pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

subota, 18.02.2017.

O pizdunstvu ili Lijepa Naša Austrija

AUSTRIJA

U Uzroku, Thomas Bernhard pronalazi na zidu internata koji je svojedobno pohađao element kontinuiteta između režima prije i poslije rata, kao karakterističan za salcburški mentalitet. Prostor koji je nekada služio za ideološki dril jugenda pretvorio se u kapelu i svi vanjski znaci nacionalsocijalizma bili su uklonjeni (na mjestu govornice za kojom je pred kraj rata stajao Grünkranz i učio nas velikonjemački, sad je bio oltar), ali jedan je detalj bio naročito izdajnički: tamo gdje je sad visio križ još se na sivom zidu uočljivo vidjelo zaostalo bijelo mjesto na kome je godinama visjela Hitlerova slika. Sad više nismo pjevali "Zastavu gore" ili "Zadrhtaše trule kosti", i u tom prostoru više nismo u stavu mirno slušali specijalna priopćenja s radija, već smo uz orgulje pjevali "Pozdravljam te morska zvijezdo" ili "Veliki Bože, hvalimo Te". Također više nismo u šest ujutro jurišali iz kreveta u praonicu, pa u radnu sobu da bismo tamo slušali prve vijesti iz Führerovog glavnog stana, već da bi u kapeli uzimali svetu pričest, i tako su pitomci svakog jutra išli na pričest, dakle preko tristo puta u godini, i svaki od njih, vjerujem, tijekom tog vremena za sav svoj život.

Promijenili su se, znači, samo posvećeni ideološki simboli, ali struktura života, poretka i metoda u internatu ostala je navlas ista: pred metodama prefekta, koje u osnovi nisu bile ništa drukčije od Grünkranzovih metoda, osjećao sam manji strah nego pred metodama samog Grünkranza, međutim, novopridošli u internat sad su osjećali najveći strah, ja sam se bio pomirio s tim sadističkim odgojnim ritualom, doduše, kao pogođeni osjećao sam bol, ali na mene više nije djelovalo nikakvim razornim, uništavajućim učinkom jer sam već bio razoren i uništen. Mogao sam ustanoviti skoro savršenu usuglašenost odgojnih metoda nacionalsocijalističkog i katoličkog režima u internatu, ovdje, u katoličkom internatu, iznova je postojao jedan Grünkranz, iako pod drugim imenom i ne u oficirskim ili SA-čizmama, nego u crnim plitkim cipelama duhovnosti, i ne u sivom ili mrkom, nego u crnom kaputu, i ne uvijek sa svjetlucavim epoletama, nego opremljen papirnim kragnama prefekta, kao što je Grünkranz u takozvanoj naci eri već bio prefekt.

Strukturni društveni odnosi moći preslikavaju se čak i na govor tijela: Činjenica je da sam u prefektu uvijek vidio duh, i to savršeno neoštećen duh Grünkranza, Grünkranz je bio nestao s poratne scene, vjerojatno bio uhapšen, to ne znam, ali za mene je uvijek bio prisutan u prefektu, čak je i prefektovo držanje tijela bilo kao Grünkranzovo držanje tijela, skoro sve na čovjeku, a vjerojatno i u njemu koji je, ovo naslućivanje je vjerojatno istina, bio skroz-naskroz nesretan čovek kao Grünkranz. Sve je imalo samo jedan drukčiji premaz i sve je imalo samo drukčija obilježja, dojmovi i učinci ostali su isti. Sada smo sasvim jednostavno, isto kao i u nacističko doba, odmah poslije netemeljite higijenske procedure hodočastili u Kapelu da bi slušali misu i primali svetu pričest, baš kao što smo u nacističko doba odlazili u dnevni boravak slušati vijesti i Grünkranzove instrukcije, sad smo pjevali crkvene pesme tamo gde smo prethodno pjevali nacističke pesme, a tijek dana oblikovan je po katoličkom obrascu kao u osnovi istom čovjekomrzačkom odgojnom mehanizmu kakav je i nacionalsocijalistički. Ako smo u nacističko doba prije objeda stajali mirno za blagovaoničkim stolovima dok je Grünkranz izgovarao "Heil Hitler" prije početka objeda, poslije čega smo smjeli sjesti i početi s jelom, sad smo pak stajali u istom položaju za stolovima dok je čika Franz govorio "Blagoslovljen objed" poslije čega smo smjeli sjesti i početi s jelom. Većinu pitomaca njihovi su roditelji sada bili iškolovali u katoličanstvu, kao prije za nacionalsocijalističkog vremena u nacionalsocijalizmu, što se mene tiče, ja nisam bio ni jedno ni drugo, jer djed i baka kod kojih sam odrastao nisu i nikad nisu bili napadnuti ni jednom ni drugom u biti ipak zloćudnom bolešću. Od djeda unaprijed upozoren na to da ne smijem dopustiti da budem fasciniran ni jednom (nacionalističkom) ni drugom (katoličkom) tupavošću, nikad nisam došao čak ni u opasnost neke takve duhovne i karakterne slabosti, mada je to bilo nešto najteže u jednoj, ovim tupavostima toliko potpuno razbijenoj i zatrovanoj atmosferi kao u Salzburgu, a naročito u jednom internatu poput tog u Schrannengasse. Tijelo Kristovo koje bismo sada gutali i progutali svaki dan, te tako približno tristo puta godišnje, nije bilo ništa drugo nego svakodnevno takozvano odavanje počasti Adolfu Hitleru, u svakom slučaju, neovisno o tome što se radilo o dvije potpuno različite veličine, imao sam dojam da je ceremonija u namjeri i učinku ista. A sumnja da se sad u ophođenju s Isusom Kristom radilo o istom kao samo godinu ili pola godine prije s Adolfom Hitlerom, ubrzo je bila potvrđena. Ako pogledamo pjesme i zborove pjevane u svrhu veličanja i štovanja neke takozvane izvanredne osobe, svejedno koje, a koje smo pjevali u nacističko doba i poslije nacističkog doba u internatu, moramo reći da su to uvijek bili isti tekstovi, iako uvijek s malo drukčijim recima, ali uvijek isti tekstovi na uvijek istu muziku i sve skupa te pjesme i zborovi nisu ništa drugo do izraz gluposti i prostaštva i beskarakternosti onih koji su pjevali te pjesme i zborove s tim riječima, uvijek je samo nepamet ona koja pjeva te pjesme i zborove, a nepamet je sveobuhvatna, svjetski raširena. A zločini odgajanja, kako se svugdje na cijelom svijetu vrše nad gojencima u odgojnim zavodima, uvijek se vrše u ime neke takve izvanredne osobe, Hitlera ili Isusa i tako dalje. U ime opjevanog, veličanog, događaju se kapitalni zločini nad onima koji odrastaju, i uvek iznova će postojati takve opjevane i veličane izvanredne osobe svejedno koje prirode i takav kapitalni zločin odgajanja počinjen nad čovječanstvom u odrastanju, koji, kakvi god bili učinci, po prirodi uvijek može biti samo kapitalan zločin. Tako smo u internatu i u njemačkom Rimu, kako se Salzburg oštrovidno označava, najprije bili odgojno upropaštavani i svakodnevno odgajani za smrt u ime Hitlera, a zatim poslije rata u ime Isusa Krista, a nacionalsocijalizam je imao isto pustošeće djelovanje na sve te mlade ljude kao sada katolicizam. Mlad čovjek, koji u svakom slučaju u tom gradu i tom predjelu uvijek odrasta sam, udomaćuje se ni u što drugo nego u jednu katoličko-nacionalsocijalističku atmosferu i, svejedno želi li to primijetiti ili ne, zna li to ili ne, odrasta u toj katoličko-nacionalsocijalističkoj atmosferi. Kud god pogledamo, ne vidimo ovdje ništa drugo do katolicizam ili nacionalsocijalizam i skoro u svemu u tom gradu i području jedno takvo duhoometajuće i duhoistrebljujuće i duhoubijajuće katoličko-nacionalsocijalističko, čovjekomoreće stanje. Čak i uz opasnost da me svi ti stanovnici s konjskim naočalama ponovo proglase u najiskonskijem smislu riječi nemogućim i ludim, treba reći da taj grad, u stoljećima prosto pohabao od katolicizma a u decenijama brutalno svladan od nacionalsocijalizma, čini svoj učinak. Mladi čovjek, koji se udomaćuje i razvija u njemu, u svom životu se skoro stopostotno razvija u katoličkog ili nacionalsocijalističkog čovjeka, i tako je činjenica da ako u tom gradu imamo posla s ljudima, onda uvijek imamo posla samo sa (stopostotnim) katolicima ili sa (stopostotnim) nacionalsocijalistima, manjina koja tu ne spada je smiješna. Duh toga grada je dakle preko cijele godine katoličko-nacionalsocijalistički bezduh [Ungeist], sve drugo je laž. Ljeti se pod imenom Salcburških svečanih igara u tom gradu izigrava univerzalnost a sredstvo takozvane svjetske umjetnosti samo je sredstvo da se preko tog bezduha kao perverzije prevari, kao što je u Ljetima ovdje sve uvijek samo varanje i izigravanje i odsviravanje i odšmiravanje, stanovnici toga grada u tim Ljetima zloupotrebljavaju takozvanu visoku umjetnost ni za šta drugo nego za svoje proste poslovne svrhe, Svečane igre se otvaraju da bi se mjesecima pokrila kaljuga toga grada. Ali i to mora ostati nagovještaj, ovdje nije mjesto, a nije sad ni vrijeme za neku analizu koja bi se ticala tog cijelog ondašnjeg i sadašnjeg grada. Milosti i istovremeno bistrine misli onome tko ikad napravi takvu analizu! Tako je tijekom vjekova i u nekoliko decenija biće tog grada postalo nepodnošljivo i moglo bi se već okarakterizirati kao bolesno katoličko-nacionalsocijalističko, u kome još postoji samo katoličko-nacionalsocijalističko. Internat mi je svakodnevno s upečatljivom autentičnošću pokazivao to katoličko-nacionalsocijalističko biće, odrastali smo duhovno prikliješteni između katolicizma i nacionalsocijalizma i napokon prignječeni između Hitlera i Isusa Krista kao prevoditelja za zaglupljivanje naroda. Prema tome valja biti na oprezu i ne dati se ničime preveslati, jer umjetnošću da se svijetu nešto nafarba, o čemu god da se radi, ovdje se vlada kao nigdje drugdje, pa ovdje u zamku svake godine upadaju tisuće i desetine tisuća, ako ne i stotine tisuća. Takozvana bezazlenost malograđanina u stvarnosti je grub i nemaran pogrešan zaključak koji vrlo često vodi direktno u svjetski poremećaj i svjetsko razaranje, kao što bismo morali znati. Ti ljudi kao stanovnici ovoga grada nisu ništa naučili iz vlastitog iskustva, naprotiv. Smjenjujući katolicizam, nacionalsocijalizam ovdje preko noći može prijeći u vladajuću pojavu, taj grad ima za to sve pretpostavke, i činjenica je da danas imamo posla s jednom neprestano narušavanom ravnotežom između katolicizma i nacionalsocijalizma, u svakom trenutku može se dogoditi da iznenada prevagne nacionalsocijalistički uteg. Ali onoga tko izgovora tu misao koja činjenično neprestano stoji u salcburškom zraku, kao i kad izgovara druge opasne misli koje isto tako stoje u zraku, proglašava se budalom, kao što se uvijek budalom proglašava onoga tko izgovara ono što misli i osjeća. A ovo ovdje su nagovještaji osjećanja i promišljanih misli koje su onoga tko ih bilježi neprestano, uvijek i u najmanju ruku u cijeloj njegovoj egzistenciji iritirale i onespokojavale, ništa više. (...) nacionalsocijalizam kao i katolicizam jesu zarazne bolesti, bolesti duha i ništa drugo. Nisam bio zaražen tim bolestima jer sam se djedovom predostrožnošću imunizirao, ali patio od toga jesam, kako je samo dijete u mojim godinama od toga moglo patiti. I u mnogim Salcburžanima uvijek iznova prepoznajem prefekta koji je za mene bio nacionalsocijalist i katolik u jednom, jedan ljudski oblik kao duhovni stav koji je u Salzburgu daleko najrašireniji i koji do danas potpuno gospodari gradom.


