pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 18.07.2017.

AKO BUDE POTREBNO...

Pogledaj onaj dim, Vaso, zašto šutiš?
Nisam, zaboga, petunija, ali nigdje kiše!
M'da, neće nama oprljiti turove,
Daleko smo od Splita.

U redu, Vaso, stotine su to kilometara, priznajem,
Ali mi smo sada odgovorni i čemu otezati?
Crni dim obično ostavi zgarište.
Sve je već spaljeno, Žrnovnica i Kila.

Ako bude potrebno, poduzet ćemo nešto.
Bojim se za tebe, za mene je svejedno.
Plameni jezici su opasni kad krenu,
A mi smo sada na potezu (i tako prokleto bez ideje).

Mnogi će večeras kukati nad domom progutanim vatrom
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama.
Ne tresi se, Vaso, to su samo živci
I oni slute katastrofu.

Kažem ti, život je znao biti i jednostavniji
Nijedne jedine kapi, sad će početi urnebes.
Stavi cvikere, gle i novinari nam dolaze
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi.

Dakako, izvalit ću im nešto samo da ih se riješim
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati.

(Slavko Mihalić)

- 11:14 - slušam (3) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

četvrtak, 06.07.2017.

Mizokina alijansa

Netko sam s mnogo naklonosti za prostote: neobično su mi dragi vulgarni izrazi i volim se njima koristiti, smatram to izvanrednim običajem.

U redu, ispravljam se: ne baš stvarno izvanrednim. Više znakom neke elementarne kulture. Nije to specijalno postignuće, to je tek minimum minimuma dobrog jezičnog odgoja.

Ako ikako mogu, prvo ću kresnuti, pa tek ukoliko vidim da ne mogu nešto reći psovkom ili prostotom – tražit ću od nevolje zamjensku riječ, drugačiji izraz, lošije odgojen.

Ona česta popovanja na koja se može naići, koja takvom leksiku izriču prijekor – ''jao, pa nije lijepo psovati'' i bla-bla – te nalaze svojom svetom prosvjetnom misijom zamjeriti prost rječnik, kao da smo u nižim razredima osnovne (i valjda bi samom Henryju Milleru sve romane crvenom kemijskom iskrižala), smatram simptomom neotesanosti, prijesnosti, određene ograničenosti. Ne mogu naći drugu ispriku za to. Onaj koga uhvatim u tako nečemu, teško će mi se izvući – jer to je jak negativan lakmus: da se radi o nekultiviranom prostaku.

Može li biti čega vulgarnijeg od frktanja finim nosićem nad vulgarnim rječnikom?

Kolika je odgojenost neke riječi određuje njena upotreba. Kao što je jedan jednom natuknuo – parafrazirat ću – čak i riječ ''ruža'' bit će lošeg mirisa u ustima milostivog ljepoduha koji se rasplinjava u pretencioznim uzvišenostima, a riječ ''govno'' najučtivija služi li se njome disciplina s argumentima. Ali gle, među milostivima gazduje tupa doslovnost! Ako tko upotrebljava uzvišene riječi – plemenit je, ako krepke – jak je, ako proste – prost je. (Odat ću vam tajnu: ono što se zapravo broji je stupanj imenovanja stvari pravim imenom, kontra okružujuće magle ubleha i cinizama.)

O tome je, uostalom, blistavo pisao i Predrag Krstić: Sâm bih rekao da ružnoću ružnih reči diktira psovački kontekst u koji se stavljaju, a da nije slučaj obrnuto, da dakle ne postoje ružne reči unapred, da ne postoji nijedna posebna, samostalna ružna reč, a da to svakako nisu one koje imaju genitalne reference, ali da postoje slučajevi u kojima one zvuče ružno, izgovorene su na ružan način, grade ružne sklopove. Kao i da, uostalom, lepo i ružno, naročito (pod)razumevane na taj jedva švercovano moralistički, odnosno cenzorski način, uopšte nisu jedino po čemu valja meriti uspešnost izgovorenog ili napisanog.

Pišem ovo usmjereno: zato što su me se duboko dojmile rasprave koje su popratile supetarski verbalni delikt na Janicu Kostelić – i smatram da njihova malo podrobnija analiza ima širu, univerzalniju probojnost i primjenjivost.

Prije svega, došao mi bio pun kurac te dosta široke fronte anihiliranja fraze "puši kurac". Kao nekome tko rado kreše i kome onda i taj izraz komforno spada u rječnik, tko ga je tisuću puta potegao i tko je, tako uopće ne živeći u Belgiji, gdje toga nema, tisuću puta čuo i da ga drugi govore (meni ili trećim osobama), i tko općenito čistunske packe zbog kresanja prepoznaje kao potvrdan dokaz mediokritetstva, sigurno da će mi bilo kakva preciozna gesta nadvijanja svisoka nad puši-kurac, sa snebivanjem i prodikovanjem kako to nije lijepo, da to ne treba, itd., biti urnebesno smiješna i za zakolutati očima, onako kao kad se pada od smijeha na prizor kakve ''fine milostive''.1 Ali pomalo će mi, priznajem, ići i na kurac – ne tjerajući me samo na smijeh nego mi i dižući živac. Zato što zapravo nije to ostajalo na pukoj sablažnjenosti ili nesviđanju ili estetskoj antipatiji prema pojmu. Kažem baš fronte anihiliranja zato što se radilo o doslovno ambiciji koja bi htjela podrazumijevati puši-kurac kao nedozvoljenu riječ – jer da, kao biva, imanentno rodno-diskriminatornu (što je onda zabranjeno i zakonom).

Ovakve izjave: Puuuuši kurac! Koja bijeda. Argument da bi žene takve uvrede trebale moći otrpjeti ili tolerirati ,jer se bave javnim poslom, jer su političarke, stvarno su čudne. (I.S.)

Postoji presedan slučaja Oberschlick protiv Austrije, po presudi Europskog suda za ljudska prava koja je educirala ignorante o tome da se – ponovit ću sad to – sloboda izražavanja garantirana člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ne odnosi samo na informacije i ideje koje će nekome goditi ili neće biti uvredljive, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju, uznemiravaju. Drugo, političar koji istupa u službenom svojstvu prihvaćanjem takve funkcije prihvaća i obavezu rastezljivije granice dopuštene kritike. Treće, da su austrijski regionalni i prizivni sud postupili kao zadnji bedaci kad su, dekontekstualizacijskom fiksacijom na izraz kao izraz, jednu uvredljivu riječ išli smatrati automatski kažnjivom po sebi, kao da bi sama upotreba uvrede dostajala da opravda osudu.

Postoji iznimka u legitimitetu informacija i ideja koje vrijeđaju: to su slučajevi pokriveni institutom govora mržnje, koji kao kazneno djelo tretira pozive na mržnju i progon ili omalovažavajući govor o nekome (kao o nižoj vrsti) zbog same pripadnosti jednoj od taksativno navedenih odrednica kolektivnog identiteta. (Prema hrvatskom zakonu: rasa, etnicitet, nacionalnost, boja kože, porijeklo, vjeroispovijest, spol, rod, seksualna orijentacija, invaliditet.)

Izvucimo konkluziju: stav koji smatra da žene apriori ne smiju biti izvrgnute naputku puši-kurac, stav je koji taj izraz, dakle, ne uzima tek kao psovku ili uvredu (što je potencijalno legitimno – te će i sam ESLJP braniti neproizlaženje kažnjivosti iz same činjenice upućivanja psovke ili uvrede), već ga podrazumijeva kao govor mržnje po spolnoj osnovi. Kad se ženi kaže puši-kurac, automatski se radi – tako to shvaćaju – o mrzilačkom napadu na nju zbog same pripadnosti ženskom spolu.

Sljedeći korak je, op-op, pravo pa navođenje čl. 8. Zakona o ravnopravnosti spolova – koji definira spolno uznemiravanje (formulacijama o neželjenom ponašanju uvjetovanom spolom osobe, odnosno spolne naravi) i kvalificira ga kao kažnjivu diskriminaciju – e da bi se reklo: aha, evo zakonske osnove za strpati huligane u ćuzu, ko kaže da je nema! Ako ih pitaš a gdje su u događaju našli uznemiravanje uvjetovano spolom – odgovor je spreman: no, pa vikali su joj puši-kurac. To je njima krunski dokaz i to im je ulazna premisa, koju ne problematiziraju: puši-kurac kao automatski spolno uznemiravanje ergo rodna diskriminacija.

Kad netko nekome viče 'puši kurac' to je napad na osnovi spola. (K.V.)
Fraza puši kurac je eklatantan primjer spolnog uznemiravanja. (V.K.)
riječi 'puši kurac!' su imperativ koji nema veze sa nikakvim, osim vulgarnim seksističkim kontekstom. (K.G.)
prostote koje mnogima zvuče kao otvoreni poziv na silovanje. Nema to veze s političkim poslom,puši k... nije dio političke borbe nigdje drugdje osim kod nas. (N.M.)
Itd.

