dinajina sjećanja

ponedjeljak, 28.08.2017.

U ovitku vremena...





Sjaj zvijezde pod kojom sam rođena ne iskri više na lazurnom satenu prohujale noći. U ovitku vremena osjećam sponu naše nedjeljivosti od kozma. Nevidljiva očima, njena svjetlost iz nedohvatnih daljina bdije nad našim životom… Je li to istina?

Promatram daljinu i pitam se kuda je otišao taj titraj sudbine, kamo ga je odnijela svjetlosna rijeka… gdje, u kojem dijeliću svemira se zrcali moj preživljeni život…?

Zvijezda umire smrću fizičkog tijela i postaje duša vječnosti, šapuće mi san… Je li to istina, pitam se ne tražeći odgovor… Odgovor se krije u trajanju…prolaznost vremena je iluzija, vrijeme ne prolazi, vrijeme je postojana dimenzija u kojoj se rađamo, živimo i umiremo…

Kada izađemo iz ovozemaljskog trenutka nosimo je u sebi koračajući tragom sjaja zvjezde koja čeka naš povratak u njene skute…
Utopija vječnog života, balada besmrtnosti duše, željena istina koja nas oplemenjuje, koja nam daruje snagu da svjesni svoje fizičke smrti u svakom času živimo sreću i ljubav, da svaki tren proživimo punim srcem, da ga ispunimo tkivom snova i nitima zbilje…

Sudbina, mnogodimenzionalni pejsaž trajanja, kristalna kugla, geometrija svjesnosti, arhitektura žudnji, čežnji i privida… u neobičnosti ove običnosti osjećam naučeno neznanje, ignoranciju koja nas brani od spoznaje smrtnosti. Daruje nam vjerovanje u besmrtnost duše…

San je kratka smrt, odmor umornom srcu, djelić nepostojanja u javi… ponekad odlutam stazama sanja, putevima seobe duša i tražim znamenje i znakove prerano otišlih prijatelja… to su trenuci u kojima osjećam neprolaznost vremena i ćutim... snovi su mostovi između čežnji i zbilje, neostvarenih i ostvarenih želja, između života i neumitne smrti…

U traganju za izvorištem istine, upisanom u nerješivoj zagonetki genoma, mi ostajemo cijeli svoj život nemirni pustolovi, trgači za perlama u dubini svog podmorja… razotkrivači sebe sebi...

Dan proživljen bez ljubavi je izgubljen dan, Shakespearova misao potvrđuje moje osjećanje…

Dan u kojem se nikome nismo nasmiješili je izgubljen dan, Chaplinova misao mami osmijehe...

U ovitku vremena, u trenutku buđenja s ljubavlju i osmijehom vas pozdravljam i želim vam ugodan dan...


Dijana Jelčić




slika... van Gogh... zvijezdana noć

Oznake: prostor, vrijeme, trenutak, osmjeh

- 07:57 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 20.06.2017.

Pozornica trenutka...




promijenimo tijek vremena...moja davna utoija...
Pozornica trenutka






Zamislimo vrijeme kao rijeku nevraćanku. Mi tisućljećima stojimo na njenoj obali i promatramo kako ona pored nas protiče u prošlost. Njen izvor neka za sada ostane skriven u točki gdje će se možda jednoga dana susresti naša svijest sa svijesti univerzuma i mi ćemo ući u svijet još neobjašnjene tamne energije, postati njeno svojstvo i tamo vjekovati.

Ostanimo na obali rijeke, jer krenemo li nizvodno vratit ćemo se u prošlost i uploviti u kaos iz kojeg smo nastali ili ćemo se izgubit u vrtlogu nastajanja energija i možda promjeniti tijek vremena i našeg života.

To neznači zaboraviti prošlost, nego znači učiniti jedino što možemo, ono što je uistinu u našoj moći, znači izdvojiti trenutak i svjesno spoznati njegova svojstva i vječno biti okrenut prema izvoru vremena, tevelike nesavladive rijeke bez povratka.

Stojim u zenitu i ulazim u vodu, sljubljujem se s kapljicama koje me dotiču. Da, to je klasična spoznaja vremena, ono uistinu protiče pored mene i ja u ovom trenu osjećam da uistinu stojim u rijeci bez povratka. Svaka novo nadošla kapljica je obasjana novim tračkom sunca koje odlazi ka izvoru u tamu noći koja u sebi skriva sve još neriješene zgonetke moje spoznaje.

Rijeka bez povratka teče, a ja u sebi osjećam sreću postojanja u trenutku. Ljepota tog osjećaja je u nadanju da će nove kapljice blještati još ljepše iako će biti drugačije boje. Okrenuta prema zalazu sunca, svjesna da zenit života polako prestaje, da je jutrenje samo lijepo sjećanje, ja se kupam u dolazećim, uvijek ljepšim, kapljicama nadolazeće vode. Pred mojim unutarnjim očima se podiže zavjesa iza koje se krila pozornica moga života.

Život satkan od trenutaka me pozva na svjesno sudjelovanje u toj velikoj gala predstavi. Trenutak se budi, vidim njegove konture, osjećam njegovu snagu, prelazim rampu i postajem sudionikom vremena. Moje misli, osjećaji i spoznaja se stapaju u dramu koju svijesno živim. Dinamika misli postaje koreografijom trenutka, a osjećaji plešu svoje gluho kolo.

Reflektori svijesti mi otkrivaju sve skrivene uglove pozornice, podsvijest razgolićena i posramljena oblači blještavu haljinu spoznaje. Odbacujem sve ono što mi čisti razum diktira, svo namjerno uljepšavanje, zaboravljam hotimične i tražene slike i poštujem tijek nadolazećih misli.

