pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

ponedjeljak, 30.04.2012.

Rigoletto – 6


GOLIJAT

Prije godinu dana nacija je unisono vrisnula zbog haških presuda Gotovini i Markaču. Ništa bolje od te epizode ne razbija iluziju o otriježnjenoj Hrvatskoj, odnosno Josipovićevu teoriju po kojoj bi desno ugroženi sad već bili u manjini, odnosno Zoninu po kojoj čavoglavlje po novome uopće ne bi bilo Golijat.

Zaprepašćujuća je tih dana bila jednoglasnost reakcija – u novinama, na televiziji, na fejsu, na blogu, na ulici, u kavanama i frizerajima, svugdje se čulo samo: ''smeća jedna'', ''govna nepravedna'', ''jebala vas Europa i zločinački Haški sud'', ''vidje Hrvatska svakojakih čuda, al ne pronađe štrika za toliko juda'', i slično. Lilo se suze i proklinjalo bjelosvjetsku nepravdu, uključujući u zboru sve masmedije, službeni Zagreb i ostale relevantne političke faktore. Na fejsu su to postavljali i lajkali masovno ili zapjenjeno komentirali čak i ljudi za koje nikada ne bih rekao, za koje sam bio uvjeren da su pitomi i razboriti. Disonanca je konvergirala u nulu! Čak mislim da oni koji su inače disonantni nisu bili sasvim sigurni da li bi naprosto smjeli u takvim okolnostima, kalkulirali da li se usude dati to svijetu do znanja... da im ne bi netko nešto... sačekati u mraku, gume probušiti (ipak je o vrućim emocijama još riječ, o provali gnjeva, tko zna kuda se sve neće kanalizirati)... ili da im ne bi frendovi zamjerili, zamrzili ih, prepolovila se lista, kao: pa zar i ti juda za kojeg trebamo štrik?! Istovremeno je bilo primjetno koliko se ova druga strana nije ni časka skanjivala ili oklijevala – kako to? To pokazuje koliko su dvije strane u startu neravnopravne (mada se zapravo kod ''juda'' i ne radi o strani u pravom smislu riječi, homogenoj: dovoljno je da nisi jednoznačno i nedvosmisleno na liniji, odmah si ''juda'' i ''jugović''). Zato se nisu nimalo skanjivali – jer računaju s tim da su oni dominantno pravovjerje. Po defaultu gdje se nađu jedan koji viče “Izdaja!“ i drugi koji je ''juda'' (jer ne misli da bi iz toga što je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku proizlazilo da je harambaša u maskirnoj uniformi koji bakice baca u bunar, djevojčicama ispaljuje metak u potiljak ili siluje nesretnice srpskih krvnih zrnaca bio žrtva, a one agresori), to nikada nije obično hvatanje u koštac jedan na jedan, zato što ovaj koji viče ''Izdaja!'' računa na onaj svenacionalni konsenzus koji njemu daje za pravo, čime se samorazumijevanjem stavlja u gornju, ofanzivnu, dok ovome ostaje donja, defanzivna pozicija; ''juda'' je taj koji mora objašnjavati i opravdavati se zašto se svrstava uz izdajnike. Svugdje je nametnut taj isti diskurs: podrazumijeva se da smo ljuti na Haag i da smo mi univerzalna žrtva-a-ne-agresor, a tko ne misli tako, taj je izrod i izdajnik, neka samo proba zucnuti, uže je već spremno.



Na to ja stao rigati, obilno i bez imalo takta. Gdje sam god stigao, zalio bih skup. Znam, znam, kod hormonalno i nacionalno uspaljenih ilija čvorovića čak ni bljuvotina najbolje kvalitete ne može ništa postići, ali ja sam to ne da bih nekoga uvjerio, preobratio, ne što bih gajio iluziju da neće biti badava u prosvjetiteljskom smislu, nego jednostavno iz spašavanja žive glave, da se oduprem tom pritisku konsenzusa, koji mi hoće skrojiti moje vlastito mišljenje, podrazumijevajući ga kao unaprijed gotovo i jedino dopušteno; u biti ušutkati sve što je disonantno.

U evo baš današnjem intervjuu Viktor Ivančić udomaćenom pojmu ''građanske hrabrosti'', dosta patetičnom, pretpostavlja pojam ''građanskog neposluha''; radi se o odbijanju da se bude dio političkog krda. Ako je išta u Hrvatskoj zaživjelo kao dio autentične političke kulture, onda je to kult lojalnosti kolektivitetu. Nacionalizam koji se ovdje početkom devedesetih povampirio, a i danas je dominantan na ''tržištu ideja'', stavio je pod sumnju građanina kao takvog, a kamoli nekoga tko bi se drznuo suprotstavljati zajedničkim ciljevima i zadanim svetinjama. Što više naroda, što manje pojedinaca – to je deviza koja ovdje ne prestaje važiti.

Tako mi se, primjerice, na jednom mjestu (osim što sam tamo bio manijak, zlotvor, jadnik, ''potomak evolutivnih pogriješaka'', punoglavac, pavijan, jugović, srbin, budala koja jede govna ili mi se poručivalo da serem i neka više zavežem gubicu) blogerica ''Moj živote'' unijela u lice s kukanjem nad ''nesložnošću'' naroda (s obzirom na one koji rigaju tamo gdje se traži ruka na srcu): sramota me države u kojoj živim...Može li i hoće li narod ove države IKADA u ičemu biti složan?! Otpisao sam da takvi (pasivno-)agresivni zahtjevi za svenarodnom slogom nisu nego uzdignuti kažiprst kojim se disciplinira crne ovce koje su se odvojile od bijele uniformiranosti većinskog stada. Konkretnije u aktualnom kontekstu: iza toga se krije prozivka onih koji ne plaču zbog haške presude, ili ju čak pozdravljaju, zbog toga što time narušavaju sliku ujedinjenosti Hrvatske u plaču i indignaciji, jednoglasnoj osudi presude. K tome, praviš izraz lica nepristranosti, skrivaš malignost stvarne poruke iza nečega što zvuči benigno, pozitivno i popularno – ta tko bi još mogao imati što protiv Sloge – to je, dakle, i manipulacija. Shodno tome, draža mi je, rekoh joj, čak i Mirčetova poštena slaboumnost od ovakve prljave igre.



Nietzsche: moja riječ treba da poput rila vepra razdere samu osnovu duša vaših; tamo gdje se vrši homogenizirajući reket i ušutkavanje na osnovu zahtjeva za općim stavom mirno pred nekom svetinjom, blagotvorno je i neophodno (nema, zbilja, drugog načina) razderati im, povrijediti te osjećaje, pljunuti im na svetinju, izrigati im se u face, zbuniti, šokirati, raniti reketarski pritisak na konsenzus – što grublje, to bolje.

Ne donosim mir, već mač, kako veli Nazarećanin. Smisao je u tome da se Siledžiji nanese bol, da mu se da po cjevanici, gurne prst u oko, da se Golijatu zafitilji kamenčugu u čelo. Stvoriti si protunapadom, odgurivanjem nazad onih koji te pritišću uza zid, prostor slobode: dok si misle kako smo svi složni – ili točnije, kako ima da budemo svi složni, kao u masovnoj korizmenoj Pogođenosti Presudom – da se malo osjete pogođenima i u čelo, da te čuju dok im govoriš: e pa nismo složni! Prste k sebi, društvo!



- 21:26 - slušam (23) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

četvrtak, 26.04.2012.

