pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 21.04.2010.

Napuhane duše lete u nebo


Ovaj post bit će od onih koji izrastu iz odgovora na komentar, nakon što ih zbog već previše upisanih znakova editor odbije progutati.

U prošlom postu pisao sam o vrsti glazbe koju su Garcia Lorca i Nick Cave u svojim esejima imenovali duende: which translates as an inexplicable sense of longing, an unnamed and enigmatic yearning of the soul and it is this feeling that lives in the realms of imagination and inspiration and is the breeding ground for the sad song.

Na što mi je Neverin postavio dobro pitanje, koje je pogodilo u središte teme o kojoj sam ionako htio pisati: znaš nekako mi se čini da se ne treba čuditi onima koji slušaju Mišu Kovača i padaju u trans od patetike kad mada su te pjesme uvijek na istu šprangu.. žena, vino, rodna gruda u tisućama kombinacija kao i u mojoj studentskoj kuhinji gdje mješam paštu , krumpir jaja i zelenjavu tako da mi se barem pričini da jedem raznovrsno :) ti ljudi dižu čaše u zrak kad čuju te patetične pjesme, rekao bi da je to onda u tom slučaju niži nivo ali opet ipak nuende. Šta ti misliš?

publika u transu

Ne, ne bih rekao. Duende pjesma je uvijek tužna (ili bolje: tragična) pjesma, ali ne vrijedi obratno, nije svaka tužna pjesma duende. Kriterij razlikovanja: vrsta emocije, i koliko je u njoj istinitosti, a koliko patvorenosti.



To je tema koje sam se već doticao: pornografiju od erotike dijeli to što je ona pijenje bez žeđi, pražnjenje tobožnjeg elektriciteta koji nikada nije ni nakupljen – mehanika, a ne uzbuđenje. Nedostaje drhtaj usne. Tako je i dizanje čaša u zrak na Mišu Kovača prije svega stvar gole mehanike; između Žutih dunja i Mišine Ti si pjesma moje duše stoji točno isto odstojanje kao između erotike i pornografije, maslaca i margarina.



Neverin je primijetio kako je famozna ''emocija'' koja je tu opjevavana uvijek od one stereotipne vrste. On mora pjevati o ženi, vinu i o rodnoj grudi, on ne može ni o čemu drugome pjevati nego o ženu, vinu i rodnoj grudi (što bi rekao A.B. Šimić: o svemu o čemu već pjevaju oni koji nemaju o čemu pjevati). Samo najkrupniji ziceri koje na posve isti način osjećaju stotine tisuća – točnije, samo su uvjereni da osjećaju; ziceri izraženi konvencionalnim melosom (''dalmatinskim'', unaprijed propisanim i istim u svakoj pjesmi) i najstereotipnijim stihovima (''ništa teže bol kad steže'', ''oka nisam sklopio svu tugu svijeta popio'', ''uzeo mi Bog pola srca mog''; ''dok sudbina nije rekla svoje dok nije rekla dosta u jednom trenutku od mog života pepeo samo osta'', ''a dušu sam dao dušu sam dao za malo sreće radosti i veselja u meni sada tuga je našla najboljeg prijatelja'' i slična stihoklepstva što se sama od sebe nižu).

tuzno srce moje

Stereotipna emocija nikad nije autentična (čak i kad onaj tko ju ispovijeda ''iskreno'' to misli); ona je uvijek patvorena. To su gotove emocije koje priređene samo čekaju da ih neki Mišo primijeni po potrebi – kad treba biti duševnim, isprsiti se čuvstvenošću. To iz njega zapravo sam Narod pušta glas, reklo bi se zborno pjevanje – i ima dublja istina u poznatoj fami o tome kako se Mišini koncerti svode na to da se popne na binu, digne ruke, nešto promrmlja, a zatim umjesto njega ''cijela dvorana pjeva kao jedan''. Zašto i ne? Ionako u tim pjesmama ne nalazimo jedinstvene i proživljene crtice iz osobnog Mišinog psihičkog života (nije ih on, napokon, sam ni pisao, nego su to Runjić ili Novković za njega, po narudžbi). On je samo izvođač, i teško da bi ikada bio optužen da je to njemu dok pjeva Tužno srce moje srce i stvarno tužno (a za par minuta da mu je odmah Dalmacija u oku). Sve su to krajnje nespecifične ''službene'' emocije zajednice, kolektivne i normirane, koje su izvana usađene u uklopljenu većinu kao nepisani imperativ normalnosti: da točno tako i jedino tako – i nikako drugačije, ne daj bože! – mora ''normalan čovjek'' osjećati. A naš čovjek Mišo to ''naše'' onda ''svojim'' pjesmama najbolje izražava.

