pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

subota, 19.03.2011.

Ispričat ću vam nešto...


... što inače ne govorim nikome.

Jedino tako to mogu izreći: da kažem svakome.



Jednom davno, bilo mi nepunih 14 godina, probuđen sam u zoru. – ''Poginuo Ivica!''

Ivica, moj godinu dana stariji bratić (njegov djed i moj djed – dva brata). Družili smo se, bili smo bliski ne toliko po drugokoljenskoj rodbinskoj osnovi koliko zbog plus minus vršnjaštva. Njih dva brata i nas dva brata; i njegov i moj godinu dana mlađi od mene.

Ivica i dva prijatelja vraćali se iz večernjeg izlaska – pješke, cestom, po mraku. Pokosio ih sa 140 na sat pijani vozač. Samo jedan živi, ali Ivica nije taj.

Krv mi se u žilama sledila još u bunilu buđenja. Svima je bila sleđena tog jutra. Stigli smo u tugujuću kuću. Atmosfera je bila prenapregnuta, normalna komunikacija nezamisliva. Lica ukočena, stroga, ozbiljna... lica su bila ispunjena ''ne-gledanjem''. Nekako odsutna, i nepristupačna, i – ako znate na što mislim – ''usebna''... svatko je postojao jedino sâm u sebi, nasamo u masi. Šutjelo se. Primjenjivane su isključivo skromne kretnje, nekakve smjerne, oslabljene. Usne stisnute, a pogledi oboreni. I izvjesna zamišljenost, transcendentalnog tipa, koja je preko noći postala dostojanstvena i uzvišeno flegmatična, koja više ne mari grčevito i iznervirano (kao do jučer) za trivijalnosti svakodnevice. Stao sam u red za izraziti sućut. Stajao sam tako i, čekajući svoj red, nastojao se koliko mogu koncentrirati, ukomponirati, da svoj čas dočekam spreman. Ali badava sve! Evo i dan-danas mi scena zvoni u ušima. Kakav debakl! Koja budala! Što, pitate? Što sam to učinio? Našavši se napokon pred relevantnim ožalošćenikom, ocem stradalog dječaka, koji je stajao i primao sućuti, umjesto da pristojno i dostojno dam što ide, kao svi drugi što su uredno obavili, meni se njuška iskrivila u nastranu grimasu i, jadna majko, samo sam se iscerio čovjeku ravno u facu!



Ispovijest je ovo osobna, intimna, ali najviše od svega – stidna. Vulkan koji eruptira stidom. Krio sam, nisam spominjao. Proveo sam sve ove godine šuteći kao zaliven, ne povjeravajući se nikome, meteći pod tepih – poput tašte osobe koja si u fotošopu sa slike briše bubuljicu. Da samo znate koliko je mene posramljivala ta mrlja na licu, kako uplašeno sam strepio pred njenim kompromitirajućim potencijalom! Zato što to ide u red onih običnih, svakodnevnih blamaža, zapravo razumljivih i uopće ne tako strašnih (a la bubuljica ili propusti tjelesnih funkcija), ali koje najviše tjeraju crvenilo u obraze, uslijed svoje elementarno ponižavajuće prirode. Ništa neće učiniti da se osjetimo tako kompromitirani kao ako nas uhvate dok čačkamo nos ili puštamo vjetar. Šutio sam godinama, jer nisam imao ideje što reći u svoju obranu, što početi s tom bubuljicom, tim svojim sprovodskim čačkanjem nosa.

Oh, taj pogled kojim me dotučeni otac prostrijelio!

Pravna struka je u ekspanziji, već se uspješno racionaliziraju i nalaze olakotne okolnosti i za najteža ubojstva, silovanja, genocide – to danas nije ništa neobično. Ali, zaista, kako svijetu objasniti vlastito slaboumno cerenje?



Zašto sam osjećao toliku neugodu? To nije pravo pitanje. Bolje bi bilo: pred kime, ili čime, sam osjećao neugodu?