Rigoletto – 5


NORMALNA

E, sada više nećemo dalje forward, nema se kud, nego ćemo za promjenu backward, nekih godinu dana. Početkom zadnjeg aprila (ali nije, nažalost, bila prvoaprilska šala) Ivana Simić Bodrožić s treskom nam je otvorila dušu o svom ''problemu sa Srbima'', stilizirano na djetinju emocionalnost, zbog čega je pobrala ovacije kod šire čitalačke publike, no i dospjela u žižu prijepora (te od zahtjevnijih čitatelja popila, zasluženo, brojne kritike-šamare). Da joj je riječ ''lepo'' (ili ''bre'' ili ''ujdurma'') izazivala fizičku reakciju? Ravna ploča zemaljske kugle završavala joj se kod Tovarnika? Proživjela je užas i krizu identiteta jer je jednom, gladna, na sajmu maznula kolač sa, zamislite, srpskog štanda (osjećaj okaljanosti)? Komentator koji Đokovića naziva Srbinom zvučao joj je kao da Noleta vrijeđa? Uvrijedila se na konstataciju da je Paulin Dvor bio jednako službena zločinačka politika kao i Vukovar? Bilo je to tužno za čitati; osjećaj koji bih najbolje mogao opisati time da mi je bilo neugodno zbog nje: osoba za koju nikada ne bih pomislio, i koju sam čak pomalo simpatizirao (na osnovu gostovanja kod Stankovića; Hotel Zagorje nisam čitao) – zar tako da se blamira?! Polako, postupno – ispovijedala nam se dalje – počela je ipak prihvaćati, iako vrlo oprezno, mogućnost da svijet ne mora završavati kod Tovarnika, što je mjestimistično zvučalo – kako se izrazio Viktor Ivančić – gotovo nestvarno glupo (''Dakle, postoji taj Beton. Super. Nikad mi nije palo na pamet…''). Ako bih morao sročiti sažetak, glasio bi: ''Kako sam se liječila od nacionalne infekcije s minimalnim uspjehom.''

To je sigurno zato što joj je netko stradao u ratu, dijagnosticirali bi internisti. Ivana se opravdavala svojom ratnom traumom (izgubila je oca); ali moram reći da je to čisti bulšit. Takav stav ne proizlazi izravno iz same traume. Zašto na primjer ja, pogođen istom vrstom ratne traume, nisam imao fazu u kojoj mi je riječ ''lepo'' izazivala fizičku reakciju, a riječ Srbin konotirala uvredu? Iznijet ću pretpostavku: imao sam valjda više sreće od nje. Izraz koji dosta odgovara stanju stvari: to je, čini se, nešto izvan naše kontrole, mnogo više vanjski nego li unutarnji faktor. Ja sam, dakle, zacijelo imao nešto malo više kontekstualne sreće, jer ona ovaj svoj šovinizam na finjaka nije pokupila (garantiram) iz same svoje traume, nego iz svoje okoline. Bila je okružena prevelikom količinom HTV-a i Večernjeg lista, a i ljudima, manje ili više bližnjima, koji su također bili izloženi na milost i nemilost HTV-u i Večernjem, te i sami dalje neuvijeno emitirali primljene signale. Ivana je odrastala primajući iz društvenog zraka koji je disala tu šovinističku farsu kao mjeru normalnosti.

Ma, da se ne lažemo, i ja sam; svi smo tako odrastali koji smo odrastali u Hrvatskoj devedesetih. U svojoj reakciji na Ivanin tekst, Asja Bakić spominje kako je rat promijenio stvar. Svaki je Srbin postao četnik. Odlično sam znala razliku između džamije i crkve. Znala sam koje je ime hrvatsko, koje je srpsko, a kako se obično zovu i prezivaju Bošnjaci.



Jednom me prilikom na blogu, isto lani, u isto doba godine, anonimna komentatorica ''redoviti prolaznik'' umjesto protuargumentima počastila sumnjom da nisam li ja kojim slučajem jugovic, ili srbin, kad me nekako previše boli od Srba oslobodjena hrvatska. A u isto vrijeme na jednom drugom mjestu bloger ''zardoz'' primijetio je: Na ovom postu ima poprilično idiotskih piskaranja. ''Braća'' srbi bi bili jako zadovolni. Ovo sam dvoje nasumce izabrao – a koliko smo puta u posljednja dva desetljeća čuli takve izjave? Neka je astronomska brojka u pitanju. Ali ono što je važnije: toliko smo ih puta čuli govorene kao samorazumljivu normalnost. Komentatori gore kažu ovo iz uvjerenja da kažu najnormalniju stvar, u tome je stvar, jer godinama su ohrabrivani u takvom uvjerenju – neće tu sebe ugledati kao poremećene nakaze, zato što im neće biti pruženo čisto ogledalo. (A i zašto ostati na govorenju? Svake godine u ovo doba, pred turističku sezonu, počne se brusiti jezike i palice. I koliko smo puta pročitali na netu komentare tipa: opet će nam zaprljati jadran a tek šta se očistio od njih (''antibrekavac'', 08.05.2011. 11:45)?)

Sve sam znala – osim što, tek sam kasnije shvatila, nisam znala ništa jer sam bila dijete. Kada razmišljam o sebi devedesetih i kad se sjetim svojih obećanja kako ću već naći načina da se osvetim svim Srbima, bude mi mučno. Na svu sreću, odrasla sam. Kao što znamo, odrasla dob ipak nije (Asji unatoč) nikakva garancija; potrebno je nešto drugo: nekako umaći sili teži hegemonske normalnosti. Jesam li normalna? – pita Ivana retorički dragu redakciju Betona. Al' Beton k'o beton – šuti. Nije zato šutio Ivančić, izvevši za kraj neumitan zaključak: da je Ivana, pošto literarno maskira uobičajena plemenska naricanja o ''zaštiti digniteta domovinskog rata'', gdje se zadovoljava ama baš svaki stereotip koji će utvrditi skupna načela i definirati krajobraz opće normalnosti, naprosto normalni hrvatski domoljub koji ničim ne iskače iz zadanoga nacionalnog kalupa. Pa kada, hineći naivnost, primaoce pisma pita ''Jesam li normalna?'', trebali bi joj odgovoriti: Jesi, na žalost, mnogo više nego što bi trebalo.



A i Asja svoje reagiranje završava na sličan način: ovo pismo, kaže, udara taktove uz koje plešu mase, pa je Ivana postala glas naroda, a znamo kako to ide: ili glas naroda ili glas razuma – ne može i jedno i drugo.

O kojoj se točno muzici radi? O zagrljenom pjevanju Velike Rodoljubne Pjesme, dakako, a koje je linearna funkcija oštećenosti: s porastom vrijednosti na apscisi X pretrpljene štete, proporcionalno raste i vrijednost na ordinati Y nacionalne patetike. Ivana je masovni aplauz i nepodijeljene ovacije, tvrdi Viktor, pobrala upravo zato što je razvila zastavu dostojanstvenog patništva što sve vrijeme vijori iznad rečenica i stilskih afektacija – koji bez greške pogađa gotovo sva opća mjesta nacionalnog narcizma. Potez kojim se autorica na jedan intelektualno nepošten način izmakla iz eventualne suvisle diskusije na ravnopravnim osnovama, eliminiravši ju u startu. Za stav u pogledu Vukovara i Paulin Dvora (s kojim, da stvar bude gora, nastupa kao samorazumljivim) jedini joj argument može biti gubitak oca, ona vrsta javno naglašene emocionalizacije prema kojoj književnica ne bi bila ni pozvana objektivno suditi. No upravo ta ''normalna'' neobjektivnost autoričino je najjače oružje – i ona ga energično ističe – pa joj služi kao štit od bilo kakve racionalne primjedbe ili protuargumenta. Ona je pretrpjela težak gubitak i dužni smo se prema njoj odnositi s pažnjom, čak i kada svoj odnos prema ''Srbima'' ili ''onoj strani'' predočava kroz jeftine šovinističke matrice. Tako je i moguće da se žal za nestalim ocem preoblikuje u zaštitničke porive prema državi (''službenoj politici'') koja je, međutim, življa nego ikad, a bila je to i onda kada je uklanjala tragove zločina u Paulin Dvoru. Olakotne okolnosti inkorporirane su u sam stav, štoviše, stav je na njih u cijelosti osovljen. Autistički raspoložena književnica tim si načinom želi osigurati status neke vrste svjesnog intelektualnog invalida, pa bi onda i recepcija njenih literarnih dobačaja morala biti nužno invalidna, zakočena samorazumljivim osjećajem sućuti. I to je ono što biva dočekano zdušnim masovnim aplauzom: Ivana Simić Bodrožić ostvaruje se kao glas ranjene Hrvatske. Ona, ta Hrvatska, u pravu je ni zbog čega drugoga nego zato jer je ranjena. Iz njene žrtvene poze, uredno njegovane, proizlazi svjetonazorski kompleks kojemu nije prilično kontrirati. Nacija, s medijskim pogonom koji će je periodično nadraživati i držati u budnome stanju, naprosto uživa u tendencioznom cviljenju, kategoričnoj jednostranosti i lošim literarnim navikama svoje književne vedete, prepoznajući u toj manipulaciji traumom vlastite težnje.