Neposrednošću djeteta promatram svoj svijet i vidim sebe u bojama impresionističkog slikara. Trenutak zasja u sljezovoj boji, u njemu prepoznajem ljubičaste cvijetove kako se izdižu iz pjene boje jorgovana i osjećam sebe kako odjeljujem prazninu i pokretom je pretvaram u čipku boje sedefa, prostor s kojim se sljubljujem.

Moje nutarnje svijetlo, kao reflektori svijesti, luta tamom pozornice i mijenja izgled predmetima. U toj igri tame i svijetla spoznajem magičnu moć čvrste materije u svijetu oko mene. Vođena svjesnom spoznajom i vjerovanjem u znanje ja otkrivam nova agregatna stanja tvari.
Pred mojim nutarnjim očima pozornica postaje beskrajno plavetnilo u kojem se trenutak širi, trenutak izrasta u kristalne stepenice kojima se uzdižem do sljedećeg trenutka.
U njemu vidim mirise u nekom novom prostoru. To je obična građanska soba, puna zraka i mora, namirisana lavandom, žalom i školjkama. Očaravaju me stotine mirisa što ih u toj sobi šire vrline, mudrost , navike, čitav jedan tajnovit, nevidljiv, etičan i moralan život kojim odiše cijela atmosfera.
Sjećanje stvara novi trenutak u kojem moji dlanovi idu prema licu starca koji miriše na djetinjstvo, pečeno kestenje i košaricu sviježe ubranih jagoda.
Proživljeni trenutci se vraćaju, ne rijekom bez povratka, nego rijekom misli koja jedina teče u oba smjera. Možda je to ona tamna energija kojoj još nismo otkrili svojstva, možda nam jedino ona omogućuje da živimo prošlost u trenutku u kojem naslućujemo budućnost.

Trenutak traje, a iz moje misaone rijeke izrasta još jednom osjećaj, metamorfoziran u stvaranje svijeta. Slike starih majstora traju u trenutku, slike bez kojih nebi imala ni spoznaju o njegovom nastajanju. Vidim bogove iz grčke mitologije, nimfe i sirene, biblijske proroke, lica iz srednjeg vijeka, renesansne mislioce. Sav taj imaginarni ili stvarni svijet iz prošlosti živi u ovom trenutku buđenja.

Ja sam biće koje nemože izaći iz sebe sama, biće koje sve drugo spoznaje u sebi i kroz sebe. Postajem impresionistički proučavatelj sebe same, odbacujem obrise i arhitekturu tijela, brišem granice osobnosti u prostoru i vremenu, razasipam njene spone do sada smatrane definitivno fiksiranima i proučavam element po element tvari od koje sam sazdana.

Rijeka vremena teče u nepovrat, iza mene se gomilaju proživljeni i sada neproduktivni trenutci, a ja stojim u njenom koritu i u ovom trenutku pripitomljavam njenu razuzdanost.

Prošlost koja je lutala zemljom i kao vjerni pratioc me nagonila da o njoj sanjam, da trenutku uvijek dajem neko prošlo značenje, je sada postala simfonija trenutka i ja osjećam njene tonove u česticama iz kojih sam sazdana. To su uvijek novi ljepši tonovi, sve ono prošlo ja spoznajem u sebi kao novi osjećaj i trenutak živi mojim cijelim životom.

Sada više ne moram tražiti izgubljeno vrijeme, jer ono se skupilo na pozornici trenutka u predstavu koja upravo traje.
Sunce se spušta prema zapadnom nebu, moje unutarnje svijetlo otkriva u daljini tamu obavijenu tajnom početka, rijeka bez povatka hrli ka ušću u beskraj vremena, a ja spoznajem da moje tijelo može postojati i bez konvencionalnog razuma.

Spuštam se na zamršene i još uvijek nejasne puteve tijela, da bih njima dublje prodrla u vanjski svijet. Šumovi simfonije trenutka odzvanjaju tijelom i ja više neslušam ušima. Mirisi se šire i ulaze u svaku ćeliju moje svijesti, svijetlosne zrake probijaju obrise viđenoga i moje tijelo gleda svijet mojom svijesti o njemu.
Spojene u trenutku moje misli, moja sjećanja i moja maštanja odaju porijeklo svog postanka. One dolaze iz daleke prošlosti i ja osjećam njihovo prastaro porijeklo. Na pozornici trenutka se odigrava povijest čitavog niza živih bića, odigrava se ono što bi bez istinskog osjećaja ostalo mom umu zauvijek sakriveno.

Trenutak me spaja s univerzumom i ja osjećam kako me tamna energija odbija od sebe. Rođeno u gravitacionom polju, moje tijelo prožeto mojim mislima, još uvijek ne spada u taj dio vječnosti.

Pokušavam ostvariti nemoguće, odvojiti misao od tijela i dozvoliti joj da sama krene u beskraj, misao koja će doista biti moja pupčna vrpca sa univerumom.

Osjećam da ću tek ako mi to uspije uistinu spoznati tko sam, od kuda sam došla i da ću tek onda moći naslutiti kamo ću krenuti.

Dijana Jelić



Pozornica trenutka

Oznake: vrijeme, trenutak, vječnost

- 08:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 19.04.2017.

Na nultom meridijanu...




Kao Babilon su bila moja sjećanja, izrešetana košmarom ljepota prošlih i nemogućnosti spoznaje budućih dana. Kao Babilon bez izlaza su bili moj snovi, vrtlog pomućenih stanja, tunel na čijem izlazu je stajalo zamućeno ogledalo.