Često se čuje da ljudi govore o pojmu ''savjesti'', odnosno o ''grižnji savjesti''. Bit ću iskren: nije mi poznato da bih i ja posjedovao takvo nešto. Ne kažem to samo radi efekta; ja ovdje sad stvarno pokušavam lagati što je manje moguće. Uvjeravam vas: evo sam već i tridesetu prevalio, a još nisam doživio da bi me grizla ta tzv. ''savjest'', da bih zbog nečega ozbiljnije prekorijevao samoga sebe. O, vrlo lako bih ja i ovdje izgladio stvari nasamo – u dva oka – između sebe i... sebe. Što to treba da znači – prekorijevati sebe? Nije mi jasno. Za samoga sebe, u trenucima kad me nitko ne gleda, ja sam poput magle, rasplinut, neodrediv, neuhvatljiv, za sebe nasamo ja sam (ozbiljno mislim kad kažem) onkraj morala i zakona, sve mi je dopušteno, a sve što učinim razumljivo i opravdivo bez veće pomuke. U nekim situacijama ne kažem da me famozni ''glas savjesti'' uopće ne bi mučio, ali to bi više bilo onako, reda radi, iz osjećaja dužnosti, iz one drugostupanjske grižnje koja se javlja zato što osjećam da me u biti uopće ne grize, a upoznat sam da bi trebala. Nešto je drugo bilo u pitanju.

Oči!

Ako sam sâm prema sebi popustljiv, blagonaklon sudac, i mogu slobodno čačkati nos, prditi ili se ponašati poput zadnjeg idiota, u očima tugujućeg oca pročitao sam drugačije tumačenje. On je za svoga Ivicu očekivao pijetet, poštovanje, čak izvjesnu sakralnost časa u kojem mu mrtvi sin leži na odru. Pa i ceremonijalnost, ako hoćete. Bol, mladost i jeza koje su obilježavale tragičan događaj zahtijevale su dokinuće svake profanacije, tražile odavanje počasti – inzistirale su na ustručavanju.

Pamtim scenu iz Gospođe Bovary u kojoj se Charles, netom po smrti prve žene, odazove pozivu čiče Rouaulta (bivšeg pacijenta, Emminog oca) da ih posjeti na njihovom imanju. Držeći za svoju dužnost da se pokaže što uljudniji prema liječniku poradi njegove žalosti, on ga zamoli neka nipošto ne skida šešir; govorio mu je potiho, kao da je bolestan, pa se čak tobože i rasrdio što nisu za gosta pripravili i neko malo lakše jelo nego što je bilo sve ostalo, na primjer lončić vrhnja ili kompot od krušaka. Pričao je zabavne priče. I čak se ustručavanja i obziri nisu zadržavali samo na onome koji izražava sućut; hvatali su i onoga koji sućut prima. Charles se i nehotice smijao, ali se najednom sjeti svoje žene i uozbilji se. Zašto se on naglo uozbiljio? Zato što ga je rastužila uspomena na pokojnu Héloise? Ne, nju on nije puno volio. Bila je stara, ružna, naporna, dosadna, ljubomorna, zapovijedala mu, maltretirala ga (oženio se njome, ili bolje, oženili su ga, zbog 1200 livra godišnjeg prihoda koji je primala). Već u sljedećoj rečenici Flaubert ne ostavlja mjesta sumnji: Kad su donijeli kavu, nije više mislio na ženu. Charles se, dakle, sjetivši se pokojnice, na trenutak uozbiljio ne zbog tuge, nego iz istog razloga iz kojeg je stari Rouault govorio potiho: društvenog ustručavanja, autocenzure po svim pravilima koja nalaže nepisani kodeks prikladnog ponašanja u doba korote. Rouault za Charlesove, a Charles za Rouaultove oči; izigravali su jedan za drugoga. Mada su bili u četiri oka, pokoravali su se instinktivno tom kodeksu kao nekoj imaginarnoj višoj instanci koja sjedi tu među njima.