Ispuštena, kompletno preskočena dimenzija, koju se pretvorilo u ulazni aksiom, je za početak pretpostavljanje čitavog prizora kao seksističkog. Neke među feministima je valjda zbunila činjenica da navijačke skupine trajno i esencijalno obilježava čoporativni mačizam i prateća mizoginija. No, rodno-diskriminatorni karakter ovog konkretnog nasrtaja neće proizlaziti iz samog tog načelnog, generičkog mačizma. Jer to su dva različita pojma. Da, da, načelna mizoginija prisutna je bila i na trajektu (kao što uvijek jest gdje se okupi neki broj navijača) – ali ta načelna mizoginija još nije isto što i rodna osnova napada na Kostelić. Morala bi biti presudna, definirajuća značajka postupka, a ne tek prisutna negdje u zraku. Teorija glasi da su je napali jer im eto smeta da žena bude u posjedu političke moći koja ih se nešto tiče. Teorija se, međutim, ne temelji na nikakvom činjeničnom potkrijepljenju i uopće ničemu izvan apriorne doslovnosti izjednačavanja načelne spoznaje o mizoginom mačizmu u navijačkom zraku s kondenziranošću do definirajuće značajke. Nasuprot čemu stoji živa sila tvrdih činjenica koje govore o tome da eskalirajući val prijestupničkih delikata nad određenim profilom sportskih djelatnika nadilazi puku mizoginu ugroženost. Na Braču su se dogodila dva povezana slučaja kojima je evidentno motivacija u istome – hoćemo li onda reći, ako je osnova napada zajednička, a Kostelić je napadnuta kao žena, da je i Mamić napadnut kao muškarac, zbog toga što muškarac? Ili su možda i Mamića u more bacili potaknuti generalnom navijačkom mizoginijom? Jesu li i one famozne orjunaške baklje na EP-u, prekinuvši utakmicu, bacili iz mizoginije, imajući na umu samo Janicu i nepodnošljivost im ideje da neka žena bude na nekoj javnoj funkciji? Kano klisurina se koči činjenica da je frontalno isturena riječ upućivana gospoji Kostelić bilo skandiranje "Zakon o sportu", zatim i "Jebo te Mamić", ne ostavljajući ni tračka sumnje kako na dnu svega stoje političke frustracije, usmjerene na krivi način iz krivih pobuda kontra Kostelić-političarke, a ne na krivi način iz krivih pobuda kontra Janice-žene. Čak ni među navijačkim skupinama nije sve objašnjivo mizoginijom. (I kod mene je recimo trajno i esencijalno prisutna netrpeljivost prema nogometu, stadionima i navijačkim skupinama, pa svejedno neće baš sve što činim i kako se ponašam u životu, pa ni od onoga vezanog uz nogomet, biti objašnjivo mojom mizonogometijom.)

Ali čak i kad bih prihvatio rodnu osnovu napada – ne znam, preko nekih drugih prisutnih elemenata, u slučaju iskrsnuća kakvih novih dokaza – i dalje bih s gnušanjem odbijao ovu njihovu gotovu premisu da se radilo o seksističkom napadu već na osnovu upotrebe idioma puši-kurac.

Premisa se sidri u genealoškoj predodžbi – o ishodišnom, etimonskom značenju fraze. Mizoginija je u tom etimonu ugrađena, zato što se poniženje asocira uz radnju pušenja, a svoju poziciju govornika, onoga koji ponižava, onoga dakle tko nastupa iz pozicije moći, uz posjed falusa. Em se zna 'ko ima kurac! Muški spol impliciran je kao nositelj moći i pozitivne vrijednosne oznake. Žena ili drugi muškarac kojem se naredi da puši impliciran je kao ponižen stavljenošću u demaskuliniziran položaj – s druge strane posjedništva kurca kojeg se puši.

Rijetko kad se ne slažem s Dežulovićem, no u tekstu koji je napisao o ovom slučaju u nečemu nisam. Ne u globalu onoga što tekst poručuje (jer tu ističe političku dimenziju čitavog prizora umjesto seksističke kao onu koja mu određuje smisao – nisam ni mislio da će me on razočarati), ali na jednom epizodnom mjestu kaže kako se puši-kurac "jednostavno ne govori nijednoj ženi". Ne dovodeći u pitanje upućivanje izraza kao takvo, nego samo kome ga je okej upućivati. Pa prema spolnom kriteriju, uz podrazumijevanje određenih rodnih razlika: "tako nešto govori se sebi ravnim psovačima i huliganima, recimo meni". Jer valjda je samo na muškarcima da budu psovači i huligani, a na ženama da se prenemažu kao nježne, suptilne pahuljice. Izvinio se pritom feministicama – dobro je prokljuvio da će trebati, jer to mu je malo u kurcu gesta upravo s feminističke strane gledano. Složit ću se sa svojom drugaricom Dijanom, lingvisticom i femnisticom, koja mu je tu gestu unaprijed poslala u kurac: mirno mogu – tako reče Dijana koji dan prije – svima koji misle da se ''puši kurac'' ne smije reć ženi poručit da mi ga popuše.

Stvar je s etimologijom što njen prvi postulat glasi da riječi, izrazi i pojmovi mogu mijenjati oblik i značenje. To što je mizogini sadržaj uistinu činio svo značenje zamišljenog iskona pojma ne garantira da će predstavljati i značenje svake druge upotrebe koja se u međuvremenu dogodila.

Primjerice, ljubavnica ljubavniku može na neko njegovo zadirkivanje odbrusiti puši-kurac nakon čega oboje provaljuju u smijeh. Značenje njene verbalne geste evidentno ne biva određeno time što bi izraz po sebi semantički bio, u svom etimonu, nego načinom na koji je ona taj izraz upotrijebila. Značenje ne postoji kao konstantno i univerzalno; štoviše, ono uopće ne postoji van pojedine upotrebe, naučio nas je Wittgenstein. Pojedino značenje nastaje tek svaki puta iznova, kroz način na koji se neki izraz u toj konkretnoj upotrebi uzima u usta.

Moglo bi se naći sijaset primjera resemantizirane upotrebe. Navest ću još samo jedan odličan na koji je podsjetila Dijana: PK može doslovno značit 'hvala' ako je u tom kontekstu, npr. 'ja plaćam ovu rundu. / ma daj, ti si i prošlu. / e ali već sam platila. / PK, ja ću onda sljedeću' – znači najvažniji je kontekst. (...) Janicu su napali i psovali, nisu joj nudili seks.

Čopor s trajekta sigurno nije izraz koristio u duhu toplog zezanja kao naša ljubavnica sa svojim ljubavnikom ili oblika zahvaljivanja kao frendovi s kave, nego upravo kao polugu poniženja, tj. u duhu u kojem je izvorno i zamišljen. Ipak, sve mijenja činjenica da u datoj jezičnoj upotrebi osnova poniženja (odnosno, ambicije ka izazivanju poniženosti napadnute osobe) nije rodna. Već politička. Nešto što je u etimološkom iskonu počelo kao rodno obilježeno poniženje u međuvremenu je resemantizirano u široko korištenu polugu ponižavanja, opće konotiranu, koju se tu onda primijenilo da bi se nekoga ponizilo ne na rodnoj već na političkoj osnovi (ne Janicu-ženu, nego Kostelić kao formu zlotvora – sasvim malog zlotvora, ali zlotvora – participacijom u zlotvorskom gangu, u svojstvu člana politike koja legitimira i facilitira sportsku mafiju).

Tu se javlja kontraargument koji za dokazni materijal nudi odsustvo izvikivanja liži-pičku. U pitanju je loša logika: da se kao opća poluga ponižavanja ustalilo baš puši-kurac, a ne liži-pičku, posljedica je i dokaz prvotnog iskrsavanja u uistinu mizoginim i diskriminatornim prilikama – samo što se poricanje spolne osnove povika ni ne događa kroz poricanje mizoginog karaktera etimona uzrečice. Već kroz poricanje semantičke svenadležnosti etimona na vijeke vjekova amen. Kad ljubavnica ljubavniku odbrusi puši-kurac pa provale u smijeh – prvobitna mizogina konotacija je doduše prisutna, jer nošena u samom izrazu, ali nije dominantno određujuća: tu više ne determinira ona značenje, determinira ga način jezične upotrebe, zato se nitko i ne vrijeđa nego provaljuju u smijeh. Odsustvo izricanja liži-pičku pandana ne proturječi tome, ne dokazuje odsustvo transformacije značenja. I kad frendovi s kave koriste puši-kurac kao protestirajuće 'hvala' – to što se nisu poslužili liži-pičku pandanom neće dokazivati da se ne radi o transformiranoj semantici puši-kurca.

Teza o spolnoj uvjetovanosti i rodno diskriminatornom karakteru temelji se na esencijalističkom postavljanju, koje bi takav karakter za svaku pojedinu jezičnu upotrebu htjelo izvoditi iz same etimonske imanencije pojma, kao da bi značenje nekako uvijek proizlazilo iz izraza per se, same te dvije riječi "puši" i "kurac" u njihovom simboličkom fiksiranju rodnih odnosa moći. Ali jezik tako ne funkcionira. Fokus na fakt da u izrazu per se jest prisutna prvobitna mizogina konotacija, koja operira kao poluga ponižavanja, bio bi jako produktivan u službi neki fundamentalnih kulturalnih studija, s analiziranjem, po svim postmodernističkim aparatima od Foucaulta do Derride, kako je to mučki i diskriminativno da se ponižavanje evo asocira baš uz vršenje felacija, a moć koja ponižava uz izvađeni falus. Ali protezanje toga u esencijalizam predestiniranosti označiteljem – koji bi htio da sve puši-kurac ruže od početka do kraja vremena jednako smrde zato što se sve isto pišu, koji više ne dozvoljava da se igdje i ikome kaže puši-kurac, a da to ne bude seksistička semantika – moguće je jedino tamo do kuda još nije stigla vijest kako je esencijalizam odavno pokojan. (Načeo ga već de Saussureov strukturalizam, a konačno odriješio svih muka kasni Wittgenstein. Dobro, samo ga je našao već mrtvog pa pokopao – nešto kao Nietzsche gospoda boga – pa za njim i spomenuti klasični poststrukturalisti.)