Svijest se razdvojila u polutke svjetla i tmine, u stanja dnevnih tihovanja i noćnih tumaranja nultim meridijanom. Vrijeme bez pomaka, prostor bez zaobljavanja, ravnina krajolika otkinuta iz percepcije uma… uklesana u hrid o koju su se razbijale kapi oceana snova.

Bilo je to traganje za izvorom ljepote i bdijenje nad umirućim uspomenama… nutarnja sljepoća kao zaslon pred izranjajućim suncem… Nietzscheansko ništavilo izronjeno iz bezdana tuge se širilo dnevnim putevima… kao veo korote sužavalo vidokrug… povečavalo razdaljine… uvijek sam bila na pola puta do spasenja… utonula u svijet bez događanja… u bespuće netalasanja…
Uzaludno sam pokušavala zastaviti vrijeme u prostoru napuklom od sušnih godina. Gušila sam se u entropiji nutarnje palanke, u prilagođavanju svijetu u kojem sam bila stranac. Jednostavno sam djelovala.
Neočekivano osjetih u misaonom režnju kovitlac neurona. Misao je probila zid osjećajne tišine, zabolio je urlik raspuknuća.
Bol me vratila u život, neopisiva bol je pomaknula vrijeme, zaoblila prostor, osjetih protok krvi… žila kucavica je najavila kraj nepostojanja. Misao se pretočila u osjećanje osjećaja. Osjetih otapanje lednice podsvjesti. Shvatih, dugo, predugo sam bila pustolov na dverima života u koji se nisam usudila uči. Zakoračih u odaju ogledala i odjeka, odživjeh vrhunac samoće i osjetih vrtlog djelovanja svjesti…

Spoznah… prostor je nedodirljiv entitet vječnosti… ples točki i nevidljivih krugova bezgraničja… vrijeme je mladić sa atletskim nogama i čekićem u ruci… šulja se, snalazi, pobjeđuje.
U Sandburgovoj pjesmi nek ljubav traje oćutih istinu.

otkucaji srca se ne mjere
instrumentima, toliko i toliko za svakoga
dok se njima kocka, dok ih se koristi
troši i obračunava; nek ljubav traje, nek traje.


U otkucajima srca osjetih željeni nemir… na obali rijeke nevraćanke su krošnje tankoćutnih breza romorile baladu od snova… vinogradi pjevušili odu ispijenom božanskom piću… poezija kapi slijevala u kalež iz kojeg ispijam osjećajnost… oćutih… podsvjest nije džavolje čudovište nego lumin života... zatomljena sjećanja su čuvari uspomena… oslobođena iz predklijetke sna osmišljavaju zbilju na vratima vremena… na mostu između jučer i sutra…

Prisjećam se, u djetinjstvu sam lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža.
Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav koja suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostor vremenu koji sam svojim postojanjem i stvarala.

U trenutku sretne budnosti u sebi pronađoh izvorište ljepote.

Dijana Jelčić





slike... J. Miro

Oznake: J. Miro, prostor, vrijeme, život, odakle dolazi ljepota

- 07:27 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.04.2017.

Balada o prolaznosti...




U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima hrama. Na stolu je gorijela svijeća. Nježni zvuci su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Udisala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta. Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja. Prostor se mijenjao slikama koje su nastajale u njoj samoj. Ona je bila u središtu te čudesne predstave svijetla i sjena, mirisa, dodira i boja. Jasmin, taj čudesni miris ljubavnog zanosa je ostavio tragove u njenom srcu i u toj noći postao vremenski stroj kojim je lutala prohujalim trenutcima.

Drevna Perzija, Kleopatrini jedrenjaci čija su jedra bila puna tog zanosnog opijuma, Provansa zemlja u kojoj je utopljena u jasminu odživjela ljepotu prve bračne noći. Zatvorila je oči i zakoračila u pupoljke jasmina i postajala miris, a onda kristalna suza na malenoj latici tog predivnog cvijeća. Bila je osjećaj u toj čudesnoj igri osjetila, bila je na početku vremena, bila je u rajskom vrtu i bila je nebeski cvijet, miris i boja, bila je tiha romansa vječnosti, bila je sama svoja duša, treperava pjena svog snenog bića. Na zidnom satu je odzvanjala ponoć, ona osjeti ponoć u sebi, osjeti tu kraljicu noći u svakom djeliću svoga tijela, osjeti opuštenost i lakoću postojanja u trenutku. Otvorila je oči i vratila se u sobu punu tog umirujuće- uzbuđujućeg mirisa.




Ta ona sam bila ja, ja u trenutku kada sam osjetila da je vrijeme mirisni cvijet, čudesna latica, kapljica rose, zrnce pijeska, ton vječne sonate, boja sna i trenutak, beskonačnost skrivena u konačnosti moga tijela. Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se prisjećam želje koju mi je, dok sam bila dijete, šaputala majka prije spavanja.

Želim ti vrijeme, Želim ti sve vrline svijeta. Želim ti ono što mnogi nemaju, Želim ti vrijeme veselja i sreće, vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli, želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati. Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti, nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat, vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja. Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati, vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati. Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.


Tada spoznam da vrijeme ne prolazi da je postojano i tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebljivo u svom trajanju u kojem mi prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je u odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima.

Dijana Jelčić


Oznake: vrijeme, prolaznost, vječnost, konačnost

- 07:07 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.02.2017.

Moćnik zbilje...