A ja sam bio teško narušio kodeks. Doživjeti smrt bratića, k tome vršnjaka, i već istog jutra se moći osmjehnuti – blesavo, mutno i sasvim bolesno, čak valjda frivolno?! Baš poput dr. Bovaryja, nisam pokazao potpunu lišenost dobrog raspoloženja – eto, u tome je bio moj grijeh! Nisam bio potpuno lišen! Ali koliko je tek stravična pogibija ovog mladog, cvatućeg života, još djeteta, bila bolnija i jača tragedija od izdisaja u krevetu neke tamo oronule i mrske babetine! Utoliko je i moj grijeh bio teži. Doživjeti nešto takvo, a ne biti pogođen u mjeri dovoljnoj da mi zbriše svaki tračak osmijeha s lica? Shvatio sam da je ožalošćeni otac itekako registrirao to moje profanirajuće ponašanje. Nije ništa rekao. Ili je bio previše zatečen da bi reagirao, zbunjen neočekivanom gestom, ili je procijenio da bi ljutito, uvrijeđeno reagiranje samo još pogoršalo stvar. Ne znam, ne bih se s ove vremenske distance usudio tvrditi, ali jedno je ipak sigurno. U ogledalu njegovih očiju pročitao sam koliko je u datim okolnostima, u tom kontrastu sa strašnom, očajničkom roditeljskom boli, moja sposobnost da se nacerim bila istinski uvredljiva, sablažnjiva, opscena, perverzna... čak čudovišna!

To je ono što me grizlo. Dobio sam pečatiranu potvrdu izvana da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu. Neka valjda neizmjerna, bezdana nastranost duše.



Nakon što je na groblju sve bilo svršeno, vratili smo se kolektivno u tugujuću kuću. Tamo se posluživalo iće i piće. O, još kako se posluživalo! Čega sve nije bilo na stolovima! Sve po redu: masna juha, kuhano meso i sos, pune zdjele sarme, krcati pladnjevi janjetine i prasetine. Pravo i budi! Sam Bog zna koliko nam je trebala okrjepa nakon tako teškog dana. O, kako se to tamo krkalo! Tekli su potoci soka, piva, vina, rakije. ONO TAMO nije u nama izazvalo anoreksiju, bacali smo se na zdjele i pladnjeve nemilice, mesožderski, predatorski, kao da se hranimo posljednji put u životu. (U nekim drugim okolnostima, reklo bi se možda – a i zato što je bilo mukte. Ali pošto se radilo o sahrani, bilo bi previše neprilično uopće i pomišljati na mukte ili nemukte.)

Osim toga, iznošenje stolova, zatim i posuđa na stolove, kao da je bilo signal i za određenu liberalizaciju licâ.

Premotajmo malo unatrag: što se ono pokrenulo na licu Charlesa Bovaryja, a da je osjetio potrebu hitno to obustaviti (u trenutku kad se sjetio da je povod okupljanja smrtni slučaj)? Pokrenuo se bio – osmijeh. Charles se nasmijao na Rouaultovu zabavnu priču. Osmijeh, tj. znak da se zabavlja, da vrijeme provodi ugodno, da u nekom smislu on sad uživa. A u prisustvu smrti upravo je užitak i zabavljanje – ma kako sitno bilo – ono najnedoličnije; zabavljanje je na groblju ultimativni krimen. Takva kardinalna netaktičnost, neravnopravnost, ne, to se ne može podnijeti. Nismo mogli sebi dopustiti osjećaj dobrog raspoloženja u isto vrijeme dok mladog Ivicu spuštaju u raku. Svatko poznaje te skrupule. Golem osjećaj krivnje izazivala je već sama činjenica da mi sad tu stojimo živi i zdravi, slobodni da već sutra nastavimo gdje smo stali, dok on ostaje ležati dva metra pod zemljom, jednom zasvagda zatrpan tonama vlažne, crvljive ilovače. Kud ćeš si još pritom priuštiti raspoloženost!