Svoju naklonost za psovke i prostote ispovijedao sam da bih oslovio apsurdnost svijeta u kakvom bismo legitimitet korištenja svake moguće psovke ili prostog idioma stavljali u uvjetovanost ishodišnim značenjem, o kojem bismo uvijek bili obavezni voditi računa. To bi skroz-naskroz onemogućilo korištenje jezičnog blaga našeg leksika prostota i psovki, učinilo ga potpuno neupotrebljivim i izbilo mu sav smisao i svo upotrebno bogatstvo iz njega. Namjerno sam gore anihiliranje fraze "puši kurac" okružio frazama da mi tog anihiliranja "došao pun kurac" ili da mi "ide na kurac" (a bilo je tu i da je nešto "u kurcu" i da netko nekoga šalje "u kurac", moglo bi se tako do prekosutra). Stvarno, što bismo dobili kad bi išli inzistirati na semantičkom etimonu tih fraza? Koji kurac (ha!) bi imalo značiti svojstvo "punoće" muškog spolnog organa, što god se pod time mislilo, u značenju da mi je nečega dosta? Ili vertikalno postavljanje na muško spolovilo u značenju dignutosti mi (ne njega nego) živca? Ili kako se to bude unutra u udu? I opet je imala i Dijana primjer: to bi bilo ko da sličan frazem 'boli me kurac' tumačite tako da znači da govornik ima tegobe u reproduktivnom sustavu, odnosno – ajmo malo poekstremnit čitavu situaciju – ispada da, ako nemam dotični organ, ne smijem reć ni 'boli me kurac' (naravno, u značenju 'nije me briga'; u kojem imamo još i promjenu iz pozitivnog u negativno u ovom 'boli me' [od izvornog 'ne boli me' u značenju 'ne brine me']). Osim ovakvih nemuštosti, drugo do čega bismo stizali su potpuno sumanute stvari – neostvarive ili već suviše gadne (slanje u 3 pičke materine, anyone, i zašto zaboga tri, kako TRI?). Bi li nas to trebalo spriječiti da ih danas s guštom koristimo resemantizirane, u okviru postojećeg vokabulara prostota?

Zahtijevati da se korištenje legitimira suvislim ili politički korektnim etimonom bila bi jedna preskriptivistička, cenzorska gesta spram jezika – što je već samom takvom ulogom duboko pogrešno. Jezik je živ i treba da živi, ne postoji nijedan opravdan moment preskriptivizma koji bi htio docirati da nije okej neka odozdo prorasla konvencija izražavanja. Preskriptivizam je uvijek svinjarija. Pišem ovo, elem, zato što su teška svinjarija i sva nastojanja da se izraz puši-kurac delegitimira i ocrni kao nešto univerzalno mizogino i seksistički, ružno, loše, nepohvalno... Neću uopće imati problem da se seksizam utvrdi i imenuje tamo gdje sama pojedina upotreba jest seksistička i diskriminatorna. Ali proglašavati takvom uopće svaku upotrebu izraza, univerzalno, izrazom samim, gdje bi diskriminatorni seksizam kobajagi proizlazio esencijalistički iz pojma po sebi – ne, bome, to je svinjarija najvećeg ranga, s time ću zaratiti, oko toga ću se ukopati u rov. Ukazuje to i na određene probleme sa sluhom: treba biti gluh kao top za jezik. Netko tko ga ne gotivi u stanovitom segmentu i htio bi ga malo srezati. Tko, napokon, uopće ne govori iz pozicije osluškivanja jezika, već iz neke svoje apriorne, vanjezične agende (npr. specijaliziranosti za traženje mizoginije svugdje i u svemu).

Zabavno je bilo promatrati i kako se nalazimo na presjecištu na kojem se sretno skompavaju, u pravom pravcatom savezništvu, do jučer valjda nezamislivom, lijevi high-brow agelastički feminizam i buržujski liberalizam, koji je high-brow po definiciji, tako podosta poput svrake, svojim odnosom kompradorskog, snobovskog validiranja buržujskih elita i sjaja figurirajuće elitnosti.

Potonjem revnost ustajanja za intaktnost ženskih ušiju dođe kao smokvin list za to da bi bolje smio u snotty stilu raspredati o luzerima i nikogovićima koji se nabacuju blatom po ostvarenim individuama zato što su ostvarene, o napadu na Kostelić jer je toliko puta šampionka koliko oni ne znaju brojati, zato jer je jedna od najtalentiranijih osoba u svom poslu na svijetu, zato jer je samozatajno trenirala i radila na spremnosti, fokusu, na izvrsnosti, a to je njima glupo, i sl. Indignirana principijelnost u osudi divljačkog napada (na, naravno, Janicu kao ženu i šampionku, što drugo), s naglaskom na izvikivanje puši-kurac, biva tu napadno dekontekstualizacijska: jedino što treba u slučaju vidjeti – podcikuju, uz silan utrošak zgražanja zbog toga što toliki za to nasilje idu nalaziti razumijevanje – je da je na trajektu jedna žena izvrgnuta nasilju. Ako se tako odvratno prostački moglo – krešte dalje – puši-kurac skandirati jednoj izvanrednoj sportašici (uz dodatno značajno podizanje prsta: zapamtite, posebno je tu važno da je Janica izvanredna, ali baš izvanredna sportašica), otvoren je put da se to nasilje vrši nad bilo kime. I neki za to nasilje imaju razumijevanja?! U daljnjem izvodu ništa drugo više nije bitno, nema se tu što ulaziti u motive, kakvo analiziranje, kakvo traženje uzroka, zna se što je to, spolno zlostavljanje, tu je jedna žena i sportašica svjetskog glasa izvrgnuta seksističkom nasilju i točka – svaka daljnja rasprava o kontekstu, razlozima i slično predstavljat će (kenjaju) samo pokušaj relativizacije nasilja. Tko stane ukazivati na političku pozadinu, bit će optužen za iznalaženje nekih drugih razloga kojima objašnjava nasilje, jer ako je kakav drugi razlog onda je to već opravdavanje nasilja, pri čemu će biti važno proglasiti jednom zasvagda da taj divljački, primitivni, ispad, nema veze s političkim protestom te da je u pitanju jedna ljudska situacija, kojoj ne treba politička pozadina. Kada se ide ukazati da takvo postavljanje ne razlikuje razumijevanje motiva nekog čina od opravdavanja tog čina – optužbu se, zapanjujuće stupidnom gestom, preformulira u "endorsing'' i u pokazivanje razumijevanja za motive nasilja.

Pumpanje civilizacijskog moralizma, bullshit karaktera tamo gdje seksistički karakter uzima kao gotovu ulaznu premisu (napad navijača na jednu ženu ovdje nikada ne bi podijelile javnost, nego bi svi, svih boja na cijeloj lepezi, bili na strani napadnutih žena; nepojmljivo da bi bilo da u Belgiji (...) naprave performans kojim bi se izrugivali seksističkim uvredama i prijetnjama na račun bilo koje žene; može se napadati rad, rezultati, način, ideje, ideologija, sve što je vezano uz javnost, ali ne smije se napadati dodatno jer je netko žena; umjesto da se unisono osudilo onda napad na Mirjanu Rakić, i da se sada unisono osudi napad na Janicu Kostelić, i ovo je povod za podjele oko nečeg što nije politika, nego bi trebalo biti iznad toga) – praćeno je, ukratko, programatskim čepljenjem ušiju za kontekst, politički, društveni, kulturni. Pri čemu marketing glasi da se čepljenje vrši u svrhu koncentracije na zaštitu standarda ženskih prava i dostojanstva, veće principijelnosti i beskompromisnosti u osmomartovskoj borbi. Zapravo stoji obratno: principijelnost u dekontekstualiziranom fokusu na osudu seksizma – tu je da bi se čim bolje i predanije moglo čepiti uši.

Shvatili smo: dekontekstualizacija im nije sredstvo nego cilj; ne inzistiraju na čepljenju ušiju radi izvrsnijeg feminizma, nego na izvrsnijem, holier-than-thou feminizmu inzistiraju radi čepljenja ušiju.

