pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

ponedjeljak, 21.08.2017.

Pokondirene tikve: urbani seljakluk

Ovih su dana brojni mainstream mediji prenijeli status stanovitog Riječanina Flavija, koji je pobro salve oduševljenja (i lajkova i šerova) među tzv. urbanim građanstvom. Ne čudi me to: seljakluk od kojega se Flavio upro distancirati uistinu je dosta raširen i izaziva frustraciju kod mnogih – mislim, opravdanu frustraciju, ne kažem to kao kritiku. Površno čitanje fokusirat će se samo na taj dio i zapljeskati: bravo, Flavio, dosta više tog seljakluka svuda oko nas, tog terora Rvatina! Sentiment masovan zato što reagira na nešto masovno. Ali kao što znamo, brza, nemarna, površna čitanja – koja onda ne proziru Flavija iza tog prvog sentimenta koji dijele – su nešto još masovnije.

Lik je zapravo još jedan proton Šimleša koji se pravi bolji od Bačićke i ima tim veću potrebu potencirati svoju šatro kulturnu različitost što je suštinski pljunutiji.

Kad je Tim Orešković tek oktroiran za "mandatara", dao je veliki intervju za predstaviti se hrvatskoj javnosti, koji je bio za staviti prst u usta od prve do zadnje rečenice. Nije iznimkom bila ni ona u kojoj se pohvalio – nudeći i iPhone na uvid ako treba dokaz – kako od muzike sluša: Olivera, Queen, Rolling Stonese, Guns&Roses i Pavarottija. Nisam ostao iznenađen – znao sam što će navesti i prije nego sam pročitao – jer što bi drugo Tim i slušao, nema nijednog među takvima kao on na svijetu koji ne slušaju (tim redoslijedom) Olivera, Queen, Rolling Stonese, Guns&Roses i Pavarottija.

Taman negdje tada, pisala je Maša Grdešić na Mufu članak u kojem evocira jednu scenu iz Gilmoreica: Christopher procjenjuje Lorelainog zaručnika Maxa na temelju njegove kolekcije CD-a. Nakon što mu Lorelai kaže da se radi o ''općoj'' kolekciji, Christopher točno pogađa o kakvoj je glazbi riječ: desetak soundtrackova, nekoliko Beatlesa, jedan Bob Dylan plus pedesetak generičkih CD-a, možda Alanis Morissette, Dave Matthews, Buena Vista Social Club, Enya, sve dok ga Lorelai ne moli da prestane.
Glavni problem nije ni u jednom od ovih glazbenika pojedinačno, kao ni u pojavljivanju jednog od njih u nekoj drugoj, profiliranijoj glazbenoj kolekciji, već u činjenici da se svi oni nalaze u istoj kolekciji. Maxov je glazbeni ukus opći, generički, odnosno prosječan. On sluša sve. A za Chrisa, kao i za mnoge ljude koji vjeruju da se razumiju u popularnu glazbu, to znači da ne sluša ništa. No da Max stvarno sluša sve, onda bismo u njegovoj kolekciji pronašli i, recimo, Britney Spears i Backstreet Boyse, kao i, na primjer, Autechre i Godspeed You! Black Emperor. Maxov je izbor, u kontekstu kraja 90-ih i početka 2000-ih, srednjostrujaški i vrlo siguran: izostaje popularnija glazba koja je u stalnoj opasnosti da je se odbaci kao trash, ali i formalno eksperimentalniji albumi. Njegov je glazbeni ukus, iznad svega, middlebrow, odnosno ''srednjokulturan''.


Middlebrow? Radi se o pojmu koji je praktičan, olakšava mišljenje i pisanje o stvari tako što sabija u jednu riječ nešto što bismo u hrvatskom morali litanijama svaki put, no kako nije dio hrvatskog jezika, u kojem takva riječ izostaje, morala je dodati Maša i link s tumačenjem. Kako kaže Oxford English Dictionary, upotrebljava se za osobu koja je ''samo umjereno intelektualna'', ''prosječnih ili ograničenih kulturnih interesa'', često s naznakom aspiracije prema ''višoj'' kulturi. Ta je definicija u skladu s jednom od prvih upotreba termina, u satiričkom časopisu Punch 1925. godine: ''Na BBC-ju tvrde da su otkrili novi tip, 'srednjokulturni'. Sastoji se od ljudi koji se nadaju da će se jednog dana naviknuti na stvari koje bi im se trebale sviđati.'' Middlebrow se također koristi za umjetničko djelo ''ograničene intelektualne ili kulturne vrijednosti koje zahtijeva ili uključuje samo umjeren stupanj intelektualne posvećenosti, tipično stoga što ne odstupa od konvencije''.

Tako i ovaj drugi šimleša (all the right things i on zna reći, do mjere da je originalni Bruno na aparatima i ne spava mirno otkako je Flavijev status osvanuo, drhti čovjek pred konkurencijom, mora strepiti za svoj biznis): neobično je Flaviju stalo dati svijetu do znanja kako ne gleda on nikad neke tamo lane-maje-mirte-nives-ecije, kojima nikad ništa ne dobacuje, nego samo svoju gospođu suprugu, jer su mu ljepše one pametne. S tim što se nije ženio zbog 100 maraka nego "zbog sebe", više nego nekoga pozicioniranog ili poznatog voli vidjeti tetu Nelu koja ga je čuvala kao dijete, a i fora su mu BBB, Torcida i Armada kad lijepo navijaju i prestane se smijati kad se pomlate. Zatim, da ne drži u autu cedee klapa ni tamburaša ni Merlina ni Škore ni "nekakve Vesne sa zmijama" (jer neko je postignuće kad se praviš da ne znaš prezime Zmijanac); ne sluša on lidije ni thompsone, ne ide na koncerte u Slunj, Čavoglave, Knin (i grozno mu je, tim u svakom pogledu visokourbanim riječkim veltšmercom, "vidjeti taj zastoj u svakom pogledu"). Pa koga onda sluša? Koga bi drugoga: "Odem gledati Bon Jovia, Bublea, Stonse, Urbana, Olivera, En face, Grad, Natali Dizdar, Abbu, Zucchera...."

Asti gospe! Sve go middlebrow pop do middlebrow pop-rocka.

Da Abbi ode na koncert – u to se neću miješati, to je za istraživače paranormalnog, ali što se tiče paket aranžmana ovih drugih, tu mu čak ni jebeni Tim Orešković nije u stanju parirati po namještanju se Christopheru iz Gilmoreica na zicer.

Za svaki slučaj – jer možda netko nije shvatio iz samog turbo-middlebrow repertoara – domeće eksplicitno: "I ne sramim se sto ne znam je li vukovi piju sa izvora vodu. Boli me ona stvar za vukove. I za vodu."

Ajme prenemaganja. Iz Flavija progovara taština pokondirene tikve koja misli da je nešto specijalno time što nije seljo na turbofolku, nego solidan glumac malograđanskog teatra. Jer zna se da je mali grad veći od običnog sela.

Flavio je seljačina kojem je toliko stalo do distanciranja se od onih za koje se odmah vidi da to jesu zato da bi pomeo tragove do sebe, za kojega se to vidi tek na drugi pogled.

