pero u šaci

U Iznevjerenim oporukama Kundera naziva Gombrowiczev Ferdydurke (objavljen 1937., autor totalni anonimus) genijalnim romanom, te inzistira da je Sartreova Mučnina (objavljena 1938., autor slavni filozof) uzurpirala u povijesti romana mjesto koje je pripadalo Gombrowiczu. Dok je u Mučnini egzistencijalistička filozofija uzela romaneskno ruho (kao kad bi neki gimnazijski profesor, da probudi uspavanu pozornost svojih učenika, odlučio održati predavanje u obliku romana); Gombrowicz je napisao pravi roman koji se nadovezuje na staru tradiciju burlesknoga romana (u smislu Rabelaisa, Cervantesa i Fieldinga), tako dobro da se egzistencijalni problemi, do kojih mu je stalo ništa manje nego Sartreu, pojavljuju u neozbiljnom i smiješnom svjetlu.



Kundera je u pravu, Ferdydurke je posve jedinstvena knjiga, prvi puta sam je uzeo u ruke prije pet godina i otada ju ne ispuštam; nikada ni prije ni poslije nisam čitao ništa slično. Tema je ljudska DEFORMACIJA+DEGRADACIJA, propuštena kroz niz pripovjednih situacija, dosta čud(es)nim jezikom: radikalno opisnim, bez zrnca impresionizma, pripovjedačeva uloga se svodi na puku registraciju zbivanja (kao u rečenici: za vrijeme objeda nije se dogodilo ništa što bi vrijedilo zapisati – tako je sa svime, pripovjedač je reporter koji vodi zapisnik o događajima vrijednim spomena). Kvaka je u naravi zabilježene supstance: to su zapravo krajnje skrovite stvari, kojih smo nesvjesni – a ovaj ovamo ih bilježi kao da je samorazumljivo da su vidljive (i hladno, suho, dokumentarno); tako podzemna dimenzija stvarnosti u Ferdydurke postaje nadzemna, i kao banalno očigledna.

Npr.: Stari profesor je uživao u mojoj guzi. – Kakva guza, – mrmljao je – nema joj ravne!



Pomislilo bi se: što je ovo, pedofilija? Ali nije, guza je u romanu metafora za fenomen DEGRADACIJE. Profesor Pimko dolazi kod glavnog junaka, tridesetogodišnjeg Joška (Józio), i odvlači ga u školu – da tamo od njega naprave ponovo đaka. Jer da je upravo to prava svrha škole: degradiranje polaznika, ''formiranje guze''. Guza, guza, guza. Vjerujete li da odrasli, koje mi umjetno napravimo infantilnima i umanjimo, predstavljaju bolji materijal nego djeca u prirodnom stanju?

U školu! U školu! – Pozove sluškinju, naredi da mi dâ kaput, djevojka, ne shvaćajući zašto me nepoznati gospodin odvodi, udari u zapomaganje, ali Pimko je uštipne – uštipnuta sluškinja nije mogla nastaviti zapomagati, iskezi zube prasnuvši u smijeh uštipnute sluškinje. Eto i DEFORMACIJE. Djevojka očito nije gospodar svoga ponašanja. Uštipnuta, ona je prisiljena prasnuti u smijeh, i to ne bilo kakav nego kroz unaprijed određenu stereotipnu formu – ''smijeh uštipnute sluškinje''. Fenomen da naše najosobnije forme (držanja, kretanja, govorenja, mišljenja, osjećanja, svega) uopće nisu naše, nego su nam nametnute izvana kao gotove šablone.

Joško iz škole biva doveden u kuću Mladenovića, inženjerske obitelji koja ga kinji svojom suvremenošću (Mladenovićka, recimo, kao Napredna i Smjela Žena, koja otvoreno i nehajno odlazi u nekada konspirativni zahod, da bi izašla ponosnija nego što je ušla). A imaju i kćer: pred nas izađe gimnazijalka. Suvremena. Šesnaest godina, sveter, suknja, gumene sportske polucipele, sportski tip, slobodna, naočita, gipka, elastična i bezobrazna! Vidjevši je, prepadoh se u duši i u licu. Shvatio sam na prvi pogled da je to snažna pojava (...) apsolutna u svojoj vrsti (...) I dvostruko mlada – jednom po godinama, a drugi put po suvremenosti – bila je to mladost mladosti.