Dobrim buržujima je, naime – kao svrakama koje honoriraju sjaj establišmenta – iznad svega bitno da se o recimo Kostelić može nastaviti misliti i govoriti isključivo u superlativima olimpijske skijašice i nacionalno zaslužne heroine, a da se ne govori o recimo nakaradnosti nje na položaju državne tajnice, kao i općenito stvarima protiv kojih se narod opravdano buni (u daleko širem zahvatu od huligana s trajekta). Da mogu nedirani ostati u hinjenom magnovenju u kojem se kao iznenađuju na to, nisu išli za time, nisu znali da bi postojale neke pozadine nezadovoljstva. Jer im je stalo da ne znaju. Jezgra buržujskog zalaganja da se slučaj dekontekstualizira i reducira na sloj (tobožnjeg) seksizma u apstraktnom prostoru, okljaštrujući ga od političke i društvene pozadine – u tome je što im pozadina slučaja politički i društveno ne odgovara. Simple as that. Pri čemu čak nije bit u nekoj političkoj pristranosti prema bilo kojoj trenutnoj opciji u sedlu, već u nečemu fundamentalnijem, u obliku svijesti određenom svojom situacijom u svijetu radije nego čisto idejno – u, kažimo to tako, anti-anti-establišment temeljnom određenju. To je "mračna tajna" koja se tu krije: desni, buržujski liberalizam je svojim kompradorskim refleksom na strani društvenog cinizma – svrstava se uz establišment, uz hegemonsko, uz vladajuće vrijednosti, njihovo bivanje bez obraza je od snotty-Odozgo soja.

Drugačije stoji s pervertiranom feminističkom branšom zalaganja da se slučaj dekontekstualizira. Zašto se pak njima ne kompjutira da ako je Kostelić žena svejedno može za mamlaze koji joj viču puši-kurac presudan moment pobude biti ne to nego što je istovremeno i oblik zlotvora (za njihovu subjektivnost još intenzificirano zlotvora)? Pa zato što im se revnost sidri u isljeđivanju mizoginije svugdje i iz svega (ima tu u njima i nešto od onog proverbijalnog popa koji krsti jariće), do mjere na kojoj im više na svijetu ne postoji ništa drugo osim mizoginije. Što vidi mačka u oblaku? Miša. Što vide u oblaku agelasti feminizma? Rodnu diskriminaciju. Molim da me se ispravno shvati: ne postavljam to kao pitanje mjere. Ne mislim da feminizma ikad može biti "previše" ili da može biti "pretjeran". Mislim da može biti tendenciozan i onda kroz samonabijene konjske naočale desenzibiliziran za cjelovitiju stvarnost. Racionalizacija koja podvlači da ni bivanje zlotvorom ne opravdava izvrgnutost rodnoj šikaniranosti (naravno da ne opravdava) ovdje odlazi korak dalje, na kojem se aspekt zlotvorstva, odnosno političkih i društvenih pozadina gnjeva, potpuno gubi iz diskursa, nastaje sljepoća za njega, uporno ga se potiskuje i odbija govoriti o tome, ali ne zato što im je, kao buržujskom liberalizmu, primarno stalo da se o tom aspektu ne govori, ili što bi se tog zlotvorstva i tih pozadina bilo uopće nesvjesno ili im se negiralo opravdanost, već zato što ih se, uz mnogo pravljenja blesavim, tretira kao irelevantne za slučaj s trajekta, jer se želi njihova irelevantnost. Budući da se apriorna agenda potvrđuje kroz rodno šikanirajući karakter napada, a rodno šikanirajući karakter izvodi se najbolje i najjasnije iz odsustva drugih pozadina kao potencijalnih motivacijskih središta nasrtaja.

Shvatili smo: smjer je obrnut nego kod buržujskih liberala (tj. odgovara onome za kakav se buržujski prodaje) – dekontekstualizacija im nije cilj nego sredstvo; nisu tako izvrsni feministi da bi mogli bolje čepiti uši, nego čepe uši u ime holier-than-thou feminističke interpretacije zbivanja. Pa ako im se interpretacija ne uklapa u činjenice, tim gore po činjenice.

Začepljenost ušiju ne može se, jasno, ne očitovati i kod jednih i kod drugih jednako: u vidu potpune gluhoće za najbitniju notu u slučaju, s kojom povici puši-kurac zasviraju kao upravo divna i svakog aplauza vrijedna muzika.

Rekapitulirajmo: zajednička, saveznička teza im glasi da huligani ćuzu zaslužuju jer se ne radi o domeni slobode govora, te da ESLJP ne bi prihvatio tužbu protiv Hrvatske po članku 10., otuda što za puši-kurac vrijedi (kao u slučaju Rujak protiv Hrvatske) da "the sole intent of the offensive statement was to insult" i da ne sadrži (za razliku od slučaja Oberschlick protiv Austrije) ''objectively understandable explanation'' te da nije "part of the political discussion", već stoga predstavlja "gratuitous personal attack". Da, samo što će objektivno shvatljivo objašnjenje i politička pozadina izostajati jedino u ušima onih koji su namjerno i programatski te uši začepili za sva druga objašnjenja i političke pozadine mimo narativa o ničim izazvanom seksističkom napadu. Ostalima je lako shvatljivo. Nadalje, saveznička teza glasi i da slučaj Oberschlick nije usporediv zato što uvreda koja tvrdi idiotizam nečijeg nacizma nije isto što i seksistička uvreda koja potpada pod institut govora mržnje. Da, samo što će se – i opet – seksizam kao osnova napada podrazumijevati tako zdravo za gotovo jedino onima koji su, je li, programatski začepili uši za bilo što drugo nego seksizam kao osnovu napada. Imajmo na umu i da je teret dokazivanja na optužbi za govor mržnje, ne na obrani. Da bi se dogodilo izuzeće od zaštite slobode govora, morala bi prvo biti nedvojbeno dokazana jedina nakana uvredljivog izraza u ničim izazvanom osobnom napadu na spolnoj osnovi, van svakog objektivno shvatljivog objašnjenja ili političke pozadine, odnosno da se državnu tajnicu Kostelić napalo ni pet ni šest nego zbog same njene pripadnosti ženskom spolu. Good luck with that!

Znao sam i zašto sam se također i na Sloterdijka referirao. Programatski gluhi nisu uspjeli razabrati da se resemantizacija puši-kurac nije dogodila tek kao pretvorba rodnog ponižavanja u široko i opće konotiranu polugu ponižavanja, pri čemu bi se u oba slučaja nastavljalo raditi o ponižavanju Odozgo, već i po liniji obrata iz cinizma u kinizam – gdje ponižavanje stiže kao drskost odozdo. Puši-kurac tu postaje isto što i plaženje jezika, samo pojačano, do komparativa ili čak superlativa. Nije Sloterdijk glup: i on je vrlo dobro znao zašto je fiziognomiku plaženja jezika vezao direkt uz kinizam, uz Eulenspiegela, te stavio na prvo mjesto među psihosomatskim očitovanjima kiničkog impulsa. Tu se radi o prevladavanju onoga da je za dobro odgojene ljude teško reći ne, jer je pokornost prva dužnost djeteta koja kasnije postaje građanskom. Guranje jezika van (drugi dobar primjer bio bi i isturanje srednjeg prsta) služi "izricanju onog Ne" – iznevjerenju očekivanja od nas da kimamo glavom – preko prometanja u fiziognomičku energiju. Tijelo tada znade sebi pomoći (...) U tome se krije puna energija; a uza sve prednosti, posjeduje i prednost jednoznačnosti. A kome se uopće očekuje da kimamo glavom? Onome tko je u poziciji Odozgo, tj. na ciničkoj poziciji, poziciji usklađenosti s vladajućim vrijednostima.

Isto to o gesti koja inherentno pripada kinizmu, kao izricanje Ne onome Odozgo, vrijedit će i za sva ona puši-kurac koja bivaju izricana kao plaženje jezika i srednji prst. Što je drugo Diogen napravio nego Aleksandru isplazio jezik rekavši mu neka mu se izvoli maknuti sa sunca? Što je drugo time napravio nego mu našom semantikom rekao – puši kurac, Aleksandre?

Znamo što je kinizam: to je drskost, besramnost, poricanje vrijednosti, bivanje u tome bez obraza, ali sada više ne kao što npr. buržujski liberali bivaju bez obraza, u ciničkom gaženju stvarnih vrijednosti da bi se bolje svrstali uz establišment i njegov hegemonski idealizam, već u poricanju lažnih vrijednosti kao upravo poricanju tog hegemonskog idealizma – plaženju mu jezika, pljuvanju mu u lice, naređivanju mu nek se makne sa sunca, poručivanju mu nek se napuši kurca. Imala je Dijana i za to odličan primjer: ovo šta su pivali Janici mi se pari dosta slično slavnoj pjesmici 1. a opće gimnazije ''propjevat će, propjevat će, propjevat će svi, kad nam naša milicija kurac popuši'' s prozora učionice na drugom katu škole pa su panduri ušli u školu i izvukli sve muške iz razreda na ''ispitivanje'' u učionicu do.

Esencijalizam koji se, s dosta tupe doslovnosti, fiksira na pojam kao takav i tobožnju njegovu semantičku uklesanost u kamenu, neće biti u stanju odmaknuti se od njegove prvobitne ciničke uloge. Dovijeka će mu puši-kurac ostajati zarobljeno u značenju rodnih odnosa moći pri kakvima muškarac, kao posjednik falusa, Odozgo, cinički, ponižava obespravljenog, diskriminiranog vršitelja felacija. Neće ubrati kako ne samo da je značenje doživjelo raznolike transformacije, već i da je mjestimično prešlo u točno obratno, iz ciničkog u kiničko, gdje moć mijenja stranu i više se ne nalazi kod onoga tko izriče puši-kurac, već kod onoga kome je izricano, onako kao Aleksandru ili našoj dragoj miliciji. Neće ubrati da puši-kurac, kao semantika ponižavanja, tu preuzima ulogu hrabrosti koja se usuđuje ponižavati upravo nositelja moći. Ali esencijalizam, jebiga, kao zadojeni i samozačepljeni agelast (koji toliko jako želi u svemu vidjeti mizoginiju da više ne želi vidjeti ništa osim mizoginije), taj obrat ne prepoznaje čak ni kad ga ubode u guzicu – kao u našem slučaju s trajekta, gdje je kinička drskost puši-kurac povika ponižavala ne jednu ženu (ccc, kakvo samo šupačko tumačenje), već Kostelić kao jednog društvenog cinika, tj. pripadnika establišmenta, proponenta hegemonije (s udjelom u zlotvorstvu samom činjenicom te pripadnosti, najzornije oličenom u ćaskanjima ugodnim s Horvatinčićem).