Sve što on zna o životu i svijetu iscrpljeno je u nabrajanju svoje razlikovnosti u odnosu na manifestacije eksplicitne seljačije i krkanskog turbofolka, a tu nas onda časti viškom stavljanja pod nos, da ne bi slučajno kome promaklo, kako on:
– ne kida janjetinu rukama i zubima,
– ne bere brigu za Thompsona,
– ne stavlja zastavu na prozor o blagdanima (i nema je i ne zna gdje se kupuje),
– nema ništa protiv Srbijanaca (i ističe kako nije siguran zna li to napisati – i da je ponosan na to što nije siguran zna li to napisati),
– ne misli da je "Hrvatska repka najbolja na svijetu" (velikim slovom, jer to mu se potkralo od vlastitog seljakluka koji mu dođe kao slijepa pjega),
– ne ide na bolovanje 2 dana kad kum (kojih nema 14) dobije sina,
– ne prekida prijateljstva zbog nečijeg abortusa,
– nije nazvan po tatinom tati i nije mu tatu bilo sram što je prvo dijete žensko,
– nije imao svadbu za 300 ljudi i nije ga bilo briga za koverte i poklone i nije čekao i kupovao mladu na stepenicama, bez harmonikaša i zastave i onoga koji maše njom iz auta,
– ne ide u crkvu kad je red (nego kad mu dođe),
– ne misli da u školi treba biti vjeronauk,
– ne gasi strane pjesme ako ih čuje,
– nema problem s time da šuti za stolom dok mu žena priča ni da pegla ili skuha,
– ne misli da mora vikati "tako je" svakom majmunu zamotanom u zastavu,
– ne jebe ga 5% gdje je tko bio '91 (osim što ga jebe da nama da do znanja kako ga jedino jebe i samo je njegova stvar gdje je on bio – i preživio),
– ne smeta ga ako dečko ima dečka, a cura curu,
– ne traži vezu za svaki klinac,
– ne priča glasno u hodniku punom ljudi i ne galami na žene na šalterima (iako rado bi koji put) i koristi slovo I gdje god ono treba biti,
– ne mari "za Hercegbosnu" i ponosan je što je čak ni ne zna napisati ispravno,
– ne gleda hrvatske serije i filmove, ništa mu od toga nije smiješno, jer sve je to jedno te isto... pa čak i budžetiranje (aha, tu li smo!),
– ne misli da je Severina što drugo doli zgodna ženska, zato što "za pjevanje moraš imati glas i znati što sa njime činiti",
– ne misli da je golf najbolji auto,
– nema najbolju reakciju stomaka na vola na ražnju i megafon,
– ne odobrava nikakve šatore osim indijanskih,
– ne voli one "sa 2 zuba u ustima, crnim naočalama, crnoj majici uvučenoj u traperice",
– ne podriguje glasno očekujući smijeh za to.

I to je to. Ma, Flavio, kudos, faca si odma time! Jer tek niz samosvjedočenja o onome što nisi legitimira te za ne osjetiti se seljačinom kakva ipak jesi. A jesi, primjerice, upravo zato što rasistički misliš da si bolji u ovisnosti o korištenju "slova I gdje god ono treba biti". A valjda bi za legitimirati se vertikalno spram svih tih seljačina kojima je Severina pjevačica i koji ne znaju koristiti slovo I gdje treba, trebalo znati i da se za služenje glasom ne treba reći "sa njime" ili da se odnosni pridjevi izvedeni iz zemljopisnih naziva pišu malim slovom?

Seljačina si, nadalje, zato što se uvodno pohvališ kako ne govoriš svima čim te upoznaju da si bio branitelj – dočim sam ipak ja među prvim stvarima, čim sam saznao za tebe, saznao, jer si mi odmah stao govoriti, kako ne samo da ne staneš odmah to govoriti nego nemaš ni plaketu, jer branitelj si bio ne zbog plakete i povlastica, nego iz plemenitijih pobuda (iz kakvih drugačijih jedan plesač šimleša ikad i bi).

A naročito si tusta seljačina zato što te "ne zanima tko je ustaša, a tko partizan" i što ne misliš da je "ZDS uzvik, nešto oko čega treba raditi dramu", nego tko želi vikati, neka viče, što se tebe tiče. Od svega onoga čime se hvališ da ti je neprihvatljivo među Rvatinama, baš to si našao da ti bude prihvatljivo? I tu već ne samo da si seljačina, nego si o istom trošku i politički imbecil. Ali hvali se ti i time, barem pravocrtnije pokazuješ zašto je od samog krkanluka odurnije uznosito dizanje nosa nad krkanlukom onda kada ga se diže s malograđanske middlebrow razine, od strane srednjostrujaškog mediokriteta.

U svakom trenu biram nepatvorenog krkana pred Flavijem koji misli da to nije zato što koristi dezodorans. Nikad Flavio neće shvatiti (izmiče mu iz malograđanskog obzora) da time što mu je okej da neki ZDS-aju uistinu ne biva isti kao oni – ali samo zato što je još gori i maligniji krkan. Završava paradoksom u kojem apoteozu vlastite šutnje (dok se oko njega ori ZDS) nadograđuje zapitanim treptanjem o tome gdje su i svi drugi takvi kao on, jer zna da ih je more, da di je ta šutljiva većina. Pa šute, jebote, sam si si rekao. I šta biste kad biste se pronašli – još malo šutjeli svi skupa, na okupu?



Nije morao čak tako temeljito izokrenuti naglavačke onu Leta 3 o tome da su najbolje riječke pičke. Imalo bi mu to nadvijanje nad krkanluk možda i neki pozitivan ili subverzivan, emancipacijski značaj, u smislu da kontrira dominantnom mentalitetu – ali samo da je sve to napisao živeći, ne znam, u tim Čavoglavama ili Slunju ili Kninu, nad kojima izražava zabrinuti veltšmerc. Pisano iz Rijeke ne predstavlja, međutim, ništa drugo nego obično šupkanje i čin (auto)sugestije u proizvodnji šimlešijanske magle po kojoj se bitna distanca od šunda i seljakluka mjeri kozmetičkim aršinom dezodoransa.

- 19:40 - slušam (8) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

ponedjeljak, 14.08.2017.

Živio Bozanić, nek crkne kardinal

Nije ga majka klela što je kleo, nego što se vadio.

Ne ispravlja se mala pizdarija većom.

Govorim o Stubbsu, naravno. I svi znamo o čemu govorim kad govorim o Stubbsu.

U međuvremenu, jučer, osvanuo je u Novom listu članak stanovitog Miletića, naslovljen (Anti)fašisti. Baš tako, sa zagradom, koja bi nešto htjela poručivati. Kad fašizma nema, antifašizam nema smisla jer mu i samo ime govori koja je poanta njegovog postojanja. Antifašizam će zato u nedostatku pravih fašista izmisliti nove neprijatelje.

Otkud da fašizma nema? Daje se obrazloženje: U hrvatskom parlamentu ne postoji niti jedna stranka koja bi otvoreno podržavala fašističke ideje. Nitko normalan u današnjoj hrvatskoj državi i ne pomišlja da takve ideje javno propagira.

Nitko normalan? No true Scotsman? Nijedan normalan Škot ne stavlja šećer u kašu jer jedini Škoti koji ga stavljaju su oni koji nisu normalni Škoti, dakle Škoti ne stavljaju šećer u kašu. Nitko normalan u Hrvatskoj ne propagira otvoreno fašizam jer oni koji ga otvoreno propagiraju nisu normalni (za razliku od onih koji ga propagiraju i prakticiraju klandestino, u puzajućim varijantama, što toplo podržavamo), dakle u Hrvatskoj nema fašizma.