LIJEPA NAŠA

Svašta mi je u zadnje vrijeme dolazilo u sjećanje. Ima tako dva tjedna otkako je Dežulović rasprostro kako je Prosperov govorio sve suprotno od Novaka, kad mu je tako trebalo, da bi samo dva dana potom u Novostima rasprostrt bio i Letica koji skače u usta Slavenu (zanimljivo: nedugo prije, ali ni ne sanjajući o naknadnom razvoju događaja, spojili su mi se bili Letica i Bernhard u jednu zasebnu temu koja je ipak sve samo ne nevezana s ovom). Asociralo mi se tada i da je to kako je Ivo pravio budalu od Banca prešlo već u legendu. Sjetilo me sve skupa opet i na Brochove Mjesečare i gledanje ljudske stvarnosti kroz tipološku optiku. Da kao što postoje eschovi, huguenaui i pasenowi (ili berckovi), tako postoje i – Banac kao zlatni standard – banci. Hrvatski medijski mainstream specijalizirao se za bance. Iliti pizdune, prema terminologiji jednog Ivančićevog teksta još iz Ferala, kojeg sam se sljedećeg sjetio, u kojem se uhvatio obraditi tipski fenomen pizdunstva na slučaju Josipa Jovića. Uspjenjeno Jovićevo velikohrvatstvo bilo je, naime, jako smiješno svima koji su se sjećali kako je isti taj Jović feralovce, u doba kad su se sprdali s tekovinama titoizma, recimo bužom broda Partizanka, uspjenjeno napadao u obranu titoizma, pred njihovim uvredama & podmetanjima, taman isto onako kao što će ih, u doba kad se budu sprdali s tekovinama tuđmanizma, uspjenjeno napadati u obranu tuđmanizma. Žalosno se malo pažnje posvećuje pizdunstvu u odnosu na predimenzionirane ideološke naboje. Jer ideološke isključivosti postoje uglavnom zato da bi ih nositelji mogli bezbolno mijenjati, poput usmrđenih čarapa, a pizdunstvo je vječno i – što je još važnije – savršeno prihvatljivo za bilo koju od političkih zadrtosti što su trenutno na jelovniku. (...) Kao u Josipa Jovića, metnemo li, koji se kao nekadašnji partijski sekretar zacijelo ježio od pomisli da bi Partizanka mogla imati 'bužu', da bi kasnije, kao uvjereni nacionalist, bio kadar svakoj brončanoj partizanki osobno sprašiti oštricu mašklina u glavu: mogao je nekoć biti crven, mogao je poslije biti crn, mogao je i ovo i ono, ali je pizdun bio uvijek, pak je to bio i glavni uvjet da može svašta.

Konvertitstvo kao jedina konstanta – sjetio sam se zaviriti danas i u Ivančićev intervju od nedavno, koji sam si u nestizanju bio spremio za poslije, u kojem tim riječima imenuje neke stvari. Stvarni trijumf nacionalizma na ovim prostorima nisu osigurali uvjereni nacionalisti, već ljudske armije koje su poslušno i šutke marširale iza zastave koja se tog trenutka razvila. Oportunizam je ovdje temeljna politička energija.

Ovdje? Dodao bih tu sa svoje strane par amandmana. Osim što mi se čini da ovi prostori ne trebaju biti definirani konotacijom koju Ivančić ima na umu, tj. kao prostor bivše Jugoslavije, nego sežu barem do Salzburga, a u krajnjoj liniji tek do sjevernog i južnog pola, rekao bih i da se kod antinomije oportunizma i uvjerenosti u nacionalizmu radi o lažnoj dilemi. Nije li tako da se i u oportunizmu može biti iskreno uvjerenim? Banalnost zla; Krivi ste vi. Mehanizmi internalizacije u konformističkom cinizmu – koji se ostvaruje kao zapravo idealistički, u patetičnom gardu – rijetko će iznevjeriti. Konvertitskom naročito – sve što je potrebno za dobar revizionizam je nekako onezbiljiti prethodnu stvarnost putem ucjepljivanja u nju naknadnih drugačijih pobuda.

O tome je pisao i Buden, uzbudljivije možda čak i od Bernharda, u doba dok je još grmjelo. Bogu carevo, caru Božje!

Ipak, vratimo se pitanju što je to nagnalo Kardinala da svojom blizinom posveti Tuđmana i njegovu politiku i da najnježnije privine hrvatsku Crkvu uz hrvatsku državu? Franjo Tuđman postao je idol Crkve (čitamo da mu koludrice još i danas pišu sentimentalne pjesme) ne usprkos tomu što je svojedobno bio komunistički general, dakle promicatelj ateizma, nego upravo zbog te činjenice. Zahvaljujući toj svojoj karakteristici, obratu iz progonitelja vjere u njena promicatelja mogao je sebe ponuditi masi kao univerzalni objekt identifikacije. Narod se masovno poistovjećivao s Tuđmanom konvertitom, ne s Tuđmanom junakom borbe za hrvatsku državu. Priča o narodu koji ni o čemu drugomu nije sanjao do li o svojoj samostalnoj državi naknadno je stvorena fikcija sa sasvim realnom ideološkom funkcijom. Od svih onih silnih titoista bez čije masovne podrške nikakav režim, pa ni komunistički, dakle ateistički, ne bi mogao vladati manje više neupitno čitavih četrdeset i pet godina, preko noći valjalo je stvoriti najodanije Hrvate, katolike koji od pamtivijeka do danas imaju samo jedan cilj pred sobom – ostvarenje hrvatske države i vjeru u Boga. Ako je taj obrat bez ostatka uspio jednom generalu, onda je morao uspjeti i svim nebrojenim kaplarima, vojnicima i uzgrednim suputnicima bivšeg režima.

Ali glavnu ulogu u velikom hrvatskom obratu odigrala je jedna psihotehnika poznata pod imenom derealizacije. Sav stvarni sadržaj kompleksa zvanog hrvatsko jugoslavenstvo, čitava jedna faza kolektivne povijesti i to ona za kolektivni identitet najodlučnija, zajedno s konkretnim iskustvom koje su generacije stjecale mukotrpnim suočavanjem s realnim povijesnim okolnostima, sve to pretvoreno je u običnu fantazmu, onezbiljeno na razini pogrešne sanjarije. Bijeg u derealizaciju omogućio je masama najbezbolniju promjenu identiteta. Pokoravanje novim gospodarima nije doživljeno kao nesretna nužda, nego kao ostvarenje davnašnje želje. Napokon, jedini dokaz da je ostvarenje hrvatske države konačni izlazak na svjetlo dana leži samo u fantazmi o jugoslavenskoj prošlosti kao mračnom tunelu. Ali mi znamo kada apsolutno svjetlo zamjenjuje apsolutni mrak. Onda naime, kada se iz sivoga prelazi u sivo. Derealizacija kao mehanizam obrane koji u poricanju prošlosti omogućuje pojedincima i kolektivima da najkomotnije izađu na kraj s traumama te prošlosti, da prištede sebi prije svega neugodni susret s vlastitom savješću ima i svoju cijenu. Tko naime svoju prošlost poriče, nikada je se neće moći osloboditi i bit će prisiljen uvijek iznova ponavljati je.

Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tuđmana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom političkom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio nešto daleko primamljivije – mogućnost da kratkim postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noći postanu nešto apsolutno drugo od onoga što su bili jučer. A to je ujedno i tajna svih onih nebrojenih svečanosti koje su uz nečuvenu pompu organizirane posvuda i u svakoj prigodi. To su bili prije svega masovni obredi inicijacije i pokrštavanja, rituali očišćenja Hrvata od komunizma i jugoslavenstva, ukratko, novo rođenje nacije iz duha samozaborava. Utoliko i Hrvatska danas nije država, nego stvar pseudoreligijskog kulta, ne s predsjednikom, nego s prvosvećenikom na čelu. Zato je domovina na Medvedgradu dobila oltar, a ne primjerice neki spomenik palima za njenu slobodu.


- 20:27 - slušam (9) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 14.02.2017.

Dvostruko nepopularna opservacija

U svjetlu recentnih obračuna u našoj akademsko-političkoj bari, oko ministra Barišića kao isturenog člana mafije, Nataša Škaričić objavila je sinoć članak u kojem je – s obzirom na akutnu neprežaljenost Ivana Đikića – izabrala dvostruko nepopularan pristup. Jer nepopularan i kod ološa koji bi da Barišić ostane (zato što joj je njegova neprispodobivost, naravno, prva premisa, kao i svakome iole prisebnom), ali i kod velike većine onih koji traže da Barišić ode (zato što se njima Ivan Đikić isprofilirao u narodnog heroja te borbe).

Nataša je, naime, secirala deplasiranost Đikićevog guranja u središte nacionalne pozornosti s vlastitim heroizmom. Pa i sad, dodao bih sa svoje strane, u ovoj fazi pasivne agresije općeg plača za sobom koju si raskošno dozvoljava, i koja je bogata vrlo sličnim kič tonalitetom, a i diskretno ranjenim ambicijama, kao i faza heroizma.

Treba se pritom prisjetiti da se radi o prinudnom nastavku ranijeg članka, od prije umalo mjesec dana: već je i tad, dakle u jeku faze popularnog heroizma, ista autorica prepoznala kako se udara krivim tragom, onim deluzije da će borba stavova pojedinaca iznjedriti najjači i najupečatljiviji argument za konačnu političku odluku o Barišićevoj sudbini. Ovo je bila ključna rečenica: Svatko tko trenutno participira u raspravama je li riječ o plagijatu, zapravo derogira značaj tih banalnih političkih činjenica i neprimjereno daje značaj osobnom pritisku na premijera.

Plemenita ideja iza takve linije političkog angažmana je da Svjetski Poznati Znanstvenik – koji, dakako, iskreno voli Hrvatsku – ima dužnost podijeliti s Hrvatskom svoje znanje i ekspertize o određenoj temi. Koje on ima kao Svjetski Poznati Znanstvenik. To je svojstvo u kojem istupa: kao znanstvenik. Jer da nije znanstvenik, i u tome legitimiran zasluženom svjetskom istaknutošću, istupanje bi mu bilo nelegitimirano te u startu nedoživljavano. Problem je samo u tome što on pritom značajem i karakterom svog istupa ne istupa stvarno u svojstvu u kojem istupa, tj. ne kao znanstvenik, već politički, što je određeno samim političkim karakterom onoga što je posrijedi. Što nas dovodi u poziciju neistinite deklaracije. Cijela je stvar koncentrirana u tome da se ne radi o temi za koju bi bilo relevantno znanje i ekspertize Đikića ili bilo kojeg drugog (Svjetski Poznatog) Znanstvenika.

Ono u što se Đikić upustio je dokazivanje da je Barišić plagijator i generalno muljator, jebivjetar, Veliki Cilindraš. A tko to ne zna dosad već? Je, ima ih koji se prave da im nije jasno, pa viču da ne, nije točno, naš Pavo nije plagijator i tako dalje. Ali meritorno tu nije što će ovdje misliti Đuka, a ondje Mato, nego je jedino meritorno što će reći OEZVO. Ako OEZVO kaže da je Pavo plagijator, onda mišljenje Đuke da on to nije postaje naprosto nevažno u svojoj pogrešnosti. A mišljenje Mate da jest se ispostavlja točnim, ali to je i sve što će biti potrebno od Mate, jer ni njegov doprinos nije puno važniji.

Dalje onda možemo problematizirati učinkovitost pravorijeka OEZVO-a da urodi smjenom Barišića. U članku se s razlogom naglašava i to da se radi o tijelu koje su formirali ne Đuka i Mato, nego upravo Vlada (a članove potvrdio Sabor). Ako Vlada i Sabor, međutim, ne jebu pol posto pravorijek vlastitog tijela, to onda svakako postaje javno pitanje (i javni skandal), ali – koje pitanje? Ne ono je li Barišić muljator i plagijator, nego ono kako je i otkud moguće da Vlada i Sabor ne jebu pol posto pravorijek vlastitog tijela nadležnoga za to. Pritisak na Plenkovića i Barišića predstavljalo bi tek postavljanje tog pitanja i inzistiranje na njemu dok netko ne završi oboren na leđa.

A na koji je način Đikić specijalno stručan za to pitanje?

Ni na koji. Legitimira se kao mjerodavan za stvar kroz svoju eminenciju bivanja Svjetski Poznatim Znanstvenikom, no polje na kojem operira, kao i esencijalno gesta koju čini, nije zapravo ono uređenja znanosti i znanstvenih uzusa, nego političko polje, političkih uzusa i reperkusija. A evo u svojstvu političkog aktivista – biva tragičan diletant, suprotan od toga kakav je znanstvenik.

U momentu kad se stvar vrati nazad na pitanje za koje je Đikić stručan, ono je li Barišić muljator i plagijator i koliki samo – a vraća ga se svo vrijeme ponajprije putem Đikićeve estradizacije i personalizacije potrebe da se to dokazuje – sve skupa počinje ličiti na igrokaz ludih; Đikićev angažman postaje kontraproduktivan, jer upornim nastavljanjem dokazivanja (sa svoje nemeritorne strane) nečega već dokazanog i potvrđenog (i to od meritorne instance), efektivno on pitanje Barišićevog muljatorstva i plagijatorstva nastavlja držati otvorenim za raspravu, nastavlja Đuka moći imati svoje mišljenje, a Mato svoje. I ništa ne ide na ruku Plenkoviću, Barišiću i njihovoj mafiji više nego to što protiv njih poduzima Đikić.

