pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

petak, 26.08.2016.

Asovi vazelinskog uklizavanja



Ovo što Oliver opisuje kod nas je još najbolje oličeno u Indexovom hibridu Tronca, tj. Chorpa, i Instituta Superhik. Ali ono što u velikom svijetu čak i veliki satiričari previde, to je ološ tipa Darko Hudelist, Ivo Banac, Davor Butković, Gojko Drljača, Nino Đula... Koji je tu bitan novi moment u odnosu na opseg Oliverove kritike? Novinarstvo svih tih EPH-ova, Hanzi i Večernjaka nije da tek u jagmi za klikažom batali pravi novinarski poziv, onaj istraživačkog novinarstva, dakle razotkrivanja kriminala i korupcije, nego se k tome stavlja baš u PR službu kriminala i korupcije.

Prostitucija tijela – dosjetio se Karl Kraus formule za tu formulu uspjeha – dijeli sa žurnalizmom sposobnost da ne mora osjećati, ali je ispred njega sposobnošću da može osjećati.

Smradovi meke konzistencije čije je glavno obilježje – preskočit ću sada nepatvorene redikule klase Raspudić ili Ristić i fokusirati se na iznad svega masne plaćenike – da slabo skrivaju ili se čak hvale time da su žurnalističke drolje: primjerice, Hudelist, kao prorok ''teorije klečanja'', Banac zvani svjetski rekorder u konvertitskoj besramnosti kako mu vjetar zapuše, pišem-što-treba-za-malo-kavijara Butković, sada skriven pod lažnim imenima jer se zanavijek kompromitirao izmišljenim intervjuom sa Sanaderom i drugim sramotama, pa istaknuti asovi novije generacije: Drljača kao najgori novinar među traktorskim priključcima i besprizornik koji ko fol pokajnički naglas prizna da se koliko jučer bavio ordinarnom propagandom i već od sljedeće rečenice nastavlja s novom propagandom, ili Đula od infamne slave ditiramba drugu Todoriću ljubičici bijeloj, podmazanog ''furioznim vazelinskim uklizavanjem'', ili naručenih difamatorskih hajki.

Čitam danas na temu Drljača i prigodnu kapitulacijsku riječ Dragane Radusinović: I samo se nadam da će se sporazumno raskidanje ugovora o radu provesti brzo i efikasno, da ću se tijekom otkaznog roka koji bih najrađe izbjegla uspjeti malo odmoriti od svega što me sasjeklo. Biznis, gospodarstvo i sav taj vrli svijet u Jutarnjem listu ostaje u rukama i pod prstima zamjenika glavnog urednika Jutarnjeg lista Gojka Drljače. Njegove su vrijednosti pobijedile, a moje izgubile. Proglašavam kapitulaciju. Čitajte Gojka.

Čitam danas na temu Đula i njegov premoronski pamflet kontra Mesića, u kojem uspijeva furioznim vazelinskim opetovanjem jednu jedinu sirotinjsku misao rastegnuti na duljinu cijele kolumne: da je Mesić svojedobno, friško po stupanju na dužnost, umirovio povampirene generale – najbolji potez otkad nam je institucije predsjednika, oko kojega Đula međutim pravi izraz njuške kao da se radi o konsenzualno fijasku kojim se Mesić kompromitirao – pa kako se usudi opet gajiti političke ambicije. Te je Mesić ''zbog njihova razumnog i umjerenog pisma bacio na ulicu 12 najzaslužnijih generala'', te kako je antipatičan u Đulinoj uobrazilji dok se ''smijucka i dok, recimo, potpisuje ukaz o umirovljenju 12 generala zbog njihova otvorenog pisma protiv kriminalizacije Domovinskog rata'', kako bi danas, da se kojim slučajem odluči umiroviti i Milanovića, to ''pozdravilo mnogo više ljudi nego njegov promašeni čin s generalima iz 2000. godine'', te da si utvara kako je Erdogan, koji bi, ''samo da može i da slučajno ima kakve ovlasti, posmicao sve s kojima se ne slaže, i to s lakoćom kojom je nekoć potjerao najzaslužnije generale'', te kako je tužna ljudska sudbina ''jedne od Mesićevih žrtava, generala Damira Krstičevića'', koji se prošlog tjedna otvorio ''o traumi iz vremena Mesićeve vladavine''.

To je naprosto pitanje profesionalne kvalifikacije: što gore, to bolje. Samo najprobraniju tupu đubrad bira se za mainstream analitičare – o čemu je najmarginalniji analitičar isto znao reći pokoju.

- 20:40 - slušam (1) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

srijeda, 24.08.2016.

Sloboda govora mržnje (1)

Ono o čemu već i ptičice na granama cvrkuću protestnu pjesmu: od Raguževog istupa nakaznija je jedino reakcija pravobraniteljice koja je ni jednom jedinom riječju ne osudi, a od reakcije pravobraniteljice nakaznija je jedino odredba ZSD-a koja joj to omogući, propisujući da se diskriminacija ne smatra diskriminacijom ukoliko proizlazi iz vjerskih uvjerenja.1

Hrvatski zakonodovac možda nije nomotehnicirajućom izrijekom naveo, ali implicirao je sasvim jasno i sljedeći stavak: ako terorist digne u zrak gomilu ljudi, to se ima ne smatrati masovnim ubojstvom niti ikakvim oblikom krimena ukoliko proizlazi iz vjerskih uvjerenja. Potpuno ista logika, isti duh zakona!

I još jedno vrćenje glavom: otkud obraza u razmetanju tobožnjim bivanjem sekularnom republikom državi koja se usudi otvoreno činiti državom u državi i izuzimati iz zakona i građanskih obaveza što god da se proklamira vjerskom praksom ili doktrinom? Lijepo se pošteno proglasimo džamahirijom, pa da se zna, da se zna.

Kad desnica svoj antiimigrantski stav argumentira odbijanjem pridošlica da se prilagode regulama društva u koje dolaze – ne podržavajući im stav, podržavam taj argument. Jebo ti ponosnu zapadnu republiku, sa svim njenim tekovinama slobodarskih revolucija, koja, u toj antinomiji građanskog i plemenskog, nije u stanju inzistirati na svom sekularnom ustavu i pratećoj regulativi jednako za sve – pa dosljedno sankcionirati ustrajavanje na nečijim plemenskim običajima tamo gdje su u koliziji s nadređenim građanskim zakonima. Ali ono što našoj desnici izmiče: da isti argument koji koristi kontra migranata dosljedno primijeni i na status autohtone, domorodačke plemenskosti.



Ne budi mi teško, zavirio sam u ZSD vidjeti što točno piše u famoznom članku (nadležan je stavak 2. podstavak 5.). Nisam pravnik, ali čitati još uvijek znam – i nešto mi tu nije jasno.

Na što se, točnim izrazom, odnosi pitanje ''stavljanja u nepovoljniji položaj'' prema sadržaju stavka 5.? O kakvoj prirodi nepovoljnijeg položaja tu govorimo? To se eksplicira taksativnim nabrajanjem: odnosi se na pitanje zadovoljavanja nekih propozicija za zapošljavanje ili učlanjivanje, tj. ''pri obavljanju profesionalnih aktivnosti, odnosno zasnivanju radnog odnosa'', nadalje pri ''uključenju u članstvo te djelovanju'' (u skladu s naukom i poslanjem bla-bla).