Ah, ona stara dobra vremena kad Novi list još nije bio klasa Dnevno-Liberal-Narod.hr.

Te Velnićeva kanalizacijska cijev, te Bakićev plaćeni oglasni prostor, a sad su već i otvoreno anti-antifašisti, s Hassanom pod ruku, koji vlastitu nesposobnost poimanja strukturnog fašizma kao šire pojave od parlamentarne stranke ili neke druge "normalne" mainstream instance koja bi otvoreno podržavala fašističku ikonografiju, pokušavaju prezentirati kao argument ulazne premise o nepostojanju fašizma u Hrvatskoj. (A mora biti i u svijetu, šta znaju u Novom listu di je to Charlottesville.)

Komične rečenice se samo nižu. Tako, na primjer, neki ističu njihova većeg financijera Soroša, dok drugi podcrtavaju obilno proračunsko hranjenje ove organizacije koja se subjektivno zalaže za ideološki pristrane ljevičarsko-totalitarističke stavove koji ne prihvaćaju drugačija razmišljanja, napadaju Domovinski rat kao ishodište moderne hrvatske države i iskazuju kršćanofobiju u svojim istupima.

Red teorije crvene zavjere, s obaveznim baukom Soroša; red imbecilnog pravljenja skandala od proračunskog financiranja neprofitnih subjekata zbog političkog sadržaja kakav im ne odgovara; red brkanja sekularizma, kao ustavom zagarantiranog civilizacijskog praga, za "kršćanofobiju" (koja je upravo desničarski koncept, progona druge konfesije kao segmenta "sukoba civilizacija", i van desnih glava posve besmislen); red posvećivanja Domovinskog rata kao ishodišne parareligijske svetinje koju se ne smije dovoditi u pitanje; red nepovezivanja da je takvo posvećivanje Domovinskog rata upravo totalitaristički, post-politički čin fašizma na djelu; red projekcije tog fašističkog uma neprepoznatog na sebi, dok ga na licu mjesta vršiš, na "ljevičarsko-totalitarističke stavove" (semantika u kojoj se ljevičarsko spaja s totalitarističkim u nerazdruživu kovanicu).

Čime se argumentira taj tobožnji ljevičarski totalitarizam? Stubbsom!

To je razlog zašto nije Stubbs zajebao gafom koliko je zajebao isprikom. Pri čemu se uopće ne radi o nekom branjenju prvotne izjave, već samo preciziranju kuta za napadati je.

Ako ćemo je analizirati, Bozanić kao prvo jest SoB, tu u izjavi nema greške. Naravno da se – kako su se pojedini desničarski kolumnisti pecali tupom doslovnošću – ne radi o komentaru seksualnog života njegove majke, već žargonu za ono što se njemu samom može spočitnuti kao gadu prve klase: što je, Bozanić, dakle, ciničan siledžija s pozicija društvene moći, jasno i lopovčina, s milijunima u Vatikanskoj banci + eksploatator Radićevih konkordata, te konačno teokratski burgijaš koji umjesto da bude poglavar katoličke crkve u Hrvatskoj prakticira bivanje poglavarom Crkve u katoličkoj Hrvatskoj. Ne treba biti nikakav "kršćanofob" za reći mu SoB radi svega toga, dostaje imenovati stvari pravim imenom i pokazati nultu toleranciju za takvo ponašanje siledžije te uzurpatora gradanskih, sekularnih prava koja bi trebala proizlaziti iz ustava.

Krivi dio izjave – a uistinu je – onaj je s "crkni". No, ne onako kako bi to u novom Novom listu htjeli (ili po drugim desničarskim kolumnama koje su se sad stale ritati patetiziranjem): da se radi o totalitarističkom manifestu, o cenzuri i nedozvoljavanju drugačijeg mišljenja, pa čak i – pazi sad – ljevičarskom ekvivalentu Marušićevog ispada. Besmislice. Marušić je prijetio, grozio se strijeljanjem, pozivajući se pritom na hegemonske vrijednosti u okruženju. Stubbs nije prijetio, a nema ni hegemoniju iza sebe, nego je to bio iskaz priželjkivanja iz svog pasivnog, promatračkog kuta. Nema Stubbs nikakvu moć utjecaja na Bozanićev život i smrt, neće ovome biti ni bolje ni gore u ovisnosti o tome što Stubbs kaže, niti je – što je ključno – ispoljio pretenziju takvog utjecanja, onako kao Marušić. Tek se odredio što on osobno priželjkuje kao daljnji razvoj situacije. Svakako, to je priželjkivanje morbidno i glupo, prije svega blesavo, infantilno, i bez ikakvog smisla. Dalo bi se, doduše, pretpostavljati da se nije radilo o priželjkivanju stvarno smrti osobe, već još jednoj modifikaciji onoga što se tu kaže i sa SoB, kao iskaza nultog stupnja toleriranja za Bozanićevo bivanje gadom – po staroj feralovskoj formuli za ovakve situacije: živio Franjo, nek crkne predsjednik. Ali i to bi bilo suvišno, jer kako god okreneš, izjava će ostajati ništa manje no blesava – i ništa više no blesava.

Spomenuti nulti stupanj tolerancije tu ni na koji način nije problematičan, jer se ne radi o netoleriranju kao uskrati prava na drugačije mišljenje, već uskrati prava na siledžijsko ponašanje. Osim utjecanja na Bozanićev život i smrt, nema Stubbs moć niti cenzorskog utjecanja na ono što će Bozanić ispovijedati i propovijedati – niti je, opet, ispoljio pretenziju takvog utjecanja. Zahtjevi za toleriranjem siledžija u ime apstraktnog načela Tolerancije i Kulture Dijaloga davno su opisani u svom karakteru floskule, pa računam da ne moram ovom prilikom ponovo.

U rezimeu, izjava je pogrešna, ali kao mala, infantilna budalaština, a ne kao big deal u svemu onome što bi imbecili poput ovog Miletića htjeli krivo prespojiti kao big deal. Ali kad se tako pospeš pepelom – jao, jao, izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo, u pravu ste, komentar mi je bio netolerantan i svatko ga ima pravo osuditi, moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh, na odmah i ostavka – naguzio si se da ti imbecili nametnu svoj narativ, prihvatio si tu retoriku i lišio se mogućnosti da ih hvataš u točkama krivog prespajanja. Tek tu si im sad na brisanom prostoru da te zaspu balegom ovakvih članaka – a da se više ne možeš braniti – na kakvom nikada ne bi bio po gafu samom.

- 16:20 - slušam (3) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 08.08.2017.

Naoštrena sitna gadost

Jedan novinar Indexa objavio je preksinoć na svom fejsu ovakav status:


"Zamisli koliko moraš bit zatrovan" hasanbegovićevskom opsesijom kontra lijevih medija da bi ti strast za njihovim ušutkivanjem, pakirana u ambalažu lažne skrbi za porezne obveznike, ne prezala od izvrćućeg uprezanja u tu svrhu čak i banalne činjenice o naciji kao konstruktu.

