Budim se u snu...
Na granici između makro i mikrokozma titraj božanske misli, bljesak stvarnost iza iluzije o njoj.
Veliko zasljepljujuće svjetlo, istina na vratima vremena, beskraj univerzuma i otoci sreće, sve one, nekad, daleke zvijezde postaju dohvatljivi Arhipelag.
Budim se u snu.
Naša mala zemlja, matična luka u koju se Futuro sapiensi vraćaju sa svojih putovanja vremenom, svijetli bojama novih dimenzija. Promatram planet iz rajske perspektive i čujem smjeh i vidim sreću u maglovitom oblaku punom nijansi novih boja i tonova.
Ovako zanesena u istinitost svijeta ideja sjetih se starog profesora koji je u svom zanosu pričao o poeziji čestica iz kojih je izrastao svijet i mi u njemu. Njegove blage oči iza debelih naočala, zrcalo duše koja je više vremena provela čitajući nego spavajući, su se zatvarale kada je govorio o beskraju satkanom od sitnih titrajućih končića.
"Kada zatvorim oči ja čujem tonove sna. Vjerujte mi djeco univerzum sanjajući stvara najljepšu simfoniju koju čuju tek rijetki."
Mi smo se poskrivečki smijuljili i jedva čekali da zvono najavi kraj sata fizike. Stari profesor je umro kada smo se već razišli u razne živote i dotakli nove istine. Na njegovom sprovodu smo pognutih glava slušali tišinu. Najhrabriji je stao kraj otvorenog groba i tihim glasom se oprosto od čovjeka koji nas je istinski volio.
"Dragi profesore, mi danas još uvijek neznamo onoliko koliko ste vi onda znali. Na pozornici svjetske znanosti se pale nova svjetla, tonovi sna koje ste vi slušali zovemo vječni ples stringsa i vjerujemo da njihovo gibanje stvara najsuptiliniju simfoniju univerzuma. Ta nečujna, ali svjesno spoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, su naše misli."
Misao je matrijalizirani osjećaj. Misaone slike postaju vidljive. Skrivene dimenzije, o kojima sam čitala, odjednom ispuniše moje postojanje.Tu na strunama svijesti, daleko od stvarnosti, susrećem jednu novu meni bližu istinu. Strune trepere, ja lutam vremenom i čujem nastajanje prostora oko sebe.
Možda je to pjesma Sirena koje su odvlačile mornare u daleka nepoznata mora, ona ista muzika koju je slušao Odisej na svom dugogodišnjem putovanju ili je to san koji je slušao naš stari profesor.
Na horizontu snova, tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka spusti jedra
na pješćanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja, a nebesko glazbalo
dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.
Nebo je kao i uvijek obično
sunce je kao i uvijek nježno,
a more, more je vječno,
nad morem oblaci sneni,
mi ljepotom zaneseni
sjećanjima obogaćeni,
galijom drevnom
u odasnjanu budućnost
odneseni.
Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi. Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa Kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak, na planet srce.
fotografije... dvije skinute s neta... Riječka zvjezdarnica
i planet srce... darovala mi prijateljica. Oznake: mikro i makrouniverzum, prostor, vrijeme kvantni skok
|