i svi pjevaju kao jedan



Admiral
Uvijek smion.
Kune jedino sa ''sto mu topovskih okana!''
Ahil
Dodavati ''lakonogi''; ostavlja dojam da smo čitali Homera.
(...)
Arhimed
Reći u njegovo ime: ''Eureka.''
''Dajte mi oslonac i pomaknut ću svijet.''
Postoji još i ''Arhimedov vijak''.
Više od toga nismo dužni znati.
Arhitekti
Sami imbecili. Uvijek zaborave na stubište u kući.
Arhitektura
Postoje samo četiri stila u arhitekturi.
Dakako da se ne računaju egipatski, kiklopski, asirski, indijski, kineski, gotički, romanički, itd.
(...)
Diogen
''Tražim čovjeka''.
''Makni mi se sa sunca''.
Diploma
Oznaka učenosti.
Ne dokazuje ništa.
(...)
Frizer, frizura
Ne dolikuje muškarcu.
Fuga
Ne zna se u čemu se ona sastoji, ali treba tvrditi da je jako zahtjevna – i vrlo dosadna.


Tu je riječ o fenomenu ''buržujstva'' – u flaubertovskom smislu riječi, dakle ''buržuj'' ne kao ekonomska i statusna kategorija (suvremeni žargon za imućnu osobu), nego kao kulturna i moralna kategorija (svatko tko je ''filistar'', ''malograđanin'', tko govori točno onako kako govore svi oko njega). Djelo na kojem radim moglo bi nositi podnaslov Enciklopedija ljudske gluposti... U nastojanju da pokaže kako se ljudska ''glupost'' ne sastoji presudno – kako se to obično misli – u manjku IQ-a, znanja ili upućenosti, već samo u jednome: u pomanjkanju vlastitog glasa, Flaubert sastavlja svoj čuveni Rječnik uvriježenih mnijenja, u kojem kompilira klišeje što ih tipični ondašnji Francuz – ''Egzemplarni Mediokritet'' – izgovara u naporu da se predstavi buržujem na nivou. Subverzivnost Le Dictionnaire des idées reçues (neki alternativni prijevodi koji su kolali kod nas: Rječnik usvojenih mišljenja, Rječnik primljenih ideja, Rječnik buržujskih klišeja, Rječnik općih mjesta, Rječnik otrcanih misli, Građanski frazarij, Katalog dogmi mediokritetskog svjetonazora, Smočnica gotovih misli za svaku priliku, Blesarij...) sadržana je u implikaciji da ''glupost'' među ljudima uopće nije anomalija – oličena u ispodprosječnom IQ-u, po Gaussu nužno manjinskoj osobini – nego pravilo – oličeno u masovnoj rasprostranjenosti ''filistarstva''.