Nadalje, tim upornim ostajanjem u okviru pitanja da se ide dokazivati kakav je samo Barišić muljator (kao pitanja znanstvenog znanja i ekspertize, koje nam deus ex machina ukazanjem dolazi Đikić dati), stavljajući fokus na uvjeravanje Plenkovića o tome – umjesto na inzistiranje da Plenković, mimo bilo kakvog i bilo čijeg uvjeravanja, ispoštuje pravorijek OEZVO-a (što više nije znanstveno, nego pitanje političke odgovornosti), nastavlja i figurirati kao smisao cijele stvari tek uska fiksacija na rušenje Barišića, tupljenje ad nauseam kako je sve i koliko on muljator i da ga se na temelju toga demontira. I što ćemo potom? Što ćemo s političkom nomenklaturom koja ne jebe pol posto vlastitu političku odgovornost? Što ćemo sa zemljom i tobožnjom demokracijom koja je u predmetnom pogledu farsična upravo time što je odluka komotno na Plenkoviću (i pozadinskim podupirateljima) i sve ovisi o tome da se njega uvjeri. Ako Barišić ode (što po svoj prilici ionako hoće, višom silom novih činjenica iz Njemačke), a ostane takva politička praksa (po kojoj ne bi nikad otišao da nije bilo vanjskog vjetra iz Njemačke) – ništa nije napravljeno. Personalizacijska histerija oko Đikića, koju i sam rado stvara, najpoduzetniji je način da se ništa ne učini; njome se tu praksu samo dodatno i kapitalno ovjerava kao legitimnu.



- 22:29 - slušam (7) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

subota, 11.02.2017.

Anatomija nelagode

Razgovarati s liječnikom o svojim boljkama iskustvo je s intimnog polja. Tu su u pitanju tvoji organi, skriveni, povjerljivi, koji ne žele biti vađeni i secirani, tvoja stanja i tvoje tjelesne funkcije, nimalo u žurbi da budu javna stvar, u rasprostiranosti pred svima. Ti ispod kože, u metaforičkom i/li doslovnom smislu.

(Naravno, sve je to prirodno i normalno, te će samo malograđani nalaziti nešto stvarno sramotno u ičemu od tvojih ili svojih organa, stanja i funkcija. Pa ipak, ne moram biti malograđanin da bih se osjetio nelagodno kada bih primjerice iza svojih zidova – a da znam kako me pritom netko izvana promatra, kao u big brotheru – doručkovao, prao zube, možda evo ovo tipkao, ili nije bitno što, kopao nos, drkao kitu – samo zato što znam da se inače ne radi o ničemu krivom ni sramotnom. Postoji osjećaj posramljenosti iz pounutrenog samookrivljavanja za normalne stvari, i samo taj je malograđanski, a postoji i osjećaj nelagode iz oskvrnuća intime, kao neželjenje da netko drugi bude gospodar tvojih postavki privacije. Točno kao i na fejsu: možda bih baš mogao i sve staviti na public, ali bitno je da ja budem taj koji će reći evo ovo je public ili ovo je samo za prijatelje ili samo je za te i te.)

Na blog sam došao krajem 2009., a i jedan post o pitanju povjerljivosti i intime također je datiran na kraj 2009. Radi se o mojoj staroj temi.

Razotkrivanje je antiteza zavođenja. Zavođenjem vičemo: gle me u mom najboljem izdanju! (Vrlo privremenom, dakako.) Razotkrivanjem šapćemo: hoću li preživjeti kod tebe ako budem kakav stvarno jesam? Prvo se bazira na potrebi da zavaramo metu, potonje na dubokom udahu prije nego pred nekoga istupimo goli i bosi.
Ponovo drama zapitanosti možemo li se pred nekime pokazati bez šminke i steznika, a da ne budemo odbačeni.
Razotkrivanje, ili intimnost, se ostvaruje u dvije sfere: komotnost (koja je striptiz fizike) i bliskost (koja je striptiz psihe). Podrazumijeva se da s nekim možemo biti puno komotni a malo bliski – ljudi s kojima smo u svakodnevnom dodiru, ali nije nužno da se i pretjerano razumijemo (članovi obitelji bi bili najčešći primjer) – dok s nekim drugim – nekim s kim odmah shvaćamo da smo istog kova, kome se brzo otvaramo i govorimo mu stvari o kojima inače šutimo – možemo biti puno bliski iako možda uopće nismo komotni.
Pitanje kojim mjerimo koliko smo s nekim komotni: koliko od svog doslovnog prljavog rublja mogu pred tebe iznijeti? To se odvija na bazi noktiju, dlaka, guzice, celulita, neugodnih tjelesnih funkcija i tjelesnih nesavršenosti. S ljudima s kojima smo komotni nije nam problem da nas vide u pojavno kompromitirajućem, antireprezentativnom izdanju.
Pitanje kojim mjerimo koliko smo s nekim bliski: koliko od svog figurativnog prljavog rublja mogu pred tebe iznijeti? Koliko ti toga mogu reći od najdubljeg sebe? Obustava mistifikacije, prihvaćanje rizika kompromitacije, ali sad s kože pod kožu: više ne u sferi vanjskog, već unutarnjeg bića.


Liječnici su osobe s kojima nismo komotni ni bliski, no prisilimo se pred njima iznositi prljavo rublje svog vanjskog, fizičkog, a donekle i unutarnjeg bića. Dakle, nešto što ide na silu, ne u skladu s gornjim postulatom o tome da komotni budemo s onima s kojima smo komotni i bliski s onima koji su nam bliski. Razgovarati s liječnikom o svom slučaju stoga je iskustvo određenog stupnja nelagode, po prirodi onoga što je tema. Dok pričaš, u sebi se pitaš kako, koliko, što ti je za pričati. Jer zapravo se radi o pitanju koliko ćeš se razotkriti. Po pitanju organa, stanja i funkcija, ali i ne samo to, nego se pridružuje i psihološki aspekt. Prema načinu na koji pričaš o tome, kako pristupaš fiziološkim pitanjima zbog kojih si u ordinaciji, razotkrivaš se i u psihi: ako si hipohondar, ili možda dosadan i nametljiv, ili neodgovorni kreten koji ne pazi na sebe, pa dobiješ zbog toga po prstima, i tako dalje. Instinkt po kojem ne želimo ispasti ovakvi ili onakvi stvara neku mjeru zakočenosti, autocenzure u izlaženju sa svime što nam je možda na duši ili čak i onime na tijelu. Naročito pred liječnicima koji nam – najčešće su to oni opće prakse (ili kako se to sad kaže, dosta nakaradno, ''obiteljske medicine'') – na neki način već dođu kao poznate osobe, jer ponavljamo se kod njih, X puta smo već dolazili i vidjeli ih i planiramo još puno puta, možda se već s njima i pozdravljamo na ulici. Pitanje marenja o tome kako ćemo se predstaviti pred liječnikom najčešće nije osviješteno, ali neprisutnost svjesno nije isto što i neprisutnost uopće. Jedan od poznatih fenomena: #onokad pred polazak u ambulantu priželjkujemo da nas sad opet malo zaboli i da se pokaže jasno to što nas je u zadnje vrijeme znalo mučiti. Nema veze što to ne nekoga drugoga nego nas boli i možda nam razara organizam, svejedno priželjkujemo osjetiti – samo da ne ispadne da izmišljamo.

Ali nije meni ovo došlo zbog toga pisati. Osobno mi razgovori s liječnicima predstavljaju sasvim mali ili nikakav problem. Prirodno sam sklon verbalizaciji onoga što se zbiva u meni i ide me to kad krene. U stanju sam, ili si barem utvaram, i racionalno pojmiti kako su liječnici specijalizirana čeljad, posebno obučena za pristupanje koječemu što slušaju, tj. ljudi koji su već sve čuli i vidjeli, kojima i po opisu radnog mjesta ništa ljudsko ne može i ne smije biti strano, te im zacijelo izgleda smiješno svako pojedinačno skanjivanje iz tupog kuta nas čiji je dijapazon iskustva limitiraniji (samim time što pojedinačan), pa svome pridajemo disproporcionalan značaj. Za početak mi, znači, i sam objektivni racio kaže da je blesavo opterećivati se time što će on ili ona u bijeloj kuti misliti o meni. Ali pridružuje se još par osobina, subjektivnih. Prirođena mi je tako i tendencija naročitom tipu otvorenosti koji dolazi otuda što mi je ''kako'' prije ''što'', da forma i stil opravdava svaki sadržaj, pri čemu se moja taština srami nešto na loš način reći, ali zato – samo ako rečeno na pravi način – mogu povjeriti bilo kakav sadržaj, jer toga se više ne sramim, taština mi nije u tome smještena. A tu su i elementi perverzije, u vidu sklonosti besramnosti, pri odgovarajućim prilikama, katkad i egzibicionizmu – pa se sve u svemu može dogoditi da ja još i uživam u razvlačenju nečega o sebi čega bi se pametan stidio, na bazi užitka u samom jeziku razvlačenja te ostalih nastranosti. A ako i sve drugo propadne, u krajnjoj instanci – premda sam u biti složenog odnosa prema reflektiranoj slici o sebi i dosta senzibiliziran na tu mrežu ogledala – ostaje opremljenost jakim protuotrovima za potencijalno bilo čije i bilo kakvo mišljenje o meni, kamoli ne nekog naposljetku nevažnog mi.

Pa zašto mi je onda došlo raditi temu od razgovora s liječnicima? Zapravo mi je na duši jedna općenitije sociološka, socioprostorna ili čak arhitektonska tema.

Nalazio sam se neki dan u jednoj ambulanti i naknadno shvatio da sam nesvjesno bio zakopčaniji – a i slabijih refleksa – nego što bih želio da sam bio. Spojilo mi se odmah i kako to nije moglo biti nepovezano s činjenicom da ambulanta ne sadržava zasebne odaje liječnika, nego mu je samo na raspolaganju jedan stol u sve toj jednoj, zajedničkoj prostoriji, za kojim smo sjedili i razglabali moj slučaj dok su se oko nas prošetavale i obavljale što su već obavljale (nije mi se najtočnije zapisalo u memoriju) dvije sestre. Činjenica da su nas potencijalno slušale i sve mogle čuti, premda na licu mjesta nisam svjesno razmišljao o tome, nesumnjivo me učinila indisponiranijim.

Pitanje koje se tu sad prvo nameće: zašto mi je bilo veći problem to da me one mogu čuti nego da me čuje doktor?

Možda zbog toga što su one bile žene, a on muškarac? Ali ne, nije bilo posrijedi ništa spolno specifično, niti na ikoji način spolno relevantno.

Možda zbog toga što one jesu sestre, a on doktor? (Pri čemu bi se radilo o identičnoj relaciji i da se radilo o doktorici i sestranima.) Po onom načelu o liječnicima kao specijaliziranima za to da su sve već čuli i ništa ljudsko nije im strano? Ali ne, jer barem u mojoj percepciji, potpuno isto vrijedi i za sestrinsku profesiju, kao obilježje svih zdravstvenih radnika, ne samo liječnika. I one su tu bile službeno osoblje posebno obučeno da sluša sve koji im dolaze sa svojim organima, funkcijama, stanjima i sranjima, te ima proširenu perspektivu o tome, u konačnici i plaćeno za to. Nadalje, potpuno jednako se radilo o nepoznatim osobama, i one kao i on, koje nikada prije u životu nisam vidio. U jednakoj sam mjeri bio ravnodušan što bi one mogle misliti o meni kao i što bi on mogao. Kvragu, niti nije bilo posrijedi išta ne samo spolno nego i na općenitiji način posramljujuće, za skanjivati se govoriti.

Zašto sam onda bio zakočen pred sestrama, a ne bih bio pred doktorom?

Potom sam shvatio da postavljam pitanje na krivi način. Ne bih ja ni pred bilo kojom od te dvije sestre bio zakočen kada bih sjedio za stolom u razgovoru samo s jednom od njih. Kao što ne bih bio ni u razgovoru jedan na jedan samo s doktorom. Jednako bih bio slobodniji. Sva je poanta samo u tome da bude razgovor jedan na jedan. Nelagodu mi ne učini sadržaj koji bih s njim pretresao i što bi on na osnovu toga mogao misliti o meni. Ne muči me to što će misliti. Isto me tako ne muči ni što će misliti prva nazočna sestra ni što će misliti druga nazočna sestra. Ali ako se sve tri osobe nađu na okupu dok s jednom od njih razgovaram i pretresam – tada se pojavi nelagoda. Vrijedilo bi potpuno isto i da se radilo o dvije osobe, o doktoru i samo jednoj sestri koja bi mogla slušati.