Iz teksta stavka stoga čitam da se odnosi na takoreći inicijacijsko pitanje: tko može, a tko ne može biti u vjerskoj zajednici to i to, bilo član bilo na nekoj funkciji. Jer, naime, obrazlaže se u nastavku, na jednakopravnosti se tu ne treba inzistirati ''zbog prirode tih aktivnosti ili okolnosti u kojima se obavljaju''. Logika je jasna: primjerice, zahtijevati jednakopravnost uvjeta i šansi za žene i muškarce da dobiju posao (što je ustavni aksiom), stvaralo bi pat poziciju ukoliko se radi o poslu biskupa, jer bi bilo u izravnoj koliziji s doktrinom crkve koja propisuje da žene ne mogu biti svećenici. Tada ćemo, napućuje nas zakon, progledati kroz prste i nećemo govoriti da se opisano stavljanje u nepovoljniji položaj smatra diskriminacijom – rekao bih da je to smisao stavka.

Ovdje bismo mogli stati i otvoriti polemiku o takvom smislu stavka i njegovom legitimitetu, a po svoj prilici bismo završili na dobro poznatoj temi ustavne problematičnosti vatikanskih konkordata, kojima Hrvatska dio svog republičkog suvereniteta (naime, dosljedne provedbe vlastitih konstitutivnih zakona) prebacuje na drugu državu, koja pritom ne garantira istovrsne demokratske standarde, pače uopće ih ne ferma (između ostaloga, nije potpisnica međunarodnih konvencija o ljudskim pravima). Na taj način, na svim poljima u kojima je nadležnost prepuštena autonomiji Vatikana, nad hrvatskim građanima vlast preuzima jedna strana autokracija, čime oni defakto – u tim segmentima – prestaju biti građani (kao žitelji ustavne demokracije) i postaju podanici (jer to je naziv za žitelja autokracije koji je sam lišen vlasti (iako bi prošlo i: kmet)). Postoji naziv i za činjenje od vlastitih građana stranih podanika, tj. kmetova, a glasi – veleizdaja. Pa i donošenje stavka koji na ovaj način suspendira samu bazu RH legislative da bi osigurao autonomiju i segmentni suverenitet vanjskim ne-demokratskim instancama moći sadrži stoga, tvrdim, elemente veleizdaje.

No, ja zapravo ne želim sada skretati u tu diskusiju. Što god mislili o takvoj odredbi, ako je meritorna za aferu Drugotna, pravobraniteljica ju je opisom vlastitog radnog mjesta morala provesti tako kako ju je provela. Naprosto, profesionalni zadatak joj je da bude legalistica. Moći ćemo i dalje stvar smatrati skandaloznom, no odgovornost ćemo moći pripisati jedino odredbi per se i onome tko ju je smislio, nikako i staviti njoj na dušu. Problem je samo u tome što se meritornost odredbe za aferu ne iščitava. Podstavak ne govori to na što se pravobraniteljica pozvala da govori.

U nastavku rečenice na kojoj smo zadnje stali, već se najpreciznije moguće kaže kako se dozvola za diskriminaciju izdaje onda kada ''vjera ili uvjerenje neke osobe predstavljaju istinski, zakonit i opravdan uvjet za obavljanje posla'' (moj kurziv). I ništa se drugo dalje ne nabraja za što bi se još izdavala, nego samo za to: za obavljanje posla.

A opseg Raguževog javnog istupa definitivno nije sveden na to, nego je šire i opće prirode. Nije on diskriminatoran time da neće zaposliti nekoga po spolnoj osnovi, zato što žena, ili da će diskriminirati koga pri primanju u katolike – da je do toga, e onda, i jedino onda, bi pravobraniteljica imala prema tekstu članka, stavka i podstavka osnovu za nereagiranje.

Ragužev sastavak je nešto drugo: eklatantno javno omalovažavajući po spolnoj osnovi (što je kazneno djelo, koje ne vidim da je izuzeto ovim podstavkom). Pa je i neutemeljena primjena principa iz članka na nešto izvan opsega definiranog samim člankom.



Posljednja rečenica, osim toga, ukazuje da postoje još neke osnove zašto odredba nije meritorna. Obratimo pažnju što se još kaže u njoj: navedeno u podstavku 5. odnosi se na svaku onu organizaciju ''čiji se sustav vrijednosti temelji na vjeri ili uvjerenju'' – i sad slijedi ključno mjesto – ''a koja djeluje u skladu s Ustavom i zakonom'' (moj kurziv). Ovo dopušta određeno migoljenje tumačenja. Misli li se na to da zasnivanje i pravo na postojanje i djelovanje katoličke crkve treba biti u skladu s Ustavom i zakonom? Ono to, naravno, jest. S druge strane, sam čin koji je stigao kod pravobraniteljice na promatranje je van ikakve dvojbe u suprotnosti s Ustavom i zakonom (preciznije govoreći, javno omalovažavanje po spolnoj osnovi, s propovijedanjem zamisli o primatu i podčinjenosti, klasificira se kao govor mržnje). Taj čin spada u djelovanje predmetne vjerske organizacije. Kako je onda moguće njeno djelovanje okarakterizirati kao u skladu s Ustavom i zakonom? Vodstvo katoličke crkve nije se ogradilo od Raguža, proglasom da bi se radilo o njegovom osobnom stavu iza kojega crkva ne stoji. Konačno, to je i nezamislivo: znamo da je posrijedi otvoreno doktrinarna institucija, koja već po vlastitoj dogmi, programatski, ne predviđa za svećenike mogućnost legitimnog naučavanja osobnog stava koji bi odstupao od službenog nauka organizacije. Ne postoji stoga varijanta u kojoj bi se njeno djelovanje, po Raguževom ispadu, moglo osloboditi značajke protuustavnosti. Jedino kako bi se eventualno moglo napraviti blesavim je inzistirati da se riječ djelovanje tu odnosi strogo na osnovnu činjenicu prakticirajuće egzistencije vjerske organizacije. No, u tom se slučaju postavlja pitanje opravdanosti logike po kojoj bi se pri promatranju određenog diskriminacijskog postupka neke organizacije uzimala u obzir ne ustavnost samog tog postupka, nego jedino osnovna ustavnost organizacije. To baš i nema smisla. No, dopustimo da bi netko tko baš želi nategnuti za nemati osnove reagirati bio u prilici pozvati se na to da se, strogo de jure, može i tako tumačiti.

Postavlja se ipak još jedno pitanje, načelnije. Kakva je to uopće logička vratolomija u zamišljaju da se diskriminacija u tim i tim iznimkama neće smatrati diskriminacijom, ali samo pod pretpostavkom usklađenosti s Ustavom – ako neusklađenost s Ustavom proizlazi već iz samog prisustva diskriminacije? Da bi logika bila zadovoljena, moralo bi se propisati odustajanje u takvim iznimnim slučajevima od zahtjeva za usklađenosti s Ustavom, što je međutim onemogućeno njegovim člankom 5., koji izrijekom traži usuglašenost svih zakona RH s Ustavom. Kad bi ZSD-om se iznimno dopuštalo ''stavljanje u nepovoljniji položaj'' iz vjerskih potreba, a bez traženja usuglašenosti tog stavljanja s Ustavom, takav bi članak ZSD-a automatski postajao pravno ništavan. Zato je se formalno traži, međutim ne može je se i ostvariti, pri provedbi odredbe u djelo, jer svaka je diskriminacija iz vjerskih potreba inherentno protuustavna. Odredba je, dakle, u nerješivom unutarnjem konfliktu i neprovodiva na pravno regularan način, zapravo pravno apsurdna.2



Na ovo se veže i sljedeća osnova nemeritornosti za aferu. Sve i kad ne bi bile prisutne problematičnost opsega i problematičnost ustavnosti, odredba bi, prema onome kako se sama definira i čime se legitimira, bila primjenjiva tek u slučajevima u kojima bi se odnosila isključivo interno na pripadnike predmetne vjerske zajednice. Ragužev tekst ne predstavlja, međutim, faul samo spram katolkinja, nego opći faul. Premda je Glas Koncila katoličko glasilo, to je također i javno publicirano glasilo. Što automatski znači da je sa svojom kriminogenom propovijedi Raguž istupio pred sve, pred javnost, a ne samo pred katolike.