Velika je napast govoriti kao drugi. Postoje naslijeđene jezične navike koje nam uvijek jamče da ćemo zahvaljujući njima govoriti autoritativno, inteligentno, mondeno, primjereno zahvalno ili duboko ganuto. Kad je došla u određene godine, Albertine je također odlučila govoriti kao netko drugi, kao mlada buržujka. Počinje se služiti nizom izraza uobičajenih među takvim ženama, koje je pokupila od svoje tetke, Madame Bontemps, isto tako ropski, veli Proust, kao što se mladi češljugar nauči ponašati poput odraslog češljugara oponašajući ponašanje svojih roditelja. Stječe naviku ponavljati sve što joj se kaže, da bi pokazala da je zainteresirana i da nastoji sama doći do svog mišljenja. Ako joj kažete da je djelo nekog slikara dobro, ili da mu je kuća lijepa, ona će vam odgovoriti: ''Da, dobra mu je slika, zar ne?'' Ili: ''Da, lijepa mu je kuća, zar ne?'' Nadalje, kad se upozna s nekim neobičnim čovjekom, reći će: ''Smiješan svat'', kad joj predložite da odigrate partiju karata, reći će vam: ''Nemam ja novaca za bacanje'', a kad joj prijateljica nešto zamjeri, uskliknut će: ''Ma ti si zbilja nemoguća!'' Sve joj te izričaje diktira ono što Proust naziva ''buržoaskom tradicijom koja je stara gotovo kao i sam Magnificat'', tradicijom koja propisuje govorni kôd što ga pristojna građanska djevojka mora naučiti, ''baš kao što je naučila moliti i pokloniti se''. Ovo piše Alain de Botton u knjizi u kojoj nam prenosi što nas sve Proustova književna ostavština može naučiti o životu, npr. kako pokušaj da netko govori kao arhetipska mlada pariška građanka (''Nemam ja novaca za bacanje'', ''Ti si zbilja nemoguća''), a zapravo je osebujna djevojka po imenu Albertine, znači ujednačavanje svog identiteta da bi mogao stati u određeni društveni pretinac. Mi moramo, kao što Proust tvrdi, stvarati sami svoj jezik zato što u nama ima nekih aspekata kojih nema u klišejima, što opet zahtijeva od nas da odbacimo etikete kako bismo što točnije prenijeli posebnu boju svojih misli.

U korjenu svega leži volja za dodvoravanjem sredini da bi se lakše u nju uklopilo i bilo prihvaćenim; podilazi se sredini u potrazi za odobravanjem i pohvaljenošću, poput kakvog štreberskog djeteta iskvarenog moralom odraslih koje se upinje biti ''dobro'', ''zrelo'' i redovito pisati sve zadaće samo zato da bi ga se pomilkilo po kosici – bravo, mali, evo petica.

junak vjeronauka 0,8

i na kraju, dođe uzor-dječak Willie Mufferson koji se tako brinuo oko svoje majke kao da je ona od kristala. On je uvijek dovodio majku u crkvu; i njime su se ponosile sve vrle gospe. Bio je tako dobar da su ga svi dječaci mrzili. A, osim toga, svima su ga toliko ''nabijali na nos''. Bijela mu je maramica, kao i svake nedjelje, tobože slučajno visila iz džepa. Tom nije imao maramice i sve dječake koji su je nosili uza se smatrao je napuhancima. (Mark Twain, Pustolovine Toma Sawyera.)

uzor od djecaka

uzor-djecaci

Ima jedna zabilješka s predavanja što ih je Nabokov držao na Cornellu, u kojoj se ''filistar'' (philistine) definira kao odrasla osoba čiji interesi su materijalne i ''općemjestaške'' (commonplace) prirode, i čiji mentalitet je formiran prema uvriježenim idejama i konvencionalnim idealima njegove ili njene skupine i vremena. To su inače predavanja, ako je vjerovati izvjesnom američkom biografu, iz baš onih godina kada je Nabokov radio na Loliti, znači rane pedesete. Primjetno je kako je naglasio: ''odrasla osoba''. To, pretpostavljam, nije nepovezano s rečenicom iz Lolite u kojoj Humbert Humbert, postavši ushićeni očuh i ljubavnik, ali i shvativši da nije ushićen baš svim pastorčinim/priležničinim osobinama – konkretno, kad se mala ponaša u stilu ''svega što vole mladi'' (ona tipična šećerna bolest Hollywooda, sladoleda, teen idola, reklama...) – naziva ju odvratno konvencionalnom djevojčicom. Ali, lako ćemo za nju! Vratimo se predavanju: Nabokov naglašava da ''filistar'' može biti jedino odrasla osoba zato jer je dijete ili adolescent što možda djeluje kao mali filistar samo mala papiga koja oponaša običaje potvrđenih prostaka, a lakše je biti papiga nego bijela vrana. Uprimo zato prstom na pravi problem: same njih, ''potvrđene prostake'' (confirmed vulgarians)!



