subota, 22.09.2007.

Gadosti

Novine su moćan medij. Strašno utječu na javno mišljenje. Sposobni su potaknuti na rat i huškati ljude (Pulitzer i Hearst tijekom Španjolsko-američkog rata ili naši mediji tijekom Domovinskog). Novinari su sposobni na sve - vadit će riječi iz konteksta, klevetati, savijati istinu, pa čak i izmišljati. Kada dobiju poticaj političara i moćnika, nema im granica.

U zadnje vrijeme, "neke" televizije (čitaj Nova TV) i "neke" novine (čitaj 24 sata) prodaju svoj program senzacionalističkim pristupom događajima koji spadaju u Crnu kroniku. Iskorištavaju ljudsku tragediju u svoju korist. Iskreno, meni se to gadi. Posebno mi je ostala u pamćenju scena kada policija vadi tijelo utopljenog mladića iz rijeke, a jedna djevojka na obali doslovno vrišti. Ili snimka s pogreba neke, prerano umrle, osobe. Pa dajte molim vas. Takve stvari mi totalno sjebu cijeli dan. Najgora stvar je što te vijesti ubace zajedno s vijestima poput "Novi stanari u Big Brother kući", "Paris Hilton ide u zatvor", ili "Neki seljačina ponovo oplodio debelu Brtiney Spears". Dakle nečija smrt, jad i tuga su jednako važne vijesti kao i najnoviji ispad gadnog, ženskog Bigfoota (Paris Hilton). Zbilja mi se povraća. Pa to su ljudi, stvarne osobe, sa snovima, osjećajima, prijateljima, ženama, djevojkama. Bili su sretni, tužni, zaljubljeni. Mogli su biti puno više, ali su prerano i tragično izgubili život.

Trenutačno je 'popularno' pričati o mladim vatrogascima, koji su jebeno besmisleno izgubili život. Svi mediji blebeću o njima. Tko je kriv? Tko nije? Kako? Što? Gdje? Stoje im slike na naslovnoj stranici, odmah do neke sisate 'slavne' cure, koja manjak talenta nadoknađuje viškom dobro plaćenih sisa. Pa onda doniranje novca obiteljima stradalih vatrogasaca. Ma, jebemu mamicu, koji to novac, koje te tisuće, milijuni, MILIJARDE, mogu vratiti barem jedan izgubljen život?

Zgadili su mi se mediji, propaganda, vijesti, sve. Nije ni potrebno pročitati vijesti, dovoljno je znati njihovu temu i sam razlog objave i odmah postaje jasno da je svijet otišao duboko u kurac. Nema nam više spasa. Prešli smo point of no return i krećemo se prema bezdanu velikom brzinom, ne kao pojedinci, nego kao kolektiv. Stoga možemo vidjeti utjehu u tome da smo svi u ovim govnima zajedno.

Jebiga...

- 21:40 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.09.2007.

Vel'ki brat

Ovaj post je dvoglava zvijer...

Evo počela još jedena sezona Big Brothera, "zabavnog i zanimljivog" reality showa. Naravno, i ove sezone Big Brother gura granice... dobrog ukusa. U kuću je ušao jedan deklarirani homoseksualac. Sasvim je prirodno da Crkva i svakakvi moralni čuvari skaču i viču protiv BB-a. A i mediji su se raspisali o tom dečku (zaboravljam mu ime). Njegova seksualna orijentacija je tako izražena da mi je došlo da se ispovraćam. Nemojte me krivo shvatiti, nemam ništa protiv homoseksualaca, ali, budimo realni, svatko kome spolnost upravlja govorom, izgledom, čak i životom je obična seljačina i primitivac. A nisu ni ostali stanari kuće bolji. Njihove vrijednosti su novac, seks... i to je to. A mediji pišu i pišu o njima. Staro i mlado, muško i žensko skuplja se pred malim ekranom i gleda svoje "heroje". Trenutačno vlada epidemija BB-a, ali ne traje dugo. Ti stanari Big Brother kuće bit će zaboravljeni i to veoma brzo. I čemu nas to uči? Boli te k...oljeno, zgrabi lovu i bježi. Ako pojebeš nešto, još bolje. Prolaznost i ispraznost.