To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska je još za života nazvana modernom Sherezadom... za meine je bila poetska proročica... možda bi i nama trebala Kasandra da nam ukaže na kako spaiti ljubav u ovom kaosu trenutačne zbilje... kako zaustaviti ratove, mržnju i nesporazume... kojim jezikom govoriti da bi se razumjeli... da se ne događa vrijeme Babilona... možda je to ipak jezik pjesništva... jezik kojim je Wyslava opjevala svoje vrijeme...





Bio je moj rođendan, bila sam dijete veselja i sreće, bila sam uzbuđena, bila je torta sa deset svijeća. Oko mene djeca, prijatelji iz škole, u njihovim rukama bombonjere i knjige... Velika gala predstava, Vlak u snijegu, Kula gromovnica, Robinson, Kroz pjesak i prašumu...
Deda je stajao po strani, smiješio se... u ruci mu mala kutijica... Kada sam ugasila svijeće, primila pregršt ljepote biblioteke Vjeverica... prišao mi je, podigao u zagrljaj i ... u kutijici je bio moj prvi sat... ta mala urica više ne otkucava vrijeme, ali još uvijek je čuvam...

Zatvorila sam vrijeme u srce,
osjećam njegovu moć
brojim njegove korake,
njegov ustaljeni ritam,
njegovo načelo,
njegovu protočnost
u njoj trajem,
mjenjam se,
sjećam se...

Onostrano, beziskustveno, dolutalo iz budućnosti, iz praskozorja praznine usidreno u puninu svjesti.
Misao progoniteljica, bezriječje dolazećeg, osjećaj izgubljenosti tinjajućeg čuvstva. Muk vremena,
uskovitlana tišina, premosnica ka događanju.

Kasandra je čula nečuveno, nisu joj vjerovali, nije uspjela spasiti Troju. Nad bezdanom sumnje zvjezdani prah. Zamrlo je vrijeme, prostor zgusnut u točki nestanka.

Čekam. Tišina para uši. Osluškujem dolazeće...

Brzina misli, nepostojeća konstanta, u kreativnom svemiru umijeće uma. Kovitlac osjećaja, gozba osjetila, na dlanu sutona slavlje osjećanja.

Osluškujemo titraje tkiva noći, dramu iznjedrenu iz prošlosti, nebesku elegiju, izmišljaj tragične ljubavi
Tristana i izolde, Romea i Julije Peleusa i Melisande. U misaonom režnju uzbuna, disonance kaosa i suglasje smiraja,
glazba nutrine skladana željom, čežnjom, ljubavlju.

Nad humkom isprepleteni bršljan i loza, misterija, nedjeljivost u smrti, zakletva bezuvjetne ljubavi. U dubini tvoga pogleda sjaj snovitosti, odmak vremena, bijeg od zbilje.

U čahuri spoznaje leptirica prede svilenkastu nit, premosnicu ka jutrenju. U krošnji uvjerenja hukom se oglašava
čuvarica mudrosti, izranjaju nove istine. Bezriječna glazba uranja u tišinu, probija opnu sumnje, na horizintu svitanja
bljesak trenutka, moćnika zbilje.


Dijana Jelčić







Oznake: vrijeme, trenutak, mpja prva urica

- 09:09 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.01.2017.

Trenutak...



Sastali smo se jednog kasnog poslijepodneva u kući na osunčanom brežuljku grada u kojem sam u tom vremenu radila. Činilo mi se kao da se vrijeme davnih sastanaka u maloj kavani vratilo u moj život. Filozofija, psihologija, fizika, medicina, kineziologija sve se izmješalo u prekrasne trenutke druženja sa šefom i suradnicima.

"Sadašnjost je pojam koji nije mjerljiv, ali već stoljećima "krivo" upotrebljavan. To je u svakodnevnom jeziku epoha u kojoj živimo i u nju ubrajamo jučer, danas i sutra. Dok govorimo o sadašnjosti mi nesvjesno već govorimo o prošlosti, pa tako sadašnjost ostaje nemoguća, ali najfascinantnija strana ljudske spoznaje." mlada kolegica iz grupe je započela razgovor.

"Znači po tvom mišljenju nema sadašnjosti." upita je filozof. Kolegica je šutila, to je bio njen prvi dan s nama, nije nas dovoljno poznavala, još nesigurna nije se usudila izreći svoju tvrdnju.

"Sadašnjost je iluzija koju stvara naš mozak koji je u stanju iz vječne rijeke događaja odvajati trenutke i davati nam osjećaj neprolaznosti." pokušah joj pomoći.

"Što je za tebe trenutak?" filozof je bio uporan.

"Trenutak je vrijeme treptaja oka, tri sekunde u kojima postoji prošlost, sadašnjost i budućnost, otok vremena na kojem osuđen na samoću bdije Kronos, bog vremena, otok s kojega nas Kronos proždire, ali mi ipak na njemu gradimo svoje postojanje, svoju stvarnost, svoj život. Sve što se događa u tom trenutku izvan nas i u nama je samo naše vrijeme, vrijeme naše svjesne spoznaje." tako sam branila moju spoznaju trenutka.

"Filozofski gledano, trenutak ima, kao i svaka medalja, svoje dvije strane.
S jedne strane je to samo opovrgavanje trenutka kroz nesposobnost naše svijesti da ga spozna.

S druge strane je, za nas filozofe, trenutak ono što dokazuje postojanje suprotnosti u čovjekovom životu. U tom vječnom trenutku se događaju pobjeda i poraz, sreća i nesreća, tuga i zadovoljstvo, život i smrt, trenutak memento mori, Vanitas, trenutak istine o ljudskoj prolaznosti." pouči me prijatelj filozof.