Prisjećam se vel'kog skandala koji je izbio prije dvije godine, kad je Sandra Sterle došla na ideju za koju je zapravo čudno da je se nitko prije nje nije dosjetio (pošto se nameće sama od sebe): da uz zvuke popularne Mišine pjesme 40 minuta povraća! Jedini primjereni estetski sud – kao da nam je rekla – povraćati dok dušu ne ispovraćaš. Ali otkud tako snažna reakcija zbog najobičnijeg razilaženja u glazbenom ukusu? Naravno da takvu buru ne može isprovocirati puko pitanje kvalitete glazbe. Između redaka je to bio sociološki antagonizam, organsko dizanje želuca spram tih stotina tisuća Uklopljenih, spram ''filistarske'' većine sastavljene od sve samih onih koji jako vole biti dio većine, pa misle, govore i rade isključivo u okviru uvriježenih klišea. Dalmatinac nosi lančić oko vrata.



Godine vožnje autobusom jedan su od primjera gdje meni uvijek pozli od agresije većine. U takvim sam situacijama uvijek osuđena na jednosmjerne želje većine, po pitanju npr. glazbe i samog štimunga. Svu tu mučninu kao posljedicu terora većine prezentirala sam jučer u čudnom terminu.

Meta njenog povraćanja nije toliko bio sam Mišin glazbeni opus, koliko ono što stoji iza: brojčano nadmoćna ekipa koja ga sva emfatična i razbacana sluša (plus Grdovića i ostale velike zvijezde festivalâ):

Ovim se nisam referirala na Mišu Kovača, već samo na određeni štimung koji prikazuje jednosmjernu okolinu i društvo u kojem se nalazimo.

sterle

Naravno da se digla na noge cijela pravovjerna Dalmacija. Imperij uzvraća udarac, i to – čime će drugim – uvijek istim znanim nam floskulama o ''autohtonosti'' i ''identitetu'':

Povraća na pjesme Miše Kovača koje su, htjeli mi to priznati ili ne, ipak autentični glazbeni iskaz ovog podneblja (...) na vrstu glazbe karakterističnu za mediteransko okruženje.

Da baš to i jedino to, a nikako nešto drugo, mora biti esencija Dalmacije. Ne propušta se ni uobičajenu mantru povlačenja najoštrije demarkacijske linije između srpskih cajki i naše estrade:

Ona je izabrala i pravi trenutak: u naletu turbofolka i importirane glazbe koja gubi svoju publiku, ona povraća na jedini glazbeni identitet koji imamo.

Jedini glazbeni identitet koji imamo? O, jadni li smo! Daleko odvratniji od razuzdane mladeži koja noći gubi po narodnjačkim klubovima su ovakvi dušebrižnici po kojima, na primjer, ''pošteni hrvatski umjetnik'' Mišo uopće nije skrojen iz istog kuruznog štofa. Koji se nad narodnjacima skanjuju samo zato što je riječ o lošoj muzici... onih tamo. Odgovor cajkama? Ne dobra muzika nego naša loša muzika. Kriterij nije kreativna razina (štoviše, dužebrižniku je to savršeno svejedno; on se sarkastično izražava o ''redovitim sakupljačima Porina''), već jedino zemljopisno porijeklo: da li je to muzika ''importirana'' ili ova koja predstavlja našu autohtonu većinsku afektaciju.

Kao student stanovao sam u domu na Cvjetnom. Čitaj: tulumi. Sjećam se jednog pijanog i razuzdanog u kojem nas je u gluho doba noći prekinuo portir. Da smo prebučni. Na tulumima u malim studentskim sobicama muziku se pušta tako da kompjuter stoji na stolu i onda tko stigne u prolazu pusti nešto. Demokracija. U trenutku kad je portir zakucao na vrata, prašili su narodnjaci, vrtile se žarulje. Nudili smo mu piće, pozivali ga da se pridruži, kumili i molili da nam izađe u susret, sve smo pokušavali, ali ništa nije upalilo. Da smo prebučni i ako se pod hitno ne stišamo, rastjerat će nas. Sinula mi je ideja. Sjeo sam za kompjuter i našao (pogodite koga) Thompsona, ne smanjujući ton ni za decibel. Proderah se: – ''Jel' sad tiše?'' Tamo gdje sam rođen ja daleko daleko iza devet sela – orilo se iz zvučnika. Par trenutaka pauze, ostao je zatečen. – ''Sad je dobro'', reče, uđe i popije piće.