Da vam sad ne punim glavu propovijedima, pogledajmo BB s druge strane. Jesmo li mi zbilja tako različiti od tih stanara? Gledamo ih, zadiremo im u intimu, tračamo o njima, a isti smo kao oni! Ljudi ne vole svoje mane, ne vole sebe gledati, jer im se ne sviđa ono što vide. Zato mogu promatrati te "savršene" stanare BB-a i blebetati o njihovim doživljajima i njihovim greškama. To je ta psihologija koja pokreće BB. Svaki medij, elektronski i pisani, preveliku važnost pridodaje tom showu. Zar je zbilja to tako važno? Mogu pisati o ratovima, krizama, politici, nafti, zagađivanju, ozonskim rupama, izumiranju, istraživanju svemira, biologiji, fizici, umjetnosti, glazbi... Ali ne! Važno je tko je kome što rekao, tko je koga jebao, tko je koga odjebao... Da ne spominjem dragocijeno vrijeme koje RTL troši na prikazivaje Big Brothera. Pa može se to vrijeme pametnije iskoristiti, npr. na jedan maraton horor filmova.

I sad su stanari BB kuće "slavni". Ma koji su oni kurac napravili?! Ovo je gore od Paris Hilton...

A sad o onoj "dvoglavoj zvijeri". Kao što svi znamo (osim onih koji gledaju BB, naravno), naziv Veliki Brat potječe od Orwellove '1984'. Orwellov prikaz budućnosti je, pa, orvelovski. Dakle, Veliki Brat nas gleda, promatra svaki potez, svaki korak, svaki treptaj... Iako se neki ne bi složili sa mnom, smatram da Orwell nije doslovno misli da 'netko' svakoga od nas uvijek promatra. To je sasvim nepotrebno. Dovoljno je kontrolirati masu. Moćnike ne zanimaju individualci, jer od sve te moći i love ne znaju da se jedan glas čuje jasnije od tisuću urlika...

- 12:41 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 08.09.2007.

Škola

Evo, tek što je počela, a već polako gubim volju za životom. Grozno! Volim znanje, volim učenje ali MRZIM školu. Zašto? Zato što moram ići u školu i moram učiti. A kada ja nešto moram onda za inat to neću.

Zapravo, istina je da sam ja lijen, pa mi paše tip 'umjetničke duše' jer radim što hoću, kad hoću (uglavnom ništa) i za to imam razlog! No dobro, sada ozbiljno. Ne možete natjerati nekoga da voli učiti, a nastavnici baš to rade. Naravno, trude se oni probuditi u nama nekakvu znatiželju i zanimanje, ali 80% ljudi (čitaj 99% tinejdžera) boli nabrekli falus za fiziku, kemiju ili matematiku. Dakle, edukacija (bilo koja, a kamoli sadašnja) ne može nekom nasilno u glavu utuviti želju za znanjem. Jebeš ti školu, ne moram znati kako i zašto, kada živim život. A to 'življenje života' znači motanje po kafićima i ulicama i konzumiranje opojnih sredstava. Ambicije se svode na 'zaradit hrpu love na bilo koji način'. Sigurno, i takvi ljudi mogu biti sretni sa bezrazložnim životom, ali tanka je granica između hedonizma i nihilizma. Kada nestane para, pića i žena (ili muškaraca), gdje onda?

Mogu shvatiti da je učenje dosadno. Meni je škola više manje uništila tu želju za znanjem koja je, vjerujem, svima urođena. Škola je dosadna, dosadna, dosadna! Sve što je obavezno je dosadno. Učenje treba biti spontano, voljno i zabavno. Škola nije učenje - to je prisilna infuzija sranja. U školi nije bitno razumjeti, nego zapamtiti na dovoljno vremena za ocjenu, pa zaboraviti.

A profesori... Ima ih dobrih, ali neki, poput moje profesorice iz matematike, niti se ne trude objašnjavati, samo piskaraju po ploči i u kontrolnom daju zadatke iz bilježnice.

Moja vizija škole bez predmeta, satova i bilježnica je neostvariva. Imati savršenu edukaciju znači imati savršeno društvo, a to je san kojem sami ljudi stoje na putu. Sami sebe vučemo u propast i ne možemo se okrenuti. A možda su ovo teme koje ne bih smio dirati? Stvarno, brinući se oko velikih stvari propuštamo male, a od malih stvari, doživljaja i trenutaka život je sastavljen. Na kraju nam ne vrijede ni škola, ni novac, ni diplome. Kada umremo, ono što smo činili za sebe umire s nama, ali ono što smo učinili za druge živi dalje i besmrtno je.

ovu zadnju rečenicu sam skupio od Alberta Pikea ;-)

- 17:44 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 07.09.2007.