"Filozofski ti sigurno imaš pravo, ali mene zanima trenutak kao dimenzija koju ti i ja, mi svi svojim postojanjem stvaramo." šutnja prijatelja mi je dala hrabrosti da nastavim govoriti.

"Ostanimo u trenutku u kojem trajemo i pokušajmo ga svjesno spoznati. Služimo se osobnim metaforama da bi trenutak pretvorili u misaonu sliku na kojoj ćemo vidjeti ono što nam trenutak omogućava. Prije nego što se unesemo u tu vječnost našeg postojanja trebalo bi nam postati jasno da je trenutak jedini aktivni dio našeg vremena, jer jedino u njemu svijesno sudjelujemo." završih misao znatiželjna na reakciju filozofa.

"Strobos našeg života, vrtlog najsitnijih djelića naše energije iz kojeg se izdižu naše misli, izrasta iz trenutaka koje bi trebali naučiti svjesno osjećati. Stroboskopija svijetla ili vode je slična našoj podsvijesti kojom, ako je uistinu spoznamo, ako uistinu počnemo gledati unutarnjim očima, možemo vidjeti sve djeliće pokreta u njegovom nastajanju i tako sudjelovati u svakom novo dolazećem trenutku." u razgovor se uključi do tada, samo naizgled, nezainteresirana profesorica psihologije.

Sjedili smo u otmjeno namještenoj dnevnoj sobi u kući mog tadašnjeg šefa. On, najstariji i najmudriji među nama, je cijelo vrijeme šutio. Promatrao nas je smješeći se i ja sam osjećala da će u datom trenutku izreći nešto lijepo, nešto što neću moći zaboraviti.

"Sretni trenutak, Kairos u nama, je jedino što doista posjedujemo. To je ono nešto bez mirisa i boje, bez okusa i opipa, ali to je sve što je jedino naše i što nam nitko ne može oduzeti. Trenutak, suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, je biser za nas vredniji od svih prohujalih stoljeća." on uistinu progovori glasom koji me je povratio u djetinjstvo i slika mog djeda zatitra pred mojim očima.

"Tada, tek tada ćeš uspjeti doista osjetiti vrijeme u sebi. Vrijeme kao rijeku koja teče i nosi te u život, ali shvatit ćeš da si ta rijeka ti, vrijeme kao vatru koja te peče, ali shvatit ćeš da si vatra ti, vrijeme kao ljubav koja te hrani i shvatit ćeš da si ta ljubav ti, vrijeme kao zvijer koja te ždere i shvati ćeš da si ta zvijer ti." ponovih djedove riječi kao odgovor na šefovu misao.

"Da, to je vrijeme, to je ta nespoznatljiva protega u vama. Budete li se nadmetali definicijama iz knjiga nikada nećete uspjeti spoznati trenutak u kojem trajete." mirnim glasom nas poduči šef, a onda nas ponudi pićem. Mi smo šutjeli i čini mi se da je u tom trenu svatko od nas pokušavao spoznati ljepotu tog trenutka. Sunce je bilo na zalazu i probijalo se kroz velika staklena vrata iz kojih se krila velika terasa i čudesan vrt. Promatrali smo igru svjetla i sjena na zidu ispred nas, vrtlog satkan od najsitnijh čestica kraljice neba, a šef podižući čašu za taj trenutak spoznaje reče:

"Zaustavimo se u tišini iza vremena, osjetimo svoj osobni prostor i u njemu promatrajmo svoju alegoriju trenutka, alegoriju toga inače nevidljivog entiteta našeg postojanja."

Dijana Jelčić





Što je vrijeme?

Oznake: trenutak, Kairos, vrijeme

- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.10.2016.

Mi djeca trenutka...





''Odrastajući mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu... a bajka i igra su naš život... ponekada to nazivamo i osjećamo drugačije, ali upravo to govori da je posrijedi istost... dijete se igrajući radi, a bajka je njegova istina...."... tako nekako nas Friedrich Nietzsche poziva u spoznaju zrelosti... slijedih njegovu misao...





mi nekad




Mi smo djeca vremena. Zaustavismo se pred ispovjedaonicom nutrina… razgolićili smo tajnu sakramenta obraćenja, pokore i oproštaja…

jesmo li griješili?
jesmo!

Prošli smo križni put bez težine križa… nismo bili kamenovani jer je oprost titrao u davno izgovorenoj istini… bezgriješnost je utopija… igrajući se dotaknuli smo obod nevidljive kružnice… osjetili prostornost ljepote… vrijeme je bilo nebitno… jednostavno smo postojali…

Kiša koja je četrdet dana padal prestade... pučina, obala oceana sna, purpur neba TI...
Na tvom licu se zrcalilo sunce… u dubini tvog pogleda oćutih bdijenje dobrote… u dubini sebe ključanje bezimenog osjećanja… u vrtlogu trenutka uskovitlanost tišine… i bezbroj neizgovorenih pitanja… i niti jedan odgovor… bili su nevažni…

Zlatna hostija je klizila grlom nutarnjeg svemira… uranjala u bitak vjerovanja… drevni san se ostvarivao zbiljom… u milostivosti privida prepoznah obličje sreće… ti si bio tu i to je bilo dobro…

Sunoćavanje je krenulo ka svitanju… noć se kotrljala nebom iznad nas… ponoćni kobalt se pretakao u lazur zore… u svetosti bezimenog osjećanja osjetih snagu suočavanja sa tajnom… u njenoj nagosti vidjeh sebe smanjenu do planetarnih fikcija… sebe titrajuću strunu u irisu tvojih očiju…

Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave… darovao miris prisnosti… i svjedočanstvo sakaramenta vjernosti… divno se buditi u ovitku tvoje bliskosti…

Na prozoru rođendanski buket ruža, prisjećam se kraja potopa, trenutka u kojem izgovorih...

Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline...

traje još uvijek...

Dijana Jelčić







Oznake: mi, vrijeme, trenutak

- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 07.10.2016.

Ljubav, vrijeme i oluja ruža...





Na prozoru dnevne sobe promatram, jučer mi darovan, buket ruža... bude se sjećanja... pričinja mi se, čujem njihov govor... titraju slike prohujalog vremena... stoljeća se redaju, godišnja doba oblaće i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima.

Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja.

Udišem ljubav i srce titra poezijom, vraća me u san. Osluhnuh što mi srce poručuje svojim sjećanjima.
Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce.
Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i ruža. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoće snagu našeg proteklog vremena.

Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja. Davne melodije postaju tonovi novog sna, a veliko more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva... uđi u jedrenjak vremena, nositi će te pučinom života.

Osjećam, sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem, ja nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.

Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti.
U ovom trenutku gledam srcem. Sjedinjuju se stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe same ritmom odkucaja srca, u načeli vremena koje nazvah olujom ruža, spoznajem... sve se ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom titraju zjenica je građevina mojega odživljenog života.

Veliki graditelj njen arhitek, je Vrijeme, pisano velikim slovom.
Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživjeti, utjeloviti sjećanja iz vremena oluje ruža i osjećam, da, osjećam... ja ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu.

Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama ruža, šapućem poeziju vremenu, ne dozvoljavam mu proždiranje sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja.

Zatvorite vrijeme u srce, tu ćete ga osjećati svakim njegovim titrajem... vjerujte mi vrijeme je sjećanje i kada nas napusti prepušteni smo zaboravu...

Sinoć se zahvalih prijateljima na gozbi osjetila... izgovorih zdravicu svakom mladom danu u kojem se rađamo drugačiji, a ipak isti... mi sa buketom godina u zrcalu trenutka...

Sretno nam bilo dragi prijatelji !!!

Dijana Jelčić


Oznake: vrijeme, ruže, ljubav, rođendan

- 11:51 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 13.09.2016.

Jedno staro pismo...





Bila su jutra poezije, davne sedamdeste i osamdesete godine... trajali smo između pjeva slavuja i cvrkuta ševe... pisali smo se... nagomilavali su se papiri...... pospremali smo ih u škrinju uspomena... a onda me Enes Kišević prisjetio na pisanje sebi samom... na neobjavljene tekstove... na ono što smo pisali u pismima... evo pronađoh ga u davnim, već požutjelim zapisima... napisano davnih osamdesetih godina... njemu.





U vjetru opijelo
umirućem danu.
Kiši.
Ponavljajuća igra,
svakodnevica,
ples planeta
oko sebe i
oko sunca.

Je li to smisao postojanja?
Koliko svjetlosnih godina
se krije u zbroju ove ljepote?

Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja...
A onda sam došla ja ruku punih žutih leptirica koje si ti jedne noći oslobodio iz okova srama. Zrak je mirisao na kišu, a ja sam tražila oslobođenje ne znajući da sam u vlastitim lancima godinama prolazila pored ljepote ne dodirnuvši je.
U tvojim rukama osjetih ostatke djeteta u meni i postade mi jasno da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, godinama nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami.
Iznenađena zorom poslije sparne noći ponavljah tvoje ime kao da je izmišljeno samo za mene. Ugledah, nakon dugo vremena, sliku mog opuštenog lica u Zdencu povjerenja.
Urezana sunčanim strijelicama u koru tvoga glasa osjetih kako toplina odleđuje zaleđenu rijeku mojih ruku.
Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama ... toliko toga se rađalo oko mene, bez mene, do zadnjeg ljeta kada sam u dubini tvog imena vidjela kako nestaje uzaludnost, osjetila povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu.

Šaputao si Enesov stih,

Ne guši krik poljubcima
pusti glas
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
do dna...

Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra... skinuše sjenu straha s kormila i ja okupah ostatke želja u Zdencu života.
Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih ne otvorenih pupoljaka.

iz ljubavi s ljubavlju
samo Ja




stvarno su prošla desetljeća... bili smo u Ludbregu, poezijom slavili Valentinovo... tada mu ponovo pročitah ovo pismo...


Ljubavno pismo

Oznake: pismo, vrijeme, trajanje

- 08:08 - Komentari (34) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.08.2016.

Vrata vremena...




MNOGOSTRUKI ŽIVOT

Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života,
kad tako smo čudno iznemogli
od čežnje za jedninom ;
a sve nam živote veže tanka nit,
i kad umiremo umire nas mnogo
I ja, koja pod tvrdom zvijezdom večernjom, slutim
da samo karika sam golemog svoga žića,
samo jedno svoje čudo, dimenzija jedna,
samo milijuntnina svoje snage, što svemirom troši se i luta,
Ja osjećam, da ni u ovom času nisam presjekla nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,
jer i sad me škrope nećije daleke misli
neosjetno
ko ponoćna rosa.







Vesna Krmpotić me svojom poezijom poziva na putovanja čudesnim svijetovima ljudskoga uma i ja onda sjedinjujem umjetnosti sa znanstvenim činjenicama i sanjam Einsteinov san.