Ono što upada u oči (ili bolje, uši) je da nam npr. Tuđmanov govor u Kninu danas ipak malo drugačije zvuči nego što nam je zvučao '95, kada mainstream hrvatske javnosti nije u tako nečemu vidio išta sporno: mali obični čovjek je kod nas gotovo konsenzusom cijelo prošlo desetljeće davao demokratski legitimitet nakaradnom Tuđmanu i čitavom jednom katastrofalnom tuđmanističkom društvenom poretku utemeljenom na načelu podobne vjere, nacije i privatizacije. To sam prije dvije i pol godine ovdje pisao; vidjeti pod ''5 – O razlici između velikog i malog govna''. Prvi aksiom sociološke znanosti: u svakom društvu većina ljudi bit će konformisti, igrat će na sigurno. I jedva da će sami po sebi biti nekog stava: mislit će uvijek ono što treba da misle; stav većine je bez iznimke društveno poželjan stav. Često čujemo da se netko zapita: kako se dogodilo da je čitav jedan narod bio tako zaveden da je mogao povjerovati Hitleru i oduševljeno mu salutirati? Krivo postavljeno: nije se radilo o zavedenosti i o tome da li je netko u nešto povjerovao. Oni bi povjerovali bilo što da je bilo. Odnekud se tako složilo da se tamo i tada nacistička ideologija nametnula kao ''vladajuća ideja'', tj. društveno poželjan stav (''vladajuće ideje u svakom razdoblju uvijek su ideje vladajuće klase'', govorio je Marx). A kako konformistička većina svugdje i uvijek jedino želi biti dobro uklopljena i normalna pred očima ''vladajuće ideje'', naravno da se događa da oni bez da to i primijete postaju iskreni pravovjernici; društveno poželjan stav – neovisno o čemu se zapravo radilo – čineći neodvojivim dijelom svoga ''ja''.



Ten thousand people, maybe more
People talking without speaking
People hearing without listening
And no one dared
Disturb the sound of silence
Silence like a cancer grows
And the people bowed and prayed
To the neon god they made


Krivi smo mi koji smo ćutali... Ne baš doslovno ''mi'', kao svatko do zadnjeg, odnosi se to na njih – većinu – koji su se poistovjećivali i davali podršku svojim državnim politikama, službenom vjetru koji je tada puhao. Reći ćete – ali hrvatska mainstream većina danas već vidi nešto sporno u Tuđmanovom kninskom govoru, nije više ista kao onda, nego oni to sad više ovako na finjaka, trijeznije, u Josipovićevom duhu. No, pa to baš je sasvim u skladu s gornjim izvodom! Vjetar je zapuhao malo drugačije.

Razlika je istovjetna onoj promjeni u Ivani Simić Bodrožić od Tovarnika kao kraja svijeta do opreznog (i minimalnog) pomaljanja nosa iza Tovarnika, koja (formulira Ivančić) savršeno reprezentira produkciju uglancanog nacionalizma – ''nacionalizma s ljudskim licem'' – kakvoga favorizira središnja medijska scena u Hrvatskoj i kojim je impregnirana tzv. opća društvena klima. To je samo prividna promjena, a u supstanci stvari uvijek ostaju iste. U Kunderinoj Šali, Ludvik shvaća da bi njegovi dosadašnji drugovi, koji sada – po diktatu ''vladajuće ideje'' – s neopisivom lakoćom izglasavaju da ga se izbaci sa sveučilišta, jednako lako, samo ako bi takav vjetar zapuhao, bili u stanju izglasati i njegovo vješanje. Nijemci koji su prije 70-ak godina slijedili Hitlera bili su to u stanju ne zato što su svi redom bili psihopati i monstrumi, nego zato što su bili samo mali obični ljudi – jer konstanta malih ljudi je da slijede, da mašu repom onome što je momentalno podobno.



Za početak jednodušno izgonimo, počevši od najviše službene razine, ma i najmanju naznaku parade fašističke stilizacije. Svijest javnosti je visoka; jako smo senzibilizirani na ekstremno desničarenje. To se obavezno mora naglasiti: riječ ekstremno. Ne volimo ekstreme. Poruka: problem ne vidimo u ''desničarenju'' samom po sebi, nego samo u pretjerivanju s njim, samo u onome koje obilježava prefiks ultra. Ne, nismo mi Hrvati (laže nam se u facu) govnari u masovnom, visokom postotku stanovništva, nego samo u tom niskom, redikulsko-fašističkom.



Josipović, za dokopati se pantovčačkih dvora, kao i za opstajati u njima, mora prije svega biti prihvatljiv – prosta je to matematika – većini hrvatskih građana, dominantnom hrvatskom mainstreamu. Ne može zato opaučiti (i) po njima, nego se njima, prokušanom metodom račanovske ljigavosti, besramno dodvorava, strogo se ograničavajući na proskribiranje ekstremizma (koji, kaže, ''nije dio'' – čega? – ''naše dominantne kulture i tradicije'').

Moja rigajuća netaktičnost sastoji se u tome što mi fizičku reakciju čak puno manje izaziva ta šačica što se kerembeči po trgovima s bolesnom, luđačkom simbolikom, a želudac mi načisto podivlja tek kad vidim ovu šutljivu većinu zdravih, normalnih, ''umjereno konzervativnih'', ilija čvorovića, kakve je i Zona preporučivala kao skroz mirnu i normalnu, neekscesnu većinu bez crnih kapa na čavoglavskom skupu.

- 22:34 - slušam (4) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 25.04.2012.

Rigoletto – 4


AY CARMELA

A sad još malo fast forward. Ravno do dana današnjih. Recentna zbivanja: ekstremna desnica najavila okupljanje (''Međunarodnu nacionalističku konferenciju''), pa povuci-potegni: okupit će se - neće se okupiti. Nešto je na kraju ipak kao bilo...



Najinteresantniji dio je ovaj puta bila snažna reakcija, nekada u našim krajevima nezamisliva.



Milanović zabranjivao. Građanska akcija priredila antifašistički kontraprosvjed (koji je nagnao neke da u navali ponosa Zagreb prozovu ni pet ni šest nego ''nepokorenim gradom'').



Na kraju se oglasio i Josipović, podržavši zabranu i posebno istaknuvši nešto važnije od same zabrane; a to bi bila, kaže, jednodušnost hrvatskog društva da fašizmu kaže NE. To mu je bilo najvažnije naglasiti: da se radi o debeloj manjini. Podsjetit ću da sam i sam bio napadan kad sam ustvrdio da postoji ustaška zmija. Ona zaista postoji, ona nije opće prihvaćena i nije dio naše dominantne kulture i tradicije, ali moramo znati da ona postoji i u svakom trenutku moramo biti spremni na nju odgovarajuće reagirati.



Nije li to lijepo kako smo u aprilu 2012. i kao društvo i kao službena RH već jednodušno na strani boljih tekovina civilizacije?

- 23:42 - slušam (0) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

ponedjeljak, 23.04.2012.

Rigoletto – 3


ČAVOGLAVCI

Fast forward još malo. Pretprošlog ljeta digla se u medijima velika halabuka povodom proslave 15-godišnjice Oluje u Čavoglavama, zbog jasno istaknutih i dokumentiranih obilježja određene neprihvatljive vojno-političke opcije, otvoreno krvoločne u programu i praksi.