Argument da građane koji nisu vjernici stvar nema što smetati (a onda ni državu), ide za time da ju se, javnoj objavi unatoč, izdaje kao naputak čisto za vjernički dio populacije. Glas Koncila nikoga ne može natjerati da se povinjava, a nije ga ni obavezno čitati. Niti članstvo u katolicima nije obavezno ni prinudno, a one koji se ne žele učlaniti ne samo da se ne može natjerati na povinjavanje, nego, štoviše, za njih još vrijedi i da, ne podliježući imperativu bivanja dobrim vjernicima, ne podliježu niti Raguževom naputku o karakteru dobrog vjerništva. Ali takav argument ispušta cijelu jednu dimenziju. Žene koje nisu vjernice možda nisu time stavljene, onako kao što vjernice jesu, pod pritisak bivanja subjektima praktične primjene naputka, ali i dalje bivaju objekti sadržaja naputka. Raguž, naime, ne iznosi egzegezu po kojoj bi tek vjernice bile drugotne i u obavezi spolno uvjetovane poslušnosti, nego žene – sve žene, automatski činjenicom svoga spola (da je Bog to tako dao).

Mnogim je ženama zasmetalo, mnogima i nije – koji od ta dva subjektivna doživljaja je ispravan? Ali to nije pravo pitanje. Mjerodavno je jedino to da zakon nalaže kako oni kojima smeta imaju biti štićeni; radi se, ponavljam, o K-A-Z-N-E-N-O-M D-J-E-L-U. Ne, naravno, bilo što kad nekome zasmeta; za razliku od uvrijeđenosti zbog udaranja po ideološkim uvjerenjima koje se ispovijeda (s razlogom se to ne tretira, ne štiti se one kojima smeta), Ustavom i zakonom jamči se da nitko ne mora trpjeti bivanje objektom šovinističkog govora (o sebi kao pripadniku u nekom smislu niže vrste, prirodno stvorene za podčinjenost) – znači, omalovažavanja na bazi pripadnosti kolektivnim identitetima koji nisu pitanje idejnog samoodređenja, nego nešto što ne ovisi o nama, što pojedinac biva mimo vlastite volje, rođenjem ili akcidentom. (Navodi ih se u kaznenom zakonu: rasna pripadnost, boja kože, vjeroispovijest, nacionalno ili etničko podrijetlo, invaliditet, spol, spolno opredjeljenje, rodni identitet. Radi se o – u toj dijalektici slobode govora i govora mržnje – ograničavanju slobode govora, ali taksativnom, vrlo usko i precizno definiranom, zato što dio izuzet iz slobode ne smije biti arbitraran, mora se svoditi na onaj proverbijalni fragment slobode koji je prešao u ugrozu tuđe slobode i zato biva zabranjen. Ne smije zadirati u slobodu izražavanja o svemu ostalome van ocrtane domene šovinističkih kategorija, počevši o ideološkim i političkim pripadnostima.)

S obzirom da su sve nabrojane kategorije između sebe izjednačene, omalovažavanje po spolnoj osnovi ekvivalentno je omalovažavanju po rasnoj/etničkoj osnovi. Ono što je Glas Koncila objavio pravni je ekvivalent članku koji bi promovirao nacizam i rasne zakone, bio ispunjen samim Heil-Hitlerima ili ZDS-ima. Logika po kojoj se Raguževo obraćanje vjernicima itekako tiče i države ista je ona logika po kojoj će se države ticati i ustaški časopis, koji se, dok javno publiciran, obraća pacijentima kojekakvih pravaških i drugih filonacističkih organizacija i teško da će ga konzumirati tko drugi. Prestaje li takav časopis biti kažnjiv, te problemom ostatka populacije, društva, države, samo zato što ga taj ostatak neće čitati? Ne, jer država je dužna prohibirati, zabranjivati, sankcionirati odgoj za etničku i rasnu mržnju, odgoj tog tipa siledžija. Analogno, na državi je i da prohibira, zabranjuje i sankcionira odgoj siledžija na bazi seksističkog šovinizma, u kući i van kuće.



Svaka, ama baš svaka definicija govora mržnje pod pozivanje na nasilje, koje s pravom kriminalizira, uključuje javno dane kvalifikacije o nekom od kolektivnih identiteta kao drugorednoj vrsti. Jasna je i logika: huškanje nije samo onda kad se eksplicitno dere ''ubij, zakolji'', ''Juden Raus'' ili '''Srbe na vrbe''. Reći s javnih govornica ''Židov je niža vrsta'' također je jasno kao huškanje da je s donjom vrstom pripadnicima gornje slobodno postupati kako se hoće.



Pravobraniteljičino obrazloženje pušta vodu na sve strane: apsurdno je proglasiti izostanak temelja za reagiranje, zapravo njegovu suspendiranost (jer temelj inače ne da postoji nego je u zaglavnom kamenu države), na konto članka koji taj temelj suspendira kod nekih čisto interno vjerničkih diskriminacija – ako se uopće ne radi o čisto interno vjerničkoj diskriminaciji (pa onda još ni u skladu s Ustavom, premda članak traži da bude, pa onda još ni diskriminaciji u onom segmentu na koji se članak referira).

Bilo je potrebno na preko nekoliko mjesta zažmiriti i nategnuti da bi se to tako pročitalo; posve je nezamislivo da bez jebačke tendencije. Otkud motiv za tendenciju? Možemo samo nagađati, no teško da ne bi imao ništa s političkim oportunizmom koji se radije, gdje god baš ne mora, neće zamjerati katoličkoj crkvi – u Hrvatskoj disproporcionalno moćnoj, politički protektiranoj, koja pretendira na status Crkve u katoličkoj Hrvatskoj i uvelike joj se u pretenziji izlazi u susret.

Ono što Glas Koncila postiže označavanjem žena kao ''drugotnog'' spola je da daje zeleno svjetlo i blagoslovljuje ponašanje mnogog patrijarhalnog gazde kao nešto što je moralno okej, jer je li, eno je i crkva rekla, eno je znači i bog blagoslovio, pa šta se ima još preispitivati. Diljem će hrvatskih sela, gotovo stopostotnom beziznimnošću, a onda još solidno i po gradovima, to nositi svoju težinu, među svima kojima riječ s oltara nešto znači. Odmah će lakše i slobodnije nalaziti da je posve okej da žene budu diskriminirane ili čak potlačene, servisna sorta, čija bit nije u njihovom čovještvu po sebi, nego u pratećem servisiranju muškog čovještva. Mnoga muškarčina će se osjetiti kao da mu je (bogom)dano za pravo u tome da zapovijeda, vedri i oblači, a žene će biti nagnane da spremnije, krotkije i pokornije prihvaćaju stanje stvari i takav vlastiti položaj. Već u ovom postoji kaznena odgovornost Glasa Koncila i Ivice Raguža.