Dobro jutro, Kolumbo. I nacija i etnicitet i rasa i porijeklo, pa čak i boja kože, naravno i konfesija – sve su to tek sociološki modeli preko kojih se vrši neka arbitrarna klasifikacija i utvrđuje nekoga kao nešto u većoj ili manjoj mjeri. Primjerice, osnovna podjela na negroide, europeide i mongoloide je manjkava, kad treba uvrstiti Indijce i još neke, počinju petljanja, osim toga svojstvo rase često se pretapa sa svojstvom etniciteta, ovo pak sa svojstvom nacionalnosti, koja su također oba unutar sebe klasifikacijski arbitrarna – sve su to tek pokušaji teorijskih modela, koji nisu savršeni i bogomdani, nego znači konstrukti.

No, određen stupanj fluidnosti u sociološkim modelima ne podrazumijeva i prostor potpuno slobodnog samoodređenja pred društvom, na temelju same prijave. Ne postoji neka šansa da se na temelju puke izjave proglasim crncem i da me društvo od sutra vodi kao crnca. Utvaram si da bih sigurno onda igrao u NBA, ali priroda me dala bljedolikog, a white men, zna se, can't jump; to sam što sam. Postoji nominalno pravo da sutra odem i prijavim kako se osjećam Eskimom i ispovijedam zoroastrizam da me se počne tako i službeno pisati. Hoću li zato i biti Eskim ili zoroastrijanac? I što to uopće znači u konkretnosti? Čime se mjeri i određuje? Ako ne postoji neki način da se utvrdi esencijalistička pripadnost (da nešto u meni samom čini da sam evo baš to, a ne ono), a kao što vidimo, ne postoji nego kao regulativni konstrukt, što će onda napokon odrediti da ja nisam Eskim? Samo jedno: ljudi oko mene me neće priznati za Eskima, bez obzira što pisalo u dokumentu u kojem sam se samoodredio. Kao što neću moći ni s porijeklom biti slobodan, jer ne mogu tek tako proglasiti da sam iz pariškog arondismana, ako se zna da su moji iz šume, od slovačkih drvosječa koje je Strossmayer naselio da patroliraju Papukom.

Mogao bih se, elem, kad mi dođu popisivači stanovništva izjasniti kao Slovak, iako sam etnički to možda 16-inu, aproksimativno, pretpostavimo li tog jednog od 16 praroditelja trećeg reda kao čistog Slovaka. Što, naravno, ni on nije bio, jer to ne postoji. Dok svoju pripadnost nekom etnicitetu u nekom razlomku vežemo uz fiksnost onoga što baštinimo od predaka (prema ''krvi'', jeziku, vjeri, tradiciji ili već kojem od raznih kriterija pristupa kojima sociogija pokušava definirati pojam), ipak je jasno da u naravi ni ti preci ne budu svi redom čisti koncentrati nekog etniciteta (opet prema svim onim kriterijima), tj. da je ne samo naš ukupan etnicitet upitan zbog svog razlomačkog karaktera, nego je onda još upitan i u svakom od svojih brojnika.

Kad bih se nazvao etnički Slovakom umjesto Hrvatom, ne bi se radilo o kategorijalnoj promjeni, nego jedino horizontalnoj unutar iste kategorije. Samo bi se sada pisalo da pripadam eto ne ovima nego onima, ali sama ta moja pripadnost po svojoj bi naravi i dalje bila jedna apstraktna pripadnost kolektivnom identitetu po etničkoj osnovi. Razlika u nazivu, ne u prirodi pripadanja. Ili bih baš i mogao trolati da sam Eskim ili Bušman, Tunguz ili, štajaznam, Jugoslaven. Štulić se odredio nekom prilikom u medijima kao Turčin. Ovakve apsurdizacije naslanjaju se na nemuštost same prakse u kojoj se – premda svi čitavog života bivamo jedino ona specifična mješavina kakva jesmo i ne možemo biti ništa drugo – traži da odaberemo jednu etiketu koju ćemo nakačiti na tu neutvrdivu mješavinu kao svoju etničku odrednicu. (U biti jedna simulakrumska oznaka, koja kreira paralelnu stvarnost lišenu izvornika.)

Sve isto vrijedi i za nacionalnost. Za razliku od više političkih nacija poput SAD ili Švicarske ili ex Jugoslavije, gdje razlika biva evidentna, u našem slučaju je prisutan visok stupanj perenijalnosti kojim su hrvatska nacionalnost i hrvatska etnička pripadnost svezane i defakto izjednačene. Ali činjenica da se formira tek kroz uspostavu nacionalne države, koja je čisti historijski konstrukt, nacionalnost čini još upadljivije apstraktnom i suspektnom u svom realitetu i od etniciteta. Kad su bile rasprave o Deklaraciji o jeziku, morao sam podsjećati one koji su "hrvatski jezik" htjeli iz nacije derivirati kao zaseban u odnosu na štokavštine iz regije, kroz "tronarječnu osnovicu" koja objedinjava po nacionalnom ključu, da te nacije nije niti bilo prije nego ju je u 19. st. ilirski pokret utemeljio upravo putem inauguracije vukovske štokavštine kao zajedničkog standardnog obilježja, po kojem netko jedino i biva pripadnik novorođene hrvatske nacije.

Repecki se, po običaju, još jednom potvrđuje kao agresivno dupeglavac: izbrisao bi pojam manjine, tako da svi budemo lijepo Hrvati, da ne mora biti nikakvih kojima bi se moralo štititi manjinska prava, preko kojih onda može doći do njemu neželjenih pojava. Jer ako je nacija konstrukt, i ako se on deklarira kao Hrvat iako su neki njegovi nekad došli iz Poljske, čemu onda ikakvo manjinsko deklariranje? Za pući, koji lik. Prozirno je to: jebe se njemu za to da se manjine ne deklariraju generalno, nego mu je "Pupovac" šifra za Novosti, koje ga bole. Da nije do Novosti, ne bismo gledali taj aktivizam oko čisto egzistencije manjinskih prava, ona sama po sebi ne bi mu bila tako goreći trn u oku, pa čak ni Pupovčev "etnobiznis" samo kad ne bi uključivao Novosti. Kao i Josipoviću, kao i Raspudiću, kao i tolikim ostalima – svim tim govnarima je u njihovom aktivizmu čisto do nemoći svarivanja feralovštine i činjenice da država financira nešto što piše stvari koje njima izazivaju žgaravicu, a uostalom i uzima im mjeru po potrebi. Ili Ristić, koji je, dok još libertarijanac, korifej ideologije "crknite, svi nekonkurentni", po Novostima osipao paljbu u ime "babe iz Lapca" – jer zna se da svakog libertarijanca prvo obilježava briga za uboge penzionerke iz pasivnih krajeva i ostale deklasirane slojeve. (Nazvali smo taj njegov i Raspudićev združeni juriš večernjim krivolovom svojedobno.)

Ono što Repeckom izmiče je da nitko nikad nije ni tvrdio da se nacionalnost ima za sebe, da je to suvislo kao pitanje samoodređenja. Nema ničega u mom ili njegovom psihofizičkom sastavu što bi nas činilo Hrvatima, a Pupovca Srbinom – čovjek ne može sam stvarno osjećati vlastito hrvatstvo ili srpstvo. Nacionalnost se ima za druge, prema drugima. Čovjek se kao Hrvat ''osjeća'' jedino po tome što se ''rodio kao Hrvat'', rekli su mu stariji da je eto to ono što je on, to onda još tako piše i – kad ga se zaustavi te legitimira – službeno za državu, u papirima: pripadnost definirana ne iznutra nego vanjskom percepcijom o sebi od strane drugih, kojima moraš nešto reći kad za to pitaju. Poanta je da me se traži da dam odgovor, da uvijek moram biti nešto (izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti), prema čemu će me se onda izvana tretirati.