Čime je definirana ''suvremenost''? Odgovor nam daje staromodni kulturtreger Pimko: – Novo doba! – govorio je. – Vi mladi, današnja generacija. Potcjenjujete starije, a između sebe odmah prelazite na ti. Nema poštovanja, nema kulta prošlosti, plesovi, kajak, Amerika, instinkt trenutka, carpe diem, vi mladi! (...) Profesoru je, ustvari, bilo svejedno kakav ću dječak postati, samo da nikako ne izađem iz dječaštva. (...) složio se da zaigra ponižavajuću ulogu staromodnog dobričine šokiranog suvremenom generacijom djevojaka, da bi me namamio na gimnazijalku. (...) – Noge, – podsticao je na suvremenost – noge, poznajem vas, poznajem vaše sportove, običaje nove amerikanizirane generacije; više volite noge nego ruke, za vas su noge najvažnije, nožni listovi! Kultura duha za vas ne predstavlja ništa, samo listovi. Sportovi! Listovi, listovi! – strašno mi je laskao – listovi, listovi, listovi!



Gimnazijalka je cool, hip, in, moderna, želimo biti poput nje (ako smo cure), želimo joj se svidjeti (ako smo dečki): više nisam vidio drugog svijeta osim prekrasnog svijeta suvremene gimnazijalke, sport, gipkost, drskost, listovi, noge, divljaštvo, plesovi, brod, kajak – to je bila nova kolonada moje stvarnosti! Ne, ne – htio sam se prikazati kao suvremen! (...) sve što je dotad bilo odgurnuto je u stranu, i mislio sam samo – što o meni misli suvremena gimnazijalka, da li je povjerovala Pimku da sam tobož pozer i nesuvremen – i jedini moj problem je bio da sad odmah istupim, da se pokažem kao moderan, prirodan, da shvati da je Pimko slagao o meni, a, u stvari, ja sam drugačiji i takav kakva je ona, istih godina i iz istog doba, zbratimljen s nožnim listovima (...) Upravo me je to kod nje očaravalo – ona zrelost i suverenost mladosti, sigurnost stila. (...) Pravila mi je njušku!

Njuška: metafora za deformaciju, kao što je guza za degradaciju.



A u međuvremenu, njuška je postajala sve užasnija, a što je bivala užasnija, to su Mladenovićka i Mladenovićeva sve više konsolidirale suvremeni stil i pravile mi sve užasniju njušku. O, stil – to je oruđe tiranije!

Treba se nekako osloboditi, emancipirati, uništiti suvremenost gimnazijalke! Međuljudski odnosi prikazani su u romanu kao dvoboji ''njuškama'' i ''guzama'', a to znači borbu za dojam i stil. Nametanje stila i izmigoljavanje od stila koji ti biva nametan: poslije nekoliko minuta ključaonica u vratima, koja ju je promatrala mojim pogledom, poče joj smetati. Da bi manifestirala svoju suverenost i potvrdila koliko je ravnodušna, ona glasno šmrcnu, šmrcnu vulgarno i ružno, kao da je htjela reći: ''Gledaj ti samo, ništa me se ne tiče, ja šmrcam.'' (...) Samo sam to čekao. Kad je šmrknula, napravivši taktičku grešku – šmrknuo sam i ja glasno iza vrata, ali ne suviše glasno, baš tako kao da se nisam mogao suzdržati, zaražen njenim šmrkanjem. Umirila se kao bubica – ovaj nosni duet bio je neprihvatljiv za djevojku – i nos, jednom mobiliziran, dodijao joj je; poslije kratke borbe, bila je primorana izvući maramicu i obrisati nos (...) Čestitao sam sebi što sam tako lako uspio oteti nos od nje, djevojčin nos je bio neusporedivo manje suvremen od njenih nogu, lakši za svladati. (...) Ali nisam pravilno ocijenio djevojačku vještinu i dovitljivost. Odjednom je širokim pokretom od uha do uha, obrisala nos rukom – cijelom podlakticom – a taj smjeli, sportski, snažan i zabavan pokret promijenio je stanje stvari u njenu korist, ukrasio je šmrcanje ljupkošću.