Tada se pred mojim očima se ukaže slika. Pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i vidim dimneziju prostor- vremena u koju ga je umjetnik smjestio. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Odjednom vidim njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike. Zid, u njegovoj novoj dimenziji, gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se pod konjskim pokretom zaobljuje i prelama pred mojim očima. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga proglašava i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo mucaju istine koje skrivaju. Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem sebi naslućivanje i ulazim u univerzum misaono- osjtilno- osjećajnog u sebi.

Bljesak nutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, postaju za mene vidljivi. Zaboravljam prolazne, za naše oko vidljive oblike i sljubljujem se sa idejom. Spoznajem, ideja nije u vremenu, jer vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo. Bilo bi malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost.

Imalo bi granice, ali vremenskih granica nema, one su samo izmišljotina ljudskog uma... U bijelom svjetlošću zaobljenom prostor- vremenu je samo beskrajno nebo i misaone varke o čvrstim tjelima i njihovim određenim granicama postojanja.

Kada misaono ulazim u skrivene kutove univerzuma uma sve postaje blisko i moje. Stojim na vratima vremena, zavirujem u beskonačnost.

Ja promatrač, publika velikog svjetskog teatra, zadivljena trenutkom istine postajem sudionikom u stvaranju te veličanstvene gala predstave. Znanje je tek sjećanje, a učenje novoga zaborav nečeg nevažnog. Napuštam ono već viđeno i počinjem svjesno živjeti svaki novodolazeći trenutak. U mreni zaborava stvarnost je redoslijed iznenađenja, iskrenje ljepote i spokoja. Gledam svijet iz perspektive mojih protega i tako ga uistinu i osjećam. Pred mojim očima se gube ustaljene i savršene geometrijske forme Platonovih tijela, nestaju kocke, kvadrati, osmorokutnici, nestaju i četiri osnovna elementa zemlja, vatra, zrak i voda.

Jesu li to bile samo pretpostavke i dovijanja nekadašnjih umova, proizašla iz nedostatka znanja u vremenu njihova nastajanja?

Ono do sada naučeno prekriva veo zaborava, dozvoljavam prirodi da mi ispriča svoju priču. Osjećam, njeni zakoni su proizašli iz nje same i mijenjaju se iz trenutka u trenutak, određuju sami sebe i postaju tijek rijeke nevraćanke. Iz dodira, zagrljaja i plesa najsitnijih struna prirode izrasta njeno najljepše umjetničko dijelo, život.

Osluškujem tišinu i pričinja mi se nevidljiva ruka nebeskog virtuoza je zasanjala d-mol-akorde Bachove sonate. To vjetar u krošnji vremena razbija maglu neznanja. Do sada sam samo gledala ne videći. Iznenada vidim do ovog trena nejasne obrise stvarnosti. Zaustavljam misao u središtu zbivanja. Razumijem jezik prirode. Govori mi jezicima fizike, filozofije i muzike. U akordima sonate prepoznajem vječno mjenjajuću geometriju prostora.

Iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, sve je u nastajanju. Osjećam, stojim na vratima između dva svijeta. Iza mene se prostire svijet nepromjenjivosti postojanja, a ispred mene se širi svijet stalno nastajućeg. Nalazim se na mostu između jave i sna, između svijeta materije i svijeta ideja.

Na jednoj obali rijeke nevraćanke je svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i traje svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Na drugoj obali je svijet ideja.

Zvukovi svakodnevice me vratiše u stvarnost. Pokušah opisati osjećaj koji je treptaj oka vladao mojim umom, ali za njega nemam riječi. Mogla bih ga možda odsvirati na violini ili o njemu napisati pjesmu. To je trag istine u meni koji mi objašnjava izjavu jednog novinara o tome kako se osjećao Niels Bohr, kada se u univerzumu njegova uma počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta,

"sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on je progovorio:

"Sada sam razumio!"

Što li je to otac kvantne mehanike razumio?

Dijana Jelčić


Vrata vremena

Oznake: vrijeme, prostor, dimenzija

- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.08.2016.

U krugu tajni...





Sklad prostora, harmonija vječnosti, koplja dnevne svjetlosti i uranjaje u krug snovitosti… Iza spuštenih trepavica osjećam osjetilnost tkiva embrionalnog izranjanja u trenutak rađanja… slavlje osjetila… paralelnost svjetova… nutrinjskog i vanjskog… moždanog staničja i epitelne zbilje…
Koža čuje i vidi, pamti dodire… koža se sjeća svih darovanih joj nježnosti… Njome pamtim vrelinu noći i naslućujem svježinu jutrenja… slutim toplinu dolazećeg zenita i ljepotu sunoćavanja…

Darovano mi apstrakno razmišljanje ucrtava misaonu sliku geometrije evolucionog vremena. Nevidljivim ljestvama svijesti smo se uzdizali ka zrelosti… Vidim nas u krugu avangardnih pokušaja vrijeme odjenuti odorom budućnosti… Zrcali se vrijeme mladalačkih previranja… bili smo spremni za raskorak u nespremnosti osrednjih zbivanja…

Koža me prisjeća na lahorasta svitanja na trgu cvijeća… mirisi majskih ruža su ostavili tragove u njenom pamćenju… U krugu neznanja otkrivasmo neotkrivene istine… mislili smo, sebi i drugima dugujemo nova jutrenja… još uvijek ćutim titraje na usnama… tihu sjetu drevnih poljubaca…

Željeli smo uzletjeti, žudili za raspuknućem kruga osrednjosti u mnogokružje neotkrivenih ljepota… Susretali smo se sa sjenama prošlosti… mediokritetske siluete su nas pratile… a mi smo slušali glazbu sfera još ne dotaknutih krugova budućnosti…

Oplemenjeni mislima krugovaša, stvaroca avangarde naše mladosti živjeli smo vrijeme poslije našeg vremena…

Bili smo sanjari tek dolazećih istina… i trajali smo… bili smo eremiti tek nastajućeg kružoka rađajućeg zlatnog doba… nadmoćno i radosno smo razbijali okove jednoumlja, tragali za istinom, ostvarivali suživot proturiječja.