Ono pak što pravobraniteljica čini je da daje zeleno svjetlo i blagoslovljuje retrogradnu popadiju da još slobodnije i mirnije duše očepe s time po svome: da je to nešto s čime RH neće imati problem. Povrh kaznene odgovornosti oltara, na ovom se mjestu u slučaj unosi i element atentata na sekularnost. Sekularna država je, naime, ona koja će na provedbi svojih konstitutivnih zakona – u ovom slučaju sankcioniranju javnog govorenja o jednom spolu kao prirodno podčinjenoj vrsti – inzistirati neovisno o tome je li krimen počinjen za nekom vjerskom govornicom. A ona koja nije sekularna će talibanima poručiti: no, dečki, izvolite, slobodno je, ožežite još jače s vjerski impregniranim kriminogenim šovinizmom – država protiv toga neće imati ama baš ništa. E, a to je već isključiva odgovornost nadležnog organa RH koji se ne gura u svoj posao.

To su koraci u smjeru teokracije, talibanske zemlje. U vezi koliko će stvari država poručiti da nema problem s nekim talibanizmom jer se radi o vjerskoj autonomiji? Uz dovoljan broj ustupaka imaš džamahiriju, šerijatsko pravo, živiš u nekakvoj saudijskoj arabiji i kao žena imaš biti kuš. Vjerujem da ćemo se svi složiti kako se radi o već nedvojbenom teroru nad ženama – način na koji one tamo žive, strogo imajući pravo biti kuš. Još ih dugo i toleriraju: ne zatuku ih sve do prve prilike kad budu optužene za blud. Tko god je u stanju razumjeti zašto netko ne bi želio živjeti u takvom društvu, shvatit će i zašto se Raguževo instruiranje vjernika, a naročito izostanak reakcije države, toliko tiče i onih koji nisu vjernici. Imajmo na umu da između islama i kršćanstva u samoj njihovoj patrijarhalno-puritanskoj bazi nema presudne razlike, razlika je samo što se kršćanstvo odvija na području koje je imalo sreće da baštini, još od pretkršćanske antike, paralelnu tradiciju sekularne misli i kulture, koja zauzdava i uravnotežuje abrahamsku religiju, onako kako po arabijama i indonezijama ne biva zauzdana. Ali i u Europi se događa otimanje i divljanje, sekularnost je permanentno nagrizana, svakim popuštanjem bez ispaljenog metka pred koječime što bi crkve, toleriranjem i nesankcioniranjem ovakvih kao Raguž – najdalje je dotjerala Poljska, s tim što ni Hrvatska ne zaostaje puno. Pravobraniteljičina kriva aplikacija članka je utoliko deplasiranija, bliža deluziji, skroz u raskoraku s hrvatskom stvarnošću, što znamo da ovdašnja katolička crkva ni u kom slučaju ne funkcionira kao mala skromna vjerska zajednica koja gleda svoja posla i ničime ne pretendira uzurpirati opće građanske slobode. Vatikanski konkordati, u školama se drži vjeronauk, nema nijednog ministra znanosti koji prvo ne ode na briefing Bozaniću, pritisak na ženske reproduktivne slobode, kao stečena prava, je neprestan, kao i na svaku vrstu emancipacijskih trzajeva, pa Markićkin referendum '13, stopiranje seksualnog odgoja i napokon cijele kurikularne reforme, ''hod za život'', i još mnogo toga, uvijek, stalno, svakog dana nešto... U toj i takvoj zemlji, koju valjda stvarno samo Poljska šije po klerikaliziranosti javne politike, smiješno je pričati o tome kako bi se afera Drugotna ticala jedino samih članova katoličke institucije. Uistinu nitko ne biva prisiljen da ostaje formalno uključen u katolicima (nominalno vlada princip dobrovoljnosti), ali pored kućnog nametanja religije djeci, upijanja je po majčinom mlijeku, zatim i po školama, kao i drugih oblika strukturne prinude socijalnim uvjetovanostima i prepariranostima, vječita je navala i u javnom političkom prostoru da čitavo društvo pleše onako kako sviraju katoličke moralno-ćudoredne vrijednosti, koje se čak pokušava, katkad uspijeva, i kroz legislativu formalizirati.



A kad bi se u ovome doista radilo o nečemu što se tiče samo katolika (nemoguća premisa, jer nesuvisla, ali odvrtimo je kao da je suvisla, u svrhu pokazivanja kako čak i pri prihvaćanju premise hipoteza završava u ćorsokaku), kao unutarnji problem vjerske institucije? Ne, pa niti tada ne bi vrijedilo da se stvar ne tiče države – onima koji su pazili na satu ne bih tu više ni imao ništa za obrazlagati, sve već gore piše. Jer ako ne bi bila prisutna sekularistička tema invazije u javnu politiku, kaznena odgovornost popadije svejedno bi i dalje ostajala. Autonomno pravo koje se zadržava je, slažem se, ono ispovijedanja vjerskih stavova dok god ih se ne želi nametnuti svima kao obavezne. Ali i tu postoje iznimke. Iznimke su kaznena djela. Kao što, primjerice, nećemo reći da je interna obiteljska stvar koja se države ne tiče ako muškarac prebija ženu eto ne javno nego kući iza zatvorenih vrata (pozor: ne izjednačavam, nego samo rabim redukciju ad absurdum da bih istakao princip), tako i jest problem države ako svećenik huška živalj na retardiranje ženske jednakosti, ako zaziva društvene odnose kao u arapskim teokracijama – neovisno o tome priušti li si to huškanje kao javno i opće ili ''samo'' za po svojoj crkvi. Za po doma i crkvi on može imati stav o tome kakvom je tehnikom Djevica Marija zatrudnila, i to će biti samo njegova stvar, njegova vjerska sloboda (teološka fantazma na koju ima svako pravo), a država mu nema što tu reći. Ali trubiti s govornica sve to što je Raguž natrubio je u RH kazneno djelo, a kaznena djela ne idu ni pod vjerske slobode ni pod slobodu govora.

Ne može se članove katoličke sekte tretirati kao da žive na drugom planetu i u odnosu na građane ove države kao dva potpuno zasebna matematička skupa koja ni u jednoj točki nemaju zajednički presjek. To nije točno. Vjernici su istovremeno i građani. A za državu svi njeni državljani koji su članovi neke sekte imaju biti prvo njeni građani, pa tek onda članovi svoje sekte. Ne postoji osnova po kojoj bi ih se moglo izuzeti od građanskih prava i dužnosti koja im pripadaju, odnosno kojima podliježu na konto državljanstva kao i svi ostali.