Ja nisam kralj ako se osjećam kao kralj, nego ako me drugi priznaju za kralja. Onako kao što se prosjak ili kralj ne biva u ovisnosti o tome kao koji se osjećaš – tako se i pripadnik kolektivne odrednice ne biva za sebe i prema samoosjećanju, nego iz vizure drugih, koja je tu ono presudno. Kad Karadžićevi i Mladićevi četnici upadaju u Srebrenicu, badava ti je pričati o svom osjećaju iznutra, nego si za njih po vanjskoj pripadnosti Musliman i stoga za pogubljenje. Za vjeru bi se reklo da može odabrati tko što hoće i da nema toga što mi brani da od danas za sve budem zoroastrijanac, ali da smo u jeku vjerskih ratova između katolika i hugenota i da u moju šumu upadnu hugenoti, ne bi mi pomoglo da im idem objašnjavati kako sam ja zapravo sljedbenik zoroastrizma – postoje crkvene matične knjige u kojima pišu svi sakramenti kojima su me šopali, ne može se skriti da dolazim iz tzv. "katoličke obitelji", itd.

Ono gdje se Repecki otkriva kao ne samo agresivno dupeglavac nego i agresivno degutantan tip u svom cinizmu (također mu je i to već po običaju) – je kad mu u jednadžbu uvrstimo priče kao Pakračka poljana. Zamisli koliko ste vi zatrovani nacionalizmom – prilazi Repecki mučenima i ubijanima, šapćući im na uho – toliko opterećeni da se vi evo baš morate deklarirati kao Srbi, jebite se pokvareni debili i sram vas može biti! Što bi vam falilo da i vi budete normalno i neopterećeno Hrvati kao ja, premda su mi neki bili iz Poljske, umjesto da sišete povlastice na konto toga što Srbi u Hrvatskoj.

Izvrtanje se sastoji u prešućivanju da oni srpska manjina bivaju ne zato što im jest ili nije stalo da se tako osjećaju i deklariraju, nego zato što će srpska manjina biti za Merčepa i njegove džukele. I za sve koji će u njihovim imenima i prezimenima prepoznavati "čija" su to imena i prezimena. Zato što će biti srpska manjina za Tuđmana u momentu kad odluči iskoristiti reintegraciju zemlje kao alibi da se "konačno riješi srpsko pitanje", prema strateškom projektu Jure Radića o svođenju u ispod 3% okvire. Zato što biti Srbin u Hrvatskoj – biti ona Ristićeva "baba iz Lapca", za koju ko fol, u svome spinu, silno mari dok god je baba politički kuš i čisto komunalna tema – diljem zemlje još uvijek znači biti građanin drugog reda. Kao što je i sam taj Ristić konačno oduvijek ovdje građanin drugog reda, ali sličnim refleksom kao i kad u vlastitoj deklasiranosti ide biti korisni idiot ideologije "crknite, svi deklasirani", ne zna osvijestiti svoj položaj nego mu je draže trčati biti "srpski ustaša".

Ali što je Borin tupi mazohizam za naoštrenu odurnost Repeckog (i repeckih). Ma fuj. Čovječe, ne idi kao sitna gadost ispod zvijezda.

- 09:09 - slušam (2) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

subota, 05.08.2017.

Lopta je okrugla

Premijer nije od jučer, zna on da je u sportovima s loptom najveće umijeće "sakriti loptu". Zato je došao pokazati dečkima koji trik, kako se to radi. Nije ni čudo da smo prvaci svijeta. Nitko više nije loptu našao.


U danima nakon vaterpolo finala, internet je preplavljen slikama premijera kako se, u razdraganosti pobjede, s tribina kočoperi trbušinom, s raskriljenim sakoom, da bolje pokaže što krije pod njim. Index je objavio posprdnu reportažu, izdašno fotodokumentiranu, o čijem karakteru sve govori naslov: Plenković se udebljao ko prasac. Popratile su je fotošop varijacije koje su počele kružiti mrežama, ne znam tko ih je autorizirao, na kojima je stomačina karikirana da bude još veća, do vidno nerealnih razmjera. Što ćemo misliti o tome? Ima ono načelo: da je ispod svakog nivoa komentirati nečiji fizički izgled, naročito posprdno.

A da je na meti iste takve vrste udara bila žena? Nesumnjivo bi reakcije bile žešće – odnosno, i budu, kad god se oslovi predsjedničine gabarite, čak i pohvalno, kamoli pokudom. Za razliku od ovog slučaja, koji je prošao tiho, nije bilo nekih zgražanja po svim mjestima koja bi se užarila samo da je ženska političarka bila na mjestu muškog. Recimo da je ta komparativna razlika donekle i opravdana, jer s obzirom na žene stvar uistinu jest osjetljivija, uslijed različitih pritisaka rodnog konstrukta. Ali je li ta vrsta reakcija uopće fundamentalno opravdana? Zapravo se ne slažem s tim uvjetnim refleksom koji skače na stražnje noge čim čuje bilo kakvu vrstu smijanja fizičkom izgledu, jer je to eto kodificirano kao no-no, nešto automatski ružno, glupo, nezrelo i nelegitimno. Je li zbilja? Što ako je i ta lopta okruglija nego se čini?

U sklopu nedavnog slučaja puši-kurac državnoj tajnici Kostelić, bilo mi je stalo upozoriti na prirodu semantičkog obrata koji se tu dogodio: iz ciničkog u kiničko ponižavanje. Nije upitno da je upućeno s namjerom ponižavanja, ali svu razliku čini što ne više kao u izvornoj semantici fraze, naime Odozgo (em se zna ko ima kurac: izgovaratelj impliciran kao nositelj moći i pozitivne vrijednosne oznake, muškosti, a žena ili drugi muškarac kojem se naredi da puši impliciran kao ponižen stavljenošću u demaskuliniziran položaj – s druge strane posjedništva kurca kojeg se puši), nego sad Odozdo, kao drskost koja ponižavanjem nasrće upravo na nositelja moći (Kostelić kao predstavnika omraženog establišmenta i hegemonije).

Ovdje se ne radi o doslovnoj analogiji u svim segmentima, zato što kinički istup Odozdo nije praćen neposrednom konfrontacijom, pa izostaje element hrabrosti koja se usuđuje ponižavati moć u facu - i pripadajućeg respekta koji ide uz tu hrabrost. Što ne znači da u bračkoj aferi nije sa strane napadača bilo i simultanih elemenata kukavičluka, prezira vrijednih (složena situacija). Kod ruganja Plenkoviću na razlivenosti izostaju oba elementa, a sigurno se ne radi o postignuću za poseban respekt. Ipak, i dalje se radi o ponižavanju upućivanom od nekoga dolje ka moći koja je gore, iz smjera Odozdo. A već to sve mijenja u vezi čisto legitimiteta postupka.

To je prva baza kontekstualizacije: pada ispit svaki pristup koji propušta razabrati da nije isto upućujemo li ponižavajući podsmijeh odozgo prema dolje ili odozdo prema gore. Što znači u vakuumu ta sintagma: rugati se fizičkom izgledu? Nije isto rugati se Plenkovićevoj nadirućoj trbušini na tribini vaterpolo finala ili krezubom djetetu u parku. Svaka interpretacija koja ne uključuje prizmu razlikovanja ciničkog od kiničkog podsmijeha bit će krnja i impotentna, ispuštat će iz shvaćanja situacije jedan bitan aspekt, koji ne smije biti ispušten.

