pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

petak, 29.01.2010.

Zidanje kao uvjetni refleks


Zašto arhitektonski oblici izgledaju baš tako kako izgledaju, a ne nekako drugačije? Zašto nastaju ovakvima, a ne onakvima? Problem povezivanja neke forme sa njenom ulogom i značenjem. Kako? Zašto? Otkud?
U biti pratema arhitekture, neiscrpna antinomija koju smo proteklih decenija nazivali: ''modernizam'' vs. ''postmodernizam''.

Teza modernizma kaže: forma je in situ inducirana, proizlazi iz objektivnih datosti pojedine situacije, nastaje kao racionalan odgovor na konkretno zatečeno stanje.

Antiteza postmoderne kaže: ne, forma je kulturalno posredovana, uvijek ''citatna'', semiološka. Ona je sama u sebi prazna, apstraktna ljuska lišena značenja. Ne proizlazi nužno iz nečega kao bogomdana objektivnost (iz programa, okolnosti, funkcije, konteksta) nego je puko dogovorena. Tek društvena konvencija određuje da će neki oblik predstavljati eto baš to i to – poprimiti značenje koje onda postaje općepoznato i prihvaćeno.



Tko je u pravu? Postmodernistička teza o prvotno arbitrarnom, čisto semiološkom karakteru arhitektonskih formi ne djeluje jako uvjerljivo suočena sa činjenicom da diljem svijeta kuće i zgrade doista izgledaju drugačije u ovisnosti o drugačijim lokalnim uvjetima (da su ''funkcionalne'' u nekom prostoru i vremenu). Dakle, uopće ne proizvoljne, već derivirane iz neke odgovarajuće logike, rezona, kriterija. Nikakva konvencija, u pitanju je uvjetovanost, nužnost. Arhitektura u (stavimo) Dalmaciji sasvim je različita od arhitekture u Slavoniji – ima li ičega logičnijeg? Zato što su i uvjeti u kojima se gradi sasvim različiti, a – form follows function – forma proizlazi direktno iz uvjeta.

(Semperova formula za stil, zar ne? U = C (x,y,z...): gdje U označava pravi, ''istiniti stil'' za kojim on traga, C autonomnu unutarnju evoluciju arhitekture, a x,y,z ''determinirajuće koeficijente'' (x = materijali, tehnike, proizvodne procedure; y = lokalne, etnološke, klimatološke, religijske i političke odrednice; z = osobna uvjerenja autora i/ili njegovog patrona) karakteristične za neka točno određena gdje i kad, koji tu generalnu evoluciju onda pretvaraju u konkretne kuće.)

Hm, hm...



Kameno ziđe, kupa kanalica, prozori s kamenim okvirima i zelenim drvenim škurama, konzole pod kratkim žljebovima: to su neki od elemenata tradicionalne dalmatinske arhitekture. Nema dvojbe da su ''u početku'' – u nekom imaginarnom iskonu – dotični elementi upotrijebljeni sa izvjesnim smislom i razlogom, kao način građenja kakav odgovara lokalnim uvjetima. A pošto takav, odgovarajući i smislen, prirodno je da je postao masovna pojava i doskora prešao u tradiciju. Iskustvo je pokazalo, počelo se znati kako valja graditi u Dalmaciji, kakva kuća treba biti da uspješno zaživi u tom podneblju. Fast forward: mnogi u Dalmaciji i danas grade upotrebljavajući iste elemente. Netko će reći – neopravdano, anahrono, s obzirom da su u međuvremenu otkrivene brojne nove spoznaje i tehnologije. Ja bih bio suzdržaniji: ako su se prvotni smisao i razlog dijelom i izgubili, jamačno je ponešto ipak ostalo. (Recimo, klimatski uvjeti su i dalje približni onima s ''početka''.) Zanimljivija mi je druga razina problema: neka opravdanosti i ima, ali i kad je ima, ipak ta opravdanost nije razlog zašto oni rabe ''tradicionalne'' elemente – u tome je stvar. Motivacija. Graditeljska adekvatnost i smislenost su tu sporedan, dopunski faktor, a pravi motiv je ikonografske prirode: Dalmatinčina želi da mu kuća izgleda kao prepoznatljivo ''dalmatinska'' i onda rabi elemente za koje konvencija kaže da neku kuću čine ''dalmatinskom''. (Jer odavno se to već zna – kako valja graditi u Dalmaciji, i koji su obavezni oblici.) Ona je tu znak samoj sebi: nije dovoljno da samo bude ''dalmatinska'', kuća mora biti o dalmatinstvu, propagirati o tome.

