pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

ponedjeljak, 23.04.2012.

Rigoletto – 3


ČAVOGLAVCI

Fast forward još malo. Pretprošlog ljeta digla se u medijima velika halabuka povodom proslave 15-godišnjice Oluje u Čavoglavama, zbog jasno istaknutih i dokumentiranih obilježja određene neprihvatljive vojno-političke opcije, otvoreno krvoločne u programu i praksi.

HTV cavoglavci

Tema kao stvorena i za široku, ostrašćenu blog diskusiju, nego šta. Između Teze jednog tabora koji je ''čavoglavce'' bezrezervno osuđivao (Modesti, Fra gavun, Neverin, Alexxl, Buha, Annabelle, Mina...) i Antiteze drugog koji ih je bezrezervno opravdavao (Vidi pisme ove, Stari mačak, Promatram razmišljam, Blenderica, Maxflu, Bocacciozg, Baba ljutica...), kao i onih koji su pali s marsa (Luki, Jahve, Sick of it all), specifičnu poziciju – hegelijansku Sintetičarsku – ''treći put'' – zauzeli su u duetu bloger Nodus i blogerica Zona. Njihov stav bio je osuda ''crnokapica'' (koje da je policija morala pošteno odrapiti), ali uz naglašavanje da je zlonamjerno raditi ovakvu jednadžbu: 5% crnokošuljaša na jednoj fešti (derneku, kirbaju, pučkoj veselici) = Hrvati su Ustaše; te da su puno više zanimljivi oni drugi... opsjednuti tim manjinama (crnokošuljaškim) – čitaj: to je bubotak ovom prvom taboru, jer da radi nekolicine imbecilnih provokatora čitavu feštu proglašavaju primitivizmom i divljaštvom. Nisu svi na tom skupu, veli Zona, od tih što padaju u trans na lik i djelo Ante Pavelića. Takvi su među nazočnima bili, kako je i rečeno, MANJINA i neprihvatljivo je da se cijelo hrvatsko društvo izjednači s par delinkvenata koji su te kape natakli na glavu. Medijske sugestije da je Hrvatska ustašoidna zemlja u kojoj svud okolo hodaju same aveti predstavljaju naprosto paranoju, te se s tom famom fašističke hrvatske pretjeruje (ona, kaže, u životu nije uživo vidjela ustašu, a svaki dan je s ljudima).

I s te strane je u pravu. Izvući iz gornjih čavoglavskih fotki konkluziju o Hrvatskoj kao generalno ustaškoj ili fašističkoj zemlji (pa onda još možda i osjećati osobni weltschmerz radi toga) predstavljalo bi besmislenu etiketu, i uostalom klasičan non sequitur. Ne, ne slijedi jedno iz drugoga. (Istina jest da ova zemlja, kao i sve druge u većoj ili manjoj mjeri, vrvi od fašističkih elemenata i metoda (neosnovano se vjeruje da tamnosivo odijelo gospodina Grimsa nema kroj fašističke uniforme), ali to je u drugoj nijansi riječi, i prema tome druga tema.) Da, zapravo sam se u ovome složio s njom i Nodusom. Kaže potonji: svatko tko ne ugrožava tuđe ljudsko dostojanstvo ima pravo krkati i slaviti kako ga volja – amen, oko toga smo se odmah bili dogovorili. Ili: ove s ustaškim obilježjima je trebalo pohapsiti i točka / a ove druge ne stavljati u isti koš s njima – ni tu nemah primjedaba. Ono što je mene potaklo na reakciju jeste isključivost, senzacionalizam u pristupu cijelom problemu – riječ da bih rekao.



U međuvremena je u diskusiju uvedena, osim problematike crnih kapa, i problematika stratifikacije prema ''profinjenosti''. Zona podsjeća da se ova zemlja ne sastoji samo od velegradova koje naseljavaju isključivo profinjeni građani, nego je jedan dio njezinih stanovnika recimo krezub, voli slušati Thompsona i jesti pečenu janjetinu. Pri čemu to nije samo konstatacija, nego i vrijednosni stav po kojem jedni nemaju pravo osjećati se boljima od drugih. Kaže kamaradu Nodusu: tvoje stavove neizmjerno cijenim, jer bez obzira na svoju izobrazbu i znanje koje imaš, nemaš potrebu osjećati se vrijednijim ljudskim stvorom u odnosu na one koji nemaju sve zube i mrse jadne male janjce koje je netko prethodno nabio na ražanj.