Ali, s druge strane, i Flaubert je znao što govori. Primijetimo finesu: Charles se nasmijao ne nekom zluradom svojevoljnom namjerom, nego ''i nehotice''. Unatoč svojoj volji. To je bitna spoznaja: nismo gospodari svog raspoloženja; ne vladamo mi njime, nego ono nama. Badava što znamo da je nedolično. Charles se u jednom trenutku nasmijao zato što ljudskom biću naprosto nije prirodno stalno biti isključivo nenasmijan. Raspoloženje je poput vjetra: promjenjivo, nestalno, malo puhne ovamo, malo onamo, tko to može uhvatiti za rep. Što je i posve OK... osim u situaciji kad ga iz nekog razloga moramo imati ne bilo kakvog, ne kako vjetar puše, nego baš takvog i takvog, kao iz kamena isklesanog. Recimo, na sahrani – da bude u lošem izdanju. Na toj se točki u nama javlja raskorak. Racionalizacija, podjarivana osjećajem krivnje, govori nam jedno (ono kakvi bismo trebali biti – apsolutno potišteni), a unutarnje biće nešto drugo (ono kakvi stvarno jesmo – tj. magla i vjetar, ovakvi onakvi bilo kakvi, a potišteni samo donekle). Teškoća se sastoji u tome da nam valja zauzdavati nešto što je po prirodi lišeno uzda. U trenucima kada je vanjski imperativ da izdržimo izuzetno jak (kao što je u našem slučaju bio), nemamo izbora – moramo izdržati. Na što bi to sličilo da se usred pogreba prepustimo slobodnom toku raspoloženja? No, kao što nas uči mehanika, sprečena vanjska deformacija obavezno rezultira unutarnjim naprezanjem materijala. Cijena kamenog lica na površini su neljudska opterećenja ispod kože. Pri čemu treba imati u vidu da je čovjekova moć napinjanja ograničena. To je poput zadržavanja daha – više prije nego kasnije morat ćeš izdahnuti. (Ne preporučuje se ponašanje kao u basni o volu i žapcu koji je pukao.) U nekom momentu unutarnje naprezanje doseže kritičnu točku i dalje se više ne može, bez obzira na vanjski imperativ. Kad se počelo sa iznošenjem zdjela, doživjeli smo to kao znak za promjenu tona – i taman na vrijeme, jer smo već bili ozbiljno pred pucanjem. Element trivijalizacije koji su sa sobom unijeli stolovi s posuđem prometnuo je dotadašnji teški, olovni pogrebni patos u nešto laganiju, light verziju, i kao da je imperativ da sebe držimo na okupu počeo ponešto gubiti na snazi. Samo smo to čekali. Eno, gledaj, polako jedan, potom drugi podliježe, počinju si dopuštati, ovamo se kum Đuka već naočigled rasipa naslonjen na bure, tamo stisnute usne na Loli Stančićevoj kao vidno labavije u stisnutosti, klinci se počeli rastrčavati u graji, iz prikrajka tetak Dragec plasira sitne pošalice, isprva stidljivo pa sve hrabrije (već treća nije bila bez bibera lascivnosti), osvrćući se oko sebe kao da na našim licima traži zeleno svjetlo – smije li se to sad već? Čini li mu se samo ili ispravno opaža da omanji znaci veselosti više nisu prekršaj?

I sâm sam sasvim dobro sudjelovao u liberalizaciji. Ponašao sam se kao i svi, pretvarajući se da sam najnormalnije ljudsko biće, jedan od njih, uopće ne pacijent. Mada nam ni to kolektivno olakšanje nije išlo tako lako. Arhimedov zakon: što je potonulo s jedne strane, iskače na drugoj. Nismo se više morali držati u stroju, ali smo zato osjećali veću krivnju: nama je sve bolje i bolje, dopuštamo si vino, sarme i pošalice, dok onaj tamo i dalje leži mrtav, nepostojeći! Mučna je bila disonanca između smrtno ozbiljne pustinje njegovog ne-bića, naglog prodora ne-postojanja odsad nadalje i na vijeke vjekova, s jedne strane, i naše light stvarnosti s druge, obične i netragične, koja oprezno osvaja sebi nazad oazu normalnog raspoloženja, no koja i protiv naše volje nije lišena cinizma (jer mi trivijalno, dok on... tamo... ). Težina i lakoća. S težinom naprosto više nismo mogli – i mi smo samo ljudi, pucamo, ispadamo iz ukomponiranosti – no je sad lakoća postajala teža od težine, premučna, nepodnošljiva, osjećali smo krivnju za svoj nehotični cinizam, najradije bismo se vratili u stroj, naprtili teret natrag, samo da se otarasimo još većeg tereta odterećenosti.