Kratka pjesmica

Bilo mi dosadno...


Burning with passion the crimson Sun lay
Fiery blaze of clouds above marking the end of day
The sun died out in sadness and reddish haze
And a new time came to take on untrodded ways

Out came treacherous Luna cold like a mountain river
Shining upon tips of leaves, wrapping them in silver
The cobweb of light trapping trees in freezing glimmer
Silent stars above, just a distant, bright shiver

And thick, black clouds engulfed the Moon
Behind the mountain peak it's light died soon
Like a ghost it left behind just a pale-white loom
And stars glimmering in silverish, cold gloom

In the dark a vile chant was crooned
And the stars died out as in a swoon
Then white hands rose from the frozen ground
And the soft voice turned to a terrible sound

Before me the evil undead did rise
Skeletal faces and horrible, red eyes
Led by the hand of the black mage
Weaving his magic into blood-thirsty rage

As I turned for a way out, looking and searching
They walked towards me, limping and lurching
I ran from them, trampling blue wolfsbane
Only hoping not to go insane.

Throught the flowers, bushes and trees
I ran forever, it seems
Only hoping - this is just a dream

After the dark an cold, the warm Sun did rise
And once again did it's soothing light fill my eyes
But despite the bright day and burning shine
What was I will remember until the day I die

- 23:15 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 05.09.2007.

Majoneza na pizzu

A sad nešto potpuno drugačije...

Meni se majoneza na pizzi gadi, ali nekim ljudima je najdraži prilog. Tema ovog posta nije direktno majoneza, samo je vrlo dobar primjer. Pa čega? Neki ljudi cijeli svoj život vole, obožavaju, ono što vi ne volite. I teško vam je shvatiti zašto.

Stvarno, čudni su ljudi. Sami stvaraju razlike, pa se čude kako netko može biti drugačiji. Stalno postavljaju neke standarde i očekuju od ljudi da pristaju tim standardima, a ne shvaćaju da upravo njihova odvojenost njih pokreće. Fašisti, skinheadsi i slični žive od razlika. Najjači su tamo gdje ima najviše muslimana, Roma i crnaca. Jer, bez njih nema svrhe biti skinjara, zar ne?

Vi iz Splita ste siromašni, grad vam je prljav. U Zagrebu je bolje.
Vaš kvart je tamo u vukojebini, a mi smo blizu centra.
Mi smo na dvadesetom katu, a vi ispod nas tamo u prizemlju. Koji jadnici.
Naš stan je na istoku, a vaš na sjeveru. Jadnici, nemate ništa sunca.


I tako dalje, i tako dalje...

Sad, da nema ljudi koji stavljaju majonezu na pizzu, mi ne bismo mrštili lica u gađenju dok netko ispred nas govori: "Malo majoneze, molim."

I kome bismo se onda čudili i smijali?

Svi smo jednaki, svi smo različiti. Hvala bogu na tome!

- 21:33 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.09.2007.

Tako je lijepo biti glup...

Tužna je to istina. U današnjem svijetu idioti preuzimaju. To je zato što je njima lakše uništavati i širiti neistine i blesave teorije, nego što je normalnim i inteligentnim ljudima graditi i stvarati.

Ključna stvar za napredak je znanstveni um. Mnogi ljudi (suzdržavam se od uvreda) misle da je teorija nešto što znanstvenik smisli kada mu je dosadno. Ne shvaćaju da se teorija i zaključci donose na osnovu promatranja i dokaza. Nije Darwin samo 'izmislio' evoluciju. On je postavio teoriju, koju danas smatramo istinitom (iako neki tvrde drugačije, jer očito jedna stara knjiga bajki zna bolje od najinteligentnijih pojedinaca na svijetu).

