utorak, 13.03.2007.

Vrlo dosan i monoton monolog o postanku stvarnosti očitovane u materiji našeg univerzuma, u svrhu spoznaje i traženja odgovora o smislu i razlogu života, kao i shvaćanje ljudskih razmišljana kao produkt konzumiranja organskih sarmi

Ljudi su višestanični, autonomni organizmi na bazi ugljika. Žive u svemiru sastavljenom od molekula, sastavljenih od elemenata, sastavljenih od atoma, sastavljenih od jezgre i elektronskog omotača, sastavljenih od protona, elektrona i neutrona, sastavljenih od kvarkova. Ljudska stvarnost je bazirana na matrici poznatog svemira, a ono što se nalazi iza granica ostaje nepoznato, ako uopće ima ičega, ali budući da se naš svemir nalazi unutar te sveprisutne stvarnosti, ljudi se mogu prema njoj odnositi kao prema nadstvarnosti. Čitav naš univerzum se sastoji od beskrajnih sfera, koje se nalaze u neprestanim međuodnosima koji se mijenjaju. Sfere, budući se nalaze u međuodnosima, kao što je već spomenuto, mijenjajući se mijenjaju i sfere unutar sebe, i u svojoj neposrednoj blizini. Ljudi su sastavni dio svemira, i ono isto se sastoje od materije. Osnovni dio svakog živog bića je komplicirana organska molekula: deoksiribonukleinska kiselina. Ta sasvim slučajno nastala, samoobnavljajuća molekula je uzrokovala nastanak nama poznatog organskog bića sastavljenog od jedne ili više stanica i sastavljenog od molekula na bazi ugljika. Čovjek je nama jedino poznato biće koje ima sposobnost kreativno, kritički i filozofski razmatrati i razmišljati o stvarnost našega svemira, i ta sposobnost je donijela do njegove vladavine nad planetom Zemljom, ali isto tako do mnogif filozofskih razmišljanja i religija. Čovjek se izgubio u svojoj vlastitoj biti, koju je pokušao shvatiti i dohvatiti putem znanja, umjetnosti i politike. Čovjek je nesvjestan svoje beznačajnosti, razvio civilizaciju, a sad je suočen s beskonačnošću i veličinom svemira, u kojem je njegova nakupina molekula, manja od točke. Čini se da se jedino rješenje nalazi u izmrvljenoj smjesi organske tvari sastavljene od mrtvih ostataka višestaničnog kralježnjaka, umotanoj u plosnate komade višestanične biljke. Popularno se zove sarma.

- 20:04 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

"To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.

He who doubts from what he sees
Will ne'er believe, do what you please.
If the sun and moon should doubt
They'd immediately go out."

William Blake


Ovo je blog (da istaknemo očito). Molim vas bez spama, debilizma i nepotrebnih komentara. Svi koji budu ostavljali lance sreće i poruke tipa: "Super blog, posjeti moj!" dobit će po guzi, a njihovi komentari će biti po hitnom postupku izbrisani!

Ako ne dijelite moj smisao za cinični, sarkastični, suptilni humor, dakle ako ste glupi i zatucani, sigurno ćete se uvrijediti na NEŠTO napisano na ovom blogu. Ukoliko ne pronađete baš ništa što vas vrijeđa, onda mi javite i to će se promijeniti. Ako ste došli ovamo srati, shvaćati sve ozbiljno i općenito se praviti pametni dugim komentarima koji ništa ne znače, jer ste u startu promašili bit posta, onda otiđite, mamu vam! Naravno, svi posjetitelji bloga moraju prihvatiti mene, Funky Momka, kao vrhovnog gospodara života i smrti. Uživajte...

Linkovi

Ovo su uglavnom blogovi koje čitam. Ostatak su blogovi koje ne čitam. A ima i onih koje napola čitam, neke svako drugo slovo, a neke svako drugi redak.


Točka Tame

Crofallout

Borgman's Cube

Bog i (ne)zemljani

Valaruko

Svinjce

Recite NE! TurboFolku!

Najbolja pjesma ikad

The Court of the Crimson King

The rusted chains of prison moons
Are shattered by the sun.
I walk a road, horizons change
The tournament's begun.
The purple piper plays his tune,
The choir softly sing;
Three lullabies in an ancient tongue,
For the court of the crimson king.

The keeper of the city keys
Put shutters on the dreams.
I wait outside the pilgrims door
With insufficient schemes.
The black queen chants
The funeral march,
The cracked brass bells will ring;
To summon back the fire witch
To the court of the crimson king.

The gardener plants an evergreen
Whilst trampling on a flower.
I chase the wind of a prism ship
To taste the sweet and sour.
The pattern juggler lifts his hand;
The orchestra begin.
As slowly turns the grinding wheel
In the court of the crimson king.

On soft gray mornings widows cry
The wise men share a joke;
I run to grasp divining signs
To satisfy the hoax.
The yellow jester does not play
But gentle pulls the strings
And smiles as the puppets dance
In the court of the crimson king.