utorak, 20.05.2008.

Indigo

Postoje djeca koja su iznimno napredna -- rano nauče čitati i pisati, snalaze se u logičkim igrama, nadarena su. Ponos su svojih, ne-toliko-pametnih roditelja. S druge strane, ta djeca su razmažena derišta i teško ih je odgajati.

Brzo! Pitanje: Riječ je o: a)običnim derištima, čiji roditelji odobravaju njihovo nemoguće ponašanje ili b)o superinteligentnim mladim genijima

Ako ste odgovorili B onda, čestitamo! Idiot ste! Sad mi se mičite s bloga.

Za sve ostale: čitajte dalje.

Među poluretardiranim ljudima, opće je znanje da je "mali pametni kreten" pojam koji najbolje opisuje karakterne osobine indigo djece. Oh, svakako postoje djeca-genijalci. No ovdje nije riječ o tome. U zadnje vrijeme, djeca sazrijevaju sve ranije -- ponajviše mentalno, ali i fizički. Usto, pokazuju neobične osobine, kao što su asocijalnost, tvrdoglavost, poremećaji sna... Mnogo toga oko najnovije generacije je drukčije, što neke ljude plaši, neke oduševljava -- kako god bilo, navodi ih na pogrešne zaključke. Kao prvo -- samo pripisivanje negativnih osobina indigo djece kao nečeg njima svojstvenog potiče roditelje da ih još dodatno razmažuju. Kao drugo -- ubrzan tempo života, aditivi u hrani, tvari u zemlji i zraku, sve su to faktori u ubrzanom sazrijevanju djece. Brz put prema odraslosti ne daje vremena psihološkom sazrijevanju i pripremi, što na kraju rezultira u, pogađate, mnogo sjebane djece.

Djeca-genijalci su rijetkost. Dosegnu svoj puni potencijal u ranoj dobi, ali onda su došla do vrha. Nema nikakvih magičnih moći, telepatije, telekineze... Kužite? Neki roditelji forsiraju svoju djecu da idu u specijalne programe, da preskaču razrede, što vrlo lako može dovesti do živčanog sloma. Mislim da se svi možemo složiti da je visoku inteligenciju djece koja upadaju na Oxford s deset godina teško lažirati, ali opet smatram da je dijete, bez obzira na IQ, zaslužuje normalno djetinjstvo.

No, što je s genijalcima iz područja umjetnosti? Ovdje stvari postaju kompliciranije. Mnoga djeca koja prodaju svoje slike nisu nikad slikala u javnosti, ili su njihova djela izgledala nekako... lošije kad je netko promatrao napredak iza njihovih leđa. Pritisak, možda? Baš se pitam...

Postoji još jedan problem. Tehnička sposobnost sviranja i slikanja ne mora značiti genijalnost. I životinje znaju slikati kad ih se nauči. Jebeno sam ozbiljan.

- 20:12 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.05.2008.

Zašto me nije bilo

Paaaa... kompliciranim spletom okolnosti, nisam se našao u blizini računala. Naime, jednog jutra otišao sam kupiti kruh, mlijeko i kondome (jer sam paket od 20 +5 gratis XXXXXL kondoma potrošio jučer (da, dobro ste čuli, sve u jednom danu (i da, korisitm trostruke zagrade, imate li što protiv?))), kada je na mene naletjela cisterna puna pohanih banana. Ja sam je, uz pomoć mačkolikih refleksa, izbjegao. Zatim sam ušao u trgovinu i kupio namirnice. Na moju nesreću, u trgovini se našao pljačkaš koji je rekao: "Vadi lovu, kučko!"
Ali nije to rekao meni, nego kučki, tj. prodavačici. Ja sam mu slomio obe ruke i noge, a da je imao još koji ud, slomio bih mu i taj. Onda su došli policajci, koji su zapravo bili tu od samog početka, ali su bili prezaposleni krafnama da interveniraju. Oni su mi se zahvalili i dali mi nagradno putovanje oko svijeta za dvoje, u trajanju od sedam dana.

Krenuo sam na put sa svojim spolnim udom (njemu treba vlastito mjesto na avionu). Negdje iznad Atlantika, pogodila nas je munja (jebem te, Zeuse) i srušili smo se na otok pun domorodaca koji su htjeli da njihovim prekrasnim kćerima pružam seksualne usluge. Naravno, ja sam odbio, ali sam bio prisiljen (kopljima i strijelama) da imam spolne odnose sa stotinama pohotnih djevica. Moram priznati da sam osjetio neizmjerno olakšanje kad su nas robotski pirati pronašli i vratili kući. Moja prva misao je bila: "Moram ovo napisati na blogu, LOL."