HTV cavoglavci

Tema kao stvorena i za široku, ostrašćenu blog diskusiju, nego šta. Između Teze jednog tabora koji je ''čavoglavce'' bezrezervno osuđivao (Modesti, Fra gavun, Neverin, Alexxl, Buha, Annabelle, Mina...) i Antiteze drugog koji ih je bezrezervno opravdavao (Vidi pisme ove, Stari mačak, Promatram razmišljam, Blenderica, Maxflu, Bocacciozg, Baba ljutica...), kao i onih koji su pali s marsa (Luki, Jahve, Sick of it all), specifičnu poziciju – hegelijansku Sintetičarsku – ''treći put'' – zauzeli su u duetu bloger Nodus i blogerica Zona. Njihov stav bio je osuda ''crnokapica'' (koje da je policija morala pošteno odrapiti), ali uz naglašavanje da je zlonamjerno raditi ovakvu jednadžbu: 5% crnokošuljaša na jednoj fešti (derneku, kirbaju, pučkoj veselici) = Hrvati su Ustaše; te da su puno više zanimljivi oni drugi... opsjednuti tim manjinama (crnokošuljaškim) – čitaj: to je bubotak ovom prvom taboru, jer da radi nekolicine imbecilnih provokatora čitavu feštu proglašavaju primitivizmom i divljaštvom. Nisu svi na tom skupu, veli Zona, od tih što padaju u trans na lik i djelo Ante Pavelića. Takvi su među nazočnima bili, kako je i rečeno, MANJINA i neprihvatljivo je da se cijelo hrvatsko društvo izjednači s par delinkvenata koji su te kape natakli na glavu. Medijske sugestije da je Hrvatska ustašoidna zemlja u kojoj svud okolo hodaju same aveti predstavljaju naprosto paranoju, te se s tom famom fašističke hrvatske pretjeruje (ona, kaže, u životu nije uživo vidjela ustašu, a svaki dan je s ljudima).

I s te strane je u pravu. Izvući iz gornjih čavoglavskih fotki konkluziju o Hrvatskoj kao generalno ustaškoj ili fašističkoj zemlji (pa onda još možda i osjećati osobni weltschmerz radi toga) predstavljalo bi besmislenu etiketu, i uostalom klasičan non sequitur. Ne, ne slijedi jedno iz drugoga. (Istina jest da ova zemlja, kao i sve druge u većoj ili manjoj mjeri, vrvi od fašističkih elemenata i metoda (neosnovano se vjeruje da tamnosivo odijelo gospodina Grimsa nema kroj fašističke uniforme), ali to je u drugoj nijansi riječi, i prema tome druga tema.) Da, zapravo sam se u ovome složio s njom i Nodusom. Kaže potonji: svatko tko ne ugrožava tuđe ljudsko dostojanstvo ima pravo krkati i slaviti kako ga volja – amen, oko toga smo se odmah bili dogovorili. Ili: ove s ustaškim obilježjima je trebalo pohapsiti i točka / a ove druge ne stavljati u isti koš s njima – ni tu nemah primjedaba. Ono što je mene potaklo na reakciju jeste isključivost, senzacionalizam u pristupu cijelom problemu – riječ da bih rekao.



U međuvremena je u diskusiju uvedena, osim problematike crnih kapa, i problematika stratifikacije prema ''profinjenosti''. Zona podsjeća da se ova zemlja ne sastoji samo od velegradova koje naseljavaju isključivo profinjeni građani, nego je jedan dio njezinih stanovnika recimo krezub, voli slušati Thompsona i jesti pečenu janjetinu. Pri čemu to nije samo konstatacija, nego i vrijednosni stav po kojem jedni nemaju pravo osjećati se boljima od drugih. Kaže kamaradu Nodusu: tvoje stavove neizmjerno cijenim, jer bez obzira na svoju izobrazbu i znanje koje imaš, nemaš potrebu osjećati se vrijednijim ljudskim stvorom u odnosu na one koji nemaju sve zube i mrse jadne male janjce koje je netko prethodno nabio na ražanj.



Nasuprot medijima koji su kao i obično, u potrazi za senzacijom, prepuni slika likova s crnim kapama, Zona nam plasira četiri drugačije fotke s derneka – drugačije, naime, po tome što nema crnih kapa, dignutih desnica, naglih kretnji niti drugih znakova da bi se radilo o krvožednim ustašama. Pogledajmo ih, kaže, sve normalni ljudi, bez ikakvih ekscesnih značajki – jesu li ti ljudi zaslužili da ih nazivamo primitivcima i ustašama?

cavoglavci

Na točno toj točki očituje se i suština drugačijeg pogleda na čavoglavske hodočasnike između Zone i na primjer mene.

Njen stav glasi: većina njih nisu ustaše ni divljaci, nego tzv. ''normalni ljudi'' – čemu cijela panika?
Moj stav glasi: većina njih nisu ustaše ni divljaci, nego tzv. ''normalni ljudi'' – eto pravog skandala!

Shvatili ste: drugačije vrednujemo tzv. ''normalne ljude''.



Ali pardon, ja sam zaboravio spomenuti da je tih dana (usijanih kolovoških) Zona paralelno i kod sebe zaredala serijom postova na istu temu, također s puno odjeka. Ostavio sam joj tamo jedan komentar, a u kojem se, slažući se, dakle, s njom u onome u čemu se i ovdje gore slažem s njom, ipak izrazito negativno i svisoka (suprotno stavu svejednakosti koji je kod Nodusa tako cijenila) izražavam o učesnicima famoznog skupa. Svakako, savršeno je nebitno što su oni tamo ''ustaše'', skupa s retrogradnim nedoumicama oko definiranja tog pojma. Zec krivice ''čavoglavaca'' – znam da je nekorektno pejorativno se izražavati i ipak to radim – leži u nekom drugom grmu: u silini i vatrenosti osjećaja koje oni, naime, ćute. To je ono preko čega im se ne može preći, što je, ipak, neoprostivo: višak duše. Oni se busaju u prsa svojim osjećanjem. Patriotizam im metastazira u ideologiju – u uzdignuta prsa i napunjenu dušu. I svejedno je u čast čega dižu desnicu, bila to sadržajno monarhija ili republika, ustaštvo ili marsijanstvo, problem je u samom formalnom principu po kojem se tako vatreno ćuti, emotivno pristajući uz normirani i propisani kodeks kako treba ćutiti. Ti si pisala iz inata spram činjenice da je danas u Hrvatskoj popularno pljuvati po Thompsonu i ustaštvu, ali nemojmo se zavaravati: svi su se čavoglavci tamo dovukli iz mikro i makro okruženja u kojima je društveni pritisak da je pošten čovjek onaj koji jako voli Thompsona i Hrvatsku, a govno od čovjeka onaj koji ne voli dovoljno Thompsona i Hrvatsku. Nisi trebala tražiti ''ustašu'', trebala si se radije osvrnuti za onima koje nije nimalo stid osjećati točno onako kako se od njih očekuje. Takve među nama ne bi sigurno morala svijećom tražiti. Prokazivanje govora mržnje – no da, to je već dosadno, tu pjesmu već i vrapci na granama fućkaju: da, jasno, nije lijepo, ne smije se. Ali što je govor mržnje prema kiču pravovjerne opredijeljenosti! Sto puta je eksplozivnija moja optužba čavoglavaca: oni su ulizice svojih okruženja, pizduni koji u emotivnom smislu igraju na sigurno. Ja bih im još možda oprostio latentnu nasilnost njihove zaostalosti, ali ne posjedujem toleranciju na izvještačenu osjećajnost. Takav sam: radije bih da me se pogodi kamenom nego čuvstvima.

Pažnja: tu se, vidimo, ne govori o stupnju ''profinjenosti''. Nije manjak finoće ono što im se zamjera. Treba shvatiti poantu: stereotipna pravovjerna čuvstva su odraz socijalnog pizdunstva. Ovaj ''višak duše'' je izravno povezan sa statusnim laktarenjem; njegov produkt. Kod mog nastupa svisoka spram čavoglavaca, ne radi se o preziru spram krezubosti, nego o animozitetu nekoga ''lijevog'', crne ovce što se loše osjeća među ''svojima'', spram ''desnih'' bijelih ovaca koje su u okrilju hegemonskog kulturnog idealizma svoji na svome.