Nasuprot medijima koji su kao i obično, u potrazi za senzacijom, prepuni slika likova s crnim kapama, Zona nam plasira četiri drugačije fotke s derneka – drugačije, naime, po tome što nema crnih kapa, dignutih desnica, naglih kretnji niti drugih znakova da bi se radilo o krvožednim ustašama. Pogledajmo ih, kaže, sve normalni ljudi, bez ikakvih ekscesnih značajki – jesu li ti ljudi zaslužili da ih nazivamo primitivcima i ustašama?

cavoglavci

Na točno toj točki očituje se i suština drugačijeg pogleda na čavoglavske hodočasnike između Zone i na primjer mene.

Njen stav glasi: većina njih nisu ustaše ni divljaci, nego tzv. ''normalni ljudi'' – čemu cijela panika?
Moj stav glasi: većina njih nisu ustaše ni divljaci, nego tzv. ''normalni ljudi'' – eto pravog skandala!

Shvatili ste: drugačije vrednujemo tzv. ''normalne ljude''.



Ali pardon, ja sam zaboravio spomenuti da je tih dana (usijanih kolovoških) Zona paralelno i kod sebe zaredala serijom postova na istu temu, također s puno odjeka. Ostavio sam joj tamo jedan komentar, a u kojem se, slažući se, dakle, s njom u onome u čemu se i ovdje gore slažem s njom, ipak izrazito negativno i svisoka (suprotno stavu svejednakosti koji je kod Nodusa tako cijenila) izražavam o učesnicima famoznog skupa. Svakako, savršeno je nebitno što su oni tamo ''ustaše'', skupa s retrogradnim nedoumicama oko definiranja tog pojma. Zec krivice ''čavoglavaca'' – znam da je nekorektno pejorativno se izražavati i ipak to radim – leži u nekom drugom grmu: u silini i vatrenosti osjećaja koje oni, naime, ćute. To je ono preko čega im se ne može preći, što je, ipak, neoprostivo: višak duše. Oni se busaju u prsa svojim osjećanjem. Patriotizam im metastazira u ideologiju – u uzdignuta prsa i napunjenu dušu. I svejedno je u čast čega dižu desnicu, bila to sadržajno monarhija ili republika, ustaštvo ili marsijanstvo, problem je u samom formalnom principu po kojem se tako vatreno ćuti, emotivno pristajući uz normirani i propisani kodeks kako treba ćutiti. Ti si pisala iz inata spram činjenice da je danas u Hrvatskoj popularno pljuvati po Thompsonu i ustaštvu, ali nemojmo se zavaravati: svi su se čavoglavci tamo dovukli iz mikro i makro okruženja u kojima je društveni pritisak da je pošten čovjek onaj koji jako voli Thompsona i Hrvatsku, a govno od čovjeka onaj koji ne voli dovoljno Thompsona i Hrvatsku. Nisi trebala tražiti ''ustašu'', trebala si se radije osvrnuti za onima koje nije nimalo stid osjećati točno onako kako se od njih očekuje. Takve među nama ne bi sigurno morala svijećom tražiti. Prokazivanje govora mržnje – no da, to je već dosadno, tu pjesmu već i vrapci na granama fućkaju: da, jasno, nije lijepo, ne smije se. Ali što je govor mržnje prema kiču pravovjerne opredijeljenosti! Sto puta je eksplozivnija moja optužba čavoglavaca: oni su ulizice svojih okruženja, pizduni koji u emotivnom smislu igraju na sigurno. Ja bih im još možda oprostio latentnu nasilnost njihove zaostalosti, ali ne posjedujem toleranciju na izvještačenu osjećajnost. Takav sam: radije bih da me se pogodi kamenom nego čuvstvima.

Pažnja: tu se, vidimo, ne govori o stupnju ''profinjenosti''. Nije manjak finoće ono što im se zamjera. Treba shvatiti poantu: stereotipna pravovjerna čuvstva su odraz socijalnog pizdunstva. Ovaj ''višak duše'' je izravno povezan sa statusnim laktarenjem; njegov produkt. Kod mog nastupa svisoka spram čavoglavaca, ne radi se o preziru spram krezubosti, nego o animozitetu nekoga ''lijevog'', crne ovce što se loše osjeća među ''svojima'', spram ''desnih'' bijelih ovaca koje su u okrilju hegemonskog kulturnog idealizma svoji na svome.



Bijele ovce nisu benigni prostodušni tupani, već grebatori odobravanja, podobnosti i uklopljenosti, u tome je stvar.