No dobro, sad ozbiljno. Pišem roman i, između ostalih dužnosti i hobija, nemam vremena za blog.

But, worry not! Neću vas zaboraviti. Evo jedan kratki odlomak iz mog, zasad bezimenog romana.


Loše vijesti brzo putuju. One dobre sporo putem noge vuku. Tako je do izmaka dana, dok su se još pušili crni ostaci spaljenih kuća, vijest o napadu demona stigla do najzabitijih krajeva zemlje. Kraljevi glasnici hitro su jahali, s proglasom u ruci i bolnim međunožjem, kroz doline, baruštine, preko brda i snježnih gora, sve do svakog seoca u zemlji. Zatim bi pročitali vijest pred prestrašenim mještanima i zatražili mjesnog poglavara da se potpiše na svitak. Bez iznimke, poglavar je bio netko drhtav, bradat i dozlaboga star, pa bi petljao po papiru s perom, šarajući nešto što je nalikovalo na ime. Razdraženi glasnik bi sve to nestrpljivo promatrao, a zatim opet krenuo kroz doline, baruštine, preko brda i gora, do glavnog grada, gdje bi svom nadređenom pružio svitak s potpisima. Nadređeni bi kimnuo, zagrizao u jabuku, lijeno odložio papir na vrh poveće hrpe i nastavio ne raditi ništa, jer je za to bio plaćen.

No, malo tko je čuo o mladom junaku čiji je dolazak proreknut prije mnogo ljeta, a i oni rijetki, koji su znali nešto o tome, znali su samo što su dočuli u tavernama, gdje se okuplja sumnjiv svat, razbojnici, graničari i lokalne pijanice, i gdje se često prenose priče o vitezovima u crnom i gnomovima s mjeseca, koji otimaju ljude i sakate stoku.
Čitavo kraljevstvo bilo je na nogama. Ljudi su tražili od kralja da osigura sjevernu granicu. Kralj je ustvrdio da su njegovi generali nesposobni, te se pitao koja budala im je dala čin, pritom zaboravivši da je on taj koji im je dao upravu nad vojskom. Vojska je rekla da lokalne vlasti ne surađuju. Vlasti su, pak, loptu bacile Čarobnjačkom cehu, tvrdeći da su čarobnjaci nesposobni pobrinuti se za problem koji su sami zakuhali. Ceh je, zasad, šutio.

U takvoj atmosferi straha i iščekivanja, pred sumrak su iz malog seoca izjahale dvije figure ogrnute u crno i krenule cestom prema Kalotu. Mračna noć, bez zvijezda i mjeseca, brzo se nadvila nad njih, a vrancima na kojima su jahali oči su zasjale magično ljubičasto. Vijugali su zaraslim, sporednim putovima, vječito izbjegavajući dobro obasjanu glavnu cestu. Konji crne dlake, na kojima su jahali, toptali su vrtoglavo brzo, tako da su dva zabašurena putnika, unatoč korištenju stranputica, ubrzo pred sobom ugledala sjenovite obrise grada. Zaključivši da je sada dovoljno sigurno, izađoše na narančasto svjetlo uljanica koje su stajale s obje strane popločane, glavne ceste.

„Stoj! 'Ko tu ide?“ reče netko u tami. Konji zanjište i stanu.

„Daun Vučebradi i njegov štićenik Fimus Zvjeroubojica!“ zvonko odgovori Starješina.

„Je l'? A oklen ste vi?“ Iz sjena izroni krupan lik čuvara, sa šljemom nabijenim na glavu i desnom rukom oprezno na balčaku mača. Na prsima mu se ponosno isticao jarkocrveni grb Kalota.

„Molim?“

„Odakle ste? 'Ajde, nemam cijelu noć.“

„Iz Guznog,“ oprezno reče Starješina.

„Šaljivdžija, je l'? Dobit ćeš ti po guznom!“ vikne čuvar i isuče mač. „Gonite se!“

„Mi smo zbilja iz Guznog. To je selo na istoku, blizu Jajnog,“ smirenim glasom reče Starješina.

