"I cvrčci su utihnuli..."
Za početak bih voljela naglasiti da sam se za novi post odlučila samo zbog predstave na kojoj sam nedugo bila,a ne zbog toga što me mnogi smatraju lijenom,hihi:) Dakle,u četvrtak smo posjetili Istarsko narodno kazalište u Puli gdje smo gledali performance "I cvrčci su utihnuli..." Mislim da stvarno moramo biti zahvalni na ovakvoj prilici koja nam je bila pružena.
"I cvrčci su utihnuli" je predstava koju ne opisuje komunikacija među glumcima već govor njihovih tijela.Istinski,snažni osjećaji opisuju njihovu intimu i smisao jednog novog,drugačijeg života koji ih ujedno i razdire.
Likovi su na početku prikazani kako snažno,mahnito udaraju velikim drvenim štapovima po limenim kantama.U jednom trenutku se okrenu i iz usta počinju pljuvati ružine latice.Nakon prve scene,drugu scenu započinju muškarac i 3 žene koji usporenim koracima hodaju do dječjih kolica koja su postavljena na sceni.Nakon toga dolaze do njih i plešući nam pokazuju kako se zapravo dive onome šta je unutra.Laganim pokretima ruku glade "tu stvar".No,izvadivši crvenu masku, stavljaju je na lice a iz usta počinju pljuvati krv...U trećoj sceni nam je prikazan muškarac koji sa sobom nosi veliku,bijelu lutku kojoj je trup vezan lancem. Pleše s njom,grli ju i baca posvuda.Lice lutke prekriveno je crvenom maskom koju nakon nekog vremena on skida i stavlja na sebe.Stavivši ju,obuzima ga zlo,ne dopušta mu ništa osim vječne šutnje.Lanac koji je bio zavezan oko lutkinog trupa stavlja oko sebe,zadaje si strašnu bol te na kraju odlazi s pozornice zavijajući poput vuka.Četvrta scena me posebno potresla,ali je njen početak bio ujedno i najljepši.Na pozornicu ponovno dolaze muškarac i žene koji su sad trudni.Prikazuju nam sreću i veselje u nadolazećem rađanju jednog novog života.Ljube se međusobno,grle i dive na onome što nose unutra(u pozadini se čuje žubor rijeke).Iz dječjih kolica vade bijelo perje koje raznose i pušu svuda po pozornici.I dalje su sretni,cijelo vrijeme si glade velike trbuhe i očekuju dolazak nečeg novog,ljepšeg i boljeg.Najednom ih uhvate strašni trudovi praćeni velikom boli.Svatko od njih rađa po 3 velike naranče.Opet uslijedi zlo,licemjerje,nešto strašno...Odjednom počnu gristi i kidati naranče,bježe po pozornici,skaču,sve ih to jednostavno uništava.Dolaze do dječjih kolica u kojima se nalazi zlo.Stavljaju crvene maske,vraćaju se u neki prijašnji svijet koji je obilježen strahotom,zlom.Ono što me najviše potreslo bio je prizor(također u četvrtoj sceni) kada skidaju velike lance s kolica kojima se vežu,nanose strašnu bol,patnju...
Kraj predstave završava takoreći početkom.Mislim,svi se ponovno vraćaju na limene kante,crvene maske nose na licu,dahću,tresu se...Isti onaj lik dolazi sa svojom bijelom lutkom odplesati svoj posljednji ples...
Predstava me oduševila,činilo mi se kao da ju gledam 10 minuta a ne 50! Svaki pokret njihovih tijela,pa i onaj najmanji,pokazuje nam intimu,njihova raspoloženja...Zlo koje ih prati su crvene maske kojima u jednom trenutku ne mogu odoljeti a u drugom kojima se ne mogu suprotstaviti.Zlo predstavlja patnju,strah,neizmjernu bol.Dobila sam dojam da im to zlo ne dopušta nikakvu sreću.U četvrtoj sceni neizmjernu sreću u rađanju novog života zlo razdire,uništava.Cvrčci,odnosno ljudi,prikazuju nam odustanak od borbe protiv zla i od nekih novih očekivanja ili nadanja.
&
ples muškarca i 3 žene
lik sa bijelom lutkom vezanom lancima
03.03.2007. | 20:00 | 8 K | P | # | ^
Neke će se u ovome prepoznati...đizs...