Bijele ovce nisu benigni prostodušni tupani, već grebatori odobravanja, podobnosti i uklopljenosti, u tome je stvar.



U nastavku komentara linkao sam se na svoj raniji post u kojem, između ostaloga, navodim kako je Nabokov definirao ''filistra'' – to je ''odrasla osoba čiji mentalitet je formiran prema uvriježenim idejama i konvencionalnim idealima njegove ili njene skupine i vremena''. A Broch: ''prvobitna i osnovna konvencija kiča jest konvencija pretjerane osjećajnosti, ili, kako bismo to smjeli reći, konvencija izvještačene osjećajnosti'' - pošto kič ''svoje sintagme stvarnosti ne preuzima neposredno iz svijeta, nego preuzima već oformljene sintagme, a ove se u njemu okamenjuju do klišea''. Pošto ćute točno ono što svi oko njih očekuju da trebaju ćutjeti, čavoglavci su uvijek lažni u svojoj hipertrofiranoj duševnosti za domovinu – pogotovo onda kada su u tome iskreni. Obratiti pozornost na kraj linkanog posta: optužbe za ''urbani rasizam'' uvijek idu za tim da kako mi nadmeni urbani rasisti čavoglavcima odričemo pravo da oni vole što god hoće?! Njihov ukus možda nije učen ni sofisticiran, ali je barem autentičan i dolazi iz srca. E, baš u tom grmu i leži onaj zec kojeg sam najavio: ne, oni su upravo idealna negacija svježine i autentičnosti; oličenje IZVJEŠTAČENOSTI; banda afektiranih pozera koji se štreberski dodvoravaju sredini, internalizirajući njene uvriježene ideale, zastupajući iste s punom iskrenošću, svom svojom dušom, da bi ih sredina odobravajuće tapšala po ramenu.



I time se vraćamo na motiv riganja. Jezgra linkanog posta je u performansu Sandre Sterle, kada je 40 minuta povraćala na taktove Miše Kovača. Kao što je kasnije objašnjavala, nije se radilo o određivanju svisoka spram samog lošeg glazbenog ukusa i prava da se ima loš ukus, u znak protesta protiv pukog podbačaja kvalitete stihova i nota. Ovim se nisam referirala na Mišu Kovača, već samo na određeni štimung koji prikazuje jednosmjernu okolinu i društvo u kojem se nalazimo. Radilo se ne o glazbenoj kritici nego o temeljnom sociološkom antagonizmu, dizanju želuca na hegemoniju Uklopljenih, ''desnih'' bijelih ovaca, ''filistarske'' većine sastavljene od sve samih onih koji jako vole biti dio većine, pa misle, govore i rade isključivo u okviru uvriježenih klišeja. Godine vožnje autobusom jedan su od primjera gdje meni uvijek pozli od agresije većine. U takvim sam situacijama uvijek osuđena na jednosmjerne želje većine, po pitanju npr. glazbe i samog štimunga. Svu tu mučninu kao posljedicu terora većine prezentirala sam jučer u čudnom terminu.

Nazad na diskusiju na naslovnici. I tamo sam se uključio. Osjeti se, Nodus i Zona, da vi stajete u obranu čavoglavskog Naroda iz romantizma zaštite slabijih i outsidera, pod dojmom medijskog spektakla koji se ovih dana na njih okomio i učinio da nam se ukažu kao siroti ruralni David protiv arogantnog urbanog Golijata. Cijenim što ste viteški raspoloženi, ali taj je dojam varljiv. Medijska slika, to je virtualnost, simulakrum; svatko zna da je u Hrvatskoj stvarno stanje ''na terenu'' upravo suprotno. Oni – Narod, čavoglavci – oni su Golijat! Nisu uopće slabiji, nego su jači; nikakva outsiderska isključenost nego baš debeli mainstream.

U autobusu po defaultu svira neki mišo, a za to da ne svira, ja bih morao činiti intervenciju, pomalo i neugodnu situaciju, nastupiti sa zahtjevom, koji će biti gledan kao čudnost, kapric ili čak provokacija (dok o tome da bi sviralo nešto protivno njihovom ukusu, kao što je normalnost da svira nešto protivno mom, nema naravno ni govora). Na svadbi se ustaje i stavlja ruku na srce kad zasvira himna, te skrušeno sklapa ruke i mrmlja kad se povede molitva, a kad ja ne ustanem i ne skrušam se, poprijeko me se gleda, izazovem solidan skandal. Na stadionu si jedino okej ako emfatično navijaš za ''naše'' i prijetiš se ''neprijatelju''; ukoliko ja sjedim rezervirano i vidno se nelagodno osjećam, odmah sam sumnjiv. Medijskim govorom možda dominira diskurs koji ih osuđuje kao krezube primitivce (što nije diskurs koji potpisujem), ali realno i faktički, bilo gdje da odemo, čavoglavlje dominira, oni su u većini i imaju difoltna prava na normalnost. Tko još nije upoznao taj osjećaj na svadbama, u autobusima, svugdje među Narodom, gdje je najnormalnije da se sviraju ''naše pjesme'' – Thompson, Mišo, Škoro – i nije predviđeno da bi se nekome moglo rigati na Mišu? Tko ne zna taj osjećaj da su oni na visokom konju, a ti pješak? Da dok se oni nameću sa svojim hegemonskim vrijednostima kao da se podrazumijeva da moraju biti među nama obavezne, jer ''naše'', ti moraš šutjeti, potisnuti svoje vrijednosne pozicije jer bi one automatski odzvonile kao provokacija? Ti si provokacija, ti nisi legitiman, legitimno je samo ono kolektivno i normirano, dakle ''naše''.

Voljenje Miše (u autobusu), Himne (na svadbi) ili Naših (kad je utakmica) je svetom vodicom poškropljena jedina normalnost te u osnovi ima karakter fetve, tj. podrazumijeva im se kao obvezujuća za svakog člana krda. Tako da ako si brojen kao član krda, a slučajno ne voliš, svoje nevoljenje nećeš moći samo prijaviti, kao što oni mogu voljenje, nego ćeš se morati prethodno izboriti za izreći ga naglas, otrpjeti začuđene poglede i uperene prste, usuprot moralnom pritisku da budeš kao i svi oni. Navući ćeš nerijetko i gnjev, uvrijedivši njihova osjećanja svetinje, jer ti nemaš pravo ne voljeti i poštovati što oni vole i poštuju. Kada je Emil Hrvatin alias Janez Janša razderao hrvatsku zastavu (ne njihove, nego samo svoj vlastiti primjerak!) većinski Hrvati su se smrtno uvrijedili, to je ekvivalentno tome da oni njemu izrežu prste, prebiju, išamaraju, zapale ga, ili što su već sve nabrojali... otkinu ruku, oderu kožu, šipkom po rebrima, sjekirom po rukama i nogama, sasjeku ga na komadiće, pošalju na Goli otok, zatvore godinama, popišaju se na njega, narežu mu mater, narežu materi gaće, jebu mater u usta, kasape mrtvu mater... Našem vox populiju je to normalno. Učinit će mu zlo po logici da je i on njima učinio zlo. Oko za oko, zub za zub, a ruka, noga i mater za zastavu. Ali čime je to zapravo Emil/Janez povrijedio njihova čuvstva? Onemogućio ih u tome da oni svoje primjerke svetinje (zastave) obožavaju i klanjaju joj se? Očito ne, razderao je samo svoj primjerak, gledao isključivo svoja posla, puštajući svakome da također gleda svoje, ako hoće da se klanja i da obožava do mile volje. E, ali nije se i sam klanjao i obožavao – to je taj njegov grijeh koji vapi do neba, kojim ih je uvrijedio, zlo im učinio! Nenormalni pokvarenjak, sâm si je dopustio odlučivati hoće li voljeti i poštovati, umjesto da prepusti njima da kroje i određuju za njega! To je ta fetva: mali Mujo, ne d'o ti Alah da ne odeš kud i svi! (Karl Kraus: Religija, moral i patriotizam osjećaji su koji se manifestiraju tek onda kad su povrijeđeni. Ima pravo jezična uporaba koja kaže da onaj koga se lako može uvrijediti ''rado'' biva uvrijeđen. Ti osjećaji ništa ne vole toliko kao svoju povrijeđenost, pa stoga istinski ožive u raspredanju o bezbožniku, pokvarenjaku i nevoljniku bez zavičaja.)