Sljedeći pokušaj: vidjeti što se da naći u gimnazijalkinim gaćicama. Dospio sam do komode s rubljem, ali je rublje u komodi iznevjerilo moje nade. Gaćice kao gaćice – moderne gaćice nimalo nisu kvarile djevojku, izgubile su nekadašnji domaći karakter, bile su više slične brodskim gaćicama. Ali zato je našao nešto drugo, još bolje: u ladici, koju sam otvorio nožem – hrpe pisama, ljubavna prepiska gimnazijalke! Povjerljiva pisma koja su joj slali sugrađani: školarci, studenti, političari, profesori, kao i suci, odvjetnici, ljekarnici, trgovci, građani i posjednici, doktori i sl. (oni uzvišeni i uzoriti ljudi koji su mi oduvijek tako imponirali!); vruća pisma u kojima su izražavali divljenje suvremenoj uvijenim ali poltronskim riječima, preklinjući je, između redova, da ako može malo sanjari o njima, naravno u potaji. I svaki je, ali ne napominjući nijednom nožne listove, koliko je god mogao, isticao i naglašavao svoj suvremeni ''puerilizam''.


Nevjerovatno! Tek su mi ova pisma predočila svu moć suvremene gimnazijalke. Gdje je samo nije bilo? U čiju samo glavu nisu bili usađeni njeni nožni listovi? Vidjelo se, kako se svaki, povlačeći perom po papiru, bojao i mučio, kako se pazio i kako je mjerio riječi, da se ne otkotrlja po strmoj ravni u vlastitu nezrelost, u svoje nožne listove. I zato o listovima nisam našao nijednu napomenu, ali je bilo mnogo o osjećanjima, društvenim, financijskim problemima, o bridžu i konjskim trkama, pa čak i o problemima državnog uređenja. Naročito političari (...) neobično su vješto i oprezno sakrivali svoje nožne listove, ali su ipak sistematski slali gimnazijalki sve svoje programe, proglase i idejne deklaracije (...) ali i u programima nije bilo ništa izričito o listovima (...) nožni listovi su bili vrlo strogo zakonspirirani. Čitajući, imao se dojam da uopće nije riječ o listovima.

Sva su pisma bila pisana u pjesničkom tonu; a dosta ih je sadržavalo i baš cijele pjesme, s posvetama... pošto sam dublje razmislio, uspio sam prevesti na razumljiv jezik sljedeću strofu:

Pjesma
Horizonti pucaju ko flaše
Zelena mrlja pupa pod oblakom
ponovo prelazim u sjenku ispod bora –
tamo:
ispijam lakomim gutljajem
moje svakidašnje proljeće.

Moj prijevod
Listovi, listovi, listovi
Listovi, listovi, listovi, listovi
listovi, listovi, listovi, listovi, listovi –
list:
list, list, list
listovi, listovi, listovi.




Mene majka nije dojila, a Vi imate tako velike i lijepe grudi. Objektivno? Priznajte, izmamio vam je smješak na lice. Stari vrag je na stupu srama, ali bolje i tamo dospjeti sa stilom. Da sam istražitelj koji radi na slučaju osebujna duhovitost ove izjave bi mi sama po sebi bila kriterij vjerodostojnosti, dokaz da mala ne laže, da ju nije izmislila. Bizarnost, frivolnost, zajebantsko Vi, i ne bez primjese pokroviteljskog tona. Kao, ono, ''Ava, zlato, budite tako dobri...'' Takvo nešto sigurno ne dolazi iz plave glave Ave (21), srihtane supersuvremene studentice s prosjekom 4.95 (a i ne bilo petica!); to je ton dirty old men... tipa Bukowskog, Picassa, Polanskog, Woody Allena... ludičkog, ''puerilističkog'' uma popaljenih starih jaraca. A što ima prikladnije za velike dječake od velikih, lijepih, suvremenih ženskih njedara?

Sise, sise, sise
Sise, sise, sise, sise
sise, sise, sise, sise, sise –
sisa:
sisa, sisa, sisa
sise, sise, sise.