Photobucket

dalmacija2-min

dalmacija3



Za što smo, dakle? Mi možemo načelno biti za modernistički i protiv postmodernističkog tabora ili obratno – ali ovdje nam nije do programskog opredjeljivanja (kako bi trebalo biti), nego do utvrđivanja stanja na terenu (kako u stvarnosti je). A stanje na terenu je takvo da je praktički nezamislivo da bi bilo neke arhitekture potpuno slobodne od semiološkog, ikonografskog momenta, ma koliko ona možda i ne kretala iz toga.



Slavonija je kraj u kojem tradicionalnu arhitekturu predstavljaju ušorene prizemnice, najčešće ''na zabat'', s dvorištem i okućnicom. Danas pak u stambenoj izgradnji prevladava jedna novija tipologija: proizašla iz vernakularne tradicije, ali križana s elementima (simplificirane) ''moderne'' arhitekture. I dalje je riječ o ušorenim obiteljskim kućama s dvorištem i okućnicom; razlika je u veličini (isključivo se grade dvokatnice ili trokatnice), te primjeni suvremenih materijala (beton, blok opeka, fert gredice, PVC stolarija, itd.). Uostalom, svi ih znamo... posvuda su posijane... one tipične kutije od cigle premazane žbukom (tzv. ''fasada'') – tlocrtno kockice do 10x10 m, ponekad negdje izrezane u gabaritu, možda s nekakvom verandom ili garažom koje iskaču iz osnovnog volumena, i pokrivene uvijek istim dvostrešnim kosim krovom (sa crijepom). Ostali elementi: eventualno krovna ''kućica'' ili dvije, uski balkon prema cesti, obavezno s kićenom ogradom, nekoliko rupa na fasadi (tzv. ''prozora'', po mogućnosti trokrilnih) poslaganih u redove po etažama, dekorativna opločenja kamenom ili keramikom, ovdje-ondje nostalgični luk, nekoliko stepenica pred ulaznim vratima što obećavaju dobrodošlicu... i eto jezika novokomponirane arhitekture u Slavoniji (ali i ostatku domaće kontinentalne provincije).

slavonija1

slavonija2

slavonija3



Ali ne zaboravimo zbog čega smo ovdje – nas zanima pitanje motivacije. Koji je razlog zašto ljudi grade tako kako grade? Što ih u tome pokreće? Što ih navodi da se odlučuju baš za te forme i taj repertoar?
Zašto je, recimo, u Slavoniji to baš tako kao gore? Da li zato što tako ''mora'' biti? Je li naša tipična novokomponirana dvokatnica toliko masovno rasprostranjena zato što je kao tipologija isto toliko i vrijedna, povoljna, pogodujuća? Čak u toj mjeri da bi bilo kakvu drugačiju tipologiju činila objektivno neopravdanom, u ekonomskom i svakom drugom smislu? Teško. Riječ je o naočigled stereotipnom, repetitivnom i u krajnjoj liniji brzinskom, ofrljem projektiranju, a da bi moglo dolaziti u obzir kao objektivno najoptimalnije rješenje. Ali kako onda objasniti popularnost koju uživa? Objašnjenje očito treba tražiti negdje onkraj objektivnosti, onkraj razuma – u sferi iracionalnog.



Ali i iracionalnog ima raznih vrsta.