Kad sam već u prethodnom postu potegnuo Hermanna Brocha, on u svom eseju o kiču kaže: Njegova prvobitna i osnovna konvencija jest konvencija pretjerane osjećajnosti, ili, kako bismo to smjeli reći, konvencija izvještačene osjećajnosti, jer ta konvencija pokušava nebo i zemlju dovesti u jednu skroz neistinitu vezu

Zdravko Mamić idealni je primjerak većinskog ovdašnjeg mentaliteta, habitusa i ukusa. On radi sve isto, voli sve isto, osjeća isto i ponaša se isto kao svaki drugi Tipični Hrvatski Mužjak Filistar, samo s daleko više medijske eksponiranosti. Zahvaljujući kojoj ga mi danas znamo i kao oličenje kiča pretjerane ''duševnosti'', odnosno busanja u prsa (ponosno čulna i dlakava) svojom ''emotivnošću''.

culno i dlakavo

Urezao mi se u sjećanje jedan nedjeljni salon Jutarnjeg od prije četiri godine s Mamićem kao gostem, koji sam za ovu priliku izguglao. Kaže on tako sugovorniku (kurziv moj):

ja sam dusevan bekrija

Tebe su okvalificirali kao ustašu, a ti si čisti ljevičar i socijalist. A ja sam te doživio kao desničara, pa si mi bio simpatičniji. Više volim ove koji imaju emocije i kojima je nacija i domovina nešto svetije.

Obratimo pažnju: ''Imati emocije'' podrazumijeva koje i kakve emocije su u pitanju – one ''desne'', kad je srce prepuno Nacije i Domovine. To su jedine moguće emocije. Kad je netko ''ljevičar i socijalist'' onda se ne radi o tome da bi imao nekakve drugačije, nego to znači da on emocije uopće nema, on je jedna čudovišna, bezosjećajna nakaza od čovjeka, kojoj ''ništa nije sveto''. Oni Škorini ''čudni ljudi čudnog imena'' koji mu ''kunu što je svetinja – vjera ljubav i domovina''. (Kao npr. ''besramni čin'' kojim se Sandra Sterle izrigala na svetinju ''jedinog glazbenog identiteta koji imamo''. I to: Kakvog li paradoksa – u srcu Dalmacije! Ma kako se samo usudila, besramnica jedna – oskvrnjivati naše Emocije, i ne negdje daleko, nego tu usred nas tolikih koji bi je bezdušnu najradije prebili na mrtvo ime?!)



Preraspodjela dobara je parola iz komunizma. Zašto bi nesposoban i sposoban čovjek imali isto?

Nije li lijepo tako sjediti na milijunima i propovijedati nacionalnu romantiku? S jedne strane, dakle, hladna i cinična meritokratska logika – Mamić se oštro buni protiv sistema koji ''nagrađuje one koji su lijeni i koji neće raditi''. (I pravo mu budi. Poznato je kako je on pare za svoje silne bentleye, jahte i milijunske svadbe stekao isključivo mukotrpnim osobnim crnčenjem, decenijama okupan sedmim znojem, dok naravno da (Bandićeva) Kesa Grada Zagreba iz koje se u Dinamovu Kesu – nota bene, oslobođenu bilo kakvog poreza – šakom i kapom prelijeva koliko god drug Mamić kaže da treba, s njegovim privatnim bogatstvom ne može imati ama baš nikakve veze.) A s druge strane tog grabežljivog cinizma: razmetanje čuvstvima i osjećajnošću; i velikom raznježenošću čak...

Mene je lako kupiti lijepom riječi, možeš me vrtjeti oko malog prsta, samo mi reci nešto lijepo.

Možda je malo bitanga, ali u slobodno vrijeme Mamić je i propovjednik Humanitarnosti, Suosjećajnosti, Ljubavi i Dobrote:

mogu reći da u životu ne znam čovjeka koji je socijalno osjetljiv kao što sam ja, i kavalir kao što sam ja. Kardinal Bozanić je rekao da su najljepše stvari u životu najjeftinije: ljubav, dobrota, zrak, voda, plodovi zemlje... To zvuči bizarno, a u biti je tako.

maminjo tarzane

Jasno je da jedna tako duševna individua prakticira veliku strast za duševnom muzikom:

Uvijek ću biti više zaljubljen u Severinu ili Mišu Kovača nego u Phila Collinsa ili Micka Jaggera. Slušat ću što hoću slušati. Odrastao sam uz Mehu Puzića i Lepu Lukić.

dusevna muzika

Mehu i Lepu? Hm, da ne bi bilo zabune... ne ide on... tamo...