To su slučajevi kada nije seksizam i biva posve fin običaj naputiti ženu nek se napuši kurca, s jednako opravdanosti kao i muškarca: onda kada ju se ne napućuje kao ženu.

Stvar s kiničkim nabojem čak nije nešto posebno komplicirana: siguran sam da bi je i osrednji odvjetnik umio razložiti na način koji ne samo da bi destabilizirao taj krunski dokaz, tu tako previše podrazumijevanu tobožnju izvjesnost puši-kurac fraze kao seksizma, nego bi joj odmah dokazivost nužno i isključivo rodno-diskriminatornog karaktera bacio u tako duboku dubiozu iz kakve se više nikad ne bi izvukla.

Ništa od ovoga ne mijenja na činjenici da su se napadači ponijeli kao krdo nasilnih mamlaza u tom aspektu čoporativnosti nasrtaja, što je odurno i bezostatno za osudu – ne doduše kaznenu. Dok god ne stižu vijesti, a ne stižu, da je došlo do fizičkog nasilja. I dok god ni taj aspekt nije seksistički ni rodno diskriminatorno pobuđen. A nije, dok god je osnova nasrtaja neka druga, tj. ista ona koja je Mamića na istom otoku par dana prije bacila u more. I dok god je izvjesno, kao što je, da bi se i u Supetru Mamić na mjestu Kostelić proveo isto kao ona – ili gore, kao u Bolu. Ali OVO: u svemu čoporativnom što je gadno i za osudu postojala je jedna jedina divna, fenomenalna stvar: to je upravo to dodavanje u smjesu kiničkog puši-kurac bivšoj "snježnoj kraljici" (gone wrong, turned cinički zlotvor). I koje ostaje kiničko situacijskoj čoporativnosti unatoč dok god na svojoj strani establišment te društvenu i političku toljagu nemaju uz sebe oni, već ona, ma da je i tisuću puta žena i među njih 50.



  1. Kad sam bio student, putovao sam za Zagreb i iz Zagreba često vlakom. Jednom nas bio pun kupe, a sjedila je s nama i jedna gospođa koja je u nekom momentu i sama odlučila ispričati vic. Kad je došla do završnog dijela, koji je trebao unijeti smijeh, a zaključivalo se da će biti mastan, zaustavila se i rekla tipu nasuprot sebi: – "No, recite vi, ja sam fina!"@

- 23:46 - slušam (10) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

subota, 24.06.2017.

Tko laže taj i dobro kaže

Kažu, laganje ne valja, tko laže taj i krade, to je grijeh, nije lijepo, itd. Što, zar generalno? Kategorički? Kao čin po sebi?

Postoje ljudi, znao sam ih znati, koji imaju načelan problem s time da lažu: čim im se dogodi da moraju slagati, osjete se loše, ugrize ih savjest, potegne im se moralna kočnica.

Kant bi sigurno to tako tražio, rezolutno: okej je samo ono djelovanje koje bi moglo postati opći zakon. A što bi bilo od svijeta kada bismo svi lagali, kao po općem zakonu? Znači, laganje nije okej i točka!

Ama čekaj, Kante – a ako mi prilazi manijak sa sjekirom i pita me gdje mi se sakrio prijatelj, kojeg traži da bi mu odsjekao glavu?





Zašto tako jako i posebno volim ovu pjesmu? Zato što podržava laganje. Opravdanost laganja.

Nina, I can be your boyfriend
so you can stay with your girlfriend
Your father is a sweet old man
but it is hard for him to understand
that you wanna love a woman


Vidimo, ovo je laž čak ne samo opravdana u svom bijelom i benignom karakteru, nego koja već spada u kategoriju plemenite laži.

No, ma koliko lirski subjekt znao da mu savjest nije nečista, praktički je neizbježno da je osjeti kao nemirnu (Kafkina distinkcija iz Dvorca: između nečiste i nemirne savjesti). Motiv tjeskobe od razotkrivenosti u laži, bez obzira što opravdanoj/plemenitoj:

Your father puts on my record
He says: so tell me how you met her
I get nervous and change the subject
And put my hand on some metal object
He jokes and tells me that's a lie detector


Laganje neminovno gura u tu neurotiku zabrinutosti održanja privida. Motiv uhvaćenosti u muljaži kao situacijskog crvenjenja:

He takes out the booklet and starts reading
So I heard you're moving out next season
I say: Yeah, New York is nice that time of year
Almost as green as it is here
He says: I thought you were moving to Sweden?


Najdrastičniji aspekt je ipak treći vid opravdanog laganja: osim kao benigno te plemenito, tu je i kao: obrambeno laganje. Ono koje se događa uslijed prvotnog pritiska – ili bismo čak smjeli reći agresije – same te osobe u ispitivanju, traženju odgovora, na način na koji ona nema pravo ili nas maltretira aplikacijom na nas svojih limita u shvaćanju. Motiv primoranosti da se naprosto skrije sebe u zaštitu pred nekim isljedništvom. Laganje ne da bi se nekoga iz čista mira prevarilo, zajebalo, preveslalo, manipulacijom ostvarilo probitak na njegovu štetu, već obratno – da bi se sebe obranilo pred nasrtajem tog nekog.

Što vas briga di sam bio, šta sam radio? Možda namjerno lažem samo zato što pitate, istražiteljstvu u inat.

To je i motiv na kojem stoga najoštrijom postaje linija napetosti između one pritisnutosti na refleks nemirne savjesti (od strane silnica situacije i internalizacije uvriježenog vrijednosnog koda ponašanja: da je laganje no-no) te simultane pritisnutosti iznutra s vlastite strane da se ustraje u legitimnoj asertivnosti za sebe, odnosno čak samoobrani.

I zaključna riječ Nini u tom je duhu: ne daj da ti se ne dâ biti ono što jesi – don't let anyone stand in your way...

- 22:58 - slušam (4) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 14.06.2017.

Pušite kurac

Tko može (povikati PUŠI KURAC), ne dolazi u opasnost da kima glavom kada hoće odmahnuti njome.1


(PUŠI KURAC) kaže Ne s mnogo podtonova, to pri tome može biti agresija, ozlojeđenost ili ruganje, i pokazuje da onoga kome je upućen držimo za idiota ili za živcoždera. To Ne može biti opako ili vedro ili oboje zajedno, zlurado (...) pri čemu preteže izraz preziranja. Nas prije svega zanima onaj zluradi Ne koji pripada kiničkoj satiri; to je (slanje na PUŠENJE KURCA) kako ga nalazimo u Eulenspiegela, ludog napadača, koji se dobro može smijati nad glupom štetom drugoga. Eulenspiegel je moderni model kinika, prosvjetitelj grubog usmjerenja, koji ne zazire ni od batina. On svoju zluradost ne skriva ispod dobre odgojenosti, kao što to čine fini prosvjetitelji građanskog razdoblja, te njemu pričinja veselje raskrinkavati i blamirati glupane. Budući da je on pantomimički prosvjetitelj, on ne poznaje kočnice koje prinuđuju finije glave da prikriju svoje 'zle' pobude. On otjelovljuje robusnu inteligenciju, koja ne cenzurira svoje impulse. On je, poput svih kinika, na pola puta između neodgojenog i spontanog, između naivnog i rafiniranog, pa budući da svojim 'prljavim' odobravanjem tako ambivalentno pleše između poštenja i zloće, konvencionalni moral teško s njime izlazi na kraj. On dokazuje da istinu često iznosimo na vidjelo samo uz cijenu neodgojenosti; time smo usred kulturnih dvoznačnosti. Istina se često oglašava protiv svih konvencija, a kinik igra ulogu moralista koji nam razjašnjava da se moramo sukobiti s moralom kako bismo spasili moral. To je signatura kompliciranih vremena; stvari su postale tako zapletene da moral i amoralnost prelaze jedno u drugo. Eulenspiegela, koji im (poručuje neka PUŠE KURAC), neki proglašavaju ludim, dok on ostaje pri tome da su njegovi bližnji uvrnuti i da im treba (PUŠITI) kura(C).