U nastavku komentara linkao sam se na svoj raniji post u kojem, između ostaloga, navodim kako je Nabokov definirao ''filistra'' – to je ''odrasla osoba čiji mentalitet je formiran prema uvriježenim idejama i konvencionalnim idealima njegove ili njene skupine i vremena''. A Broch: ''prvobitna i osnovna konvencija kiča jest konvencija pretjerane osjećajnosti, ili, kako bismo to smjeli reći, konvencija izvještačene osjećajnosti'' - pošto kič ''svoje sintagme stvarnosti ne preuzima neposredno iz svijeta, nego preuzima već oformljene sintagme, a ove se u njemu okamenjuju do klišea''. Pošto ćute točno ono što svi oko njih očekuju da trebaju ćutjeti, čavoglavci su uvijek lažni u svojoj hipertrofiranoj duševnosti za domovinu – pogotovo onda kada su u tome iskreni. Obratiti pozornost na kraj linkanog posta: optužbe za ''urbani rasizam'' uvijek idu za tim da kako mi nadmeni urbani rasisti čavoglavcima odričemo pravo da oni vole što god hoće?! Njihov ukus možda nije učen ni sofisticiran, ali je barem autentičan i dolazi iz srca. E, baš u tom grmu i leži onaj zec kojeg sam najavio: ne, oni su upravo idealna negacija svježine i autentičnosti; oličenje IZVJEŠTAČENOSTI; banda afektiranih pozera koji se štreberski dodvoravaju sredini, internalizirajući njene uvriježene ideale, zastupajući iste s punom iskrenošću, svom svojom dušom, da bi ih sredina odobravajuće tapšala po ramenu.



I time se vraćamo na motiv riganja. Jezgra linkanog posta je u performansu Sandre Sterle, kada je 40 minuta povraćala na taktove Miše Kovača. Kao što je kasnije objašnjavala, nije se radilo o određivanju svisoka spram samog lošeg glazbenog ukusa i prava da se ima loš ukus, u znak protesta protiv pukog podbačaja kvalitete stihova i nota. Ovim se nisam referirala na Mišu Kovača, već samo na određeni štimung koji prikazuje jednosmjernu okolinu i društvo u kojem se nalazimo. Radilo se ne o glazbenoj kritici nego o temeljnom sociološkom antagonizmu, dizanju želuca na hegemoniju Uklopljenih, ''desnih'' bijelih ovaca, ''filistarske'' većine sastavljene od sve samih onih koji jako vole biti dio većine, pa misle, govore i rade isključivo u okviru uvriježenih klišeja. Godine vožnje autobusom jedan su od primjera gdje meni uvijek pozli od agresije većine. U takvim sam situacijama uvijek osuđena na jednosmjerne želje većine, po pitanju npr. glazbe i samog štimunga. Svu tu mučninu kao posljedicu terora većine prezentirala sam jučer u čudnom terminu.

Nazad na diskusiju na naslovnici. I tamo sam se uključio. Osjeti se, Nodus i Zona, da vi stajete u obranu čavoglavskog Naroda iz romantizma zaštite slabijih i outsidera, pod dojmom medijskog spektakla koji se ovih dana na njih okomio i učinio da nam se ukažu kao siroti ruralni David protiv arogantnog urbanog Golijata. Cijenim što ste viteški raspoloženi, ali taj je dojam varljiv. Medijska slika, to je virtualnost, simulakrum; svatko zna da je u Hrvatskoj stvarno stanje ''na terenu'' upravo suprotno. Oni – Narod, čavoglavci – oni su Golijat! Nisu uopće slabiji, nego su jači; nikakva outsiderska isključenost nego baš debeli mainstream.

U autobusu po defaultu svira neki mišo, a za to da ne svira, ja bih morao činiti intervenciju, pomalo i neugodnu situaciju, nastupiti sa zahtjevom, koji će biti gledan kao čudnost, kapric ili čak provokacija (dok o tome da bi sviralo nešto protivno njihovom ukusu, kao što je normalnost da svira nešto protivno mom, nema naravno ni govora). Na svadbi se ustaje i stavlja ruku na srce kad zasvira himna, te skrušeno sklapa ruke i mrmlja kad se povede molitva, a kad ja ne ustanem i ne skrušam se, poprijeko me se gleda, izazovem solidan skandal. Na stadionu si jedino okej ako emfatično navijaš za ''naše'' i prijetiš se ''neprijatelju''; ukoliko ja sjedim rezervirano i vidno se nelagodno osjećam, odmah sam sumnjiv. Medijskim govorom možda dominira diskurs koji ih osuđuje kao krezube primitivce (što nije diskurs koji potpisujem), ali realno i faktički, bilo gdje da odemo, čavoglavlje dominira, oni su u većini i imaju difoltna prava na normalnost. Tko još nije upoznao taj osjećaj na svadbama, u autobusima, svugdje među Narodom, gdje je najnormalnije da se sviraju ''naše pjesme'' – Thompson, Mišo, Škoro – i nije predviđeno da bi se nekome moglo rigati na Mišu? Tko ne zna taj osjećaj da su oni na visokom konju, a ti pješak? Da dok se oni nameću sa svojim hegemonskim vrijednostima kao da se podrazumijeva da moraju biti među nama obavezne, jer ''naše'', ti moraš šutjeti, potisnuti svoje vrijednosne pozicije jer bi one automatski odzvonile kao provokacija? Ti si provokacija, ti nisi legitiman, legitimno je samo ono kolektivno i normirano, dakle ''naše''.