Mogao bih sad polinkati malo more onih nekih članaka o tzv. ''opasnim sektama'', koje svojim članovima ''isperu mozak'', naprave od njih žrtve – to je jasan oblik kriminala. Te žrtve su članovi, ali oni su i građani, a svoje građane je država dužna štititi od kriminala. Nikako se neće raditi o internom problemu skupine s kojim država nema što imati. Na njoj je da progoni gurue koje uhvati u silovanju članova, da ih sankcionira, procesuira – jer ni oni nisu nevezana institucija za sebe, nego su primarno građani te iste države. Analogno je, na razini principa, i s katoličkom sektom. Ako RH već registrira – kao što registrira – govor kao Ragužev za kazneno djelo, tada ona njegov krimen ne može ostaviti kao internu stvar njegove vjerske institucije, nego ga je dužna kazneno goniti prema svojim zakonima točno isto onako kao što će biti dužna goniti bilo kojeg drugog građanina uhvaćenog u kriminalu pranja ljudima mozga šovinizmom po spolnoj osnovi.

Čak i onda kada se radi o javnom deliktu, možda i važnija komponenta od obrane ostatka javnosti i sekularnih vrijednosti bit će štićenje upravo internih žrtava sekte, kojima se ispire mozak ne u legitimnom dijelu teoloških sloboda, nego oblikom govora mržnje. Država nema luksuz ne štititi ih, ne reagirati – jer joj je to dužnost, odgovorna je za sve svoje građane. Progledavanje tom kriminalu kroz prste također ide na dušu ureda pravobraniteljice, u vidu profesionalne i političke odgovornosti. A činjenica da mu se progledava samo zato što se odvija u okrilju vjerskih zajednica, kao paralelni blaži zakonski standard samo za njih, nakaradna je perverzija strukturno ni po čemu različita od leftardskog titranja oko islamskog fundamentalizma, koje od imigranata ne bi tražilo, pod prijetnjom svih sankcija koje vrijede i za domaće, prilagodbu sekularnim zakonima zemlje u koju dolaze, u nadutosti od silnog ''kulturološkog'' uvažavanja plemenskih običaja i kodova ćudoređa proizlazećih iz određene teologije, zanemarujući da se radi o žrtvama običaja iz svojih okruženja.3




  1. U skandaloznom priopćenju o skandalu, pravobraniteljica se poziva na članak 9. Zakona o suzbijanju diskriminacije (u ranijem i daljnjem tekstu: ZSD), kojim su propisani ''iznimni slučajevi u kojima se stavljanje u nepovoljniji položaj temeljem bilo koje diskriminacijske osnove, pa tako i temeljem spola, ne smatra diskriminacijom''. Iz čega ona dalje izvodi kako ''nema temelja za postupanje'', jerbo je ''zakonom propisano da se djelovanje koje je u skladu s naukom i poslanjem crkve odnosno vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, koje bi se moglo okarakterizirati kao diskriminacija, ne smatra diskriminacijom ukoliko ono proizlazi iz vjerske doktrine ili uvjerenja u okviru sustava vrijednosti te crkve odnosno vjerske zajednice''.@

  2. Vrijedi u biti za slučajeve iz svih podstavaka. Pri čemu su neki možda i opravdani. Ali u tom slučaju bi trebale kroz sam Ustav biti odobrene i navedene iznimke u kojima specifične uvjetovanosti nalažu da će se tek kroz propisani oblik korektivne neizjednačenosti dogoditi pravičnost i stvarno izjednačavanje položaja. Problem je samo što vjerske osnove zapošljavanja ne bi išle u takav red ni pod razno i nemoguće ih je uvrstiti u Ustav a da se ne kompromitira njegovu sekularnu narav. (Odraz činjenice da se baš radi o jednoj duboko problematičnoj ideji ne samo de jure nego i de facto.)@

  3. U sklopu nove reaktualiziranosti teme, Đurđa Knežević upozorava na nebuloznost ideje o nošenju burke (ili, isti je princip, uklonjenom klitorisu, te ostalim manifestacijama patrijarhalnog silovanja) kao slobodnom izboru pojedinke koji treba poštovati. Jer šta znamo, možda je to da ju se siluje (ali zašto ne odmah i kamenuje, jer jednom kad je silovana, još i je jedino za kazniti likvidiranjem?) baš njen izbor, možda ona to baš voli, to je ipak dio njene kulturne tradicije na koju je naučila? Govoriti o hijab-u kao o privatnom izboru je smiješno. Od kada to dijete od 7 ili 9 godina može praviti takav (ikakav) izbor, tko im je osigurao da njihov izbor bude neovisan o naprosto pritisku obitelji ili modeliranju odgojem (što je također pritisak ali sublimniji), i porodice?@

- 01:11 - slušam (2) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

utorak, 09.08.2016.

Ovo već stvarno prestaje biti smiješno

Prije godinu i pol komedijaši iz News bara bili su primorani na satirični članak o drumskim policajcima koji ZDS sa spomenika HOS-u ištemavaju pod okriljem noći, da ih ne skuže ustaški organi reda – koji ih naposljetku ipak, zbog tog prkošenja te opiranja pri uhićenju, ispendreče i tretiraju suzavcem. Elem, o satiričkom se članku radilo, dakle humorističkom – pisanom s idejom da izaziva smijeh, premda je stvarni događaj koji je poslužio kao povod sadržavao u sebi nukleus nečega vrlo ozbiljnog, nimalo smiješnog.

Podsjetila me onda na to scena od prošlog mjeseca, kad su organi reda naše države priveli građanina i maltretirali ga nedopuštanjem mu slobodnog kretanja, s obrazloženjem klasificiranim kao prkošenje ustašama, uznemiravanje samozvanih branitelja Rata okupljenih u njihovom vlastitom prijestupničkom činu nedopuštanja slobodnog pristupa jednom spomeniku, kao javnom mjestu. Stvar je dobila svoju zrcalnu refleksiju prošlog tjedna, kad su isti ti organi reda naše države zabranili prigodni protest protiv mitomanije Rata pod skarednim obrazloženjem koje i opet – kao prvi i jedini kriterij kojim se vode – proskribira uznemiravanje proponenata mita o Ratu, bez obzira što je mirni protest na javnom mjestu u skladu s legalnim građanskim pravom, a prijetnje nasiljem spram istoga kažnjive prema zakonu čije je provođenje posao organa reda i kriterij kojim bi se isključivo morali i smjeli voditi.

Izvitoperena logika na tragu onoga Hasanbegovićevog očitovanja o napadu na Tomića, koje odgovornost svaljuje na napadnutu stranu (ili, uostalom, Puljićevu kobajagi ispriku ženama koje je nazvao štracama preko prezentiranja se kao tek zabrinutog za ono kako bi ih ljudi mogli doživljavati, s podsjećanjem ''na važnost odgovornosti'' za ono što rade iza svoja četiri zida). To je taj poučak.

Nijedne nema bolje od naše milicije: osvrnuo sam se bio, ali pokušavši gledati s tračkom humora na stvar, ako i sardoničke fele, opore – pronašavši ga u zrcalnoj simetriji sadržanoj u dosljednosti naših organa reda (u uvijek štićenju zaštitnika Mita i nevođenju zakonom) pri eklatantnoj nedosljednosti (s obzirom na različitu logiku tko koga uznemirava, okupljeni ili namjernici, u dvije analogne situacije). No, i taj je tračak brisan s lica videom s lica mjesta, sa scenom kad mamlaz koji curu udari u glavu nekolicini policajaca pod nosom uopće ne dobije – također razvidno s videa – zbog toga pendrekom, niti ga ijedan organ reda takne, ne bude priveden, identificiran i stavljen u odgovarajuću rubriku novina, nego preostane na fejsbuku se domunđavati prepoznaje li ga tko. Hasanbegovićev poučak su očito kvalitetno usvojili.

