dinajina sjećanja

srijeda, 30.05.2018.

U valerima snovitosti...







Zadranin Giovanni Smirich je nakon smrti žene Attilije 1918. godine, vodeći se zajedničkim zanimanjem za mitsko, u perivoju oko vile dao podići repliku egipatske sfinge kao spomen na voljenu ženu.
U ovom dijelu Europe sfinge su prava rijetkost, a zadarska je k tome najveća od svih. Osim toga, zadarska sfinga je vrlo posebna, jer je izgrađena u znak sjećanja na voljenu ženu i romantična legenda kaže da stoga ispunjava ljubavne želje.








U valerima snovitosti zagrljaj misaono- osjećajnog, imaginarno trajanje u pronađenom vremenu.
Na obrubu riječi punina neizrecivosti, očuđavanje slojevitih praznina nedorečene zbilje.

U trenutku misaonog kaosa preobrazba svijesti,
na obodu vječnosti metamorfoza razularenih htijenja,
uron u dubinski sinkretizam, u neraščlanjivost iluzije i zbilje.

Pronađoh se u iskustvu trajanja, na granici neiskustvenih opsjena.





Promatram spomenik jednoj davnoj ljubavi,
lice žene sa tijelom lava.

Muk sunoćja razbija Kampanel svete Stošije, sjena zvuka se širi, sunce nestaje iza obzora,
more buja plimom, dotiće lazur noći.

U izmišljaju vremena Sfinga ostvaruje ljubavne želje.

Izgovorih je.

Dijana Jelčić



Oznake: Sfinga, zadar, želja

- 07:07 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 01.03.2017.

Možemo li zaboraviti?...




Promatram fotografiju svitanja u gradu mojih pradjedova... Zadar se budi... bude se sjećanja...

Želimo li zaboraviti?... Što li nas to uvijek vraća u sjećanja?... u Mnemozininu rijeku nezaborava… u traganje za otiscima uspomena… za pečatima utisnutim na pergamentu pamćenja… žigovima sreće…tuge… radosti… ožiljcima rana i boli… Je li to moć režnja pamćenja ili memorija srca?

Koliko života živimo?... živimo li ih?... odakle stižu deja vu bljeskanja?...

Zašto osjećam bliskost sa Mjesecom?... Jesam li u nekom prijašnjem životu bila čuvarica njegova hrama?... Nosim li doista u sebi Dianine gene?... Jesam li bila gemini Apolonu i zbog njegove ljubomore ubila Oriona?... Volim li zbog toga Orionovo sazviježđe i lutanja sjevernim nebom?

Postoje li slučajni susreti na ovozemaljskim stazama ili su to tek zrcaljenja naših praživota?... Proganjaju li nas utvare sadašnjosti ili tek sjenke prohujalog vremena?... Jesmo li prespori za brzinu svjetlosti kojom nas perfekt prijeteći sustiže, ponekad srmoglavo prestiže i čeka u zasjedi trenutka?… postaje nadahnuće za tugaljive pjesme i vječne jadikovke nad grobom umrle ljubavi… tada piešmo žalopojke ne pitajući se tugujemo li nad sobom ili za nečim čega nije ni bilo…

Može li ljubav umrijeti?... ili je rastanak tek njeno pretakanje u drugači oblik… ljepši, zreliji…svjesniji…

Kada se prisjetim prvog poljupca osjećam lepršanje leptira u glavi i pjenušanje krvi u venama… ne osjećam njegovo uzbuđenje nego svoje… prvi zagrljaji su ispunjali nutrinu lakoćom… popunjavali prostornost žudnje i čežnje… palili ognjilo strasti u meni… njegove želje nisam osjećala… u nagosti srca stojim uvijek sama iščekujući njegov ritam kao načelo sreće ili nesreće… radosti ili tuge… u polutami svjesti izranja Sunce i hrani me ljepotom novih osjećanja… mojih, ne njegovih…

U pomacima vremena sam bila uvijek sama sa sobom… ćuteći pretakanje pijeska vremena kroz tkivo osjećanja… kada sam drugovala sa Mjesecom i njemu priznavala samoću to je bila samo moja istina… kada sam postajala bjegunica na stazama ka nekom novom sutra bila sam prognanica sebe same…