Pitanje povrede osjećaja, kao krucijalan element zamjerke na ruganju fizičkom izgledu, koje je red hot pitanje kod npr. djeteta u parku – gdje ćemo biti svinje ako ga idemo tako zlostavljati – izostajat će u slučaju Plenkovića ili Kolinde. Sto i jedan put su hvatani u tome kako vrše nasilje nad nama na kakvo nemaju pravo. Nakon toga ja više nemam obaveza kakve bi inače važile. Neka mi se ne dolazi sa zahtjevom da pazim na osjećaje onih koji nada mnom vrše genocid, tovare mi da plaćam Todorićev dug i sprdaju se s mojim statusom i pravima građanina. To su već i kanibalske fore, s bezbrojnim marušićima kojima upravo muk nadležnih kolinda i plenkovića daje zeleno svjetlo za siledžijstvo svake vrste. U čemu je onda poanta traženja od mene skrupula koji svoj smisao imaju u paženju da se ponižavanjem ne povrijedi nečije osjećaje, ako se radi o situaciji u kojoj je, naprotiv, cijela ideja upravo u želji da, ako ikako mogu, povrijedim osjećaje te osobe? I volio bih naći tko će mi reći da mi želja nije okej. Ako je u ičemu problem takve geste ruganja, onda u tome što Plenković ili Kolinda neće biti povrijeđeni (jer ni ne čuvši, a uostalom neobično debele kože), a ne u tome što hoće (da bar hoće).

Mainstream novine nisu donijele vijest o zlatnim vaterpolistima da je nije u stopu pratila i neka ulizička o tome kako je Plenković nekad isto igrao vaterpolo ili kako je sve Plenković figurirao za finala u Budimpešti, uključivo dijelio medalje na pobjedničkom podiju. Fejs je bio pun neposrednih reakcija ovo tipa: "Plenkoviću pička ti materina, miči se! Kradeš najsretniji trenutak ovim momcima svojom ljigavom pojavom! Pa kako nemaš srama, spodobo odvratna, ljigava?!" Vidimo, nema tu spomena o debljini. Ali nešto drugo je evidentno: gnjev i kivnost spram premijera zbog bahate ljigavosti guranja pod svjetla reflektora koja mu ne pripadaju, u stilu Kolinde koja se nakloni s balerinama, klasičnom HDZ-ovskom gestom "bivanja uz pobjednike". Fotošop Plenkovića narednih je dana komentiran u ovom stilu: "'Malo' smo se uprasili je li Hr političari...nesposobne, lažljive i proždrljive svinje."

Kako to sve skupa tumačiti? Je li riječ o porivu da se ruga debljini kao debljini? Ne, pik na debljinu je tu očito ventil kroz koji se kanaliziraju negativne emocije zbog akutne bahate ljigavosti na bazenu i drugih, kroničnih zamjerki na Plenkovićev račun. Dovoljno je zapitati se: bi li se istom zluradošću komentiralo istu takvu, možda i veću trbušinu anonimnog gledatelja vaterpola? Nikoga ne bi bilo briga. Da okrenemo Plenkovićevu retoriku protiv njega: ova konkretna trudnoća medijski je atraktivna samo zato što se trudnica zloupotrebljavajući premijersku funkciju uvalila nadomak postolja.

To je druga kontekstualizacijska baza: ruganje fizionimiji Plenkovića ili Kolinde razlikovat će se od nekog općeg ruganja fizičkom izgledu, od nekog slučaja ruganja krezubom djetetu u parku, također i zato što – povrh apstrakcije bivanja Odozgo u odnosu na nas – kao nositelji moći Kolinda ili Plenković i izravno rade sprdnju od nas kroz zloupotrebu dužnosničke moći. Pravljenju ih budalama prethodi njihovo pravljenje budalama nas.

Najosjetljivija stvar i prijestup političke korektnosti je pritom u netaktičnosti prema svakoj punijoj osobi kojoj se njeno svojstvo našlo konstatirano – pa i po portalima – kao predmet prozivke, objekt poruge. Ali fotošopirane verzije, s odvođenjem trbuha u grotesku, dodatno naglašavaju irealnost i supstitucijski karakter: nije tu predmet poruge zapravo neki stvarni debeli stomak, nego izobličen simulakrum buraga iz montirane travestije, u koji se projiciraju akumulirane frustracije Plenkovićem, kako zbog postupanja na bazenu, tako i zbog općeg političkog postupanja. Hoćemo li reći da ljudi ne bi trebali imati pravo na zajebanciju i ventiliranje te vrste zbog moguće identifikacije nekoga s viškom kila s Plenkovićevim tijelom također obilježenim viškom kila? Ali tu bi prije svega trebalo moći razlučiti da meta niti nije Plenkovićevo stvarno tijelo, nego projekcija o tijelu, kao ventil frustracije. To je politička, a ne nutricionistička ili golo estetska kritika. Bi li netko imao pravo zahtijevati od drugih njihovo depolitiziranje zato što ga ta politizacija osobno vrijeđa ili mu loše sjeda? Bio bi to oblik narcisoidnog privatiziranja cijele jedne zone javnog govora i, u tom privatiziranju, polaganja prava na cenzuru – da bude svima zabranjeno o ičijim kilama u bilo kojem kontekstu zato što sam eto ja osjetljiv na vlastitu kilažu. Osjetljivost je ljudska, razumljiva i nikako za kriviti što je na djelu, ali i s tim rečeno ne može biti osnova uvrijeđenog općeg krojenja. Ako fiksacija u identificiranju s Plenkovićem po kriteriju doslovnog fizičkog izgleda nekoga sprečava da razabere koja je uopće tema, kako se u sprdanju s tim buragom ne radi o prozivci debljine kao debljine, onda je problem ne u sprdanju, nego ipak u fiksaciji koja sprečava, ma koliko bila ljudski razumljiva.

Samo, ako je protest protiv loše politike, zašto se onda i ne fokusira direktno na ono što ga politički smeta, umjesto što zaobilaznim putem napada na izgled? Ako su Plenković ili Kolinda nešto skrivili, treba ih kritizirati zbog toga što su skrivili, zbog djela, a ne zbog lika.

Članak na Indexu završava rečenicom: Podsjećamo, za svojih mandata, Milanović i Sanader također su se znatno udebljali. Koincidencija? Izraz koji mi se dopao bio bi "kancelarski burag": nije tajna da se naši funkcioneri kad zasjednu na dužnost pretvore u putujuće čašćavane žderonje; valjda refleks naroda koji je tek prije generaciju-dvije izašao iz gladi, pa kad je mukte, ne odbijaš, jer traume su još svježe. Na svoje sam oči svjedočio kako lik sjeda za stol izvinjavajući se jer upravo dolazi s jednog ručka, pojevši pa se izvinivši da mora gibati dalje jer čeka ga jedan ručak – jedno od onih popodneva kad mu je raspored pretrpan. Kad na taj način natučeš kile, je li to stvarno politički irelevantno? Recimo da se složimo da narod nije u bijedi zbog konkretne količine kuna koje su ovi slistili sa svojih tanjura, da to možda i nije značajan faktor za ekonomsko stanje nacije, ali i dalje ostaje metonimija onoga što je značajan faktor. Ako su nam navalili otplaćivanje Todorićevih dugova, ako su i generalno paraziti, oligarhijska kasta koja se bogati ili barem koju funkcionersku godinu bahati na grbači naroda, onda će to tovljenje na tuđi račun nositi metonimijski politički značaj, jer se stomačine pune kao dio istog općeg procesa proždrljivosti i grabeža, pače kanibalizma.