Ja sam najveći bekrija za veselje i lom, ali nisam bio ni u jednom zagrebačkom narodnjačkom klubu jer tamo nije prava narodnjačka muzika, to su neke cajke koje me ne relaksiraju. Ali kad ti meni zapjevaš nešto za dušu, pa to u meni pobudi emocije... Zašto bih se pravio da volim nekakvu stranu muziku, kad ne govorim engleski i ne razumijem što mi pjeva!

ekstaza

Stalno mu treba bacati Miše, Thompsona i narodnjaka kao hranu za tu veseljačku i veliku i nabildanu, ali u isto vrijeme meku i osjetljivu dušu, kao što krhkim ptičicama na prozoru valja dobacivati mrvice da ne bi presahle. Kad je ženio sina, pjevali su mu Mišo i Thompson. Kad ga je jednom Mišin koncert naročito ''dirnuo u srce'' poklonio mu je Rolex s emotivnom vrijednošću (kojeg je svojevremeno dobio na poklon od kuma Ćire Blaževića).

U tome leži odgovor na Neverinovo pitanje: izvještačenost. Tužna pjesma Miše Kovača sasvim sigurno nema u sebi ništa od duendea, koji je prisutan jedino tamo gdje se koža stvarno naježi, zato što je ''emocija'' kojom se kod Miše barata uvijek izvještačena. Muzika ''za dušu''... ''da se ćuti i trpi''... Riječ je o klišeiziranoj tuzi (''kako da pjevam kad mi se plače, kako da pijem kad duša boli''), otpjevanoj u klišeiziranoj melodiji, kolektivno izražavanoj na klišeiziran način (dići ruke i praviti izraz lica pogođenosti u dušu).

kako da pjevam kad mi se place

pogodjeni u dusu

Broch piše: čovjek koji sluti jedan novi djelić stvarnosti osjeća potrebu da tu stvarnost izrazi, kako bi ona potom zaista postojala. Bilo u znanosti, bilo u umjetnosti, uvijek se tu radi o stvaranju novih sintagmi stvarnosti (...) Onaj tko želi za umjetnost samo iznalaziti nova područja ljepote, stvara senzacije, ali ne i umjetnost: umjetnost nastaje iz slutnje o realnosti Nasuprot čemu kič svoje sintagme stvarnosti ne preuzima neposredno iz svijeta, nego preuzima već oformljene sintagme, a ove se u njemu okamenjuju do klišea (...) Karakteristično je (...) da se kič, baš zbog svog pomanjkanja maštovitosti mora vraćati na najprimitivnije metode: pornografija, čije se stvarnosne sintagme, kao što je poznato, sastoje iz spolnih činova, najčešće se sastoji iz pukoga niza ovakvih aktova, detektivski kič opet predstavlja niz u dlaku istih pobjeda nad zločincima, petparački roman također sačinjava puko nizanje istovjetnih činova nagrađene vrline i kažnjenoga poroka (...) Subjektivna i stvaralačka sloboda oblikovanja, koja se ogleda u izboru stvarnosnih sintagmi, ovdje više ne djeluje u sklopu jednog sustava, te je veza između stvarnosne osnove i forme oblikovanja isto onako slaba, isto onako nelogična kao što je to i veza između kuće i nalijepljenih ornamenata u kič-arhitekturi.



Postavlja se pitanja kako to onda da kič pjesmama, ako su već očite kao lažnjaci, uspijeva tolike mase bacati u najiskreniji zanos i delirij?

arena

To proizlazi iz one ''filistarske'' crte u nama. Jako je teško oduprijeti se napasti da izvodimo iste kretnje kao svi oko nas. Probajte u kazalištu – čisto eksperimenta radi – ne pljeskati za vrijeme aplauza, kad svi plješću.