On je svoje boli i svoje tuge… svoju sreću živio u svom svemiru… moja nedovršena priča o nama je ispisana na zaslonu sjećanja… i svjetli kao lijepa uspomena u galeriji pamćenja… kakva je njegova… to zna samo on…

U zbroju mojih godina, u sumi mojih proživljenih života, u susretima sa novim mudrostima, u vremeplovu sjećanja naučih, sve, baš sve se događa u oku, srcu i svijesti promatrača… tek kada se pomirimo sa prošlosti, kada je vidimo na dlanu svoga vremena, kada otpustimo tuge, oprostimo sebi, tek tada smo spremni za promjene… za izrastanje u drugačijeg, a istog sebe… Volim, da volim sva moja sjećanja, sve moje tuge i isplakane suze… volim život u kojem odživjeh sve postaje pokore...

Ljubav je bila vodičica ka svitanju nove svjesti... ka uskrsnuću lakoće postojanja u zbilji.

Dijana Jelčić






fotografije... Tihomir Franov ...

Oznake: zadar, sjećanja, uspomene, pamćenje

- 07:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 05.08.2016.

Prevara ljepote...



(na današnji dan pred 21 godinu smo bili u Zadru)


U kanalu bura,
jecaj vjetra u napukloj kuli
bodež izdaje u srcu.

Galebi su plakali za tobom
sakrivjući boli u utrobu mora.

Na tišini oltara
molitva još spava,
u školjkama
neka davna ljubav u bisere se rađa.

Sakriveno blago tvoga postojanja,
ljepota tvoga ljeta
tvojih ljeta snaga
iz pepela
novi život stvara,
da zazvone zvona,
da pjesma kalama se prospe
da na drevnoj pjaci opet
samo sreća sanja.

I bit će svjetlo…





Nad obalom kobalt noći,
more u koroti
ni svićarica nema.
Lađe iz nekog tuđeg sna
poludjele u kanalu otvaraju vrata pakla.

Plamen suklja
proždire povijest Mediterana,
ruši stoljeća,
a sa napuklog žrtvenika
k nebu se diže
dim sa mirisom maslina i mandarina

I bit će svjetlo
prosut će se sunce
ruševninama hrama
iz pepela će uzletjet
galebi ranjenih krila.

I bit će svjetlo
i ostat će svjetlo.

Dijana Jelčić… Pelinjak, rukovet gorkih stihova… neobjavljena zbirka napisana devedesetih godina prošlog
stoljeća.




Sretan nam dan domovinske zahvalnosti!



Oznake: zadar, Dan domovinske zahvalnosti

- 07:07 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 03.08.2016.

Grad sunca...




Pod sunčanikom
izgara dan.
Pepeljasta svjetlost
razotkriva
tajnu prolaznosti.

Nad humkom
dana Hoefore
pjevaju žrtvu ljevanicu,
u lazuru noći nestaju
siluete Eumenida.

Pod kupolom ljepote
kaleidoskopska igra
misli i osjećanja,
dana i noći,
Sunca i mjesečine,
godišnjih doba,
žrtvonoša,
pravednika
i trenutaka.

U gradu sunca,
u sjaju sedam
prstenova,
na sceni
teatara vremena
gala predstava.

Premijera.
Reprize neće biti.

Nad nama nebo
prepuno legendi,
sazviježđima
ispisani mitovi,
utjelovljena
božanstva.

U nama
božja iskra,
bitak svjetlosti,
srž dobrote.





Vječnost zaziva radoznalost,
čežnju za otkrivanjem tajni,
vjerovanje u starenje duša
i njihove seobe.

Ljubav, svećenica sunca,
nerazotkrivena misterija,
nedodirljiva, neuništiva,
promjenjiva,
vjekuje u pričama i snovima,
u tugama i žudnjama.

Razotkriva se sjajem zjenica
u vidokružju, u drhtaju srca,
u sutonu i jutrenju,
kaplje s neba,
izranja iz mora,
svjetluca u pjesku,
titra u zraku,
u nama.

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“... KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.




Oznake: civitas solis, Campanella, zadar

- 07:07 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 18.05.2016.

Neopisivost ljepote...