Da dodam završno sa svoje strane: imam jedan sočni, prezrivi, vedro-opaki tj. zluradi PUŠITE KURAC za svačije previše načelno imanje problema ovih dana s tim sjajnim, sjajnim izrazom.2



  1. Napravio sam intervenciju u izvoran Sloterdijkov tekst tako što sam na svim mjestima blagotvoran čin plaženja nekome jezika zamijenio još blagotvornijim činom napućivanja nekoga na PUŠENJE KURCA, koji se prema plaženju jezika odnosi kao komparativ ili čak superlativ prema pozitivu.@

  2. Zapanjujuće je koliko inače inteligentnih i obrazovanih ljudi živi u ignorantskom uvjerenju kako su psovke i uvrede per se kažnjivi govor, jer da (citirat ću):
    a) psovke ili uvrede ''nisu izricanje ideja'' (znači, da ni pod razno to ne mogu biti, ni u kakvom slučaju ni kontekstu),
    b) psovke ili uvrede "ne mogu biti legitimno izražavanje kritike na koju dužnosnica mora biti spremna";
    c) psovke ili uvrede (nikad i nigdje) ne predstavljaju ''dio izražavanja mišljenja na koji (ljudi) imaju pravo''.
    Dozvoljeno je biti ignorant, ali ne bi se ipak trebalo time hvaliti i tako uvjereno istupati. Jer netko bi se mogao u tome zateći prosut po podu koliko je dug i širok.
    Na prvom mjestu pozivam se u tom smislu na slučaj Oberschlick protiv Austrije.
    Ignoranti, educirajte se.@

- 18:56 - slušam (143) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

subota, 10.06.2017.

O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj (2)

Nedavno mi se otvorila šansa kod te jedne s velikim sisama koja je potjerala Božu. Zar da dama bude sama? Mislim, nije to nikakva dama, to je flundretina odavno svima poznata kao pokvarena do srži, ali šta ima veze – nije meni do karaktera, i meni je samo do sisa. Neću je ženiti. Nije, kvragu, ni Božo s njom zbog morala završio.

Problem je samo što sam ja jedan ugledan član zajednice, gospodin inženjer, i nisam mogao samo tako se pristati pokazivati s flundrom – pogotovo što sam je često znao prvi prozivati po selu, to dok je s Božom bila, zbog svih mogućih i nemogućih karakternih nedostataka. A i žena mi se taman kandidirala za načelnicu općine, da stvar bude gora!

Tu sam ja zamolio sve u gostionici da se suzdrže od insinuacija, da me prestanu tračerski silovati. Kad netko flundri deset puta kaže 'ne', a nakon toga se zaključi da je odgovor 'da', onda je to klasično tračersko silovanje. – Ne radite mi to! – zagrmio sam prijekorno, pravednički. – Meni su najvažniji moj obraz i moj brak – povikao sam. I da dosljednost urednog građanskog života (jer i mi na selu smo građani kad su izbori, da ne biste mislili) nema cijene. – Zar nisam jasan i u odlukama i u izgovoru? – pitao sam ih retorički. – Zašto me se onda tračerski siluje? Ponovit ću: nema petljanja sa sisatom. To sam govorio i kad je Božo bio s njom, a govorim i sad. Ja ne sudjelujem u nikakvim petljanjima!

Srao sam im, ali uostalom, što se njih tiče? Što imaju gurati nos u moja posla! No, šuškanja se nisu smirivala. Sve je njima izgledalo kao da mutim sa sisatom. Samo zato što su me u više navrata uhvatili s njom u isto vrijeme na istom mjestu, na sumnjivim mjestima – dobro, i što mi je jednom nešto šaptala na uho držeći mi ruku na dupetu – izvlačili su silne zaključke.

Par dana prije drugog kruga izbora gostionicom se počeo pronositi glas i kako je flundra trudna sa mnom. Došla je i velika nedjelja, žena mi je solidno stajala, imala je šanse, morao sam u nekom trenutku i ja do gostionice u izborni štab, tu navalili na mene pitanjima o sisatoj, ja im rekao da ništa nije istina, da sam ja to sve sam namjerno zakuhao glasine, kao spin, zato da bih ženi pomogao politički, u percepciji sela je odmakao od sebe i od tereta svezanosti sa mnom. Znam, glupo je – tko još ide iz čista mira implicirati samoga sebe kao teret? – ali toga sam se prvoga dosjetio u tom momentu, samo da se nekako izvučem. Dodao sam bio i kako ću ženi predložiti da s flundrom nadalje nemamo kao obitelj nikakva posla... s čime sam se također na mala vrata izdao da je to ipak samo spin da je samo spin – jer zašto bismo uopće kao obitelj imali tu temu?

Žena je izbore za malo popušila, a onda su u našoj kući zavladala velika okapanja i svađe, za što su svi znali, jer odjekivalo je sve do gostionice. Bio je to žestok sukob: nije pristala da živimo svi skupa sa sisatom i novorođenčetom, a ja sam se morao iseliti. Slijedio je razvod. Ali kakav obrat – nije ni na tome ostalo! Imamo mi i neku svoju djecu, a ta su djeca, čuvši sve kako se odigralo, povikala na ženu, nakon što sam ja već deložiran, da ih ne zanimamo ni ona ni ja, nego da ona hoće živjeti s flundrom i svojom polusestrom ili polubratom, što već bude, a mi nek se tornjamo oboje!

Nevjerojatno što taj pubertet učini djeci, od onih slatkih mališana ih preobrazi u ovakve pogane besramnike. U svemu me jedino to ispunjava ponosom: vidi se da su tatini! Nego me onaj smrad Božo nasekirao. Zamislite licemjera što je rekao u gostionici komentirajući zbivanja: kako je on cijelo vrijeme govorio da je moje mućenje sa sisatom sto posto na djelu i da je stvarno žalosno što se, nakon što sam 50 puta negirao ikakvu mogućnost petljanja s njom, sada obitelj lomi upravo iz tog razloga što se pošto-poto moralo s njom. Pa jebote, tko mi govori! Zaboravio je, izgleda, kakve je sve predstave preklani izvodio jer se samo htio prodati za njene sise, a nije smio reći da mu je do sisa, jer je zaglumljivao nevinog i neku karakternost načelnosti i svima pričao i kod bilježnika ovjeravao kako on nikad ni za milijun godina ne bi s takvom, pa da ne ispadne kako se posro sam sebi u usta. Kao da se ne sjeća i da sam ga prvi ja podjebavao lani pred svima ispostavljajući mu šest uvjeta da bude sa mnom nakon što je ispostavio sisatoj pet uvjeta da bi kao opet bio s njom. Kao, nije već iz prvog pokušaja znao vrlo dobro sve o tome kakva je. A kad ga je i po drugi put sažvakala i ispljunula van, onda se teatralno u gostionici proderao: "Nikad više sa sisatom!" Sad bi se on, nakon što joj je već dvaput potrčao da ga dobro uhvati za jaja samo da bi ga dobro izlevatila, opet prodavao za djevca i solio meni o mom moranju pošto-poto. Moš mislit!

- 07:06 - slušam (3) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 10.05.2017.

Crno talasanje

Tog kolovoza komunist i patriot Jovičić objavit će u Borbi tekst koji će objasniti sve ono što se tadašnjoj konzervativnoj partijskoj politici u tom i takvom filmu nije sviđalo. Ujedno, objavit će tekst koji će povijesti filma podariti kovanicu ''crni val''.

Kao i prije dva mjeseca, radim post iz retrovizorskog čitanja, da bih prokomentirao članak koji nisam skužio kada je objavljen. Tada, a bio je 3. mjesec ove godine, secirao sam seksofobni članak Ivice Šole iz 11. mjeseca prošle. Istog tog 3. mjeseca Jurica Pavičić piše svoj članak u kojem je komentirao... gle vraga, također jedan Šolin.

Šolu on, naime, uspoređuje s tim izvjesnim Jovičićem, Vladimirom, koji je 1969. napisao tekst ''Crni talas u našem filmu''. Crni talas jer da je s njim krenulo po zlu u jugoslavenskoj kinematografiji.



Prvo što mi je tu sinulo asocijacijski je da sam i sam imao svojedobno, a bilo je to u 12. mjesecu 2013., post u kojem kačim jedan crnovalni kratki film iz iste te 1969.



Ime posta: Desno i lijevo. Ime filma: Izrazito ja.

Izrazito ja – počinje propagandnom izložbom komunističke ikonografije.

IDEJE MARKSA, ENGELSA, LENJINA – STVARNOST U RADNIČKOM SAMOUPRAVLJANJU
JUGOSLOVENSKA SOCIJALISTIČKA REVOLUCIJA JE PRVA POBEDONOSNA PROLETERSKA REVOLUCIJA POSLE LENJINOVOG OKTOBRA


Parole, srplje i čekićje, plakati... Na 2:00 protagonist filma se ironično križa pred plakatom-ikonom, kao da je u crkvi i moli se srednjovjekovnom slikarstvu. (...)
Ranije, dok smo još bili buržuji iskrivljene svijesti, bili smo od popova poučavani kako kršćanstvo nije privatna stvar, nego se ostvaruje jedino kroz pripadanje zajednici kršćana, tj. Crkvi. No, marksisti su nam objasnili kako je krajnje vrijeme da prestane Crkva sve znati za nas. Što sad? Smijemo i trebamo sami misliti, svojim glavama? Ali taman posla! Ne, nego će sad Partija znati sve za nas. Lik proleterske klasne svijesti, poučit će nas Lukács, jest Partija, i to ne kao puki organizacijski oblik. U procesu konstituiranja proletarijata u klasu Partiji pada u dio "istaknuta uloga"; proleterstvo (ovo je važno zapamtiti) nije privatna stvar, nego se ostvaruje jedino kroz pripadanje Partiji.
Lukácsev temeljno desni mentalni sklop počiva na ideji fundamentalnog optimizma kolektiviteta: da bi moglo biti neke skupnosti koja ne bi izopačivala svijest. Stare narative, skupnosti, kolektivizme i oltare oko kojih se koncentriraju ceremonijali hegemonskog idealizma (kršćansko-buržujskog), odmijenit će nešto derastično drugo: novi narativi, skupnosti, kolektivizmi i oltari oko kojih se koncentriraju ceremonijali hegemonskog idealizma (crvenog).