Sljedeći čin farse: Thompsonovo osiguranje koje ne dopušta policiji da im gazdi (namjerno ostavljam ovo da se može čitati i kao gazdovanje nad osiguranjem i kao gazdovanje nad policijom) uruči prekršajnu prijavu. Nevjerojatna scena – upravo bizarna, već pretjerano drastična čak i za naše standarde. Svakome nerastavljenom od pameti jasno je pritom da, premda je za zinuti na ponašanje i jednih i drugih, društveno zabrinjavajuće biva ono policije (koja dopušta da joj se ne dopusti uručivanje prijave), a ne osiguranja (koje se smije usuditi to probati, ali bi pri iole normalnoj policiji, koja radi svoj posao, upravo i moglo jedino probati).

I sada ovo danas. Pokušavam istaći da nije palo s marsa, nego stvar evidentno ima jak kontinuitet iza sebe. Bizarno je i za zinuti da se neki mamlaz ide usuditi tako otvoreno i na sav glas, u novinama, prijetiti kako bi on i njegovi oskvrnitelja spomenika, samo da znaju tko je, ''riješili brzo'', ''po kratkom postupku'', kako bi prvi put mogli prijeći preko toga, ali ''drugi put baš i nećemo'', neka se ''ostavi ćorava posla, jer će biti posljedica'' (''mi to ne želimo, ali nije isključeno''), kako bi one koji stoje iza crvene boje to ''moglo koštati, nepovratno'', a ako ih se pronađe – obećava novinaru – ''imat ćete o čemu pisati''. Ali ono što je tu ne samo bizarno nego i opasno i društveno zabrinjavajuće je tek reakcija policije, koja na ovakav istup ne reagira promptnim posjećivanjem mamlaza Barešića, također i mamlaza Bujanca, da pita malo njih za zdravlje, nego se zadrži na očevidu o farbanju spomenika, problematizira taj (i samo taj) čin. I opet baš kao da pravi prijestup tu, pored naknadnih Barešićevih javnih grožnji, nije podizanje spomenika – nabijeno jasnim i neskrivenim romantiziranjem ustaštva – jednom notornom kriminalcu najtežeg reda, a ne intervencija na takvom spomeniku. Ali hej, ipak ga je blagoslovila trenutno najveća ikona vulgarne desnice, u obličju ministra kulture, a čini se da nema jačeg signala za antene naših službenika ministarstva unutarnjih poslova.

Rijetko se osvrćem na nešto s potpunom i krajnjom ozbiljnošću, bez i najmanjeg trzaja usnom – ali ako je išta slučaj za to, ovo je slučaj za to.

- 23:29 - slušam (5) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

ponedjeljak, 08.08.2016.

Gospe ti čudotvorne!

Kad smo već kod Alke, zadnji pasus nekog jučerašnjeg članka u nekim novinama je prilično zabavan – na sintagmatskom planu.
Prije prijema u Alkarskim dvorima, predsjednica Republike Grabar Kitarović je posjetila je Crkvu Čudotvorne Gospe Sinjske u kojoj će se 25. rujna održati središnja proslav obilježavanj 300. godišnjice krunjenja slike Čudotvorne Gospe Sinjske.

Mislim da luđu sintagmu u životu nisam pročitao. Čak nadmašuje i onu o Crkvi Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta – i to za cijelo jedno križarsko koplje.

Stavimo za početak na stranu, jer nešto drugo je tema, bruku tako drastičnog zakazanja lektorsko-korektorskog tima jednog tako velikog i mainstream medija, koji članak pušta u promet s dva ''a'' manjka i jednim ''je'' viška (samo u tom pasusu), tjerajući čitatelja da sam odradi njihov posao.

Da stavimo sad na stranu i irealni karakter mističnog entiteta koji se odaziva na ime GOSPA SINJSKA, kao i medicinsku problematičnost vjerovanja u odrasloj dobi u 21. stoljeću u čuda i ČUDOTVORNOST – saznajemo da ovdje imamo posla ipak ne s Čudotvornom Gospom Sinjskom izravno i osobno, već sa SLIKOM Čudotvorne Gospe Sinjske. Kako je izvjesno da se ne radi o umjetničkom interesu za slikarstvo, posrijedi može biti jedino fenomenologija ikone: slika nije tu da je se sagledava, u likovnim kvalitetima, nego da prenese autoreferentnu informaciju, o sebi kao ''svetoj slici'' (sva recepcija se dogodi u jednoj sekundi: aha, to je Gospa) – kao utičnici za spajanje na sveti element, i naravno vanjski element, kako bi ga se posredno unijelo u sebe; hijerofanijski dualizam koji nije baš oličenje prisebnosti i dodira sa stvarnošću.

Ali, kažem, pustimo sad i to – do te točke se radi o nečemu o čemu možemo razglabati bilo kojeg dana. Ludost same ove naše aktualne sintagme na promatranju počinje s pojmom KRUNJENJA Slike Čudotvorne Gospe Sinjske. Kako se, zaboga, kruni jednu sliku? Ta krune se na glavama nose, ne na slikama. Razumio bih da lik na djelu nosi krunu, kao potez samog umjetnika i dio djela, ali kako se na već gotovu sliku natakari kruna, kao vanjski element? Gugl sve zna: doista se takvo što zbilo – nakon slavne pobjede nad Turcima, ''obranivši kršćanstvo'', jedan među najvažnijim stupovima društva (tadašnji splitski nadbiskup) dao je Slici Gospe, kao zavjetni joj dar, napraviti zlatnu krunu, s viticama i anđelima i svime što ide, i onda još okolo 15 kila srebra plus biserje i razne druge đinđuve, tako da se sve od tada sadržaj slike, tj. Gospa, bukvalno jedva i vidi, samo u predjelu glave. Bizarna, apsurdna manifestacija ne samo pokondirenosti i kiča, nego i ozbiljne pomaknutosti.

Ali nismo ni blizu kraja. Zbilo se to prije točno 300 godina, a kako nije važna samo Slika i nije važna samo Kruna Slike, nego je i sam čin Krunjenja nešto prevažno i za vječno pamtiti, odmah u okviru sintagme saznajemo i da to radi čega je u izvidnicu u istoimenu Crkvu dopremljena Precjednica nije Krunjenje u realnom vremenu nego GODIŠNJICA Krunjenja Slike Čudotvorne Gospe Sinjske. Odnosno, da će se dogoditi OBILJEŽAVANJE Godišnjice Krunjenja Slike Čudotvorne Gospe Sinjske.

Kao da bi to nekako bilo malo i siromašno, međutim. Jel'da da bi bilo malo i siromašno? E, pa zato se ipak ne radi o pukom Obilježavanju, već o PROSLAVI Obilježavanja Godišnjice Krunjenja Slike Čudotvorne Gospe Sinjske.

Kako se to proslavi Obilježavanje i koja je točno razlika između Obilježavanja samog, pojedinačnog, i onog koje prati Proslava Obilježavanja, ostavit ćemo službi za protokol, a mi još možemo primijetiti da se po svemu sudeći neće raditi o samo jednoj Proslavi Obilježavanja, nego će to što je Precjednica došla izviditi biti SREDIŠNJA Proslava Obilježavanja Godišnjice Krunjenja Slike Čudotvorne Gospe Sinjske.