I tu mi je došla mala socioprostorna heureka: socijalna nelagoda deintimizacije, oskvrnjene privatnosti, prošivena otporima i unutarnjim kočnicama, ne krije se za mene u ''tko'', kao ni u ''što'', nego u situaciji, u atmosferi, ambijentu obilježenom brojem osoba. Ne u nekome određenom i pitanju što će taj misliti o meni, ne niti u sadržaju pretresanog (nije se sastojao od ičega što bi trebalo s teškom mukom i uz rumenjenje prevaljivati preko usana), nego u samoj činjenici da se nešto s polja moje intime (bez obzira što se ne radi o nečemu čega bih se sramio) pretresa u situaciji koja nije u četiri oka i uha, nego u osam ili bilo kojem n većem od četiri (bez obzira što mi pitanje što će se misliti o meni pojedinačno za nazočne osobe biva bespredmetno).

Princip važi ne samo za medicinski sektor, nego za sve sektore života i društvenog ponašanja.



Jedan dio svoga srca, jedan dio svojih želja
S povjerenjem ja ću otkrit ispred starih prijatelja
Ali nekih stvari ima
Što ne govore se svima
Što se samo nekom šapnu
Ti ih znaš...


Arsen ovim stihovima uči matematiku koju i ja pokušavam: to je matematika u kojoj razlika od dva do tri nije samo jedan; postoji kategorijalna razlika. Drugačije se razgovara: dok je dvojka obraćanje nekome, trojka nije obraćanje nekome plus još nekome, na kvalitativno isti način; trojka je već kružok, da ne kažem kolodvor. I u kružoku se može biti povjerljiv, ali jedino u temama iz sfere vanjskog bića, zajedničkim temama. Kad je riječ o nečijim osobnijim stvarima, individualno stidnog i intimnog karaktera, od onih koje se samo šapnu, potreban je stupanj bliskosti koji može ići isključivo jedan na jedan.

- 16:08 - slušam (16) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 24.01.2017.

Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?


S vaše desne strane: karton. Simulacija predsjednice.

S vaše lijeve strane: metakarton. Kartonska simulacija kartonske simulacije.

Ali tek bi korak dalje, u obrtanju redoslijeda, dao punu istinu prizora. Kako uopće znamo da je entitet s desne strane prethodio onom s lijeve? Što ako je metakarton ono prvo što je ikada i postojalo? Tragedija i farsa zemlje u kojoj živimo čita se iz toga da ne imitira zapravo Kolindin karton živu Kolindu, već živa Kolinda za čitavog mandata sjajno imitira vlastiti karton.

Pitanje što je bilo prvo uistinu je pravo pitanje. Ova dvostruka zrcalna imitativnost u sebi sadržava vrtoglavicu začaranog kruga, rekli bismo kokoši i... jajeta?

Simulacija prethodi zbilji. Da je Baudrillard doživio Kolindin uspon na vlast, nikakvih njemu drugih primjera pored nje žive ne bi trebalo za teoriju simulakruma.

- 14:32 - slušam (5) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

nedjelja, 22.01.2017.

Amen

Zadnja kolumna Viktora Ivančića bavi se problematikom hejta, odnosno javnog sramoćenja, potjernica, hajki, preciznije načinom na koji je izvrće Slaven Letica (u pozivanju i na Ivanu Šojat).

Tema tu nije samo tko je stvarno kriv za krimen (Letica projicira na druge gadarije kakvima je dobro poznati rodonačelnik), nego i – ima li uopće krimena? Ili: kada ga ima?

Tema, drugim riječima, nije tek apsurd projekcijskog premještanja optužbe za zlodjelo javnog hejta i sramoćenja (koje doista biva zlodjelo onda kada ga poduzimaju takvi kao Letica ili Šojat, a to znači: u ime hegemonske pozicije odozgo, u progonu raznih vrsta ''vještica iz Rija'', onih koji odstupaju od nabožnih društvenih Istina povijesnog trenutka – Sloterdijk bi rekao, gestom ciničke besramnosti), nego i premještanje čitave fenomenologije javnog hejta i sramoćenja u domenu zlodjela (koja, međutim, ne biva ništa krivo, nego baš obratno, onda kada poduzimana iz subverzivne pozicije odozdo, usuprot hegemonskih Istina – Sloterdijk bi rekao, gestom kiničke besramnosti).

Što je konstanta? Letica ili Šojat i kada krešte protiv poduzimanja hajki čine to isprsujući se u zaštitu hegemonije, posve kao i kada sami poduzimaju hajke – s obje strane hejta oni uvijek nastupaju iz cinizma, a kontra kinizma, u ime osobne sinhroniziranosti s povlaštenim društvenim narativom.

Ne bez veze s tim, dospio je ovih dana u moje ruke – hvala jednoj Ivani bez prezimena – reprezentativan i instruktivan case study presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Oberschlick protiv Austrije, iz 1997., iz sektora javnog sramoćenja odozdo (je li krimen ili nije krimen?), iz koje se i danas može puno toga naučiti. A možda se ponečega i prisjetiti.



Slučaj Oberschlick protiv Austrije prvotno je počeo kao slučaj Haider protiv Oberschlicka.

Haider, to je pokojni Jörg Haider – čuli smo, vjerujem, svi za Jörga Haidera: austrijski kriptofašistički političar, poznat i izvan granica Austrije zbog kombinacije izrazito desničarskih stavova i guverniranja Koruškom te drugih visokih položaja. Taj je i takav Haider u jesen '90, prigodom nečega što se zove ''proslava mira'', održao revizionistički govor, istaknuvši kako se čitava ''generacija vojnika'' iz 2. svj. rata, uključujući i pripadnike Wehrmachta, borila za mir i slobodu, te da zato ljudi ne bi trebali raditi razliku između ''dobrih'' i ''loših'' vojnika te generacije – nego im se radije svima skupa pokloniti s dubokom zahvalnošću zbog toga što su utemeljili i izgradili suvremeno demokratsko društvo. Dao je usput i packu jednom piscu koji je, kako mu se činilo, uvrijedio sve poginule u ratu.

Dame i gospodo, u demokraciji se sloboda mišljenja uzima zdravo za gotovo, ali ona prelazi svoje granice tamo gdje ljudi svojataju tu duhovnu slobodu koju nikada ne bi bili dobili da drugi za njih nisu riskirali svoje živote, da bi oni danas mogli živjeti u demokraciji i slobodi.

Idiotska izjava koja se sidri u nečemu točnom: da je vrednota slobode mišljenja i govora uvjetovana demokratskim uređenjem, tj. ustavom koji je garantira. Otkud takvo uređenje? Ima iza sebe dugu tradiciju europske političke misli, sve do Montesquieua, centriranu oko koncepta građanina, koja je ono čemu zapravo možemo zahvaliti. Ali da bi negdje bilo uspostavljeno potrebno je da na tom mjestu ne vlada totalitarizam, koji bi demokratsko uređenje suspendirao. U slučaju neke sile koja bi se namjerila zavesti totalitarizam, svakako stoji da odbijanje te sile biva preduvjet.

Haiderova prva konfabulacija sadržana je u miješanju kostiju vojnika te sile i onih koji su je odbijali u zajedničku kašu, koju će potom proglasiti zaslužnom za odbijanje sila ugroze demokracije (očituje se i ugrađenim momentom blatantne laži: da su se i vojnici Wehrmachta također "borili za mir i slobodu"). Što je nemoguća, apsurdna propozicija, logički pobrkana – otprilike kao kad bi pozvao navijače Hajduka koji slave pobjedu da budu zahvalni igračima i Hajduka i Dinama zato što su osigurali tu pobjedu kojoj se sada mogu radovati; odnosno, zabranio im da čine razliku među njima i govore kako se igrači Dinama nisu borili za pobjedu Hajduka, jer da bez njih ne bi bilo ni pobjede kao pretpostavke da to govore.

Haiderova druga konfabulacija sadržana je u aporijskom karakteru same ideje po kojoj bi zaslužni borci za mir/demokraciju i po njoj institut slobode govora bili izuzeti od te slobode. Dakle, čak i kad bismo posve apstrahirali prvu konfabulaciju i uzeli da su zaslužni samo borci koji su odbijali silu totalitarizma (u metafori, samo igrači Hajduka). Jer aporija je čim se u ime zaštićenog posvećenja osiguravatelja (pa i ne bio tek tobožnji) poriče ono što se osigurava. (I dosta ima u sebi one retorike kao kod nas u vezi branitelja i domovinskog rata: ''branitelji su ginuli da bi ti sad mogao slobodno lajati protiv svoje države, smeće jedno'', i sl.)

Oberschlick, to je Gerhard Oberschlick, bečki esejist i urednik časopisa FORVM, u kojem je i popratio Haiderov govor s ''proslave mira'', komentarom nazvanim 'Idiot' umjesto 'Nacista'.

O Jörgu Haideru reći ću, prvo, da on nije nacist i, drugo, da je on, ipak idiot. To opravdavam sljedećim:
[L.] (...) me u potpunosti uvjerio da bi nazivanje Jörga Haidera nacistom bilo njemu u korist. Zato molim svoje prijatelje da mi oproste što se zbog tog vrlo uvjerljivog razloga suzdržavam od upotrebe tog izraza.
(...) Budući da [Haider] onima od nas koji, po njegovom mišljenju, nisu imali tu opravdavajuću sreću da riskiraju svoje živote u časnoj uniformi Trećeg Reicha za hitlerovsku slobodu vođenja osvajačkih ratova i nametanja Konačnog rješenja, uskraćuje pravo ''svojatanja čisto 'duhovne' slobode mišljenja'', a da o ''političkoj slobodi'' ni ne govorimo, iako ni on sam nikad nije imao sreću služiti u odori časti SS-a ili Wehrmachta, pa je tako tu slobodu uskratio ne samo golemoj većini Austrijanaca nego i samome sebi, on je, u mojim očima, idiot.

Nije teško dokučiti zašto je Oberschlick inzistirao da je Haider idiot, a ne nacist. Ne što bi stvarno mislio da nije nacist. Nego što je to isticati slabije produktivno, impotentnije pred svima onima koji nisu baš načisto da bi bilo nečega krivoga u nacizmu, uključujući Haidera samog. Polemika koja bi se usredotočila na isticanje lažnosti tvrdnje kako se Wehrmacht borio za mir i slobodu uvijek bi kod njih udarala u zid deluzije koja će to držati za istinu. Nisu se borili za mir i slobodu – e baš jesu – nisu – jesu – itd., moj tata je jači od tvog.

Oberschlick želi apsurdan i idiotski karakter Haiderove izjave razotkriti na način da postane jasan i njemu samome i njegovim glasačima i apsolutno svakome. Mogao bi istaći onaj aporijski karakter, no to bi možda bilo presložena misao za neke. Zato se bira uhvatiti radije za Haiderovu samouskratu prema vlastitim postavkama i logici – da je sam sebe zajebao. Od dokazivanja budalama da ima nešto temeljno krivo s nacizmom, više postiže pokazati im kako je, bilo s njime nešto krivo ili ne, Haider u prvom redu vrlo loše branio taj nacizam.

Stvar na prvi pogled ne drži logiku, jer izvjesno je da ga – dok uskraćuje svima koji sami nisu riskirali život 40-ih slobodu da popljuju ''hitlerovsku slobodu vođenja osvajačkih ratova i nametanja konačnog rješenja'', odnosno bilo kojeg participanta iz ''generacije vojnika'' – ne bi ni boljela uskraćenost iste slobode i samome sebi. Jer on niti ne želi to pospljuvati. No, Oberschlick prepoznaje da je valuta u igri – prema onome kako je Haider sam to postavio, pozvavši se na tekovine demokracije – zapravo načelna ravan imanja i uskrate slobode govora. Pa će vrijediti da je Haider također i sam sebi uskratio ne tek slobodu da osudi Wehrmacht, nego opću slobodu političkog govora (uključujući i da kaže to što kaže, što je zapadanje u paralitičku autokontradikciju).

Bilo kako bilo, Haider je na to protiv Oberschlicka na proljeće '91 pokrenuo kazneni postupak na regionalnom sudu (bečkom) zbog povrede ugleda i uvrede – i za manje od mjesec dana taj je sud proglasio Oberschlicka krivim, uz kaznu od 2000 šilinga, zaključivši kako riječ Trottel (idiot) predstavlja uvredu, s isključivom svrhom u omalovažavanju, koja stoga ne može biti korištena za bilo kakvu objektivnu kritiku. Oberschlick se žalio, ali je bečki prizivni sud na proljeće '92 potvrdio presudu regionalnog, tek smanjivši kaznu na 1000 šilinga.



Što će nam ovdje prvo biti zanimljivo? Kako je prizivni sud obrazložio svoju odluku?

Problem je, podvukoše časni suci, što se sporna riječ pojavila u naslovu članka – te da su samo oni koji su pročitali ne tek Oberschlickove retke, nego i Haiderov govor mogli skužiti da se čašćenje kvalifikacijom ''idiota'' događa na temelju zaključka iz tog govora. Dočim su svi ostali to mogli povezati jedino s Haiderom osobno.