'Ko to moje ime doziva
Čudni ljudi, čudnog imena
Pa mi kunu, što je svetinja
Vjera, ljubav i domovina


Očito, ne radi se o ravnopravnim pozicijama. To je ta nejednakost i sistemsko nasilje većine, i tek time je, recimo, definirano Sandrino povraćanje po Miši i Mišinoj publici: kao obrambena gesta. Moja reakcija spram čavoglavlja šire je prirode od puke reakcije političke korektnosti spram fašističke ikonografije: to je fundamentalna samoobrambena reakcija želucem protiv onih Zoninih ''normalnih'', koji uopće ne nose crne kape, tj. protiv homogenizirajućeg reketa Naroda, kao hegemonske kulture oko mene. Da budem slikovit: za mene je crni ustaša mala beba spram kičera kojem suze ganuća naviru pri pogledu na zastavu koja vijori, još dodatno dirnutog simultanim kolektivnim orgazmičkim ganućem tisuća drugih kičera oko njega, u sto postotaka umivenih tom istom suzom. Da budem sentenciozan: što znači reći da to pučko veselje nije neka sramota jer 5 crnih kapa ne znači da su sve kape crne – ako istovremeno znamo da svi do zadnjega jesu nešto još puno gore od crnih kapa: iskreni patvoreni kičeri? Što bi u takvoj situaciji reakcije želucem kao samoobrane od (sentim)e(n)tike Naroda, u tom njenom agresivno totalitarizirajućem svojstvu fetve, trebala predstavljati kritika te reakcije kao snobovskog uzdizanja nad (sentim)e(n)tikom Naroda?



No, pa ja svoj nastup svisoka ni u jednom momentu nisam krio. O mučnini i riganju je riječ, pobogu. Ma da, znam, čavoglavski partijaneri većinom nisu pravi pravcati ustaše niti fanovi kukastoga križa. Da li ću unatoč tome osjećati antipatiju, zlovolju, gađenje, revolt spram njih, pa ih čak na nekoj razini i prezirati zbog toga što su uopće tamo, što su od onih čija je fascinacija u klanjanju zastavi i žderanju janjetine na pučkom veselju? Eto hoću. Što da se lažemo – hoću. ''Gdje svjetina jede i pije, pa čak i tamo gdje štuje, tu obično zaudara. Ne smije se ići u crkve hoće li se disati čist zrak.''

Da li se ja imam pravo osjećati boljim od njih zato što nisam tamo, a oni jesu? Bogu božje, ljudima ljudsko. S kozmičke i božje strane nitko se ne bi imao pravo pred nikime osjećati vrijednijim ljudskim bićem. Svi smo mi božja stvorenja pa nas jedino tamo gore mogu i vagati. Ali što s takvim stavom? Osim kozmičkih, postoje i ovozemaljski, ljudski poslovi. Sav je ljudski život u govorenju ovo hoću, ovo neću, to mi se sviđa, ono ne mogu podnijeti. Hijerarhije, poretci vrijednosti – ljudi postoje samo na osnovu toga što se međusobno rangiramo po vrijednosti, što jedni drugima nismo svi isti, ne u kozmičkom nego u zemaljskom smislu. Slučajno je moj vrijednosni osjećaj takav da od bližnjih i daljnjih zahtijevam jednu specifičnu osobinu: ne smiješ se prišljamčiti Golijatu! Moraš se loše osjećati među ''svojima''! To je za mene naprosto pitanje elementarnog ljudskog integriteta. Ako si od onih koji se dobro osjećaju među ''svojima'', na svadbama i u autobusima, među nama ne može biti sporazuma, mi tada nemamo ništa zajedničko, kao bića smo s različitih planeta. Dozvoljavam si da to tražim kao uvjet da bih nekoga poštovao – ne u apsolutnom kozmičkom smislu vrijednosti, nego sasvim ovozemaljski: kao ljudsko biće drugo ljudsko biće.


Samo treba pravilno razumjeti, a ja se ne umaram ponavljati: da se taj nastup svisoka spram njihovog ''viška duše'', okomljuje direktno na višak duše kao očitovanje samozadovoljstva u bivanju članom blagoslovljenog krda. I ni na što drugo. Taj prezir nije na osnovi zemljopisnog porijekla, ne hvata me mučnina od Naroda zbog eventualne manje izobrazbe ili znanja, bontonske neotesanosti ili kvantitativnog stanja zubi, nego sasvim precizno: zato što su na dnu svoga bića kolaboranti agresije većine; zbog onog sklapanja pakta s Golijatom. Dalmatinac nosi lančić oko vrata, jao onima koji kunu što je svetinja, vjera, ljubav i domovina i nek' se čuje, nek' se zna, nek' vijori zastava, i sve ostalo o čemu već pjevaju oni koji nemaju o čemu pjevati. Zašto oni u autobusu, na svadbama, na dernecima i pučkim slavljima tako kolektivno svršavaju u stereotipnom orgazmičkom plićaku? Samo zato što ne znaju bolje? Ne, nego prije svega zato što im se lakše u svom psihičkom procesu svrstati uz struju nego protiv struje. To je predmet moga gađenja, i ja sam se tu čak obavezan gaditi, jer postoje takva pitanja koja sile na polarizaciju i određivanje, u kojima se ne smije biti mlaka juhica.

- 11:54 - slušam (12) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

petak, 20.04.2012.

Rigoletto – 2


STADION

Fast forward u drugu polovicu 2000-ih, kad smo se već tako malo kao civilizirali, tobože; ustali s koljena; umili službeno lice pred svijetom.

Zbilo se to ubrzo nakon što sam došao da ostanem u Splitu. Jedan me prijatelj u znak dobrodošlice odveo na Poljud (igralo se protiv Budućnosti).



To mi je bilo prvi put u životu da nazočim nogometnoj utakmici. Poslije više nisam nijednom otišao. Neugodno iskustvo! Malo je nezgodno reći: bojao sam se. Zapravo nemam pojma što se događalo na travnjaku, niti me zanimalo; moja drama odvijala se na tribinama.



atmosfera

Hvatala me ona specifična mučnina i anoreksija od prekomjerne doze razgaljenosti oko mene, u samom počelu agresivne. Ne, uopće mi nije bilo svejedno usred tog krda razularenih – dobro, ne protiv mene razularenih, koji sjedim na domaćoj stolici, nego protiv njih tamo, dragih gostiju, suparničke strane, ali svejedno, jer što ako – strepio sam – što ako iz mog govora tijela, s ovim mojim vidnim pomanjkanjem marenja za Hajdukovu stvar, ispravno zaključe da ja, mada sjedim među njima, uopće nisam jedan od njih, tj. ''naših'' – i ne samo zato što nisam fetivi Dalmatinac?



Događanje je bilo jasno nacionalno nabijeno, detoniralo hrvatstvom, pošto ipak protiv Crnogoraca, kao zamjenskih Srba, bilo je desno u samoj svojoj biti kolektivnog samoobožavanja svjetine – dok meni valjda na čelu piše lijevo.





Iza njih njihovi, iza naših naši... Vidi li se to nekako na meni: da mi u grudima kuca dezertersko srce, nedovoljno ''naše''? A ako nanjuše kako ih se zapravo bojim i povežu da se bojati ima samo onaj koji je nešto i kriv? Nisam bez iskustva o tome kako samo razdraženi ti razgaljeni mogu biti drsko nesuglasnim, bezobzirnim, rigajućim izdvajanjem, koje ne želi ''svoje'' iza sebe; o, da, događale su mi se već situacije da sam izazvao gnjev ''svojih'' spram sebe... Ne, ozbiljno, zar je nemoguće zamisliti kako im se ta famozna navijačka ''pozitivna energija'', što tendira proizvodnji žrtava, s ritualno omrzlih Crnogoraca (''udri Srbina'', vikalo se) preusmjerava i na mene, domaćeg izdajnika?



