*Čemu divljenje?*
Vjerovali ili ne,odlučila sam se za novi post! Hm...nekako čudno s moje strane,ha? E pa...ovaj me put ipak netko uspio izvući iz moje ljenosti(na neki način) i pritom mi dati poticaj da napišem post upravo o "skejtanju."Malo sam vrtila stare arhive ovog bloga,ali nigdje nisam naletila na ovu posebnu posvetu...Nigdje nisam pisala malo detaljnije o mojim razmišljanjima u vezi ovog,kao što svi znamo sporta,ali i umjetnosti.(Hvala Andreju na ispravku pogrešno postavljene rečenice!)Uz sve ovo moram spomenuti nedavno s ponosom predstavljenu
premijeru "Timebomb" porečkih sk8era.Svaka čast dečki! Imena ipak neću napisati radi osobnih razloga.Drago mi je da su naši dečki napokon pokazali svoj dugogodišnji uloženi trud u ono što najviše vole.-"Skejtanje".Puno sam se puta znala zapitati postoji li netko tko nešto neizmjerno voli i cijeni i pritom od toga ne odustaje unatoč tome što mu sreća često okrene leđa? Unatoč mnogim padovima i ozljedama,pa čak i pokojim frakturama,oni ne odustaju.U životu sam upoznala dosta njih koji su unatoč bolnim ozljedama,jačim frakturama i danima provedenim u bolnicama,opet "digli glavu" i "krenuli dalje"...ponovno stali na sk8.Odgovor na postavljeno pitanje u samom naslovu ovog posta leži upravo u toj rečenici.Skejtanje,kao što već rekoh,osim sporta smatram i umjetnošću.Kao što mnogi umjetnici(bilo "veliki i poznati" ili pak "manje poznati"),svoja slikarska djela usavršavaju potpunom posvećenošću "samoga sebe",mislima,trudom,voljom ali i strpljenjem,isto to čine i "ONI." Počinju najosnovnijim trikovima a nastavljaju "velikim."Skejtanje nije dovoljno razumijeti već ga voljeti.Mogla bi o ovoj temi napisati još puno,puno stranica ali jednostavno ne mogu pronaći dovoljno dobre riječi koje bi samu temu ovog posta dovoljno dobro opisale.Eto...to je to od mene...Nadam se da nisam pretjerala
29.05.2007. | 17:32 | 19 K | P | # | ^