Poanta posta Desno i lijevo bila je definiranje ''desnog'' stava kao onoga pri kojem se identitet i ego jedinke ostvaruje preko pripadanja nekoj skupnosti, ''užitka u napredovanju zajednice'' (nasuprot ''lijevom'' impulsu definiranom dezerterskim konfliktom naspram te skupnosti, uslijed aktualiziranja identiteta i ega vlastitim sredstvima i za vlastiti račun, a što je uvjetovano nepripadanjem, emancipacijom od imperativa lojalnosti).

Ili formulirano po stadionskoj heureci: nema temeljnije linije podjele među ljudima nego između onih koji se dobro (desno) i onih koji se loše (lijevo) osjećaju među ''svojima''!

Ili po Nestbeschmutzer fenomenologiji: Louis Begley u jednom eseju njemu posvećenom, Bernharda smješta uz bok Gombrowiczu i Celineu. Koja mu je poveznica? Sva trojica uživala su, kaže, ko mali prasci ''u pljuvanju svojih zemljaka i u ogoljavanju šuplje razmetljivosti svojih zemalja''. Thomas Bernhard, prozivani Nestbeschmutzer (onaj koji si prlja gnijezdo), ''zavičajni pjesnik s negativnim pogledom na zavičaj''.



Definirane na taj način, odrednice desnog i lijevog komotno se mogu i ne poklapati s uvriježenim ideološkim definicijama desnog i lijevog. Kriterij razlikovanja prestaje biti koju ideologiju ispovijedaš, kakvog predznaka, nego u kakvom odnosu stojiš prema vladajućoj ideologiji, kakvog god predznaka ona bila. Ali za shvatiti u potpunosti efektivno vanideološku prirodu ovog mehanizma, u kojem je ideologija tek pretekst, i desno se od lijevoga ne dijeli prema predznaku narativa, nego strukturno – radi li se o borbi u ime ideološke većine ili pak borbi pojedinca za izuzeće kontra te hegemonije – potrebno nam je ne zaboravljati primjer Lukácsa, koji si je umislio komunističku idilu (blisku holističkom kiču), a u kojoj ovaj klasni strukturni obrazac po kojem homo sapiens biva društvena životinja, neće više vrijediti ako se satrapska/patricijska klasa bude regrutirala iz redova protuklasne ideologije. Patriotizam Partije.

Želio sam uspostaviti pravu, istinitu liniju koja dijeli desnicu od ljevice, umjesto dimne zavjese uobičajenog jezika o tome.

Ideološki, Šola će biti svrstavan u desničare. A bit će desničar i po strukturnom ključu. No, s Jovičićem dolazi do obrata: ideološki svrstavan u ljevičare, ipak će i on biti strukturno desničar: zato što, baš kao i Šola, kerber vladajuće ideologije.

Ne postoji bolji opis za ono što znači biti ljevičarem u strukturnom smislu od riječi Nestbeschmutzer. A opis bivanja desničarem u strukturnom smislu? To su oni kojima je strašno stalo raditi moralnu paniku kontra svih nestbeschmutzera. To su šole i jovičići: I Šola i Jovičić filmaše i filmove optužuju da namjerno biraju samo negativne strane svojih društava.1



Prije nepuna dva mjeseca imao sam i post o pizdunstvu. Prvo je to bio post o kontinuitetu između bitnih strukturnih svojstava internatskih režima prije rata (nacistički) i poslije rata (katolički), što ga je u Uzroku opazio Nestbeschmutzer Bernhard. Sve je ostalo isto, samo je Hitlerovu sliku na istom mjestu na zidu zamijenio križ. Promijenili su se samo posvećeni ideološki simboli, ali ne i struktura života, poretka i metoda.

Pizdunstvo je imanentno desnom umu (u smislu u kojem je i Jovičić desni um) – jer je taj um i definiran upravo staranjem da se pozicionira usklađeno s vladajućom ideologijom. Kada se ona mijenja, njegovoj suštinskoj, strukturnoj desnosti, koja mora biti kerber, ne preostaje drugo doli prešaltati se na bivanje kerberom nove vladajuće ideologije. Pa smo malo pričali o tome koliko je puta Prosperov govorio sve suprotno od Novaka, kako sve Letica skakao u usta Slavenu ili na koje je sve spektakularne načine Ivo pravio budalu od Banca. U Kritici seksofobnog uma spomenuto je da ni Šoli nije strano pakovati Ivici. Viktor Ivančić je pak, još u vremenima Ferala, rekao koju o Josipovim desantima na Jovića, što je do dan-danas ostalo kao najpregnantniji idealtip tog pizdunstva vječno desnog uma (strukturno se, naime, uopće ne radi o konvertitstvu, nego uvijek istom ponašanju): Žalosno se malo pažnje posvećuje pizdunstvu u odnosu na predimenzionirane ideološke naboje. Jer ideološke isključivosti postoje uglavnom zato da bi ih nositelji mogli bezbolno mijenjati, poput usmrđenih čarapa, a pizdunstvo je vječno i – što je još važnije – savršeno prihvatljivo za bilo koju od političkih zadrtosti što su trenutno na jelovniku. (...) Kao u Josipa Jovića, metnemo li, koji se kao nekadašnji partijski sekretar zacijelo ježio od pomisli da bi Partizanka mogla imati 'bužu', da bi kasnije, kao uvjereni nacionalist, bio kadar svakoj brončanoj partizanki osobno sprašiti oštricu mašklina u glavu: mogao je nekoć biti crven, mogao je poslije biti crn, mogao je i ovo i ono, ali je pizdun bio uvijek, pak je to bio i glavni uvjet da može svašta.



S tim što je Pavičić prije par dana objavio još jedan članak na temu. Nije loš ni taj. U prvim poglavljima romana/serije ''Kronika o našem malom mistu'' Miljenka Smoje postoji ona sjajna epizoda u kojoj se lokalni načelnik, vjerni rojalist i režimlija, dogovora s brijačem komunistom kako će ga uhapsiti. U toj sceni načelnik objašnjava brijaču kako će ga zakratko strpati iza rešetaka jer je to obojici na korist. Ne bude li uhapsio bar jednog ''crvenog'', tumači mu načelnik, politički će autoriteti u Beogradu pomisliti da mu je uzmanjkalo ''predostrožnosti''. Istodobno, to će hapšenje biti na korist i samom komunistu. Provede li, naime, barbir koji dan iza rešetaka, u vlastitoj će mu stranci ''naresti numera'', pošto nema pravog revolucionara koji bar malo nije bio u zatvoru. Ta scena bolje nego i jedna ilustrira kakav je bio pogled na ideologiju popularnog splitskog pisca. Iako i danas traju prepirke oko toga je li Smoje bio hrvatožder, izdajnik i zatornik domovine, ili pak lijevi progresivni slobodar, čitajući njegove knjige ne možete se oteti dojmu da su te prepirke zapravo bespredmetne. Nije riječ samo o tome da Smoje nije imao ideologiju: riječ je o tome da on nije vjerovao da je itko stvarno ima. Smoje o ideologijama piše kao o krabuljama koje ljudi stavljaju kad im je oportuno i skinu kad im se prohtije. Političke ideje su kod Smoje tek teatar, vanjska forma koja se upražnjava da bi se postigli ciljevi. Kao i svi dobri pisci, Smoje je dao alat s kojim razumijemo svijet.

Shvatili ste: Pavičićevi članci došli su mi kao retrovizorska evokacija jedne teme o kojoj sam, u njenim brojnim rukavcima, pisao u brojnim postovima.

Prisutna je tu tako i fenomenologija banalnosti zla. Kako odmah prepoznati pizduna? Strašno mu je stalo dići glas protiv onih koji malom običnom čovi prljaju gnijezdo, huškajući čovu. Pizdun uvijek govori u ime onoga gdje se već konformizam malog običnog čove aktualno smjestio. I partijsko-patriotski ideolog iz 1969., kao i nacionalno-katolički ideolog iz 2017. za saveznika u svojoj ideološkoj optužnici pozivaju običnog čovu, malog gledatelja kojem se takvo što ne sviđa.1



Ali dosta o kerberima, ajmo malo i o običnim malim čovama.

U sklopu nedavne gungule oko Nestbeschmutzera Frljića, zapela mi je za oko jedna izjava osnivača Montažstroja Boruta Šeparovića: Dopustili smo da se braniteljima i obespravljenima desetljećima bave desničari i Crkva, dok smo mi uživali u svojim klasnim i građanskim beneficijama prema kojima te ''zvijeri'' možemo gledati svisoka. Tapšali smo se međusobno u sigurnoj zoni istomišljenika misleći da smo, eto, bolji dio ove sjebane države. Već godinama nam se to obija o glavu, a umjesto slavljenja pobjede, trebali bismo ozbiljno pristupiti redefiniciji borbe protiv fašizma, koji buja suptilnim birokratskim mehanizmima ne samo u Hrvatskoj nego u cijelom svijetu. Kazalište uvijek laže, ali vrijeme je da prestanemo lagati sami sebi.