Osebujno tumačenje, s obzirom na činjenicu kako je u FORVM-u prvo uredno reproduciran čitav Haiderov govor, pa tek potom popraćen Oberschlickovim komentarom.

I kakav je to uopće sunovrat logike po kojem se odgovornost za nečije eventualno glupo i loše čitanje prebacuje na dušu samog izricatelja?

Ali ima još. Prizivni sud našao je za shodno dodati i kako pravo na slobodu mišljenja ne smije voditi tome da u javnoj političkoj debati argumente o sadržaju nadomjeste uvrede.

Argumenti o sadržaju nadomješteni uvredama: spadalo bi u definiciju ad hominema. Hmm... Znat će koji su me pratili svih godina: da mi je poljubac žene koju begenišem za svaki put kad mi se reklo kako primjenjujem ad hominem ilitiga osobni napad, a radi toga što sam se ne najnježnije izrazio o nekome ili nečemu što je rekao – bio bih najljubljeniji i najsretniji čovjek na svijetu.

Tu smo i na mjestu koje sam primarno imao na umu primijetivši kako bi nas slučaj mogao na nešto i prisjetiti. Stvarno, sjeća li se još tko gužve s bloga od prije dvije godine, kada je Lion Queen, velika i predana HDZ-ovka, za predsjedničkih izbora Josipović/Kolinda, izjavila kod Mosora: I bilo je vrijeme da žena postane predsjednica! Pa ima nas više od 50%, red je da budemo zastupljene i na najvažnijim državnim funkcijama! A uredništvo bloga je taj njen komentar isturilo na naslovnicu portala i tako se to kočoperilo, pa sam i ja vidio, a nije mi se moglo nešto ne učiniti čudnim. Sinula mi zapitanost: a bi li isto rekla i da se izborna utrka odvija između, metnimo, Vesne Pusić i Andrije Hebranga? Nisam slučajno izabrao, nego isti i jesu bili kandidati na izborima '09 – zato su mi i sinuli: stvaran slučaj s obrnutim ulogama. Sekunda guglanja dostajala je da mi se izbaci post Lion Queen iz '09 u kojem pak nema ništa o tome kako je vrijeme da žena postane predsjednica i kako je red da ženski spol bude zastupljen (jedino je uz Hebrangovo ime stavila emotikon ''pravog hrvatstva'', u vidu zastave, a uz Pusićkino nekakvog koji plače). Jer jasna stvar: jedino što ona zastupa je HDZ, a argument ženskog pitanja onda samo mistifikacijski koristi, kao pseudo-argument i dimnu zavjesu. Ovo hvatanje je s prstima u pekmezu intelektualnog nepoštenja dovelo je do toga da zauzvrat složi post u kojem me paranoično optužuje za koještarije: da je to špijunaža, kršenje demokracije, da se njoj ugrožava prava i slobode, itd. Tu pak nastaje opća frka, pola blogosfere dolazi obrušiti se na mene, jer klatež se drži zajedno. Povrh retardiranih ponavljanja optužbi za špijunažu i pretjerano pamćenje, omiljena inkriminacija bila im je da nije u redu što sam Lion Queen išao ''osobno diskreditirati'', na ad hominem način, umjesto da sam se držao čisto tematskog sadržaja.

Prilažem svoj tamošnji odgovor recimo DražeNu, jer objašnjava u čemu točno griješi takva linija primjedbi, da ne moram ponovo rasprostirati.
Argumentativna problematičnost ''osobnog diskreditiranja'' definirana je kao tzv. ''ad hominem'' paralogizam. Svi su uvjereni da im je poznato i jasno što to znači, i referiraju se, zazivaju naveliko; međutim, vrlo često vidim da im uopće nije jasno.
Zamisli da ti izjavim ovakvu tvrdnju: ''Vrapci su najcool od svih sisavaca.'' Radi se o nebuloznoj tvrdnji, očito. Zamislimo sad dvije varijante tvoje replike. U prvoj mi kažeš: ''Pero, vidi kako tragičnu frizuru imaš, šta ćeš ti meni s takvom frizurom pričati o tome jesu li vrapci najcool od svih sisavaca, dakle nisu.'' To bi bio ad hominem. Zašto bi bio? Zato što donosi sud o tvrdnji, odbacujući je apriorno, kako kažeš, ''ne komentirajući tezu, ideju'' – čisto zbog nečega irelevantnog u vezi osobe koja ju je izrekla. Primijeti da je u biti izrečena pristojno, bez vrijeđanja i ikakve pirotehnike, tek s tim apriorizmom. U drugoj varijanti predočavaš mi činjenice o tome zašto vrapci nisu sisavci, te mi kažeš: ''Pero, ne mogu vrapci biti najcool od svih sisavaca, pošto nisu sisavci uopće, konju jedan glupi!'' Je li to ad hominem? Ne, zaboga! Ne! Ljudi se obavezno zakače za verbalnu pirotehniku u sklopu izrečenog pa se stanu dračiti ''ad hominem'', ''ad hominem'', iako ono to ni po čemu nije. U pitanju jest ''osobna diskreditacija'', odnosno čak uvreda, no ta uvreda nije plasirana paralogički, kao zamjena za argument (u lažnom predstavljanju kao argument), odnosno rezon po kojem se tvrdnja odbacuje, nego dopunski, dodatno, nakon što je tvrdnja već odbačena validnim argumentom.
Jesmo shvatili sve dosad?
Poanta je da NIJE svaki slučaj ''osobne diskreditacije'' automatski polemički/argumentativno problematičan, na paralogički, ad hominem način.
Hajd'mo promotriti naš slučaj. Kažeš, nisam komentirao tezu, ideju... Kaži, kako uopće glasi LQ-ina teza? Feministička agenda: da bi bilo red da žene budu zastupljene i na najvažnijim funkcijama? Kada bi to bila LQ-ina teza, ja bih učinio ad hominem ukoliko bih je odbacio čisto radi toga što ju je izrekla LQ, zbog nečega što mi se na njoj ne sviđa, pa išao diskreditirati tezu diskreditiranjem njene osobe po nevezanoj osnovi. Ja to nisam učinio. (Feminističku agendu ja inače bazno podržavam, ako te baš zanima što i kako, zapni ovdje malo.) Ako dodatno proučiš slučaj, skužit ćeš da LQ-inu osobnu nekonzistenciju niti nisam napao kao nekonzistenciju samu. Ona zapravo uopće nije nekonzistentna, i baš u tome je stvar. Hoću reći: čitavo vrijeme, kako 2014, tako i 2009, ili i prije toga, ili između – ona naprosto druka za HDZ. Moje isticanje problematičnosti njene izjave ne problematizira pritom – to je važno shvatiti (premda bi se očekivalo da i bude shvaćeno a da ne moram posebno naglašavati, pošto sve već piše u apostrofiranoj reakciji) – sâmo to drukanje za HDZ, već činjenicu dimne zavjese, podvale: što se radi o drukanju za HDZ umotanom u paravan tobožnjeg drukanja za žensku stvar. Zapanjujuća je sposobnost ovdje nazočnih, uključujući tebe, da vam se pobrkaju svi mogući i nemogući lončići. Te silne rasprave koje su se razgorile o autoričinom pravu da druka za HDZ ili po liniji ''je li dopušteno mijenjati mišljenja'' (kao što je čak i bloger J. zastranio, neugodno me iznenadivši) promašuju ceo fudbal i debelo su u aut-liniji, pokazujući govorenje napamet, uz neupoznatost ili neshvaćanje najbazičnijih koordinata slučaja. Isto se odnosi i na ovo tvoje, jer ti zamjerke kreću od premise da putem diskreditacijskog ad hominema, usmjerenog na izvor rečenog (direktno na LQ-inu osobu), nepravedno diskvalificiram tematiku zastupljenosti žena, odnosno ima li netko pravo, iako je načelno za zastupljenost žena, suspendirati se u tom principu kada mu je konkretna kandidatkinja neprobavljiva – dok ipak uopće nije riječ ni o čemu od toga! Napadnuta tematika, ono što sam svojom reakcijom prokazao je nešto drugo: LQ-ina falična metodika, utoliko što podvaljivačka, lažno predstavljačka. To i samo to! (Razumiješ li da se tu ne radi o njenom kretanju od ženskog pitanja, pa da ga je samo suspendirala 2009 kada joj kandidatkinja loše mirisala, već je tek pri ovim izborima se uopće i dosjetila ženskog pitanja, zato što je slučajno HDZ-ova kandidatkinja žena (naspram muškog spola ostalih kandidata)? Trust me, ne želiš se upuštati u dokazivanje susprotnoga. Probaj staviti s jedne strane vage sve ono dokumentirano o LQ-inom strastvenom podupiranju HDZ-a, a s druge što se nađe o podupiranju ženske borbe, pa izvaži što je čemu majka.)


Primjetno je da su slučajevi vrlo srodni po ovome, da je isti arhetipski princip posrijedi. I Oberschlick je tu optužen, pače osuđen, zbog tobožnjeg osobnog diskreditiranja umjesto držanja se čisto tematskog sadržaja. Kaže mu prizivni sud: argumente je nadomjestio uvredama. To nije točno! To je retardirano čitanje, koje dekontekstualizira situaciju. Jer kontekst kaže: Oberschlick je to o Haiderovom idiotizmu upravo na polju sadržaja prijepora, najuže moguće.



U rujnu '92 Oberschlick podnosi pritužbu Europskoj komisiji za ljudska prava, tvrdeći da je kažnjavanjem ga povrijeđena Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ratificirana od strane Austrije – preciznije, članak 10., koji garantira ''pravo na slobodu izražavanja'', uključujući ''slobodu mišljenja, slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice''. Jer upravo to i ništa drugo nego to: dao je svoje mišljenje o Haiderovom stavu i širio ga. Najlegitimnija moguća stvar: definicija slobode govora, koji ne spada u segment govora mržnje (jer mišljenje o Haiderovom političkom stavu, a ne višom silom datom Haiderovom kolektivnom identifikacijskom obilježju) i s obzirom na to bez temelja za ograničiti pozivanjem na išta.

Oberschlick u pritužbi navodi da riječ Trottel nije bila upotrebljena slučajno, nego da bi istodobno skrenula pozornost na sramotnost argumenata u Haiderovom govoru (nekoga tko k tome nije bilo tko, nego poglavar jedne pokrajine i kandidat za kancelara) i dala lapidarnu kritiku tih argumenata. Kažimo iz naše paralele: da se nije radilo o ''osobnom diskreditiranju'' kao svrsi samom sebi, potvrđuje egzistencija druge svrhe, pravog razloga, i to jako dobrog razloga (što se jasno čita iz konteksta).

Pravda je dostižna, premda zna biti pomalo spora: na proljeće '95 Europska komisija proglašava pritužbu s obzirom na članak 10. dopuštenom, a na jesen iste godine i osnovanom. Jer prihvatila je da bi u okolnostima slučaja, a naročito imajući u vidu mišljenja koja je izrazio Haider, osuditi Oberschlicka zbog sporne riječi, ma koliko je se moglo smatrati uvredljivom, predstavljalo neopravdano, nesrazmjerno miješanje javne vlasti u njegovo korištenje pravom na slobodu izražavanja. Ključno mjesto: imajući u vidu mišljenja koja je izrazio Haider. Lakrdija počiva na dekontekstualizaciji, bukvalnosti fiksacije na izraz kao takav. Sve mijenja to je li u kadar uključen kontekst ili ne. Pravosudna instanca koja ga uključuje u svoje razmatranje, ne fiksirajući se na izraz sam van konteksta, odmah daje dijametralno drugačiji pravorijek.

Oberschlick se na proljeće '96, a na temelju zaključka Europske komisije, obraća i Europskom sudu za ljudska prava, na kojem je onda, na proljeće '97, održano i pripremno ročište na kojem su, uz delegata Europske komisije i podnositelja pritužbe, sudjelovali i predstavnici austrijske Vlade (budući da je tužena Austrija). Austrija je istaknula kako se osuda nije odnosila na Oberschlickovu kritiku Haiderovih stavova, već samo na upotrebu riječi Trottel – jer da ta riječ nije izražavanje mišljenja, ne može biti ništa drugo nego uvreda upotrijebljena da bi se u javnosti nekoga ponizilo i omalovažilo. Znači, ponovo dekontekstualizacijska fiksacija na izraz. Koji neće biti ništa drugo nego uvreda jedino za one sa slabom sposobnošću čitanja s razumijevanjem, koji nisu u stanju uočiti da je imala drugu, pravu svrhu. Takvi izrazi, nastavlja drviti Austrija, nisu prihvatljivi u demokratskom društvu, pa čak i kad napadnuta osoba zastupa ekstremna mišljenja s namjerom da provocira. Da bi se očuvala minimalna razina u političkoj raspravi, moraju se poštovati određena osnovna pravila, a ponižavanja i uvredljivi izrazi ne mogu uživati opću, neograničenu zaštitu po Konvenciji; demokratsko društvo, u vlastitom interesu, ne može tolerirati takve ekscese.