Ponovimo sve skupa još jednom, u punom sjaju i kompletno kapitalom (jer samo kapitala tu dostaje): SREDIŠNJA PROSLAVA OBILJEŽAVANJA GODIŠNJICE KRUNJENJA SLIKE ČUDOTVORNE GOSPE SINJSKE. Mašala.

Tko će sve od stupova društva svojim prisustvom uveličati ostale, periferne proslave Obilježavanja Godišnjice Krunjenja Slike Čudotvorne Gospe Sinjske nije navedeno – bit će da potpisnik članka nije našao način da još i to ubaci u sintagmu.

- 19:55 - slušam (43) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

nedjelja, 07.08.2016.

Stupovi društva

Gledam nekakav pozdravni govor na Alci i osjećam kako me preplavljuje koktel animoziteta, antipatije, zlovolje, gađenja, prezira i podrugljivosti spram tog cijenjenog... seljakluka.

Ali pala je teška riječ: seljakluka!

Romantizam čojstva & junaštva, slavljenje ''junačkih predaka'', mitologizacija pobjede nad Turcima od prije više stoljeća kao ''obranjenog kršćanstva'', zazivanje Gospe kao relevantne društvene institucije, čašćenje najbiranijim riječima fašističke bande iz državnog vrha i ostalih stupova društva, od Bandića s Baldasarom (?) ili Čovića (??), sve uhljup do nabiguzice do vucibatine, preko najregresivnijih i najmalignijih izdanaka klera (njegova ekscelencija Marin Barišić), do stanovitih mrkih oficira koji na oslovljenost odzdravljaju masi salutiranjem, kao da ih je prozvao višerangirani starješina. Samo je falio dični Glavota, da i on izdiktira malo poželjnih društvenih vrijednosti.1

Mentalni obzor koji, kada se prometne u hegemonski ideal, formira poredak u kojem drmaju proverbijalni biskup i general. A kad smo već kod potonjih, naravno da nije moglo proći bez proklinjanja haške tamnice u kojoj nevino zatočen čami mnogi hrvatski general, sami vitez do viteza, čija je jedina krivnja, poučio nas je alkarski doajen, ''branjenje svog naroda u Hercegovini'' (???) – i tko je bolje pogledao, mogao je čak i prostim okom vidjeti tu specifičnu nasaftanost, kako se zrakom među uvaženim njuškama razliježe teški smog retrogradnog, metastaziranog nacionalističkog mita.

Dobro, mom će se ''urbanom jugoslavenstvu'' rigati na sve to, što je i jedino očekivano, no to je jedna stvar, a – možda će netko pitati – jesam li trebao odmah istupiti i s ''urbanim rasizmom''? Ne bi li moj arogantni odnarođeni cinizam ipak trebao naći malo više razumijevanja za te prostodušne ljude iz naroda, čija se shvaćanja i emocije u ovome možda ne odlikuju najvećom prosvijećenošću, ali im to nešto znači i autentični su, a ako se radi o seljakluku, barem je seljakluk čista srca?

Međutim, nije točno! Oni su ovdje na strani cinizma i izvještačenosti. Priroda tog seljakluka je: ubleha. A i nasilje - jer je to ubleha koja hoće biti normativna za sve, kao ''novi nacionalni obrazac'', neispovijedanje kojega se proziva i sankcionira. Ne gadim se ja tu same pripadnosti ruralnom narodu – i naročito ne ključu zemljopisnog porijekla (uostalom, i moji su redom iz pasivnih krajeva) – gadim se lažne, svjesno ili nesvjesno preparirane afektacije koja služi usklađivanju s tonom podobne nazadnosti, da bi u zajedničkoj okupanosti njom draškali jajca jedni drugima.



  1. A kako se samo taj nekulturno načinio pred svima. Mimo toga, izgovorio je na visokopatetičnoj i turboceremonijalnoj svečanosti riječ ''sranja'' – i ta riječ je jedina koja nije bila baš apsolutno govnarska i prostačka kao sve ostalo što je izasrao. Naravno da će mi se takva dva nacionalna govora, izdeklamirana u razmaku od dva dana pred licem i uz blagoslov i duhovnog i svjetovnog oltara, spojiti u cjelinu kao važeći diktat vrijednosnog metra nacije.@

- 19:39 - slušam (12) - printaj - #

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

četvrtak, 04.08.2016.

Nijedne nema bolje od naše milicije

Ne vidim čemu zatečenosti i izbačenosti iz ravnoteže. Pa sve je na svom uobičajenom mjestu. Što je glavno obilježje naše milicije? Dosljednost!

Ili bolje: naša je milicija poput zrcala. Ona ostaje savršeno dosljedna, postupajući potpuno isto, čak i onda kad postupa potpuno obrnuto.

Prva slika: milicija privodi građanina zbog stajanja blizu aktivista – onda kada su to crnokošuljaški ''branitelji Rata''1 u nelegalnoj uzurpatorskoj agresiji – jer je tada problem, jasno, namjernik koji nije ni u kakvom prijestupu, nego samo svojim prisustvom izaziva uznemirenost kod tih aktivista koji jesu.2

Zrcalna slika: milicija zabranjuje aktivistima – onda kada su to prosvjednici u najavi legitimnog mirnog skupa – stajanje blizu rulje ''branitelja Rata'' koja ih hoće tući, jer su tada problem, jasno, ti aktivisti koji nisu ni u kakvom prijestupu, nego samo svojim prisustvom izazivaju uznemirenost kod okupljenih namjernika koji jesu.3

Zamišljam žandarski pravilnik o tretmanu učesnika prema četiri moguće permutacije uloga koje mogu zauzeti.

1. i 2. Neovisno da li u svojstvu aktivista ili namjernika – bit ćeš uvažavan ako radiš stvari koje se po redu i zakonu ne smije (jer to tada radiš kao pro-War, branitelj mita o Ratu), a potjeran ako samo radiš ono što se smije (jer to tada radiš kao anti-War, protivnik mita o Ratu).

3. Ako si anti-War, bit ćeš potjeran, neovisno o tome da li aktivist ili namjernik i dal čineći nešto što se smije ili nešto što se ne smije – jerbo si, halo klošaru, anti-War, a to je nešto što se ne smije iznad i prije svega i točka.

4. Ako si pro-War, bit ćeš uvažavan, neovisno o tome da li aktivist ili namjernik i dal čineći nešto što se smije ili nešto što se ne smije – jerbo si, bravo ljudino, pro-War, a to je nešto što se iznad i prije svega mora i točka.