Sve je počelo s Elvisom i Beatlesima. Genijalne su mi one snimke na kojima se kamera fokusira na lica mladih vrištačica potpuno van sebe, raspomamljenih, s jezikom do poda, poludjelih od obožavanja.

elvis 1/2

we love beatles






S Elvisom i Beatlesima rodio se novi fenomen u povijesti glazbenih nastupa: postali su sexy! Postali su cool! Kukovi su se zanjihali – a na televiziji! Umjesto pozornog i uštogljenog slušanja (s aplauzom na kraju, kao porukom: zaista smo slušali, i svidjelo nam se – što ipak implicira kritički stav, zadržavanje prava na distancu) nastupa era prepuštanja: ekstaze, histerije, vrištanja, skakanja (čime se poručuje: nije nam toliko do slušanja, koliko do samog čina obožavanja umjetnika, davanja znaka o svojoj pripadnosti fan-clubu – aplauz nije više potreban jer se podrazumijeva odsustvo svake distance, slijepa identifikacija publike s muzičarima).

lisinski

malki

Mnoge pjesme Beatlesa su predivne – briljantni stihovi, melodije – kod kuće si ih često pustim. Ali to se može kod kuće tako; ne i na koncertu. Na pop i rock koncertima ne sluša se stihove i muziku, samo ih se prepoznaje – uz zaglušujuće odobravanje: ’’JEEEE!’’ (u značenju: da, to je ta pjesma, volim tu pjesmu), slično kao na političkom skupu. Primijetimo da se ljubljenu pjesmu na taj način od slijeda informacija (tekst, note) sažima na jednu informaciju, jednostavan znak (puko prepoznavanje); oduzima joj se njen izvorni smisao. Paradoks pop-rock histerije je da ništa od toga nije radi pjesama kao takvih. Na koncerte se ide klicati, radovati, oduševljavati, a ne slušati – pjesme kao izlika za koncert!

oliver

(Istini za volju, publika ipak često otpjeva pjesmu skupa s izvođačem. Ili i bez njega – Mišo kao rodonačelnik žanra. Dakle – prate? Prate, samo što to praćenje opet nije slušanje, svjesno i prisebno, nego se samo odavno naučene, poznate riječi ponavlja naizust, kao liturgiju u crkvi. Samo sljedeća u niza gesta kojima se daje znak o svojoj pripadnosti fan-clubu.)

Također je primjetno da za razliku od koncerata klasike ili jazza, pri izlasku pop-rock zvijezda na binu oduševljenje nastupa odmah taj tren – prije same svirke. Klasična idolatrija. Gledam lica vrištačica zaljubljenih pogleda, i mislim o činjenici da se pored jedne nalazi druga, do druge treća i tim redom – da je svaka okružena morem drugih vrištačica. I kako bi toj činjenici trebalo pridavati puno više značaja.

vristacice

Zašto vrište? Očarala ih je svirka? Ali zašto onda vrište dok svirka još nije ni počela? Očarala ih je pojava svirača? Da, ali pitam se: jesu li zaista očarane, ili su samo uvjerene da su očarane – pošto su mlade djevojke, a poznato im je da mladim djevojkama kad vide čovjeka s mikrofonom i gitarom dođe da ostanu očarane?

mikrofon i gitara

Zanima me da li bi jednako vrištale i bile jednako očarane i kad oko njih ne bi bilo na stotine tih drugih s kojima skupa vrište i očaravaju se? Autentičnost zanosa svake pojedine obožavateljice postaje sumnjiva uslijed činjenice da se moglo unaprijed očekivati da će joj reakcija biti baš takva i nikakva drugačija. To izgleda kao da ispunjava obavezne likove. Ako sve izvode u dlaku jednake pokrete, iste kao njeni, onda ti pokreti očito nisu individualni izraz – nisu njen izraz, nisu izraz osobne očaranosti. Ali čega su onda izraz? Ne vrijedi pitati. Ničega. Protokol. Mehanizam skupine. Papagajstvo. Djevojke su upregnute u zadanu formu, međusobno se formiraju i potenciraju, prerađujući se na normirani i unaprijed definirani stil ''obožavateljica''.

gore ruke 1/2

Neverin je spomenuo padanje Mišinih obožavatelja i obožavateljica u trans od patetike.