Jedan od razloga zašto sam odabrao o čestom običaju pogrešnog atribuiranja ad hominema govoriti baš kroz taj preklanjski snijeg blog gužve s Lion Queen, DražeNom i ostalima, bilo je i to što sam iz svega tada izvukao zaseban post koji je, preko tog primjera, obradio karakteristični obrazac dekontekstualizacije s pozivanjem na Kulturu Komunikacije, odnosno falša sadržanog u tom apelu. Tako se post i zvao: Kultura Komunikacije, s dva ironična velika K.

Neka mi se dopusti jednu parabolu. Prolazi DražeN pokraj mračne uličice i vidi kako neki tip vrši akt silovanja na drugoj osobi. Ah, uzdahne naš junak, nije ovaj delikt baš najispravnije ponašanje i ne bih ga osobno preporučivao (no mora da je neka emocija posrijedi, a ako je emocija, onda je i ljudski razumljiva i prihvatljiva). Ali, ah, što se može, uzdahne DražeN tako još jednom – i već je mislio produžiti dalje svojim poslom, kad se najednom pojavi treća osoba koja grubo odgurne ovoga što siluje. E, tu se DražeNu razbudi bečki osjećaj za manire i ophođenje! Stane hrabro vikati na pridošlicu: ''Stanite, čovječe! Kakav je to način? Zašto se ti tako namećeš i odguruješ čovjeka s agresijom? Valjalo bi prvo raspraviti, a onda i dogovoriti, pa i poštivati, čemu ishitreni potez, to je obrazac netolerancije, ja nikoga ne branim i ne pravdam, ali razumni ljudi nađu rješenja koja će biti dostatno prihvatljiva, a samo siledžije djeluju ovako grubo, koristeći silu!''

Prepoznao sam u tome postavljanje na način cinične ekvidistance. Prvo na primjerima DražeNa (u dvije različite rasprave) i Odmak (također u dvije različite rasprave) – prešućivanje inicijalnog siledžijskog akta, na koji nemaju primjedbi, uz onda skakanje za vrat obrambenoj reakciji, zbog ''ružnog napadanja'' bullyja: to je taj modus operandi. Kod njih to biva s prikrivenih navijačkih pobuda. Čisti navijački žar, ali uz pravljenje izraza lica tobožnje racionalnosti, nepristranosti, sinteze, objektiviranosti – i zato podmukliji, jer ne otvorenih karata. Pozivanje u tu svrhu na visoku vrijednost Kulture Komunikacije, kuhane na apstraktno (na ime demokratske rasprave, odnosno ''staloženosti i uvažavanja'', jer da svatko treba imati pravo reći svoje bez da ''virtualno padaju glave zbog ideologija''; mora se ''dati i onima s drugačijim mišljenjima živjeti i govoriti''). Da iznad svega ne smije rasprava biti ''krčmarska'', ali tako da se račun za njen krčmarski karakter ispostavi strani koja se pokušava obraniti od silovanja. Karakteristična vrsta podmuklosti u arbitriranju sa strane. Tip situacije u kojoj apel na Kulturu Komunikacije služi kao šifra za nemoć poštenja u komunikaciji; kao, Modestinim riječima, ''puštanje magle, promišljeno skretanje s teme'', za uteći se kada se – iz emotivne prekoncepcije i opredijeljenosti za nešto dubiozno – zapada u kognitivnu disonancu u kojoj se s jedne strane ne želi ili ne može kontra Srca, a s druge uviđa teškoća branjenja Srčanih otkucaja zaglavjelih u nekoj dubiozi iz kakve ih se putem argumentiranja već više stvarno ne da vaditi. Jedino što preostaje je mistifikacija, zamućenje, pa i nije nimalo za čuditi da ih najviše boli i vrijeđa upravo svako vraćanje stvari nazad u nazvanost pravim imenom.

Pred kraj posta smjestila se rečenica: Ovo je samo na prvi privid post o bloghaer pičvajzima. Iako je nekima, nepažljivima na satu, trebalo posebno i dodatno pokazivati prstom – čitanjem ga cijelog, ili čak i samim skrolanjem ga cijelog, upada u oči da je sačinjen nizanjem različitih situacija i slučajeva, sa zajedničkim nazivnikom. Taj zajednički nazivnik je ono što me tu zanimalo, a pojedini blogeri čije sam karakteristične metode operiranja stavio pod povećalo bili su tek rekviziti, među ostalim rekvizitima, a ne tema posta, kao iscrpne ilustracije određenog obrasca postavljanja u životu spram ponašanja u stilu bande, kada je ono u skladu s hegemonskim društvenim kodom, odnosno osobnim nagnućima Srca – bilo da govorimo, od danih primjera, o prodavanju muda pod bubrege (LQ), nacionalističkoj ratnoj propagandi (opet LQ), šovinističkoj farsi (čekićari), teokratskom fašizmu (obiteljaši), igranju gospodara Dogovornog rata (Tuđman), paravojnoj hunti, zastrašivanju i cenzuri (križari iz Savske), klero-cenzuri, fetvi (mons. Devčić), teokratskom zastrašivanju i cenzuri (Vigilare) ili već bilo kojoj od prizmi kroz koje (će) se obrazac izvitoperenog postavljanja prelama(ti). Nije slučajno kraj posljednje rečenice prelomljen simultano kroz prezent i futur. Izabrao sam bio baš te primjere jer su mi baš ti tada bili aktualno u glavi, ali već i tada anticipirajući i naglašavajući: Danas sam stavio ove, jučer bi to bili neki drugi, a sutra će se izroditi treći.

Teško je o slučaju Oberschlick vs. Austrija govoriti kao o slučaju koji se u međuvremenu izrodio, s obzirom na datiranost još u 90-te. Ali ja prije dvije godine nisam znao za njega, otkrila mi ga je tek neki dan Ivana bez prezimena, pa se izrodio u međuvremenu osobno meni – on se utoliko naprosto uklopio u matricu koja ga je već anticipirala. Ali ne bih samo toga radi pisao sad i ovaj, potpuno novi post na temu. Činim to zbog njegovog idealtipskog case study karaktera, k tome ovjerenog presudom najvišeg mogućeg europskog suda na teme ljudskih prava i slobode govora.



Louis Begley u jednom eseju njemu posvećenom, Bernharda smješta uz bok Gombrowiczu i Celineu. Koja mu je poveznica? Sva trojica uživala su, kaže, ko mali prasci ''u pljuvanju svojih zemljaka i u ogoljavanju šuplje razmetljivosti svojih zemalja''. Thomas Bernhard, prozivani Nestbeschmutzer (onaj koji si prlja gnijezdo), ''zavičajni pjesnik s negativnim pogledom na zavičaj''.

Ima jedan davniji članak u kojem se o njemu piše kao o ''Grinču koji je ukrao Austriju'', pa se kaže ovako: His musical ear, astonishing verbal energy and brilliant comic imagination were combined with an almost reckless loathing of contemporary Austria, and of Vienna in particular. In Bernhard's late novels and plays, his compatriots are excoriated for all manner of complacent bad taste and hypocrisy, not least for failing to face up to their country's Nazi past. He lived just long enough to see Kurt Waldheim, an ex-Wehrmacht officer dogged by Holocaust accusations (i nositelj, što je u velikom svijetu manje poznato ili im relevantno nego nama, Pavelićevog Ordena Kralja Zvonimira), elected president of Austria. What further bile the electoral breakthrough of Jörg Haider, a far-right populist, would have released in Bernhard is hard to imagine. Nije to baš do kraja dobro postavljeno pitanje, jer je Bernhard umro '89, a Haider je već '86, tj. iste godine kada je Waldheim izabran za predsjednika – te u žiži svenacionalne polemike, koja je dospjela s tom kampanjom na stol, o ulozi i držanju zemlje u godinama naci režima – izabran za poglavnika FPÖ-a, Slobodarske partije Austrije, porazivši tadašnjeg državnog vicekancelara Stegera.

Bilo kako bilo, krajem '88 igra u Burgteatru (koji je tih godina u Beču, pod ravnanjem Clausa Peymanna, bio nešto kao Frljićev HNK u Rijeci posljednjih godina) Bernhardova ganc nova drama Trg heroja, a tjednima prije izlaze u novinama i isječci. Kronen Zeitung tiska recimo u tendencioznoj opremi pasaž:
Sama Austrija nije ništa nego pozornica
na kojoj je sve zapušteno i satrulo i propalo
neka samoomražena statisterija
od šest i pol milijuna prepuštenih sebi
šest i pol milijuna debila i pomahnitalih

Baš fina ironija: način na koji je drama dočekana preslikavao je isto to o čemu drama piše, s histerijom i pomahnitalim debilima sve u 16, dok je na sve strane izbijala nemoć suočavanja austrijske javnosti s nacističkom prošlošću zemlje. (Sve sličnosti s jednom drugom obližnjom zemljom nisu nimalo slučajne.) Magnat Hans Dichand, vlasnik i izdavač Kronen Zeitunga protestirao je što ''mi Austrijanci pristajemo na te prljave uvrede''; Kurt Waldheim denuncirao Trg heroja kao ''grubu uvredu austrijskog naroda''; Haider zloupotrijebio citat Karla Krausa ''Napolje iz Beča s lupežom!'' (namijenjen korumpiranom medijskom magnatu Krausovog doba); vicekancelar Alois Mock nalazio ''neprihvatljivim da se ta predstava subvencionira poreznim novcem'' (inače uvriježena linija argumentacije: ''Porezni obveznik treba platiti još i kaljanje Austrije!'', kako je glasio jedan od udarnih naslova Kronen Zeitunga tih dana, a i Zlatka Hassanbegovića nešto kasnije). Kad se napokon uprizoruje premijera komada, ispred kazališta se okupljaju prosvjednici, biva istovarena gomila stajskog đubreta, Kronen Zeitung agitira fotomontažom koja prikazuje Burgtheater u plamenu uz popratni komentar ''nama ništa nije prevruće''. Za vrijeme izvedbe, rulja u publici je stalno prekida, viču, deru se, vrište, zvižde... Pisac Peter Sichrovsky na dan premijere napada u novinama Bernhardov komad, lirski povjerivši gradu i svijetu kako je njime ''uznemiren i povrijeđen'' te se ''osjeća iskorišteno''.

Dobro bi se tu Bernhard razumio s Hermannom Brochom, koji je kič (a nitko nije kao Broch elaborirao što je to kič, otkud, zašto) prispodobio izrazito uz rodnu Austriju, te uz ''zavjeru monogamnog puritanizma protiv prosvjetiteljskog stoljeća''. Nije ipak isključivo do Austrije, naravno da ne, nego je do određenog šireg duhovnopovijesnog horizonta. Stvar je samo u tome što su svugdje tamo gdje su stolovali Habsburgovci, Austrougarska, prilike bile manje propusne za paradigmu prosvjetiteljstva i modernizma – a mogli bismo komotno reći i za političku paradigmu građanina – s oprekom u kiču, lažnom ogledalu, plemenskom konzervativizmu, tradicionalizmu, provincijalnoj antimodernističkoj nostalgiji.1

A naročito bi se dobro – što se tiče te kulture kiča, lažnog ogledala i šuplje razmetljivosti – obojica razumjeli i s Krausom, koji je znao podrugljivo reći kako su u drugim gradovima ulice popločane asfaltom, a jedino u Beču kulturom.

Kulturom... Komunikacije?



Vlada tužena od strane Oberschlicka pravdala se kako je miješanje u njegovu slobodu izražavanja ne samo opravdano, nego i ''propisano zakonom'', naime člancima 111. i 115. austrijskog Kaznenog zakona, kojima je svrha i ideja u zaštiti ''ugleda i prava drugih''.

Pročitao sam te odredbe: kao dijete su iste majke onih unešenih 2014. u naš Kazneni zakon, u proverbijalnom vidu infamnog ''zakona o sramoćenju'' – koji je, za razliku od kaznenog djela klevete, kad tužitelj mora dokazati krivnju, tj. da je tvrdnja neistinita, propisao obavezu optuženog da dokazuje kako nije kriv, tj. istinitost iznesene tvrdnje (poznata žrtva novog kaznenog instituta: slučaj Slavice Lukić, koja je nadrljala zbog razotkrivanja mehanizma isisavanja javnog novca u Milinovićev Medikol). Iz našeg austrijskog slučaja naročito se čita problematičnost tako napisanih odredbi na svim poljima na kojima se ne radi o činjeničnim propozicijama: jedna je stvar ako bi Haider morao dokazivati klevetu, kako je neistinita Oberschlickova tvrdnja o idiotizmu (ne bi mogao, jer ništa tu nije objektivno dokazivo ni na jednu stranu, istinitost nije podložna dokazivanju, dakle nema krivice), a sasvim druga ako Oberschlick mora dokazati kako je istinita (ni to se ne može, pa je on kriv).