Treća baza kontekstualizacije sadržana je stoga u činjenici ruganja ne bilo kojoj značajci lika, ne klempavosti, ne krezubosti djeteta ili nekom urođenom deformitetu, nego Plenkovićevoj upravo debljini – što u svojoj rapidnoj uvećanosti po stupanju na funkciju nije nužno odvojivo od političke krivnje koja je prava meta napada.

Članak na Indexu iznio je još neka karakteristična opažanja: da Plenković više nije atraktivan kao na početku mandata, te da je impresivnu figuru zamijenila "buškica".

Robert Michels, klasični autor sociologije, radi analizu uspostave političkih oligarhija te "željeznog zakona oligarhije", u sklopu koje podvlači "dodatne osobine vođa". Na prvom mjestu je oratorski dar, kao moć demagogije: Posredstvom moći govora masa podliježe sugestiji, sugestijom se ona podčinjava govorniku. (...) Pritom ona cijeni kod njega više govorničke darove kao takve, ljepotu glasa i njegovu izdržljivost, ubojitost, duhovitost; manje joj je stalo, u cjelini gledano, do vrijednoga sadržaja. Jednoga bukača, koji, kao da ga je ujeo otrovni pauk, juri od mjesta do mjesta da bi govorio narodu, ona lako smatra (...) marljivim i zbilja borbenim 'aktivnim' drugom, dok na pripadnika partije koji za radnim stolom stvara realne vrijednosti, ali manje govori i više radi, gleda s prezirom i ne uzima ga ozbiljno. Kako funkcionira taj mehanizam podčinjavanja iz obožavanja? Preko kolektivne narcisoidnosti – u pitanju je projekcijsko samoobožavanje. Naravno da je privlačnost zvučnog govornog umijeća, zbog mlitavosti akcije koja je slijedi i koja joj je često nerazmjerna ili i zbog karakterne niskosti govornika, često za masu samo predigra dugih razdoblja razočaranosti. Ali mase koje podliježu govorniku danoj sposobnosti zanošenja bivaju, naprotiv, njime toliko hipnotizirane da u njemu stalno vide, takoreći, povećalo vlastitoga Ja. Njihovo divljenje i oduševljenje govornikom postaje, na kraju krajeva, divljenje i oduševljenje vlastitom ličnošću, koje govornik podržava time što obećava da će govoriti i djelovati u ime mase, dakle, u ime svakoga pojedinca. Sljedbeništvo koje masa iskazuje govorniku potječe iz nesvjesnih sebičnih pobuda.

Nadarenost za demagogiju je najvažnije, ali ne i jedino među "dodatnim svojstvima". S tim što su ostala kontekstualno ovisna. Mnogolika su osobna svojstva pomoću koji pojedinci krote mase i koje, dakle, treba smatrati tipičnim svojstvima vođa; ali ona se ne moraju, uostalom, u svakome slučaju slagati u svome kompleksu: prvenstveno snaga volje koja slabiju volju sebi podčinjava. Nadmoćno znanje koje imponira. Katonska uvjerljivost, snaga ideja, koja često graniči s fanatizmom i svojom jačinom izaziva u masa poštovanje. Čvrsta vjera u sebe, samouvjerenost, ponekad čak kada se ujedini s ohološću koju pojedinac iskaže masama. One zahtijevaju od svojih vođa i usredotočenost. Oni se moraju njima posve posvetiti, bez sporednoga zanimanja. U pojedinačnim slučajevima važna je, vjerojatno, i blagost srca i nesebičnost vođa, svojstva koja mase podsjećaju na Isusa Krista i reaktiviraju njihove ne zamrle, već samo zadrijemale vjerske osjećaje. Karizma. Misionar među vođama. (Npr. Bandić pada na um.)

Tu je još i korelacija starosne dobi, ovisno o kontekstu, zatim slava i znamenitost s eksternih, ne-političkih područja, koju se unosi kao politički kapital. Mase su, međutim, posebno odane znamenitosti. (...) Znamenit čovjek treba, stoga, samo maknuti prstom da bi došao do političke uloge. Mase se smatraju visoko počašćenim ako mogu slavnome čovjeku ponuditi počasno mjesto. Mase se svagda klanjaju pred slavom. Čovjeka s lovorovim vijencem oko čela smatraju a priori polubogom; udostoji li se da im bude vođa, siguran mu je njihov pljesak, njihovo oduševljenje, svejedno da li je dubrava u kojoj je ubrao lovore njihova interesna sfera, da li s njom graniči ili je uopće ne dodiruje. (Dobar primjer je, recimo, nepodijeljeno pušenje Ivana Đikića na konto njegovog znanstvenog renomea, a u njegovim političkim istupima. Đikić se voli tim manevrom koristiti više nego kruva jesti, s personalizacijom i privatizacijom političkih sadržaja i procedura.)

Konačno, Michels podvlači veliku relevantnost i fizičkog izgleda vođa. I to je kolektivno narcisoidno impregnirano: pojedinca kakav u multiplikaciji čini masu, definiranog pripadnošću masi, obilježava užitak u veličini i slavi skupine s kojom se identificira – ako je ona jaka, lijepa, moćna, itd., bude mu to kao da je i on. Pa se aplicira isti onaj princip kao i za govornički dar: masama će ovladati i podčiniti ih onaj tko im ponudi projekciju o samima sebi u obličju u kakvom se žele vidjeti. Ne možemo se baš lako saživjeti s idejom da nam vođa bude neki gnom – jer to nam onda dođe malo kao da smo i mi sami ako nam je tako neimpozantne pojave najviši predstavnik. Dogode se nelijepi, jer postoje i drugi kriteriji, ali ovaj nosi svoju težinu. Koliko smo puta, primjerice, čuli političku slabost na Milanovića zbog plavih očiju i štatijaznam? Pa kandidat za predsjednika države Nadan kome je to što slovi za "lepog ko greh" glavna i jedina politička referenca. Tamo gdje u narodu postoji jak osjećaj za ljepotu, ima lijep čovjek ceteris paribus prednost u naklonosti naroda pred svojim manje lijepim takmacem. Tako se moglo u Italiji zapaziti da je apolonski tip među narodnim vođama čest u partijskome životu. Među 33 zastupnika, koje je socijalistička partija 1901. godine poslala u parlament, bilo je najmanje 16 natprosječno lijepih, naočitih muškaraca s divnim nosevima, očima, zubima, glasovima. (...) engleski mi je tisak odgovorio da i engleski narod u političkome životu iskazuje veliku privrženost muškoj ljepoti. Pogotovu što se karijera inače lošega govornika Balfoura temeljila i na tome. U Hessenu su mi svojevremeno rekli stari muškarci da se Lassalleov agitacijski učinak može također dijelom svesti na dojam koji je svuda izazivala njegova ljepota.