Iracionalna pomisao, ali nisam si mogao pomoći, strahovi te vrste se uvijek obavljaju na nedohvatnijoj razini, u nekim podzemnim spiljama mozga. A što se tiče racionalne razine, imao sam na tom stadionu jednu malu heureku. ''Desno'' i ''lijevo'' su već strašno izraubane riječi i malo što još znače u političkom govoru, ali meni se tog dana, na tom stadionu, otkrila najdublja suština drevnog arhirazilaženja među ljudima – ne na političkoj i idejnoj razini, nego se to, kao što sam napisao, moglo njušiti, osjećalo se nosem i u želucu. To je pitanje korjenskog stava prema životu i svijetu. Dok su se ovi oko mene goropadili navijački, u okrilju mnogih koji su se navijački goropadili, ja sam se poput sumnjivog lica loše osjećao, skrivao s nelagodom i rovario u sebi, potajice doživljavajući spomenutu heureku: nema temeljnije linije podjele među ljudima nego između onih koji se dobro (desno) i onih koji se loše (lijevo) osjećaju među ''svojima''!



Ovce su bijele i zalomi se crna. Svaka sredina počiva na nepisanom kodeksu o tome što se očekuje od normalnog i poštenog čovjeka, kakav treba biti, što misliti i osjećati, kakvo ponašanje primjenjivati u kojoj situaciji da ne bi bio crna ovca (jer ko život tako prođe ponosan pred Boga dođe, M.P. Thompson).



nemoj ići lijevo na križanju staze
tu ne ide niko svi se zvijeri paze
nego ajde desno do velike stijene
gorske će te vile poslati do mene


Dišeš li točno onako kako se od tebe očekuje, kao roda svoga slika, jesi li s kodeksom u ponosnom suglasju (''desna'' ruka, ona s pravom prvenstva, ispravna, zdrava, poštena, premoćno većinska) ili si izrod koji se ima što bojati jer zna da je kriv (''lijeva'' ruka, drugorazredna, pogrešna, kompromitantna, anomalijska – zlo i naopako)?



U suštini našeg moralnog i društvenog bića određuje nas to kako se postavljamo prema kodeksu, tj. kako se osjećamo među ''svojima''. Onaj uporni bas u najnižem registru – tam-tam iz dubina koji te opominje da se pridružiš, da budeš kao svi, još jedan isti među ''nama'' – zov koji neodoljivo magnetizira i uzburkava ti krv, jer strastveno želiš (to je pitanje društvenog statusa) biti uključen, među ''svojima'' figurirati kao prihvaćen i poštovan.



čvrsta ruka i poštenje
sveta voda i krštenje
budi čovik to je dika
budi roda svoga slika


- 23:58 - slušam (11) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 17.04.2012.

Rigoletto – 1


DEVEDESETE

Događalo mi se to naročito u devedesetima, poznatima po žestokom diktatu rodoljubne pjesme – tada još živog, aktualnog terora, bio sam još i vrlo mlad, i događalo mi se da pričam s čovjekom, vožen na primjer vlakom, naizgled sve normalno, čovjek proklinje srpsku mater ili pjevuši uz taktove budnice iz zvučnika, kad najednom – izrigam mu se u krilo: sve bi mu se onako cijedilo niz maskirni štof, dok iskrivljena lica otresa s prstiju ljigavi sadržaj ili ga otpuhuje s brka.

Neprestano sam rigao. Jednom na nekoj svadbi bilo kao na svim drugim svadbama: zastava razvijena, grb sa zida nadgleda skup, u ključan čas zasvirala himna, ljudi do zadnjega poustajali, uključivo sve strine, babe i šogore, kao da su iz topa ispaljeni, kao da su neka dugmeta na njima pritisnuta, jedni se uhvatili za srce, drugi digli desnice, sad će se na i moliti, kad najednom – meni sve izleti po onoj masnoj juhi, a ovi što se držali za srca, uhvatiše se za glave.

Za nogomet sam uvijek bio blaženo nezainteresiran, izuzev kada su igrali ''naši'' te se s ganućem i gordošću ''ujedinjavala nacija'': osjetio bih tada navalu emocija na prizore jedinstva, koje su se očitovale dizanjem iz želuca – jedino tada navijavši: imavši protiv koga – i ja bih se u žaru utakmice tim neuklopljenim želucem pred svima prosuo po televizoru, a što je najgore, s gro bljuvotine baš po Šukeru, Štimcu ili Bobanu u krupnom planu.



To je okolini već postajalo izuzetno neugodno, slalo me kod raznih doktora da me pregledavaju, što je to, ljudi moji, kakav poremećaj, što se događa s dečkom. Jednome sam doktoru po imenu Dinko Hartić nepažnjom progutao gumenu cijev stetoskopa, odgrizavši krug mikrofona. Ne poznajem toliko anatomiju da bih znao objasniti kako, da li peristaltikom ili nekim usisnim svojstvom probavnog trakta, ali moja utroba počela je gutati stetoskop, uvlačiti ga u sebe sve dok nisu još samo slušalice virile, malo žućkaste jer iščupane iz smole Dinkovih ušesa. Kriknuo je za svojim stetoskopom i stao ga svom snagom vući van, ali badava, moj se pokvaren(jačk)i dezerterski stomak pokazao snažnijim. Dosjetio se napokon dati mi neki emetik, morajući mi, ironično, sada nasilu izazivati povraćanje, s obzirom da taj čas nisam bio nacionalno podražen... ali banalan problem: nije mi ga mogao usuti zbog cijevi koja je zablokirala jednjak. Očajan, nije više znao što će. Dao sam mu znak očima u smjeru slike ponosno izvješene na zidu ordinacije, pokraj državnog grba. Tada mu je sinulo! To će upaliti! Nije bilo druge, morao je po lojtre da mi stavi Franju nakićenog lentom trobojnicom pod nos, kao što se biku u koridi pokazuje crvena krpa. Dokopavši se konačno svog stetoskopa, koji ga je činio doktorom, postavio je dijagnozu istu kao i svi: to mi je sigurno od toga što nisam kako treba upoznao strahote Domovinskog rata.