Kao što je pored logike pokazala i praksa, tako napisani zakoni igraju ulogu kakvu i Letica kad se okomljuje na javno sramoćenje i hejt: kerbera hegemonije; funkcija im je cinička, da od kiničkih napada odozdo štite one gore. Postaju instrument u rukama establišmenta, tzv. elite, one ''lupeške kompanije'' kao iz Azrine pjesme, na braniku prvobitne akumulacije kapitala, mutnih tipova pretvorbe & privatizacije, biznisa, politike i priležnih medija, odnosno dominantnih društvenih mitologija oko kojih se moć koncentrira (po formuli: vladajuće ideje uvijek su ideje vladajuće klase).

Nasuprot Austriji Loosa i Krausa, Brocha i Bernharda, Austrija koju je tužio Oberschlick, Austrija je Kronen Zeitunga, Dichanda i Sichrovskog, Austrija Mocka, Waldheima i Haidera – obilježava je plemenski, podanički mentalitet cara, biskupa i kmetova, koji ne razumije stvarno koncepte građanina, moderniteta i demokracije. Oberschlick tu ide kinički kontra cinizma, jer nemajmo iluzija: i '86 i ''88 i '90 i '92 i '97 ta je njihova Austrija – hegemonska Austrija.

Sa svojim regionalnim i prizivnim sudištem, kao i stavom Vlade, Austrija se kroz slučaj pokazuje u onom svom seljačkom i provincijalnom licu točno kao iz Bernhardovih noćnih mora, koje se poziva na demokraciju dok o njoj ne razumije najosnovnije stvari. U sto postotaka kao i DražeN s bloga: oni su eto čuli da je netko upotrijebio nelijepu riječ ili da je netko ''osobno diskreditiran'' – i dalje od toga nisu u stanju stići. Namjerno čepe uši da ne bi morali razmišljati o pozadini, kontekstu – jer su potajno navijači hegemonije, i time samostavljeni u kognitivnu disonancu.

Sloboda izražavanja ne odnosi se samo – podvlači Europski sud u svojoj presudi '97 – na informacije i ideje koje će nekome goditi ili neće biti uvredljive, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju, uznemiravaju. Drugo, političar koji istupa u službenom svojstvu prihvaćanjem takve funkcije prihvaća i obavezu rastezljivije granice dopuštene kritike na svoje javne izjave. Treće, nadležni regionalni i prizivni sud postupili su (da svedem na ono što se esencijalno kaže u presudi Europskog suda) kao zadnji bedaci kad su riječ Trottel išli smatrati automatski uvredljivom po sebi, odnosno da je sama njena upotreba dostatna da opravda osudu – a napose kad apostrofiraju činjenicu da se sporna riječ pojavila u naslovu članka kao kaznenu odgovornost izricatelja za tuđe grijehe (jer da bi je pretpostavljeni glupi i površni čitatelj koji nije pročitao ni članak, ni Haiderov govor ili komentare na njega, mogao povezati ne s onim što je Haider rekao, nego s njim kao osobom).

Last but not least: da sudske odluke protiv kojih su podnijete pritužbe moraju biti razmatrane u svjetlu slučaja kao cjeline, uključujući i podnositeljev članak i okolnosti u kojima je pisan. Pametni ljudi, naravno, prepoznaju: obrazac falših apela na Kulturu Komunikacije funkcionira obavezno putem dekontekstualizacije do fiksiranja na neki izraz na apstraktno; zato i propisuju kao lijek razmatranje u svjetlu slučaja kao cjeline. Oberschlickov članak – nastavljaju – skupa s riječi idiot, nesumnjivo je polemičan, ali to ne znači da se radi o bezrazložnom osobnom napadu, budući da je autor za njih dao objektivno razumljivo obrazloženje, izvedeno iz Haiderovog govora koji je bio sam po sebi izazivajući. Kao takvi oni su bili dio političke rasprave potaknute Haiderovim govorom, i prerasli su u stav čija istinitost nije podložna dokazivanju (primijetimo da je Europski sud ovdje još 1997. odrekao legitimitet i načinu na koji je postuliran naš ''zakon o sramoćenju'' iz 2014., u zaštitu naših gazdi, guzonja i korifeja kriptofašizma).

Amen. Tako se to radi u svijetu koji razumije svoje demokratske konvencije, a nisu mu tek ritualna retorika nominalne nomenklature. Obratiti pažnju na metodu i primijeniti je u pražnjenju drugih tipskih slučajeva.



  1. Izdvojio bih na ovom mjestu reakciju Vuka Perišića iz marta, dok je još najžešće harao Karamarkov i Hassin kulturkampf, pa se rado, kao na sinonim Kulture, pozivalo na ''srednjoeuropsku tradiciju'' (valjda ''pristojno ponašanje za stolom, kapuciner u bečkoj kavani, premijera u državnoj operi, nacionalni klasik na noćnom ormariću ili kakav sličan malograđanski mitologem'').
    Berlinski kabaret ili münchenska pivnica? Fritz Lang ili Leni Riefenstahl? Hannah Arendt ili Martin Heidegger? Arhitektura Bauhausa ili Alberta Speera? Max Weber ili Carl Schmitt? Josef Piłsudski ili Witold Gombrowicz? Viktor Orbán ili István Bibó koji je pisao o bijedi malih istočnoeuropskih državica?
    Dobro, ova rečenica ima par točkastih problema – počevši od nategnutosti uvrštavanja Heideggera u antinomiju i nisku u tom svojstvu kako ga Perišić daje (Heidegger sigurno nije klasa Orbana, Pilsudskog i münchenske pivnice), a dok definicijski kriterij uspostavlja kao emancipaciju od ornamenta, propušta imati na umu da je ''arhitektura Bauhausa'' također nastupila kao ornament par excellence (što reko Loos: '''ukrasili su se golim i neukrašenim'') – tj. da pitanje ''ornamenta'' nije u ovoj umjesto one stilizacijske estetike nego u metodi. Ali mimo toga, tekst je besprijekoran.
    Začudo, Sigmund Freud, Witold Gombrowicz, Hannah Arendt, István Bibó, Karl Kraus, Victor Klemperer, Dietrich Bonhoeffer, Fritz Lang i Franz Kafka živjeli su i radili u Srednjoj Europi. Spomenimo i Waltera Gropiusa koji je arhitektonskom kiču Helmera i Fellnera suprotstavio funkcionalnost i čistotu linija, Adolfa Loosa koji je tvrdio da je ornament zločin i Gustava Klimta čije su erotizirane slike užasnule Beč početkom dvadesetog stoljeća. No, velikima ih čini njihov genij, nipošto zamorno banalan i nevažan administrativni podatak o mjestu rođenja ili prebivalištu.
    Živio je u Srednjoj Europi i Thomas Bernhard koji je Austriju nazivao ''nekulturnom kanalizacijom čiji smrad se širi Europom''. Da je živio u nekoj drugoj državi reagirao bi identično jer je teško zamisliti časnog intelektualca koji se spram ''domovine'' i sličnih fantoma ne odnosi s prezirom. Ono najvrjednije što je – ponovimo: slučajno – nastalo u Srednjoj Europi vrijedno je upravo zato što je nebitno gdje je nastalo, vrijedno je samo po sebi, a ne po ovoj ili onoj geografskoj, ponajmanje nacionalnoj pripadnosti.
    Istinska kultura je svugdje, pa i u Srednjoj Europi, sposobnost da se uvriježeni mitovi, vrijednosti i tradicija dovode u pitanje, da se svetinje - raznorazne domovine i ostali podlošci od čipke iz obiteljskih vitrina, uopće ornamenti - izvrgnu ruglu i da se samozadovoljni malograđanski ološ raskrinkava u njegovoj emotivnoj, moralnoj i intelektualnoj bijedi. Kultura koja sebe ne preispituje, koja nije skandalozna - uopće i nije kultura. Takozvane ''nacionalne kulture'' nemaju tu sposobnost, štoviše, one uporno sebi u spomenar lijepe sličice svojih dosadnih velikana i njihovim nečitljivim epovima zlostavljaju djecu.

    I s političke strane gledano:
    Politička povijest Srednje Europe je – od Tridesetogodišnjeg rata do Holokausta – povijest stratišta i opsesivne mržnje prema demokraciji i individualnim pravima.
    Do 1918. Srednja Europa podijeljena je između antipatičnih i autoritarnih carstava: njemačkog, austrougarskog i ruskog. Između dva svjetska rata Austrija je klerikalna, potom i klerofašistička nakaza. Mađarskom je vladao autoritarni i antisemitski režim admirala Horthyja. Poljskom maršali i pukovnici koji su, pijani od nacionalizma, surovo proganjali sve manjine. Čehoslovačka je za tadašnja mjerila donekle demokratska, ali se ni u njoj etničke manjine nisu osjećale ugodno. Njemačka je žalosna priča o demokraciji uništenoj 1933. jer je jedna banda htjela od ''stranih utjecaja'' sačuvati neku glupost koju je nazivala ''nacionalnim identitetom'', a apstraktno slikarstvo i jazz proglasila ''degeneriranom'' umjetnošću, ''tuđom našem narodu i načinu života''. Zvuči poznato? Ili tradicionalno?
    Uspostavom Savezne Republike 1949. Njemačka postaje demokratska upravo zato što je odbacila srednjoeuropsku i prihvatila zapadnu političku tradiciju. Isto je 1955. učinila obnovljena Austrija. To su vrlo mlade i danas jedine neupitne demokracije u Srednjoj Europi. Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka bile su od 1945. do 1989. pod sovjetskom dominacijom, a danas njima dominiraju nedemokratski i provincijalni instinkti poput euroskepticizma, konzervativizma i nacionalizma. Demokracija se u njima rađa u mukama i još uvijek je neizvjesno hoće li je tamošnji sljedbenici srednjoeuropske političke tradicije ugušiti u kolijevci.
    @

- 09:50 - slušam (12) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

nedjelja, 15.01.2017.

Šublerska slijepa pjega

Doprle su tako i do mene vijesti kako su se neki mnogo hrvatski muškarci plus nešto pridruženih članica – na čelu im juriša Luka Popov, sekundira centarfor Bolković s Kuljišem kao zadnjim veznim, da mu drži leđa – jako uzjebali oko informacije da si je Helsinki za misicu izabrao stanovitu crnkinju. Ali pažnja, pažnja, ne tako pravocrtno glupo uzjebali kako bi se pomislilo: ne kao izraz rasizma, već kritike obrnutog rasizma političke korektnosti i pozitivne diskriminacije. Smeta im što je izabralo tu crnkinju – ali ne, ističu, nikako zato što je crnkinja, nego zato što nije komad. S obzirom da nije komad, znači da je izabrana upravo zato i samo zato što crnkinja (među samim dražesnim nordijkama, kojima je nordijska dražest onda i presudila – u tom vrlom novom progresivističkom svijetu). A natjecanje ipak ne bi trebalo biti ono za rasu.1

Nije to loša misao ovako u vakuumu gledano, no sva počiva na jednoj ulaznoj premisi: da izabrana uistinu nije komad na razini, definitivno i objektivno. Ali kako to znamo? Gdje nam je verifikacijska formula? A što ćemo s onom o ljepoti u oku promatrača (ili žirija, ako se tako kliče dati promatrač)? To je glupost, ustobočuju se mnogo hrvatski autoriteti decidirano: žao nam je, kriteriji o tome tko je lijep, a tko nije, ipak su jasni i objektivni, a ova crnkinja objektivno nije.

Odlično. Zašto odmah ne aplicirati kriterij dosljedno za sve?2

Prvo što upada u oči dok upada u uši je da naši autoriteti objektivne tjelesne estetike, naši mnogo hrvatski muškarci koji su korifeji ove fertutme, sami dosta tragično prolaze po istom tom kriteriju objektivnosti, s odricanjem mjerodavnosti varijantnom oku promatrača (jedino se za pridružene članice, koje su zapele biti tu one-of-the-guys, može reći da su nešto zgodniji momci).

Najdublja istina situacije: postoji nešto gotovo opsceno u slušanju kako o tome je li sporna crnkinja dovoljno venera ili nije dovoljno venera, popuju likovi koji su – objektivno rečeno, kad smo već prihvatili vladavinu objektivnosti – anti-apoloni, redom oličenja zavade s estetikom; lični opisi im – kad se već ne stidimo i ne libimo biti bespoštedni u objektivnom ocjenjivanju – mahom u vidu drloga, razvaljeni, limesi im konvergiraju u karikature.