Nije da se sasvim ne slažem, no zbunjuje me ovo mi u Šeparevićevom jezikom? Tko smo ti mi koji smo trebali ne dopustiti da se "braniteljima i obespravljenima desetljećima bave desničari i Crkva''?

Stavio bih kao kontrapunkt Šeparovićevoj izjavi jednu Budenovu, koju sam – naravno da ne slučajno – već navodio u postu o pizdunstvu. O tome kako se narod masovno poistovjećivao s Tuđmanom konvertitom, ne s Tuđmanom junakom borbe za hrvatsku državu, za derealizacijske potrebe naknadnog stvaranja fikcije po kojoj su svi oni 45 godina kao odani Hrvati samo sanjali hrvatsku državu i vjeru u Boga, a uopće nisu bili uredni, odani titoisti. Ako je taj obrat bez ostatka uspio jednom generalu, onda je morao uspjeti i svim nebrojenim kaplarima, vojnicima i uzgrednim suputnicima bivšeg režima. Ali stvar, u toj pomami da se eskivira vlastitu neugodnu prošlost, ima i svoju cijenu. Tko naime svoju prošlost poriče, nikada je se neće moći osloboditi i bit će prisiljen uvijek iznova ponavljati je. Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tuđmana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom političkom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio nešto daleko primamljivije – mogućnost da kratkim postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noći postanu nešto apsolutno drugo od onoga što su bili jučer. A to je ujedno i tajna svih onih nebrojenih svečanosti koje su uz nečuvenu pompu organizirane posvuda i u svakoj prigodi. To su bili prije svega masovni obredi inicijacije i pokrštavanja, rituali očišćenja Hrvata od komunizma i jugoslavenstva, ukratko, novo rođenje nacije iz duha samozaborava. Utoliko i Hrvatska danas nije država, nego stvar pseudoreligijskog kulta, ne s predsjednikom, nego s prvosvećenikom na čelu. Zato je domovina na Medvedgradu dobila oltar, a ne primjerice neki spomenik palima za njenu slobodu.

Sad bih volio da mi se objasni: tko smo ti mi koji smo mogli ili trebali izmijeniti ovaj proces masovnog konvertitstva, iz femonenologije banalnosti zla i onog prvog aksioma sociologije, po kojem će obični mali čovo uvijek i svugdje prvo biti malo konformističko govno (kako kad buržuj, tako i kad proleter)?

To svakako ide na dušu ne samo Tuđmana i HDZ-a, nego i ostatka političkog spektra, počevši od Račana i SDP-a, koji je prihvatio tuđmanističku ideološku, pseudoreligijsku paradigmu, ovaj harač "desničara i Crkve", s politikom tek doziranja istog otrova umjesto odbacivanja ga. No, iz načina na koji je to Šeparović postavio, čita se kao da bi išlo na dušu kompletnog ''liberalno-lijevoga građanstva''. Što, zar i samog oslovljenog Frljića i ostalih nestbeschmutzera?

Ne, prava optika tu ne može biti ona klasna, u kojoj ćemo odgovornost derivirati iz pripadnosti sloju (građanskom), koji da se – tako valjda u kompletu – trebao nekako ''baviti'' (kakav konfuzan izraz) proleterskim slojevima ''branitelja i obespravljenih'', nego jedino ona koja tretira postavljanje svake pojedine osobe prema vladajućim idejama. Samo to, svatko je odgovoran jedino za sebe: esencijalno desnim ili esencijalno lijevim stavom spram njih?



  1. Jovičić tako piše da su crnovalovci ''tematski opsednuti mračnim prilikama, nasiljem, skarednim prizorima, socijalnom bedom, rugobama'', a Šola piše kako se hrvatski film svodi na ''gledanja tuđe bijede, bijede ljudskog roda kao takvog''. Jovičić uočava da su opsesije filmaša 60-ih ''patološke prirode'', a i Šoli smeta što ''većina filmova … bavi se hrvatskim društvom i državom kao … patološkim fenomenom''. Šola veli da se promoviraju filmovi koji ''Hrvatsku i Hrvate prikazuju kao nacifašiste, supijanu smrdljivu rulju'', dok Jovičića peče što Aleksandar Petrović vojvođansko selo prikazuje kao ''do guše ogrezlo u alkoholu, prljavštini i zatucanosti, u moralnoj raspojasanosti i zlu''. Jovičiću smeta što se u prikazu rata i poraća naglasak stavlja na kukavičluk, nasilje i represiju, kao što Šoli smeta što se o ratu 90-ih ''u velikom broju filmova govori samo kroz prizmu hrvatskih zločina''. Jovičić crnovalovcima prigovara što ''nisu poštovali ni najnotornije istine ovog naroda'', a Šola im prigovara ''podle falsifikate''. Posebno mu smeta što filmove s tim ''falsifikatima'' filmaši ''prikazuju diljem svijeta'', a to je ono što je 1969. mučilo i Jovičića. On tada piše kako novi srpski i jugoslavenski filmovi samo ''oponašaju ono što se prodaje na svjetskom tržištu'' te da su ''klasični importni artikli''.@

  2. Jovičić tvrdi da su crnovalovski filmovi pridonijeli otuđivanju jugoslavenske publike od domaćeg filma i time ga financijski unazadili, a Šola (doduše, s faktografskog stanovišta diskutabilno – no Šola nije čovjek koji mnogo haje za fakte) piše da ''publika bježi od takve ‘umjetnosti'', da ''hrvatski film Hrvati ne vole'', da su ''kina prazna'', a publika je ''najbolji filmski kritičar''. Obojica autora imaju potrebu nadodati da njihovi tekstovi nisu geste cenzure, sačuvajbože. Tako Jovičić piše da on nije protiv društvene kritike nego samo protiv ''pokušaja da se odbaci sve što je pozitivno'', a Šola piše kako ''nitko ne kaže da film ne bi trebao pokazivati devijantne strane društva i ljudi, pa i bliže povijesti, dapače''. Ali, piše on, kada film ''čini samo (!) to'', onda predstavlja ''lažnu jednodimenzionalnost u definiranju složenosti života'', a ''sloboda stvaralaštva se degeneriše od istine''. To posljednje nije napisao Šola nego Jovičić, no – priznat ćete i sami – došli smo do točke kad je to teško i razlikovati. Dva teksta iz 1969. i 2017. toliko su ideološki i sadržajno podudarna da bismo ih, kad bismo ispremiješali citate, mogli razlučiti samo po tome što Jovičić piše ekavicom.
    Treba li se tome čuditi? Je li zbilja toliko čudno da su jedan srpski partijski ''metlobojac'' i antologičar patriotske poezije iz 1969., te jedan hrvatski nacionalističko-klerikalni kolumnist iz 2017. napisali jedan te isti tekst? Nimalo! Jer, u ovoj priči ne igraju crveno i crno. Točka razdvajanja između dviju strana u sukobu ni '69. ni '17. nije ona lijevih i desnih. Točka razmimoilaženja je suštinsko razumijevanje kulture. Da li je, naime, posao kulture da se prilagodi ideološkim preferencijama većine, da kitnjasto opjeva vladajuću ideologiju i zalijeva već postojeće predrasude (odnosno ''notorne istine našeg naroda''). Ili je posao kulture da se ''notornim istinama našeg naroda'' popiša u šešir, da bude đavolji odvjetnik koji na čovjeka i društvo baca reflektorski snop iz drugog i neočekivanog kuta, tjerajući gledatelja (čitatelja…) na proces koji nije uvijek lijep: samospoznaje.
    Što se Šole tiče, on na to ima odgovor, a taj odgovor vjerojatno je podudaran onom koji je ‘69. ispisao Vladimir Jovičić: ''ako neki dopuste slobodu jednostavno da bi negirali sve što postoji samo da bi istaknuli sebe – onda je posve prirodno da i njihove ambicije trebaju biti zanijekane''. Jovičić je time 1969. izrekao točno ono što smo u posljednje dvije godine čuli, s raznim varijacijama, od Ive Banca i Sande Hamm, Ivana Aralice i Josipa Jurčevića, od subnora iz Savske i od domoljubnih filologa. Ako neki sebi ''dopuštaju slobodu'' da ''negiraju sve što postoji'' (to jest - da imaju nepopularno mišljenje), onda ih treba ''zanijekati'', a to ''nijekanje'' u praksi znači da neće dobivati javne pare. Te pare su – naime – za one koji ''poštuju notorne istine'', a koje su to istine odredit ćemo – naravno – mi. Tako izgleda prijedlog novovjeke kulturne politike koji izlaže današnji Jovičićev klon u novovjekoj verziji Borbe.
    @


- 10:29 - slušam (1) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
- 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
- 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
- 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
- 2017/02 - Anatomija nelagode
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
- 2017/02 - Rijeka zapelosti
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
- 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
- 2016/11 - Najezda barbara
- 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
- 2016/12 - Zvuk osude
- 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
- 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
- 2016/11 - Ccc, kakva drama!
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
- 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
- 2016/12 - Rupa u ormaru
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
- 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
- 2017/01 - Grijeh ljubavi
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
- 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
- 2016/09 - Ravno do dna
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
- 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
- 2017/01 - Amen
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
- 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
- 2016/09 - Nujna li rujna
- 2016/10 - Homo cylindriacus
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
- 2016/08 - Slobodna Vlast
- 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se