Ljudi po kućama, ulicama, birtijama ili kupeima postajali su sve nezadovoljniji mnome, ratoborni, revoltirani, uvrijeđeni ili u najmanju ruku povrijeđeni pojavom golobradog rigoletta koji im bez pardona povraća u face. Državotvorni kič bio je u to vrijeme mjera svih vrijednosti i asocirao im se uz žrtve koje su prinijeli za rata na oltar domovine – a ja sam im tu svetinju svojom abortiranom probavom omalovažavao i obezvređivao. Nisu znali razlučiti svoju osobnu žrtvu od svačijeg kiča! Već se bilo koji usputni šarlatan preda mnom preobražavao u doktora internista i počinjao mi govoriti što ne valja sa mnom: da je meni netko moj stradao, podizali bi prst značajno, ne bi mi tako bljuvotina izlazila iz usta na zvuke naše pjesme, nek' budem siguran kad mi kaže, ne bih ja u tom slučaju ovako gadio želucem sve hrvatsko oko sebe. Alaj sam se te dijagnoze naslušao! Njome se pitanje stava reducira na pitanje stradalničkog statusa: stava mirno spram nacionalističke imagologije imat ćeš kauzalnom neminovnošću onoliko koliko si žrtva, oštećenik. Hrvatstvo kao funkcija oštećenosti: s porastom vrijednosti na apscisi X pretrpljene štete, proporcionalno raste i vrijednost na ordinati Y nacionalne patetike. Padalo mi je na pamet kako je to općepopularno licitiranje vlastitim mučeništvom zapravo vrlo ružan običaj. Prvo, zato što je uvredljivo prema drugim stradalnicima, to pretvaranje u jeftinu sapunicu kao nešto upravo obratno od pijeteta. Zar je možda pristojno spram nekoga tko je žrtva tražiti da još posluži i kao sirovina za ideološku eksploataciju? (Tim više ako je dostojanstvo žrtava ionako uskraćeno činjenicom stradavanja u Dogovornom ratu, da su pali kao žrtve farse, i sva je njihova tragičnost upravo u tome što su žrtve farse, uskraćeni za dignitet da uopće budu žrtve tragičnih obračuna.) Drugo, kada se stradalnik tako poziva na vlastito stradalništvo, pomalo to dođe kao hvalisanje neke vrste (točnije, perverzno-sublimacijske vrste), kao skupljanje poena, pecanje posvećene sućuti i statusa zaslužnosti, te dopuštanje sebi spram drugih na taj račun. On instrumentalizira vlastiti status žrtve za potrebe ideologije/imagologije koja mu je nametnuta (ponajviše obaveznim tonom s televizije), da bi ju sam dalje nametao kao imperativ i obavezan ton – u tome se sastoji niskost poteza. I treće: kakav tek nizak udarac – ako sam ja znači žrtva i oštećenik ili mi je netko stradao u ratu, unaprijed se zna sve o tome kako ću misliti i osjećati? Nije mi slobodno po svome i nepredviđeno, nego sam dužan ostati determiniran koordinatama funkcije? A što s nekim kao ja, tko po aprioriju svoje prirode ovako ili onako osjeća odvratnost spram zagrljenog pjevanja Velike Rodoljubne Pjesme? Stavljen sam pred gotov čin, propisano mi je što točno imam o čemu misliti. Odakle toj ispolitiziranoj perverzno-sublimacijskoj viktimologiji pravo da govori za mene? To me dehumanizira – da, ja sam dehumaniziran! Em čini od mene objekt umjesto subjekta rasprave, em instrumentalizira i svoju i moju ondašnju traumu na aktivno ili pasivno agresivan način za račun ideološke fiks-ideje na koju se zakačio – ništa drugo nego podlost, čista podlost!




- 10:17 - slušam (26) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

nedjelja, 15.04.2012.

Rigoletto


Za danas imam jedan anahron post u šest činova. Ma dobro, anahron samo po nekim vremenima radnje i po ''bavljenju prošlošću (umjesto rada na budućnosti)'', a inače je tema evergreen.

- 21:57 - slušam (6) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 10.04.2012.

And They Love Her


Čitam baš divan članak, friški ispod čekića, objavljen prije nekoliko sati, a što mi je, ljubaznošću korporacije koja me servisira, promptno i ovdje reklamiran, kao jedan od mnogih, tamo dolje – kad se klikne na komentare, pa ispod.

Novi bend!

Novi bend za koji nikad nismo čuli (dok nije članak objavljen). Ja barem nisam. Zovu se One direction. U jednom smjeru, ali najvažnije je da su friški. Kaže, još skroz friški, al' već dobri vraški.

U kratko vrijeme mladi bend One Direction osvojio je srce tinejdžerica diljem svijeta. Njihove pjesme postali su hitovi istoga trena nakon što su objavljene, a njihovi obožavatelji te hitove znaju od riječi do riječi.

I kod nas su dečki isto već totalni hit! Hrvatska ih voli voli! Hrvatska ih zove zove!






Ali ni to još nije sve! Novinar si je dao truda i za potrebe članka, samo za nas, preveo s nerazumljivog engleskog na nerazumljiv hrvatski dvije njihove najpopularnije pjesme.

Pjesma prva: Ono nešto



Pokušao sam ostati cool
Ali kad te gledam
Ne mogu biti hrabar
Zbog tebe mi srce poskakuje

Pogodila si me s neba, ti si moj kriptonit
Zbog tebe sam sve slabiji
Da, zaleđen sam i ne mogu disati
Nešto se mora dogoditi
Jer, umirem od želje da ti pokažem
Da te trebam ovdje sa sobom
Jer ti imaš ono nešto

Zato, izađi, izađi iz moje glave
I padni mi u naručje
Ne znam, ne znam što je to
Ali trebam ono nešto
A ti imaš ono nešto

Penjem se po zidovima
Ali ti ne primjećuješ
Da potpuno ludim
Cijele dane i noći
Nešto se mora dogoditi
Jer, umirem od želje da ti pokažem da te trebam ovdje
Jer ti imaš ono nešto


Pjesma druga: Što te čini lijepom



Ti si nesigurna
Ne znam zbog čega
Okrećeš se svaki put kad izlaziš
Ne treba ti šminka
Da se pokriješ

Dovoljno je da budeš takva kakva jesi
Svi ostali u sobi to vide
Svi osim tebe

Mala, osvjetljavaš mi svijet kao nitko drugi
Način na koji zamahuješ kosom me osvaja
Ali kad se smiješiš podu, nije teško reći
Ne znaš, ne znaš da si lijepa
Kad bi samo vidjela što ja vidim
Razumjela bi zašto te tako ludo želim

Upravo sad te gledam i ne mogu vjerovati
Ne znaš, ne, ne
Ne znaš da si lijepa
Ne, ne
To je ono što te čini lijepom
Zato hajde
Krivo si shvatila
Da dokažem da sam u pravu, ubacio sam to u pjesmu
Ne znam zašto
Sramežljiva si
I okrećeš se kad te pogledam u oči
Svi ostali u sobi to vide
Svi osim tebe




I sva petorica imaju tako lijep osmijeh...





Ali ni to još nije sve! I ja sam si također dao truda i za potrebe posta, samo za vas, pronašao prijevod tih pjesama – ovaj puta s nerazumljivog hrvatskog na razumljiv engleski.

Na tom jeziku obje se zovu: Pop Song



Girl I'm a sexually attractive man
That makes me a good artist
This is my new single
I hope you like it

Wealthy men hired me
To sing this song that they wrote for me
They're investing in this quasi music video
And they're paying to get a bid on the radio

And they're gonna sell a million
Yes it's gonna go plat-in-um

'Cause they'll market this song
To young impressionable
And insecure teenage girls

'Cause all you gotta say is
Ooh baby I love you
And girl I need you in my world

'Cause all they gotta do
Is find a sexually attractive man
That can sing all the words

And now the token rap verse
That doesn't make any sense
But helps to get a small percentage
Of the urban music market

Hey baby baby I can tell that you are crazy crazy
Shake that ass girl my rhymes are gettin' lazy lazy
These things I'm talkin' 'bout have nothin' to do with the song baby
But it don't matter won't you show me that thong baby
That's how it works in the pop music industry 2010
Motherfucker that's just how it be

Now I'm singing with my gay voice
To let you know that I am sensitive
Oh yeah I'm singing with my gay voice
Teenage girls love sensitive boys
And you know I wanna:

Make money money make money money
Make money make money money
Make money money make money money...

Rich men makin' money off of their investments
Ooh it's so sexual baby

Girl I love you so much
I wish we could be together
Unfortunately we can't because
I'm rich and famous and you're not
But why don't you just go out and buy my album
And tell your friends about it too so they also go out and buy it




Hrvatski, engleski, whatever... Najvažnije je da se razumijemo!



UPDATE:

Ma nešto si sad razmišljam da bi ih možda ipak trebalo prevesti i na razumljiv hrvatski, ako tko ne razumije razumljiv engleski.

Prva pjesma: Lova lova

Lova lova lova lova lova
Lova lova lova
Lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova lova lova

Lova lova lova lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova

Lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova

Lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova
Lova lova lova lova
Lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova lova lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova


Druga pjesma: Lova lova lova lova

Lova lova lova
Lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova
Lova lova lova

Lova lova lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova
Lova lova lova

Lova lova lova lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova lova lova lova

Lova lova lova lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova
Lova lova lova lova
Lova
Lova lova lova lova lova lova
Lova lova
Lova lova lova
Lova lova lova lova lova lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova
Lova lova lova
Lova lova lova lova lova lova lova
Lova lova lova lova lova
Lova lova lova


- 02:28 - slušam (15) - printaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se