Voljenje Miše (u autobusu), Himne (na svadbi) ili Naših (kad je utakmica) je svetom vodicom poškropljena jedina normalnost te u osnovi ima karakter fetve, tj. podrazumijeva im se kao obvezujuća za svakog člana krda. Tako da ako si brojen kao član krda, a slučajno ne voliš, svoje nevoljenje nećeš moći samo prijaviti, kao što oni mogu voljenje, nego ćeš se morati prethodno izboriti za izreći ga naglas, otrpjeti začuđene poglede i uperene prste, usuprot moralnom pritisku da budeš kao i svi oni. Navući ćeš nerijetko i gnjev, uvrijedivši njihova osjećanja svetinje, jer ti nemaš pravo ne voljeti i poštovati što oni vole i poštuju. Kada je Emil Hrvatin alias Janez Janša razderao hrvatsku zastavu (ne njihove, nego samo svoj vlastiti primjerak!) većinski Hrvati su se smrtno uvrijedili, to je ekvivalentno tome da oni njemu izrežu prste, prebiju, išamaraju, zapale ga, ili što su već sve nabrojali... otkinu ruku, oderu kožu, šipkom po rebrima, sjekirom po rukama i nogama, sasjeku ga na komadiće, pošalju na Goli otok, zatvore godinama, popišaju se na njega, narežu mu mater, narežu materi gaće, jebu mater u usta, kasape mrtvu mater... Našem vox populiju je to normalno. Učinit će mu zlo po logici da je i on njima učinio zlo. Oko za oko, zub za zub, a ruka, noga i mater za zastavu. Ali čime je to zapravo Emil/Janez povrijedio njihova čuvstva? Onemogućio ih u tome da oni svoje primjerke svetinje (zastave) obožavaju i klanjaju joj se? Očito ne, razderao je samo svoj primjerak, gledao isključivo svoja posla, puštajući svakome da također gleda svoje, ako hoće da se klanja i da obožava do mile volje. E, ali nije se i sam klanjao i obožavao – to je taj njegov grijeh koji vapi do neba, kojim ih je uvrijedio, zlo im učinio! Nenormalni pokvarenjak, sâm si je dopustio odlučivati hoće li voljeti i poštovati, umjesto da prepusti njima da kroje i određuju za njega! To je ta fetva: mali Mujo, ne d'o ti Alah da ne odeš kud i svi! (Karl Kraus: Religija, moral i patriotizam osjećaji su koji se manifestiraju tek onda kad su povrijeđeni. Ima pravo jezična uporaba koja kaže da onaj koga se lako može uvrijediti ''rado'' biva uvrijeđen. Ti osjećaji ništa ne vole toliko kao svoju povrijeđenost, pa stoga istinski ožive u raspredanju o bezbožniku, pokvarenjaku i nevoljniku bez zavičaja.)





'Ko to moje ime doziva
Čudni ljudi, čudnog imena
Pa mi kunu, što je svetinja
Vjera, ljubav i domovina