Ovdje smo već na četvrtoj kontekstualizacijskoj bazi. Pitanje Plenkovićevog izgleda nije pitanje izgleda random osobe na ulici ili djeteta u parku, kojima je njihov izgled njihov izgled i to je to. Plenkoviću je "atraktivan" izgled "na početku mandata" – s "impresivnom figurom" i sve – kapital kojim se upravo sam poslužio, kao jednim od faktora, u svrhu nametanja za političkog vođu, tj. podčinjavanja masa. A sjetimo se i da se Kolindin proboj još otvorenije i bezočnije oslanjao na svojstvo masa da se obeznane u stilu "jao, vidi naše predsjednice kako je ona liiijepaaa", sretni da mogu kao svoju prvu predstavnicu i sliku prema svijetu isturiti "atraktivnu plavušu", pa se producirati njom kao Hrvatice i Hrvati na svim listama najzgodnijih svjetskih predsjednica.

Ali onda nam je, dok svakog dana trpimo političko nasilje od strane te Kolinde ili tog Plenkovića – između ostalog posredovano i popularnošću njihovih fizičkih obličja – svejedno biti kuš o njihovim obličjima te zabranjeno stavljati se u kritički odnos spram njih, jer da to nije lijepo ni zrelo? Da ne bi!

- 12:07 - slušam (9) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

subota, 29.07.2017.

Dežulovićevska paralela

Eto to – to, naime, da besprizorni uličarski huligani skandirajući zazivaju zakon, pa još pritom da zazivaju nekakav zakon o sportu, pa na kraju da zazivaju važeći, usvojeni Zakon o sportu, da zazivaju dakle poštivanje i dosljedno provođenje jednog već donesenog, dakle postojećeg zakona – toga nikad nije bilo ni u tajlandskoj Kraljevini, ni u komunističkoj Jugoslaviji, niti igdje ikada, u cjelokupnoj polustoljetnoj povijesti organiziranog nogometnog huliganskog nasilja.
(...) jebeš sve: ništa što je napisano, izrečeno, čuveno i viđeno u svih ovih dvadeset sedam godina otkako je ono pred ljeto 1990. na prahu i pepelu komunističke Jugoslavije uskrsla nezavisna i samostalna Republika Hrvatska, ništa o toj smiješnoj, kretenskoj državici – priznajem odmah i to, nije beg cicija – ne govori ljepše i plastičnije od historijske činjenice da u njoj nogometni huligani pjevajući i skandirajući pozivaju na poštivanje zakona.
Ništa više nekom putniku namjerniku na trajektu za Supetar ne treba da bi pojmio kakva je to memljiva močvara divljeg bezakonja, ništa mu drugo ne treba doli prizor petnaestak besprizornih nogometnih huligana, odmetnika od svih društvenih normi i zakona, kako s konzervama jeftinog piva u rukama, uz sav podrazumijevajući navijački psovački repertoar, u nemoćnom gnjevu zazivaju pravnu državu i skandiraju jednom zakonu, što je – hametice usvojen u parlamentu i uredno objavljen u Narodnim novinama – stupio na snagu još prije dvije godine, 9. kolovoza 2015.


Eto to – to, naime, da besprizorni huliganski taksisti blokadom cesta zazivaju zakon, pa još pritom da zazivaju nekakav zakon o prijevozu u cestovnom prometu, pa na kraju da zazivaju važeći, usvojeni Zakon o prijevozu u cestovnom prometu, da zazivaju dakle poštivanje i dosljedno provođenje jednog već donesenog, dakle postojećeg zakona – toga nikad nije bilo ni u tajlandskoj Kraljevini, ni u komunističkoj Jugoslaviji, niti igdje ikada, u cjelokupnoj polustoljetnoj povijesti organiziranog taksi huliganskog nasilja.
(...) jebeš sve: ništa što je napisano, izrečeno, čuveno i viđeno u svih ovih dvadeset sedam godina otkako je ono pred ljeto 1990. na prahu i pepelu komunističke Jugoslavije uskrsla nezavisna i samostalna Republika Hrvatska, ništa o toj smiješnoj, kretenskoj državici – priznajem odmah i to, nije beg cicija – ne govori ljepše i plastičnije od historijske činjenice da u njoj huligani kakvi naši taksisti već jesu prosvjedima pozivaju na poštivanje zakona.
Ništa više nekom putniku namjerniku na jadranskoj magistrali ne treba da bi pojmio kakva je to memljiva močvara divljeg bezakonja, ništa mu drugo ne treba doli prizor dvjestotinjak besprizornih taksi huligana, odmetnika od svih društvenih normi i zakona, kako s konzervama jeftinog piva u rukama, uz sav podrazumijevajući taksistički psovački repertoar, u nemoćnom gnjevu zazivaju pravnu državu i skandiraju jednom zakonu, što je – hametice usvojen u parlamentu i uredno objavljen u Narodnim novinama – stupio na snagu još prije četiri godine, 28. lipnja 2013.


Očekivao bih, dakle, da svi oni koji su, ovako kao Dežulović, nalazili i konstruktivnog elementa u bračkim napadima, i to upravo kao onog dominantnog elementa, nađu dominantnog konstruktivnog elementa i u dubrovačkim blokadama. Ali taksisti se neviđeno sramote, u prekršaju su, okreću ovakvim ponašanjem bilo javnosti protiv sebe, čak i onih koji bi ih inače podržavali – jer to što rade na magistrali je za svaku osudu? Pa da, da, baš to! Dežulovićevska paralela funkcionira i dalje: i huligani su se neviđeno sramotili i bili u prekršaju i okretali protiv sebe mnogo onih koji bi ih inače podržavali u borbi protiv velikih zlikovaca i to što su radili na otoku bilo je za svaku osudu, čisto na razini metode. A ipak je bilo jasno da su na dnu svega u pravu s puši-kurac toleriranom bezakonju.

Znam zašto potežem paralelu i tražim dosljednost: brački slučaj bio je puno većem broju ljudi tu automatski jasan otuda što im nije trebalo posebno objašnjavati zašto su s druge strane besprizornih huligana Mamić & co puno gora banda, zlikovci nekog sasvim drugog reda veličina. A u današnjem slučaju im to nije još bistro, nekako im je puno apstraktnije da se s druge strane besprizornih huligana također nalaze zlikovci nekog sasvim drugog reda veličina – pa čak i spram Mamića drugog reda, nemjerljivo gora banda još i od njega, koji je spram globalne razbojničke pošasti kakvu predstavlja Uber tek kokošarska faca s placa.

- 16:32 - slušam (5) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

nedjelja, 23.07.2017.

Što im rade

Pogrešno je (ne)slavni portret Reinera gledati kroz optiku kiča.

Goya je to: naručeni portret namontiranog Karla IV i njegove obitelji. Evo vam ih na, gledajte i uživajte i sami ocijenite – to nam Goya kaže slikom (virkajući iz pozadine, za štafelajom).



Portretirani su bili oduševljeni. Jer kakvima su se ugledali? Veličanstvenima i grandioznima – promaklo im da ih je Goya zapravo u žanru karikature naslikao, kao šuplje, napuhane prostake.

Ne pišem prvi put o tom postupku:
Dvostruki agenti
Lucidni sebi unatoč
Kad ne ide satira, onda će autosatira

Kunst je u tome da se cara pokaže kao golog dok on pritom ostaje uvjeren kako je prikazan u skockanosti po posljednjoj modi. Iskorištavajući činjenicu da u svojoj taštini nije dovoljno inteligentan za prepoznati što mu se radi.



- 21:22 - slušam (6) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se