Krstionica vremena...
Često hodim opasnim nietzschheanskim putevima rađanja umjetnosti iz duha muzike, slijedim onu paučinastu nit razapetu između mahnitanja i svrsishodnosti, uranjam u fenomenologiju percepcije osjećanja i uma i pronalazim neuzaludnost pokušaja mjenjanja paradigme svijesti.
Zastajem pred vratima iza kojih se šire prostranstva slobode izričaja.
Iza njih mi se osmijehuju Platon, Campanella... Dante, Petrarca, Lorca, Proust, Kafka, Musil... Ujević, Parun... uče me da se propusnica ka svijetu umijeća krije u nama samima.
Već dugo stojim uokvirena ramom nesigurnosti. Čitam remekdjela svjetskog umijeća pisanja.
Pišem, korigiram, uspoređujem.
Mom štivu nedostaje snaga istinskog pretakanja transcendentnog u iskustveno. Mudrujem nad ispisanim, pronalazim nedostatke, nesavršenstvo izričaja, ukotvljenje u lutanjima sferama nedohvatnim i meni samoj, a kamoli čitaocu.
Pitam se kako pronaći ključ kojim se otvaraju vrata iza kojih se širi mogućnost istinske poetske tvorbe.
Prostornost uma u kojem ću pisanje osmišljavati razumljvim sintagmama, oslikavati osjećanja i djelovanja nutrine riječima koje neće oblikovati samo suhoparno izviješće neurofizioloških procesa.
Pitam se kako kozmopolitsku svijest pretočiti u nekonvencionalnu i lucidnu komunikaciju sa naučenim i pročitanim, sa opservacijama i iluzijama vječnih sanjara, sa ishodištem nadahnuća za poetiku nadolezećeg vremena?
Možda ću jednoga dana u sebi pronaći ključ za dveri iza kojih se krije carstvo muza.
Možda?... za sada osluškujem zvuke istinske poetske tvorbe... lutam poetikonom vječnosti... igram se vjetrom dolutalim sa Parnasa... i slijedim svoje nadahnuće...
Krstionica vremena…
Uspomene na
vagi osjećanja,
ravnoteža između
lijepih i ružnih.
Premladi smo za životne odluke,
šapnuh…
daruj mi vrijeme, želim osjećaj
krstiti imenom ljubav.
Poklonio mi je
osamnaest crvenih ruža
i budućnost u celofanu.
Ruže su venule, isušeni buket,
svjedočanstvo prohujale ljepote
i put ka plavim daljinama.
Kišilo je,
suze neba ispirahu
tragove naših koraka,
gorčinu rastanaka
i pelin naslućujuće
samotnosti.
Samotnost ima cijenu, traganje za izvorištem nečeg bezimenog, nestvarnog,
nečeg tek iščekivanog.
Čekala sam, bila Vladimir, bila Estragon, bila Poco. Godot nije dolazio.
Stihovima hranih samoću.
…ti ne znaš kako izgleda
soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
pozdravljam
zvjezdano nebo,
moj put k tebi…
Diana je bdjela nad mojim vremenom.
a Mjesec?
Smijuljio se licem izdajnika, mislila sam… bio je kradljivac snova... pričinjalo mi se...
U bdijenju oćutih uzbuđenja prvih zagrljaja, tihu vatru skrivenu u kutovima sjećanja.
Pozdravimo sunce,
neka bude vjenčanje
bez svjedoka,
bez potpisa.
Ne boj se,
zagrli me,
neće biti kao nekada,
mora biti kao sada.
Odrasli smo,
u ljubavi je snaga.
U krstionici vremena začuh tvoje ime, oćutih titraje žudnje, uskrsnuće strasti,
rađanje djeteta u tijelu žene.
Ljubav je krštena poezijom vode, bljeskom vatre, plesom svjetla i tmine, svjedočanstvom početka prije početka i sjajem mjesečine u tvojim očima.
Dijana Jelčić
Oznake: zbirka pjesma "odakle dolazi ljepota", dozrijevanje u snu, ljubav
|