Očito, ne radi se o ravnopravnim pozicijama. To je ta nejednakost i sistemsko nasilje većine, i tek time je, recimo, definirano Sandrino povraćanje po Miši i Mišinoj publici: kao obrambena gesta. Moja reakcija spram čavoglavlja šire je prirode od puke reakcije političke korektnosti spram fašističke ikonografije: to je fundamentalna samoobrambena reakcija želucem protiv onih Zoninih ''normalnih'', koji uopće ne nose crne kape, tj. protiv homogenizirajućeg reketa Naroda, kao hegemonske kulture oko mene. Da budem slikovit: za mene je crni ustaša mala beba spram kičera kojem suze ganuća naviru pri pogledu na zastavu koja vijori, još dodatno dirnutog simultanim kolektivnim orgazmičkim ganućem tisuća drugih kičera oko njega, u sto postotaka umivenih tom istom suzom. Da budem sentenciozan: što znači reći da to pučko veselje nije neka sramota jer 5 crnih kapa ne znači da su sve kape crne – ako istovremeno znamo da svi do zadnjega jesu nešto još puno gore od crnih kapa: iskreni patvoreni kičeri? Što bi u takvoj situaciji reakcije želucem kao samoobrane od (sentim)e(n)tike Naroda, u tom njenom agresivno totalitarizirajućem svojstvu fetve, trebala predstavljati kritika te reakcije kao snobovskog uzdizanja nad (sentim)e(n)tikom Naroda?



No, pa ja svoj nastup svisoka ni u jednom momentu nisam krio. O mučnini i riganju je riječ, pobogu. Ma da, znam, čavoglavski partijaneri većinom nisu pravi pravcati ustaše niti fanovi kukastoga križa. Da li ću unatoč tome osjećati antipatiju, zlovolju, gađenje, revolt spram njih, pa ih čak na nekoj razini i prezirati zbog toga što su uopće tamo, što su od onih čija je fascinacija u klanjanju zastavi i žderanju janjetine na pučkom veselju? Eto hoću. Što da se lažemo – hoću. ''Gdje svjetina jede i pije, pa čak i tamo gdje štuje, tu obično zaudara. Ne smije se ići u crkve hoće li se disati čist zrak.''

Da li se ja imam pravo osjećati boljim od njih zato što nisam tamo, a oni jesu? Bogu božje, ljudima ljudsko. S kozmičke i božje strane nitko se ne bi imao pravo pred nikime osjećati vrijednijim ljudskim bićem. Svi smo mi božja stvorenja pa nas jedino tamo gore mogu i vagati. Ali što s takvim stavom? Osim kozmičkih, postoje i ovozemaljski, ljudski poslovi. Sav je ljudski život u govorenju ovo hoću, ovo neću, to mi se sviđa, ono ne mogu podnijeti. Hijerarhije, poretci vrijednosti – ljudi postoje samo na osnovu toga što se međusobno rangiramo po vrijednosti, što jedni drugima nismo svi isti, ne u kozmičkom nego u zemaljskom smislu. Slučajno je moj vrijednosni osjećaj takav da od bližnjih i daljnjih zahtijevam jednu specifičnu osobinu: ne smiješ se prišljamčiti Golijatu! Moraš se loše osjećati među ''svojima''! To je za mene naprosto pitanje elementarnog ljudskog integriteta. Ako si od onih koji se dobro osjećaju među ''svojima'', na svadbama i u autobusima, među nama ne može biti sporazuma, mi tada nemamo ništa zajedničko, kao bića smo s različitih planeta. Dozvoljavam si da to tražim kao uvjet da bih nekoga poštovao – ne u apsolutnom kozmičkom smislu vrijednosti, nego sasvim ovozemaljski: kao ljudsko biće drugo ljudsko biće.


Samo treba pravilno razumjeti, a ja se ne umaram ponavljati: da se taj nastup svisoka spram njihovog ''viška duše'', okomljuje direktno na višak duše kao očitovanje samozadovoljstva u bivanju članom blagoslovljenog krda. I ni na što drugo. Taj prezir nije na osnovi zemljopisnog porijekla, ne hvata me mučnina od Naroda zbog eventualne manje izobrazbe ili znanja, bontonske neotesanosti ili kvantitativnog stanja zubi, nego sasvim precizno: zato što su na dnu svoga bića kolaboranti agresije većine; zbog onog sklapanja pakta s Golijatom. Dalmatinac nosi lančić oko vrata, jao onima koji kunu što je svetinja, vjera, ljubav i domovina i nek' se čuje, nek' se zna, nek' vijori zastava, i sve ostalo o čemu već pjevaju oni koji nemaju o čemu pjevati. Zašto oni u autobusu, na svadbama, na dernecima i pučkim slavljima tako kolektivno svršavaju u stereotipnom orgazmičkom plićaku? Samo zato što ne znaju bolje? Ne, nego prije svega zato što im se lakše u svom psihičkom procesu svrstati uz struju nego protiv struje. To je predmet moga gađenja, i ja sam se tu čak obavezan gaditi, jer postoje takva pitanja koja sile na polarizaciju i određivanje, u kojima se ne smije biti mlaka juhica.

- 11:54 - slušam (12) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se