Kad bismo se bavili psihoanalizom, vjerojatno bismo posegnuli za standardnom dijagnozom o neriješenim intimnim kompleksima i potrebom za kompenzacijom. To je objašnjenje ponudio Boris Morsan u članku Regionalizam kao novokomponirani izraz u arhitekturi. Romantika Toplog Doma, čežnja za idilom koja se ljudima iz nekog razloga asocira uz vernakularno i regionalno, uz lukove, kamene dekoracije, stazicu u vrtu, kosi krov, ili u drastičnijim slučajevima tornjiće, vrtne patuljke i kipiće lavova. I naravno, ona najprimarnija, animalna potreba za prezentacijom društvenog statusa: sagraditi kućerinu koja će imponirati, isticati se i biti svima pred očima, koja će zorno govoriti o važnosti svog vlasnika. Što veća (i veličanstvenija) kuća – veći gazda!

kompleksi



Paradoksalno, mada opći pravac vodi ka ekscesu – imitaciji folklora, hipertrofiranosti i kićenosti – većinu tipičnih dvokatnica ne doživljava se kao eksces u prostoru. Prvi je razlog u tome što koliko će koraka dalje tko otići u općem pravcu direktno ovisi o količini novca na raspolaganju, a najveći broj investitora – po Gaussu – ima nategnut budžet. Primjer kako neimaština ne uzima uvijek, nego ponekad i pridonosi. Većina tih kuća doista nije prenakićena: ali ne zato što se nije htjelo, nego jedino zato što se nije imalo. Kao drugo, ne doživljava ih se kao nešto ekscesno naprosto zato što ih se doživljava kao normu, kao nešto uobičajeno, umjereno, čak i pristojno. (Tek kad bi netko napravio nešto drugo, bilo što drugo, za njega bi selo reklo da radi eksces. Bio bi to neoprostiv znak društvenog iskakanja, izdvajanja, ekstravagancije, ''izmišljanja'', dakle ''umišljenosti''.)



Osobno sumnjam da bi se ovakva masovnost – gotovo sveprisutnost – tipičnih dvokatnica mogla objasniti psihoanalitički. Iracionalno za kojim tragamo je nešto skriveno u još tananijim refleksima, i možda čak benignijim, i također više sociološke nego li psihološke uvjetovanosti. Kolikom postotku slavonskih graditelja, mada svoje kuće svesrdno grade u opisanom pravcu, na duši uopće nije neka specijalna romantika niti težnja za prezentacijom kao velikih gazda? Za koliko njih su ti uvijek isti oblici i građevni elementi – koje gledaju svugdje oko sebe – već prešli u kanon na koji im se nesvjesnim automatizmom veže predodžba o stanovanju? Istaknimo da u našem kraju ljudi vole činiti sve točno onako kako se od njih očekuje: kad zazvoni budilica ustaju iz kreveta, kad je utakmica mašu zastavama, kad im se prizijeva piju kavu, kad je hladno vrijeme drhte i oblače se, kad je crveno staju, a kad je zeleno kreću. A kad dođe potreba da se sagradi kuća? Kakva ''funkcija'', kakvi ''kompleksi'', kakvi bakrači! U pitanju je tek uvjetni refleks. Kad se hoće da Pavlovljevom psu poteče slina, ne treba mu pokazati meso, nego zatrubiti. Kad netko u Slavoniji kreće ''graditi kuću'' jedino pitanje kojim se ozbiljno zamara je kako organizirati papire, novce, građu, mješalicu, majstore... Projektantska pitanja se tutto completo preskaču (uz nesvijest da se nešto preskočilo) – ona su unaprijed riješena; postoji gotov kanon. Što se točno ide graditi? No, pa što, glupog li pitanja – pa ''kuću''! Ta zna se što je to ''kuća'': kutija 10x10, blok opeka, žbuka, dvostrešni krov, balkon, veranda, rupe u zidu... to im se asocira uz ''kuću'' kao meso uz trubu. Čemu filozofirati, 'ajmo graditi! Suština provincijaliziranog uma je u tome da nije zamislivo da se radi nekako drugačije od ustaljenog modela – ne, dakle, kad se razmotri i odvagne pa ipak odbije, nego – bitno nevinije – kad se uopće ne dođe do pomisli o drugačijoj mogućnosti.