Hoće li reći ili neće reći?

Gregor Samsa, preobražen jednog jutra u to – u kukca, stvora izvan kruga prihvatljivosti, s onu stranu ljudskoga – ali i još uvijek u stanju vidjeti se očima gnušanja koje izaziva u drugima, duboko se stidi vlastitog postojanja. Samo da mu je zauvijek ostati zatvorenom u sobi, da ga nitko nikada ne nađe. Sakriva se ispod kanapea, a da bi dodatno poštedio sestru koja mu donosi hranu neugodnosti pogleda na sebe odnio je jednog dana na leđima plahtu na kanape i namjestio je tako da je sada njome bio potpuno prekriven.

Ponašao sam se kao i svi, mada sam znao da cijelo vrijeme postoji jedan među njima koji zna moju Tajnu. Hoće li me otkriti? Moju ponižavajuću bubuljicu – moju sramotu? Nazivamo tajnom one vidove svoje osobnosti za koje mislimo da nisu posve svojstveni ljudskom rodu. (Alain de Botton, Kiss & Tell) Tajna je mračna i nezgodna strana naše osobnosti, trenutak u kojem iznevjeravamo očekivanja društva, ne u ime genijalnosti ili junaštva nego zbog svojstava za koje se bojimo da ih svijet osuđuje, ili u najmanju ruku nerado podnosi; tajna da sam inkontinentan, da sam u ljubavnom odnosu s najbližim rodom ili da me privlače osobe istoga spola. Možda i nije tako strašno ceriti se – sad su se već manje-više cerili svi – ali kada sam se ja cerio, to je bilo u krivo vrijeme, za davanja sućuti, u jeku najolovnijeg stiska, kada je vanjski imperativ NE CERITI SE! dosezao vrhunac. Bio sam lagan onda kada sam najviše morao biti težak. Što ako svi doznaju kakav sam ja zapravo? I tu se već bila preda mnom rastvorila čitava mreža očiju koja me brinula kakav bih neizrecivo čudovišan odraz zacijelo morao ostaviti u njoj. Istina, bio sam još ''samo dijete'', ali što zna dijete o tome da je samo dijete. A ima i ona: nije to dete, to je kreten. Ne čudi što djeca imaju najviše tajni, ističe de Botton, jer su uslijed nedostatka iskustva osjetljivija na neobičnosti, na tajnovitost stvari koje su učinila ili osjetila. Čudovište zlurado, životinja jedna bešćutna, bolesnik, izrod, stvor, insekt... naišao bih, bio sam uvjeren, na jednodušnu osudu. Kad bi on, otac, samo rekao riječ. Nije rekao. Ponašao se kao da se ništa nije dogodilo. Pa sam se i ja ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Znao sam da zna – i da zna da ja to znam (da on zna). Ali pravili smo se obojica da ne znamo. I ja sam opet postajao najobičniji, liberaliziran, lagan, držeći se besprijekorno, primjenjujući sva očekivana ponašanja, fingirano se ne stideći pred njim, gutajući sarme... ali gutajući i knedle!



Pišem ovo potaknut time što smo prošli tjedan i njega sahranili. Srušio se s konja od moždane kapi. Preventivno sam zatirao u sebi mogućnost smješka, a onda smo se išli hraniti.

Sad kad je Tajna ostala samo moja, na sigurnom, nisam znao što s njom – zato sam ju objavio.

- 00:20 - slušam (33) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se