Ima nešto duboko nakaradno i izvitopereno, sve do pucanja u smijeh, u slušanju kako monumentalne zaključke iz ocjene da pobjednica nije dovoljno komad – uz trijumfalno pretresanje svake nepravilne crte lica, suviška nosa ili krivoće nogu – izvlače majstori koji bi, upravo tamo gdje bi se bodovale samo objektivne tjelesne crte i krivulje, mogli samo sanjati da im ikad i za milijun godina dâ jedna takva, koja im je evo, dok su hrabri u okrilju krda, a i tako daleko od opasnosti da im dâ, nedovoljno komad sve do priglupog cereka.3



  1. Problematičnost ovog kolektivnog zgražanja nad pobjedom dotičnice ima više razina. Počnimo od prve, koja se tiče pitanja istinitosti proklamirane firme pod kojom ljude smeta što je pobijedila. Ne, kažu, što je crnkinja, nego što je ružna crnkinja; ne što je te i te boje kože, odnosno imigrantskog porijekla, nego što je nedostatno lijepa za biti misicom. Da je proklamirano upitne vjerodostojnosti, očituje se svako malo, kad kroz fasadu tobožnje tek kritike obrnutog rasizma probiju ovakva mjesta (na koja onda nitko, ama baš nitko od okupljenih, ne uloži prigovor):
    – Dario Lukić Nema to veze ako je ženska ružna nije lipa .A da su stavili orangutanku pa da je nisu izabrali bili se pobunila udruga za zaštitu svega i svačeg skupa sa Vesnon i Pupyen 
    – Mil Sneler Pre neandretalsko celo
    – Dom Morgan Tako je. A aboridzinska faca je kulturni artefakt nordijskih naroda. LOL
    – Ivica Petrović Možda je izbor bio kompleksniji' Možda su bodovali i trčanje na 100 metara s preponama?
    – Ozren Podnar: Zrinka, hoces reci da doticna, meni nelijepa dama, predstavlja finski, nordijski i europski model ljepote? Da vecina Finaca dozivljava estetsku ugodu promatrajuci je? Bullshit! :) Ja sam radikalno protiv "pozitivne diskriminacije". Upravo obrnuto: dotepenci moraju sredini u koju dolaze pruziti puno vise dobrobiti nego domoroci da bi bili prihvaceni kao ravnopravni gradjani, umjesto da domoroci dotepencima daju povlastice - pa makar i u obliku krivotvorene titule toboznje miss Helsinkija. Ovo je cisti travesty od izbora i Odinin sotirit - sekcija Helsinki trebali bi se pobuniti.
    – Ozren Podnar Da je taj izbor bitan, isplatilo bi se uloziti u nove. No bolje je uloziti energiju na zastiti Europe od uljeza i na uklanjanju vec pristiglih ilegalaca.

    Ono što imamo na prvoj razini je, dakle, određeni raskorak između službene pobude protesta (po kojoj nije do boje, porijekla niti do toga što nije pobijedio određeni tip ljepote, matični bljedoliki nordijski, nego jedino do individualne estetske razine primjerka), te neslužbene, koja se razotkriva u ovakvim izbojima (u kojoj najednom počinje postajati ipak bitan tip ljepote i njegovo porijeklo). Tribine su imale duplo dno.
    Pri čemu, treba istaći, nije samo do nekih rubnih komentatora, nego i do samih domaćina tribina protesta, hvatanih u kontradikciji.
    1) Popov kada je u modusu službene varijante:
    – Luka Popov Robert Slunjski, nije problem što je izabrana crna osoba, već što je očito da je to bio jedini razlog zbog kojeg je izabrana
    2) A onda Popov u modusu neslužbene varijante:
    – Luka Popov Hrvoje Prpic, a tko ce obraniti tu sekularnost i religijsku neutralnost Europe od npr. radikalnog islamizma? Cmizdravci kojima je najveci strah u životu da im netko ne povrijedi osjećaje ili da ne pomisli da su netolerantni? Europljani koji se srame svoje nacije, rase, kulture i povijesti do te mjere da se više ne usude izabrati europljanku za missicu?
    – Luka Popov Ivan Crnkovic, ima veze. Jer ako se do te mjere sramimo i preziremo svoju naciju, rasu, kulturu i povijest da se ne usudimo niti izabrati europljanku za missicu, kako onda ocekivati da cemo se obraniti od islamske invazije? Jedini da ih utopimo u rijeci suza od povrijeđenih osjećaja
    1) Bolković u modusu službene varijante:
    – Romano Bolković Robert, eto kako grijesis! Gdje pise da biraju Miss Nordije? Upravo TO sam ospirio. Rasne karakteristike. Naprosto je ruznija od obe pratilje ma kakav tip rase etc. utjelovljavale.
    2) A zatim Bolković u modusu neslužbene varijante, kad na isticanje Zrinke Pavlić kako je ljepota kulturalno uvjetovan koncept (s razlikovanjem ''maltene od kvarta do kvarta, kamoli u različitim kulturama''), reternira u podnarovskoj maniri, po kojoj je relevantno da na natjecanju u Finskoj bude mjerodavan baš finski tip ljepote, a odudaranje od kojega je automatski dokaz za nešto. (Bez obzira što je malo gore s indignacijom odbijao pomisao da bi se radilo o ma kakvoj tipskoj kategoriji.)
    – Romano Bolković Naravno. U Finskoj je, pretpostavljam, također s vremenom stvoren neki arhetip. Ovaj izbor nesumnjivo od njega odudara. Postoji razlog. Occamova britva nam kaže koji. Politkorektnost. Crnkinja, nelijepa cak u Ugandi ili Keniji, dobila je prednost pred ljepsim djevojkama jer je crnkinja. To je evidentno prima vista.

    No, mene zapravo ne interesira primarno ta razina. Puno mi je zanimljivije raspravljati s argumentom kao takvim, neovisno o onome tko ga zastupa, vidjeti što se događa ako pretpostavim – benefit of the doubt – slučaj u kojem savršeno nikakvog odstupanja između službene fasade i neslužbenih izboja nema. Bi li tada bilo sve u redu s iznesenom primjedbom o obrnutom rasizmu i kolektivnom zgražanju koje se tim povodom nadiglo?@

  2. Ako dovedemo u pitanje istinitost nominalne proklamacije o tek osudi obrnutog rasizma, radi li se automatski o dovođenju u pitanje tvrdnje o djevojčinoj ljepoti? Odnosno, sporenju ili zastupanju viđenja po kojem se ne radi o lijepoj gospođici? Ne. Radi se jedino o dovođenju u pitanje tvrdnje da je ovima zbilja nevažno što crnkinja/imigrantkinja. Ona i dalje može biti nelijepa, što se mene tiče.
    Tu uskače druga razina problematičnosti: jesu li kriteriji ljepote stvarno potpuno univerzalni i objektivni? Ta razina iz Zrinkine primjedbe. ''Možda je, zbog raznolikijeg sastava žirija, u njemu i prevladalo neko drugačije shvaćanje ljepote.'' Možemo li biti sigurni da nije? Prilažem sliku sa zadnjih pet miss Helsinkija: reći ću samo da recimo mom osobnom oku zadnja misica nije i zadnja po ljepoti među njima. Možda žiri ima svoj vlastiti ukus, koji nam se može činiti neobičan, ali nije nužno na bazi boje kože? Ili kvragu, možda se i radi o nekoj namještaljci, ali opet ne na bazi boje kože u ime političke korektnosti, nego su joj, otkud znam, roditelji bogati pa joj kupili titulu, ili je znala ključnu osobu, možda je nekome ljubavnica, i sl.
    No, pažnja sad: mene zapravo ne interesira primarno niti ta razina. Niti njom se ne bavim u postu. Jer puno mi je zanimljivije pretpostaviti benefit of the doubt čak i na toj točki, uzeti mogućnost u kojoj je čak i tako, da su kriteriji ljepote uistinu potpuno objektivni i definirani (ispravnije bi bilo reći da namjerno u to pitanje ne ulazim, moj ga post programatski odbija tretirati), zato što me više zanima pitanje: pod pretpostavkom da se stvarno radilo o pobjedi te crnkinje na osnovi čisto njene boje kože, jer je bila jedina crnkinja među kandidiranima, bi li i tada bilo sve u redu s nastalim tribinama kolektivnog zgražanja od strane naših mnogo hrvatskih muškaraca i pridruženih članica?@

  3. Ali možda ćemo reći da onome tko istupa tek kao znalac koji gleda hladno sa strane, iz trećeg lica, bez apetita i pretenzija za uključivanjem u prvom licu, kao da svojim šublerom mjeri objektivne proporcije i krivulje vaze ili auta, nije niti potrebna legitimacija vlastitim licem da bi smio pljuvati tuđa? Na nesreću po naše velike estetike i znalce, u igri spolova i dalje vrijedi da samo akter i donekle svjedok imaju nekog smisla i profita, a biti estetikom i znalcem sa šublerom je kurac od ovce.
    Treća razina problematičnosti: sam institut izbora za miss i natjecanja ljepote kao takav.
    Ali niti time se ne bavim; nije moja tema danas.
    Istina je da se te djevojke prijavljuju ciljano za evaluaciju vlastitog izgleda, i to od strane žirija koji ne mora sam se dičiti boljim izgledom za obaviti odmjeravanje. Sve ja to uvažavam i s time operiram. I čak s premisom o potpunoj objektivnosti kriterija te evaluacije. Ne ulazeći u sve to, za ne skretati u bočne polemičke rukavce. I čak s premisom da je ova gospođica izabrana isključivo zbog svoje boje kože. Jer ono što me zanima je problematičnost ovakvih tribina zgražanja čak i pri svim tim premisama prihvaćenima, modalno izvodeći dalje kao da stoje.
    I tek sad stižemo do četvrte razine problematičnosti, koja je ono jedino čime se ja tu bavim.
    Jer jedno je participirati u žiriju koji jednu nagradi titulom i još njih par utješnim nagradama, a ostale naprosto ne nagradi, a nešto je sasvim drugo okomiti se kolektivnim otrovnim gnjevom i porugom na konto nezadovoljstva razinom estetskih performansi tijela izabrane. Ma što mislili o prosto držanju dupišta u žiriju, dok defilirajuće curice mjeriš šublerom (to je, tako, jalovo i možda malo analno, ali još ne zahtijeva legitimaciju estetikom vlastitog lica i fizionomije), taj šubler trebat će drugačije – i puno teže – pravdati kad prijeđe u fazu razvlačenja crijeva nekoj kandidatkinji, poruge svakoj krivoj crti lica i puno tupog cereka i ružnih riječi na taj račun, a u svrhu nezdravog pražnjenja nekih vlastitih ideoloških fiksacija. Tada je šubler prešao i u fazu u kojoj će ga se pitati za legitimaciju vlastitim estetskim kvalitetama. Ona se izložila poruzi prijavom za natjecanje, ali i svaki se nadmeni šubler izložio – odlukom da konzumira svoj cerek.
    Kakvom si koncesijom otkupio pravo tu na grmljenje i porugu? Jesi li ti sami apolon ili venera koji su se spustili na zemlju?
    Evo jedan komentar karakteristični, Vedrane Pribičević: Ima dobro telo. Ali faca je kramp. Mozda je to sucima fora. Druge su kirurski izbrusene.
    Dakle, kakva je to venera Vedrana Pribičević da si dozvoli komentirati kako je faca ove misice ''kramp''? Ne razabiremo li određenu perverziju i nakaradu ugrađenu u taj čin, također i komediju – ali u žanru groteske? Da tu ima nešto što nije okej?
    Kakav je to apolon Denis Kuljiš da o predmetnoj misici govori kako izgleda kao bob rock? Kako on izgleda – ima li koga da mu pruži ogledalo?
    Luka Popov? Puca po šavovima od napuhanosti glupošću i slatkišima.
    Zajeb je u tome što je dovoljno samo primijeniti isti ključ fizičke normativnosti, na osnovu kojega si daju za pravo uzdizati glas na račun finske misice, pa da isti ti likovi i likinje budu ugledani kao big time luzeri upravo tog ključa. Radi se o natprosječno neuglednim osobama tamo gdje se mjeri prema ideji objektivne tjelesne ljepote. Što ih tjera da se laćaju mača od kojega sami prvi stradavaju?
    Kakvi su to, dakle, apoloni i venere svi ti ljudi koji su se sjatili grleno i iz sve duše ismijavati fizičke karakteristike ove cure?
    I zašto ih je tako pogodilo? Tako ih jako boli nepravda učinjena pratiljama i četvrtoj lokalnog izbora za miss na drugom kraju Europe? Upada u oči da odvratnost upotrijebljenih kvalifikacija, kao i samog kolektivnog postupka zgražavanja, daleko nadmašuje magnitudu prvotne nepravde – možda ne za prvu pratilju, ali za Luku Popova ili Vedranu Pribičević u svakom slučaju. Koriste to kao alibi za ideološku agendu – gdje prvo imaju svoje dalekosežne zaključke, a onda nađu nešto iz čega ih izvode, tipa nekog dalekog lokalis izbora za miss – što čitavu slijepu pjegu za cinizam i grotesku geste koju vrše čini samo još odvratnijom.
    Eto razine koja mene tu primarno zanima.@


- 21:29 - slušam (6) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se