne bi bio nemio i neželjen. Tako i biva u njegova dva originalna primjera: ne želi se odustati od lažnog jamčenja, odnosno samoubojstva, ali želi se... hm, ne, zapravo, nema baš ničega što bih tu mogao napisati da se želi. Oni odustaju od svojih poriva nemajući s druge strane ama baš nikakav kontraporiv; ne odriču se ovdje htijenja u korist nekog drugo htijenja tamo; čine to kao čistu nepomućenu Žrtvu, iz Kreposti same.

Nije, u rezimeu, dovoljno da učiniš ispravnu stvar, nego je potrebno da ju učiniš protiv svoga najdubljeg htijenja i volje. Mora doći uz od-sebljenje. Jer u tome da činiš nešto drage volje, u skladu sa svojom voljom, intrinzično motiviran, ne može biti Zasluge – pih, pa svaki slabić može činiti ono što čini drage volje! Tu bih sad htio hajlajtirati nešto što proizlazi: trpljenje, s trudbeničkom i turobničkom facom nekoga tko nosi Križ, propisano je kao nužan sastojak Moralnosti, i to kao svrha sam sebi!

Posljednji primjer: doznajemo da nam je prijatelj završio u bolnici. Kažem u pluralu jer i je u pluralu; dvojica nas je koji smo to u ovoj štorijici doznali. Jedan sve ostavlja i odmah odlazi u posjet, motiviran iskrenom željom da što prije vidi prijatelja i je li mu dobro. Drugi pomisli kako ga sad čeka gnjavaža s odlaženjem tamo, ali onda se zamisli nad sobom i shvati da mora otići, iz moralne obaveze, red je, racionalnim putem došavši do konkluzije kako je njegova Dužnost posjetiti prijatelja. I? Što kažemo? Tok svijesti kojega od ove dvojice je više za pohvaliti? Još bolje pitanje: kojega bih Kant pohvalio? Baš i ja svašta pitam – no, pa kod kojega se može naći više Zasluge? Koji je tu morao martirski pobijediti sebe, silu težu vlastite Guzice kojoj se nije išlo! Kant bi pohvalio drugoga, prezreo prvog. A Antikrist? E, on zato obratno! Djelovanje, na koje prisiljava instinkt života, dokazuje se radošću da je pravo djelovanje: a onaj nihilist s kršćansko-dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor... Što razara brže nego li raditi, misliti, osjećati bez unutarnje potrebe, bez duboko osobnoga izbora, bez radosti? kao automat ''dužnosti''?

Ne, uči nas Kant, ako tko ode jer stvarno osjeća potrebu da ode, to nije Moralno. Samo je Moralan onaj tko ode preko neke stvari, jer mu je poznato da bi morao pa se natjeravši. Ima i pravo. Taj tada doista jest Moralan... s obzirom da je učinio prema onome kako je Kant definirao što znači biti Moralan. Ako ovo zvuči pomalo tautološki, to je zato što zvučni dojam odgovara prirodi filozofske konstrukcije. Silno razbijanje glave: je li nešto ''Moralan čin'' ili nije ''Moralan čin''; je li ili nije učinjeno ''iz Morala''. Ima li taj pojam smisla i izvan knjige u kojoj je ponikao? Tako koncipiran Moral samosvršna je abrakadabra, causa sui, ''krepost samo iz osjećaja poštovanja prema pojmu krepost''.

- 01:07 - slušam (37) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se