budala3

U iskrenost njihovu ne sumnjam, uslijed internaliziranja vanjskog protokola, ali o nekoj autentičnosti tu nema ni govora – da se autentičnost isključuje sa klišeiziranošću suvišno je i reći (tako da ne znam zašto sam ipak rekao).

budala1

Kad Pavlovljev pas čuje trubu, to mu je znak da počne sliniti; kad tinejdžerica ugleda rock zvijezdu na bini ili bekrija Mišu kako diže ruke, to im je znak da mogu početi padati u trans. Citirat ću jedan Kunderin odlomak koji objašnjava djelovanje prvih tonova kao okidača uvjetnog refleksa: Glazba nije naučila Europljanina samo bogato osjećati nego i obožavati svoje osjećaje i osjećajuće ja. Ta ovo vam je poznato: violinist na podiju sklopi oči i zasvira prva dva duga tona.

violinist

U tom času i slušalac sklopi oči, osjeti kako mu se duša širi u grudima i kaže sebi: ''Kakva divota!'' A pritom, ono što sluša nisu više od dva tona, koja sama za sebe ne mogu sadržavati nikakvu skladateljevu ideju, nikakvo stvaralaštvo, dakle nikakvu umjetnost i ljepotu. Ali ta dva tona su dirnula slušaočevo srce i ušutkala njegov razum i estetsko rasuđivanje. (...) Glazba: pumpa za napuhavanje duše. Hipertrofirane duše, preobražene u velike balone, uzdižu se ispod stropa koncertne dvorane, sudarajući se u nevjerovatnoj gužvi.

A tek kad je duša bekrijska! To oni u publici strastveno dižu i bacaju ruke, ''dirnuti u srce'', više kao prisilnu radnju, silom inercije, zato što se usklađuju sa svima drugima na koncertu, koji također bacaju i šire ruke, i tako međusobno jedni druge oponašaju stvarajući si na umjetan način uzbuđenje – zato je to pornografija, gola mehanika. Ponašanje uzbuđenosti prethodi stvarnom poticaju uzbuđenja.

budala2

Neki Mišo u svem tome dođe samo kao izlika ili zlatno tele, oltar oko kojeg se koncentrira pornografska ekstaza krda, koja bi izrasla i bez Miše, kao nezavisna varijabla. Potreban je oltar – neki, nekakav, bilo kakav, nebitno da li lažan i izvještačen.To je trans proizveden samim time što su se okupili na jednom mjestu da bi padali u trans (oduševljavali se, dizali ruke i pravili izraze lica pogođenosti, prerađujući se na odgovarajući stil).

sibenik



Poučen iskustvom Sandre Sterle, ne bi me začudilo da zbog ovog posta budem optužen za urbani rasizam. Stara pjesma: ''Skandal! Umišljeni intelektualčić riga po poštenim hrvatskim umjetnicima i ljudima koji ih slušaju! Na vrstu glazbe karakterističnu za naše okruženje! Kako je to ružno: podrugljivo se i svisoka izražavati o ljudima kao 'primitivcima' ili 'čavoglavcima', 'istočnim Hrvatima', samo zato što slušaju glazbu koja se ne srami svoga porijekla i pjeva o domovini, obitelji, Bogu i ljubavi, a koja zato gospodi 'zapadnim Hrvatima' nije dovoljno 'urbana' i 'kvalitetna' i ne pogoduje za Porine. Mi 'istočni Hrvati' barem glazbu promišljamo na svoj, autentičan način, što je puno više nego što se može reći za nadmenu gospodu intelektualce koji važno vrte palce i dižu nos nad glazbenim ukusom naroda – danas tako nepravedno prezrenim od preferirane glazbene javnosti, ali zato iskrenim i koji dolazi iz srca.''

Međutim, baš naprotiv! Slava Brochu koji nas je prosvijetlio. Ja sam ovdje glas svježine i iskrenosti, a oni su – ''junaci vjeronauka''; banda afektiranih pozera i uzajamnih plagijatora koji se štreberski dodvoravaju klišejima sredine da bi ih sredina odobravajuće tapšala po ramenima.

(Kakva zamjena uloga! Prostodušni ljudi iz naroda zapravo su izvještačeni i cinični, a naopaki i odnarođeni snob bori se naivno, čista srca, za prirodnost i autentičnost pop muzike!)

- 22:13 - slušam (27) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se