  1. Što to znači biti hrvatski branitelj? Svakim danom sve više. Od rata kao branjenja stigli smo do branjenja Rata.@

  2. Srodno onome kada su prije godinu i pol u Splitu ištemati ZDS sa spomenika HOS-u odmetnuti drumski policajci morali potajno, pod okriljem noći – da ih ne bi ustaška vlast uhvatila na djelu prkošenja redu i poretku koji su proglasili. Evo je, znači, sve isto ko i lani: ''prkošenje'' ustašama i dalje se tretira kao prijestup reda i zakona, klasificirano kazneno djelo, za koje se ne preporučuje biti uhvaćen na djelu, za koje se biva hapšen.@

  3. Rečeno izvornom velemišlju MUP-a: Obzirom da organizator mirni prosvjed namjeravaju održati na središnjem gradskom trgu gdje se nalazi veliki broj građana, te reakcija kroz izraženu osudu i protivljenje takvom okupljanju, postoji utemeljena vjerojatnost da bi održavanje ovakvog okupljanja izazvalo uznemirenost kod većeg broja građana, a s obzirom na narav okupljanja, i moguće reakcije građana, a posebno branitelja i udruga proizašlih iz Domovinskog rata, moglo bi se poremetiti kretanja većeg broja građana te dovesti do nasilja i ozbiljnijeg remećenja javnog reda i mira.@

- 16:06 - slušam (5) - printaj - #

<< Arhiva >>

ARHIVA
GUZA + NJUŠKA
- 2009/08 - Gledanost
- 2009/09 - Cipelarenje
- 2009/10 - Guza, njuška, sise
- 2009/11 - Ispravno
- 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
- 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
- 2011/10 - Živjeti s istinom
- 2011/11 - Dan mrtvosti
- 2013/04 - Kap
- 2013/05 - Zakletva
- 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
- 2016/01 - Nikad kao Bandatar
CARPE DIEM
- 2009/09 - Ratni dnevnici
- 2010/01 - Vječno vraćanje
- 2010/10 - Post koji nisam napisao
- 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
- 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
- 2015/07 - Zaokruženje Arsena
- 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
ČOVJEK U FUTROLI
- 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
- 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
- 2011/06 - Ateistička propaganda
- 2011/06 - Čedna
- 2011/10 - Demonska ljepota žene
- 2012/09 - Demonska požuda žene
- 2012/10 - Intrigantan problem
... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
... 2012/10 - Cvrčak i mrav
... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
... 2012/10 - Guzica
... 2012/10 - Težina Križa
... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
- 2014/06 - Geneza jezivosti
- 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
- 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
- 2015/09 - U čemu je skandal?
- 2016/05 - Muške kurve
- 2016/05 - Dići raspelo na sebe
IGRA SPOLOVA
- 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
- 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
... 2010/07 - Not gonna be ignored!
... 2010/07 - Košarka i košarica
... 2010/07 - Nož u leđima
... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
... 2010/07 - ''Ti si dužan''
... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
- 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
- 2011/05 - Jednom nedavno...
... 2011/08 - Druge oči
... 2011/08 - Lov na ljepotu
- 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
- 2014/10 - Ženska spika
- 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
- 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
- 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
ORNAMENT I ZLOČIN
- 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
- 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
- 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
- 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
- 2010/08 - Spasio bih vatru
- 2010/09 - Balon
- 2011/01 - Fetiš pečata
- 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
- 2011/09 - Zna se tko zna
- 2012/04 - And they love her
- 2012/07 - Déja vu
- 2013/01 - Sloboda koja sputava
- 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
- 2013/07 - Ljetni post
- 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
- 2015/04 - Gospe ti presvete!
- 2015/11 - Đonom
- 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
CRNA OVCA
- 2009/10 - O izdvajanju
- 2009/10 - Nećeš ga naći
- 2009/11 - O običnim malim ljudima
- 2011/03 - Selotejp blues
- 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
- 2011/06 - Ne daj se...
- 2011/10 - Hod
- 2012/01 - Gospe ti svete!
- 2012/04 - Rigoletto
... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
- 2013/12 - Desno i lijevo
- 2016/08 - Stupovi društva
DVOSTRUKI AGENT
- 2009/11 - Dvostruki agenti
- 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
- 2010/05 - Reci, ogledalce...
- 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
- 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
- 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
TKO JE UKRAO STVARNOST?
- 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
- 2010/02 - Simuliranje simulacije
- 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
- 2010/08 - Prava slika grada
- 2010/11 - Sveta crkva slike
- 2010/12 - Imagologija
- 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
- 2016/06 - Hashtag imagologija
MASLAC I MARGARIN
- 2010/01 - O žeđi i pijenju
- 2010/02 - Folkrok partizani
- 2010/03 - Duende
- 2010/06 - Odličan đak
- 2011/12 - Lice i naličje pjesme
- 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
- 2013/01 - Bosonoga misao
- 2013/03 - Život i performans
- 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
- 2016/05 - PuŠ vs SAE
VELIKO OKO
- 2010/02 - Opće mišljenje vojske
- 2010/03 - Kao automat za kavu
- 2010/05 - Nagni se, Narcise...
- 2010/06 - Nasilje normalnosti
- 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
- 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
- 2013/02 - Nasilu na Silu
- 2013/04 - Biti kao svi
- 2014/05 - Zeitgeist
- 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
- 2015/09 - Krivi ste vi
- 2015/12 - Kalifete na fete
PISOPUT
- 2010/06 - Ja, luđak
- 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
BIM-BAM-BAM
- 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
- 2012/03 - Tempera(ment)
- 2013/01 - Duende oči
- 2013/06 - Tvoj slučaj
- 2013/07 - Nostalgija futura drugog
- 2014/10 - Ljubav
- 2015/02 - Kontra ljubavi
- 2105/03 - Ja, Ti, Mi
- 2016/02 - Držati pticu
- 2016/06 - Mogućnost drolje
GOSPODARI SVIJETA
- 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
- 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
- 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
- 2015/01 - (Vuci)batine
- 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
- 2015/07 - Minut semantike
- 2015/07 - Matija protiv Babinha
- 2015/10 - Mnogo vike nizašto
- 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
- 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
- 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
- 2016/04 - Pozadina kreševa
- 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
- 2016/07 - Drljača od tri groša
FALANGA
- 2011/01 - Index na indexu
- 2012/08 - Falanga
- 2013/06 - Test osobnosti
- 2014/09 - Dva tipa smijeha
- 2014/11 - Kritika pomračenog uma
- 2014/12 - Kultura Komunikacije
- 2015/01 - Rođen na prvi april
- 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
- 2015/10 - Večernji krivolov
- 2016/04 - Lov na crvene vještice
- 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
BITKE O BITI BITKA
- 2011/03 - Probavljivost duše
- 2011/09 - Tema s varijacijom
- 2012/05 - Misao još nemišljena
- 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
- 2014/09 - Krvave ruke
- 2014/11 - Mundana desideria
- 2015/02 - Dobar, loš, zao
- 2015/02 - Spektar sive
- 2015/07 - Mar(kićk)a
- 2015/08 - Lítost
- 2016/01 - Anatomija funkcije
- 2016/03 - Vječno povraćanje istog
TRAGOM MUNJE
- 2012/05 - Pravda je pobijedila
- 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
- 2012/12 - Propast svijeta
- 2015/01 - Intencija zOOma
- 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
- 2016/04 - Defile tustaša
- 2016/06 - Tragom munje
REPUBLIKA FARSA
- 2013/06 - Ćudoredna bitanga
- 2013/11 - Spin godine
- 2014/05 - Propuštena helpie prilika
- 2014/08 - U čemu je sramota?
- 2014/09 - Republika Farsa
- 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
- 2014/11 - Zapisi iz ludnice
- 2015/03 - Zatvoreno pismo
- 2016/05 - Drkadžije
- 2016/06 - Približavanje oluje
- 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
- 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
- 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
USPUT REČENO
- 2010/09 - Sirove strasti
- 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
- 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
- 2011/09 - Rekvijem
- 2012/06 - Test inteligencije
- 2015/08 - Nije šija nego vrat
- 2015/12 - Babe i žabe
- 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
- 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se