Postoji i ona druga vrsta 'znanstvenika' - koji donose zaključke pa onda za njih traže dokaze. Jedan od najpoznatijih takvih 'znanstvenika' je Zecharia Sitchin, koji je napisao knjigu 'Dvanaesti planet'. Ta knjiga izobličuje sumerske mitove do maksimuma. Sitchin prevodi imena bogova u planete (bez dobrog razloga, naravno), izvlači brzoplete zaključke i pokazuje vrlo malo smisla za arheologiju i fiziku. Ako nema dokaza onda jednostavno izmišlja. I knjiga je postala bestseler (naravno). Mnogi vjeruju u ono što on piše i blebeću o tome real-time i na internetu. A meni je dosta toga. Pa gdje to mi živimo?! Svaki kreten može reći što hoće, a onda ga ozbiljni znanstvenici moraju opvrgavati! A vjerujte mi - lakše se posrati nego govna skupljati. Skeptici se trude i trude pokazati budalama da su u krivu. Ali budale idu dalje po svom i cijeli svijet vode u kurac.

Nije idiotu teško biti sretan. Ako živi na selu: daj mu traktor, polje, dvije krave i tri kokoši. Ako je iz grada: daj mu auto, plaću i nogomet. A sve je to isit seljački mentalitet. Biti zadovoljan s ničim, nikada se ne pitati je li nešto istina, nego samo vjerovati što god se kaže. Takva je većina ljudi danas. A kada postanu tužni odgovor leži u crkvi ili alkoholu ili romantičarskim 'teorijama' i pseudo-znanstvenicima koji žele uništiti znanstveni duh. Za neke je dovoljan samo jedan 'fiks' da ostanu zaluđeni za cijeli život. Stvarno me čudi kako ljudi mogu vjerovati crno-bijeloj zrnatoj snimci Loch Ness čudovišta, a u isto vrijeme odbijati prihvatiti evoluciju, za koju postoje genetski dokazi, ali i milijuni raznolikih vrsta živih bića.

- 22:11 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

"To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.

He who doubts from what he sees
Will ne'er believe, do what you please.
If the sun and moon should doubt
They'd immediately go out."

William Blake


Ovo je blog (da istaknemo očito). Molim vas bez spama, debilizma i nepotrebnih komentara. Svi koji budu ostavljali lance sreće i poruke tipa: "Super blog, posjeti moj!" dobit će po guzi, a njihovi komentari će biti po hitnom postupku izbrisani!

Ako ne dijelite moj smisao za cinični, sarkastični, suptilni humor, dakle ako ste glupi i zatucani, sigurno ćete se uvrijediti na NEŠTO napisano na ovom blogu. Ukoliko ne pronađete baš ništa što vas vrijeđa, onda mi javite i to će se promijeniti. Ako ste došli ovamo srati, shvaćati sve ozbiljno i općenito se praviti pametni dugim komentarima koji ništa ne znače, jer ste u startu promašili bit posta, onda otiđite, mamu vam! Naravno, svi posjetitelji bloga moraju prihvatiti mene, Funky Momka, kao vrhovnog gospodara života i smrti. Uživajte...

Linkovi

Ovo su uglavnom blogovi koje čitam. Ostatak su blogovi koje ne čitam. A ima i onih koje napola čitam, neke svako drugo slovo, a neke svako drugi redak.


Točka Tame

Crofallout

Borgman's Cube

Bog i (ne)zemljani

Valaruko

Svinjce

Recite NE! TurboFolku!

Najbolja pjesma ikad

The Court of the Crimson King

The rusted chains of prison moons
Are shattered by the sun.
I walk a road, horizons change
The tournament's begun.
The purple piper plays his tune,
The choir softly sing;
Three lullabies in an ancient tongue,
For the court of the crimson king.

The keeper of the city keys
Put shutters on the dreams.
I wait outside the pilgrims door
With insufficient schemes.
The black queen chants
The funeral march,
The cracked brass bells will ring;
To summon back the fire witch
To the court of the crimson king.

The gardener plants an evergreen
Whilst trampling on a flower.
I chase the wind of a prism ship
To taste the sweet and sour.
The pattern jler lifts his hand;
The orchestra begin.
As slowly turns the grinding wheel
In the court of the crimson king.

On soft gray mornings widows cry
The wise men share a joke;
I run to grasp divining signs
To satisfy the hoax.
The yellow jester does not play
But gentle pulls the strings
And smiles as the puppets dance
In the court of the crimson king.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se