Darovala je ime perivoju iznad mora, darovala mu dušu... ona, kraljica, cesarica tek jednog djelića vremena... tajna vječnosti... ljepotica trenutka... imenom je okitila balkon prastare utvrde... okno ka ljepoti panorame...

Oživjela je oči grada mojih pradjedova. Omamljuje nas začudnost urinuća u povijest i zagrljaj onoga onda i ovoga sada, okretaj mikroglobusa u vrtlogu svevremena... postojanost ponositosti utkane u tajnu vrtnju nutarnje spirale...

Ritam srca me vraća na početak, u koljevku moga vremena.





Promatram olujno nebo nad pučinom, ćutim dodir uskovitlanih osjećanja. Poetika vjetra donosi miris kiše. Osluškujem vrisak dolazećeg, raspuknuće oblaka i prolom sunčanih zraka u tminu bezdana.

Iskra sutonske zvijezde objavljuje dolazak noći. Rađa se nadahnuće. Svjedokinja sam slijevanja poetskog neba u poeziju oceana... iz dubina izranja pojmovnik neizrecivosti...
ljubav lebdi u zraku...
tankoćutna poveznica prostora, vremena i svjesti... peta dimenzija postojanja... istina utkana u tkivo srca...

Pokušavam iz osrčja izvući izričaj, pretočiti ga u štivo, u sliku, u baladu ove antologijske ljepote.

Prebirem po neurokartama osjećajnosti, otvaram riznicu osjetilnosti. Koračam labirintom spoznaje... susrećem oči boje sna... u njima se ogleda tišina... rekli su mi... poezijom se šapuće ono neizrecivo.

Kako odgonetnuti ljepotu ove tišine? Kako razotkriti rebus slova složenih u riječi i sintagme nepostojeće u svakodnevnim razgovorima?

U kolopletu neopisivosti ljepote čujem sonatu divnih privida... more sklada odu radosti... nebo crta sliku Arkadije... vjetar ispisuje pjesmu ljubavi... a perivoj kraljice Jelene odiše opijajućim mirisom lijepih sjećanja...

Dijana Jelčić




Oznake: zadar, perivoj kraljice Jelene

- 11:31 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.04.2016.

Zadar se budi...






Tišina tmine,
odmor srca,
budnost,
neumorni vrtlog
globusa oko sebe
i oko Sunca.

Sviće,
Zara romorom mora
pozdravlja Sunce.

Slavi jutrenje.

Ti sjediš uz mene,
prisnošću ispisujem
osjećaje.

U konture želja
ucrtavam muk
morskih trava,
pjesmu oceana.

Na rondou vremena
dodir duše i materije,
u jezgri atoma
otok prividnog mira,
zagrljaj suprotnosti
do nedjeljivosti,
do Demokritove istine.

Iz božanske iskre
izranja ljubav.

U igraonici svijesti
anima i animus,
arhetipovi rodoslovlja,
titraji kolektivne svijesti,
usponi i padovi
vječnosti
i neuništivost
čovjekovih tragova.

Zara se budi
i mi s njom,
sretni...

Dijana Jelčić





fotke... Tihomir Franov





Oznake: zadar, Tihomir Franov

- 06:56 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 12.03.2016.

Na vratima svitanja...




U perivoju očiju jasnoća dobija oblik. Sunce stvara pukotine, daruje mi oružje protiv sumnji, otvara vrata svijesti.

Budim se.

Procvjetale krošnje najavljuju plodove ljeta. Kroz okna od lišća se nazire rađanje mladog dana. U krajoliku bez obala naslućujem rijeku vremena. Ljepša je od asfaltnog kalupa svrsishodnosti, tiša je od sjena koje tminom obznanjuju neosjetilnost materije.

Konture grada izranjaju iz kobalta noći. Žamor probija zvučni zid snovitiosti i uranja u zbilju. Mješaju se disonance i konzonance stvarnosti. Nevidljivi orkestar svira zornicu. Pod kuplom jasnoće osluškujem odu radosti. Valovi neba uspavljuju zvijezde, odnose san u azurne daljine.

Na vratima svitanja na nas čeka život.

Dijana Jelčić






fotografije... Tihomir Franov


Oznake: zadar, Tihomir Franov, svitanje

- 09:09 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...