Očito je u pitanju kulturalna uvjetovanost. Arhitektonske forme o kojima je riječ ostvaruju se u sferi iracionalnog, ne proizlaze iz smisla i razloga, lišene su prave sadržajne supstance i da bi bile prepoznate, potrebna im je konvencija razumijevanja – naučeni žargon. Tu stupa na scenu pojam ''znaka''. U postmodernoj semiologiji, znak nastaje u arbitrarnoj, dogovornoj relaciji ''označitelja'' i ''označenog''. Tako, primjerice, pet bilo kojih slova združenih u arbitrarnu riječ ''šećer'' same po sebi nemaju okus slatkoga. Potrebno je prethodno poznavati jezičnu konvenciju prema kojoj se ta riječ (kao označitelj) asocira uz slatke bijele kristaliće s kuhinjske police (označeno). Nekom tamo Englezu, primjerice, istih pet slova ''š-e-ć-e-r'' neće baš ništa značiti, jer on ne poznaje tu, već konvenciju prema kojoj se slatki bijeli kristalići asociraju uz nekih sasvim drugih pet slova (''s-u-g-a-r''). Jezik, to je struktura smislenih relacija između arbitrarnih znakova.

U promatranom slučaju ulogu ''označenoga'' igra funkcija stanovanja u Slavoniji. A ulogu ''označitelja'' gorenavedeni set oblikovnih elemenata tipične kuće. Kad to tako postavimo, tretirajući tipičnu dvokatnicu kao znak, imputiramo suštinsko nepostojanje veze između označenog i označitelja – funkcije stanovanja i formalnih elemenata koji ga predstavljaju – isto kao što slatke bijele kristaliće možemo označiti riječju šećer, a da između označene pojave i te riječi ne postoji veza van sustava označavanja (pa tako označitelj jednako dobro može biti i neka sasvim deseta riječ, npr. cukar ili sugar). Sustav označavanja, konvencija, proizvoljni dogovor je ono jedino što ih povezuje.

Ovdje se doduše, ako ćemo baš cjepidlačiti, možemo ograditi onako kao i u dalmatinskom primjeru: dopustiti da navedene arhitektonske forme nisu sasvim proizvoljne, u potpunosti lišene opravdanosti. Kako je za bivanje znakom nužna ta osobina baš potpune, apsolutne proizvoljnosti između označitelja i označenika, izvod bi glasio da tipična dvokatnica ipak nije znak. Treba, međutim, reći da svaka stvar na svijetu može ili ne mora funkcionirati kao znak. ''Oblak nije znak dok je iznad nas, ali jest znak u meteorološkoj prognozi'' (Marko Samardžija). Kad nam netko pokaže svoj novi zaručnički prsten, nama je prva pomisao: ''aha, dakle, zaručili su se''. Prsten kad je na prstu i kad je zaručnički prepoznajemo kao znak – simbol njihove zaručenosti i signal da izvršimo uobičajene postupke koji se u takvoj situaciji izvršavaju (treba čestitati, čestitam, čestitam, hvala, hvala) – zato što znamo tu konvenciju, i prsten prvo gledamo s njom na umu. Ali naravno da bismo ga mogli gledati i drugačije, van konvencije, samo s obzirom na njegovu golu pojavnost – materijal, boju, oblik, veličinu, ukrase, itd. – tada prsten za nas ne bi bio znak. Ovisi, prema tome, o upotrebi. Što nešto jest – znak ili ne znak – određeno je motivom, namjerom, smislom s kojim je upotrebljeno. A u našem slučaju upotreba je apsolutno u svojstvu znaka. Ako formalni set tipične dvokatnice i nije sasvim lišen opravdanosti (kontekstualne, klimatske, funkcionalne, ekonomske), ipak nikakva opravdanost niti graditeljski rezon ne može biti ultimativni razlog zašto naši ljudi grade baš tako kako grade. Jedini razlog je odsustvo razloga... to što do razloga, do ''zašto baš tako'', oni ni ne dođu... sâmo od sebe im se to tako gradi, automatskim pilotom, kao mimo njih... prosto zato što je, u kulturnom kodu u kojem egzistiraju, to ono na što se misli kad se izgovara riječ ''kuća''. (Ni ne znaju koliko su postmoderni.)

- 13:49 - slušam (14) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se