Čuvar zastane, a zatim vrlo sporo i vrlo oprezno vrati oštricu u korice. „Pa, što niste rekli? Ja sam iz Jajnog! Oprostite mi, zaboravijo sam se na tren. Znate i sami kol'ko smo napeti u zadnje vrijeme. Sve otkad su nas napali… Nikad ne mo'š bit' preoprezan. Čudan neki puk se mota ovim krajem. Možete ih vidjeti sa smjenom dana i noći, onako na rubovima šuma i u gušticima. Nije ugodno, mogu vam reć'. Uopće nije ugodno…“ Sad se već opustio i ruke su mu se veselo klatile u zraku, a debelim, neuglađenim licem proširio se priprost smiješak. „Nego, Vučebradi, Zvjeroubojica? Ozbiljna neka imena, moram priznat'. Da vi ne idete možda pred Vijeće?“

„Kako ste samo pogodili?“ reče Starješina, nezainteresirano gledajući oko sebe.

„Eto, to mi je pos'o – znat' ono što drugi ne znaju. Za mene su te stvari očite. Al' inače mi kažu da imam izvrsnu moć zapažanja. Rec'mo, jednom sam iš'o u lov s nekim komšijama – a šuma gusta, jedva prohodna. Da ti prođe vepar na stopu ispred tebe, ne bi ga ugledao. I tako je Jurlo – on vam je isto čuvar, samo gradski – onako krenuo naprijed, a mi ostali – bilo nas je troje ili četvero – onako ostali malko iza. I onako, Jurlo nešto vikne, a mi onako krenuli prema njemu kadli…“

„Ispričavam se,“ reče Vučebradi, „ali moramo krenuti. Vijeće se ubrzo sastaje.“

„Dobro, ne želim vas zaustavljat' u važnim poslovima. Samo vi idite.“

Kao da su ga razumjeli, a možda i jesu, konji jurnu prema zidinama.

- 20:42 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

"To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.

He who doubts from what he sees
Will ne'er believe, do what you please.
If the sun and moon should doubt
They'd immediately go out."

William Blake


Ovo je blog (da istaknemo očito). Molim vas bez spama, debilizma i nepotrebnih komentara. Svi koji budu ostavljali lance sreće i poruke tipa: "Super blog, posjeti moj!" dobit će po guzi, a njihovi komentari će biti po hitnom postupku izbrisani!

Ako ne dijelite moj smisao za cinični, sarkastični, suptilni humor, dakle ako ste glupi i zatucani, sigurno ćete se uvrijediti na NEŠTO napisano na ovom blogu. Ukoliko ne pronađete baš ništa što vas vrijeđa, onda mi javite i to će se promijeniti. Ako ste došli ovamo srati, shvaćati sve ozbiljno i općenito se praviti pametni dugim komentarima koji ništa ne znače, jer ste u startu promašili bit posta, onda otiđite, mamu vam! Naravno, svi posjetitelji bloga moraju prihvatiti mene, Funky Momka, kao vrhovnog gospodara života i smrti. Uživajte...

Linkovi

Ovo su uglavnom blogovi koje čitam. Ostatak su blogovi koje ne čitam. A ima i onih koje napola čitam, neke svako drugo slovo, a neke svako drugi redak.


Točka Tame

Crofallout

Borgman's Cube

Bog i (ne)zemljani

Valaruko

Svinjce

Recite NE! TurboFolku!

Najbolja pjesma ikad

The Court of the Crimson King

The rusted chains of prison moons
Are shattered by the sun.
I walk a road, horizons change
The tournament's begun.
The purple piper plays his tune,
The choir softly sing;
Three lullabies in an ancient tongue,
For the court of the crimson king.

The keeper of the city keys
Put shutters on the dreams.
I wait outside the pilgrims door
With insufficient schemes.
The black queen chants
The funeral march,
The cracked brass bells will ring;
To summon back the fire witch
To the court of the crimson king.

The gardener plants an evergreen
Whilst trampling on a flower.
I chase the wind of a prism ship
To taste the sweet and sour.
The pattern jler lifts his hand;
The orchestra begin.
As slowly turns the grinding wheel
In the court of the crimson king.

On soft gray mornings widows cry
The wise men share a joke;
I run to grasp divining signs
To satisfy the hoax.
The yellow jester does not play
But gentle pulls the strings
And smiles as the puppets dance
In the court of the crimson king.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se