Tragamo još uvijek… mi pionori rashomonskog kruga neotkrivenih istina…

Dijana Jelčić







Oznake: krugovaši, avangarda, vrijeme, prostor

- 07:37 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 15.07.2016.

Plava rapsodija...






Ogrnuta odorom uspomena moja svijest pluta pućinom vremena… oživljava zaveslaje djetinjstva, plovi uvalama sjećanja… s neba kaplje sreća, zrcali se ljepota u razbuktalom plavetnilu beskraja… iz bjeline dolutalih oblaka izranjaju mirisi mladosti… omamljuju osjetila, uzburkavaju čulnost…

Gledam cijeli život zgusnut u kaleidoskopu trenutka… svjetlost se prelama u valove pojavnosti… udisajima se smjenjuju boje… zaobljavaju zrcalo nutrine… osjećam nebitnost kozmologije, ne važnost misaonih dimenzija, besmislenost umovanja… prepuštam se stihiji osjećanja… nekontroliranom nadolaženju nekih zaboravljenih drhtaja…





Ti stojiš na obali oceana sna, prepuštaš se tišini… maestral mi mrsi kosu kao u dane prvih susreta… deja vu… događa se ono što se dogodilo… uspoređujem uzbuđenja… naslućujem pomak u sljedećem… ti pružaš ruku, isprepliću nam se prsti… nemir buja u neobuzdanost želja…





Vrijeme se kotrlja tračnicama vječnosti… oduvjek i zauvijek u nedohvatnu budućnost… u neostvarivo sutra… obuzdala sam misli… naslućujem mirnoću tvojih… iza spuštenih trepavica se krije tvoja kozmogonija u koju ne mogu ući… poštujem tvoju privatnost… i moja je tebi nedohvatljiva… volim iznenađenja koja me oplemenjuju… volim dodir naših dlanova koji pitaju i odgovaraju zamamnom tišinom… volim tu neispisanu odu ljubavi koja izrasta… u ples oblaka i valova nutarnjeg svemira… u rapsodiju razbuktalog plavetnila sanjanih daljina.

Dijana Jelčić








Oznake: vrijeme

- 07:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #

Plava rapsodija...






Ogrnuta odorom uspomena moja svijest pluta pućinom vremena… oživljava zaveslaje djetinjstva, plovi uvalama sjećanja… s neba kaplje sreća, zrcali se ljepota u razbuktalom plavetnilu beskraja… iz bjeline dolutalih oblaka izranjaju mirisi mladosti… omamljuju osjetila, uzburkavaju čulnost…

Gledam cijeli život zgusnut u kaleidoskopu trenutka… svjetlost se prelama u valove pojavnosti… udisajima se smjenjuju boje… zaobljavaju zrcalo nutrine… osjećam nebitnost kozmologije, ne važnost misaonih dimenzija, besmislenost umovanja… prepuštam se stihiji osjećanja… nekontroliranom nadolaženju nekih zaboravljenih drhtaja…





Ti stojiš na obali oceana sna, prepuštaš se tišini… maestral mi mrsi kosu kao u dane prvih susreta… deja vu… događa se ono što se dogodilo… uspoređujem uzbuđenja… naslućujem pomak u sljedećem… ti pružaš ruku, isprepliću nam se prsti… nemir buja u neobuzdanost želja…





Vrijeme se kotrlja tračnicama vječnosti… oduvjek i zauvijek u nedohvatnu budućnost… u neostvarivo sutra… obuzdala sam misli… naslućujem mirnoću tvojih… iza spuštenih trepavica se krije tvoja kozmogonija u koju ne mogu ući… poštujem tvoju privatnost… i moja je tebi nedohvatljiva… volim iznenađenja koja me oplemenjuju… volim dodir naših dlanova koji pitaju i odgovaraju zamamnom tišinom… volim tu neispisanu odu ljubavi koja izrasta… u ples oblaka i valova nutarnjeg svemira… u rapsodiju razbuktalog plavetnila sanjanih daljina.

Dijana Jelčić








Oznake: vrijeme

- 07:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.06.2016.

Vrijeme u zjeni tvog pogleda...






Dogode se
dani otupljenja
uspomena,
nestajanja sjećanja,
bijeg iz vremena.

Širi se kreativni svemir,
sanjanost postaje
punina budućeg,
maštarije se osamostale,
iluzije ožive.

Dogodi se
zaobljenost blizine,
prisutnost daljine,
začudna datost
iznjedrena iz
još
neotkrivenih kutova
univerzuma uma.

Sklad iskri moć,
nestaju obrisi
neuravnoteženog bitka,
gube se konture
čvrstih predmeta,
a odaja postaje
bezgraničje
naslućujuće širine.

U ogoljeloj sebi
slutim bljesak
nastajućih pokreta,
svih onih koraka
kojima slijedim
ritam želja.

Volim to nepostojanje,
hrabrim bjegunicu
iz svrsishodnosti,
dozvoljavam joj let
u zbilji
nedohvatnim sferama,
oslobađam je iz utrobe
običnosti,
a ona me,
trgajući smisao,
Heraklitovom rijekom
odnosi u svijet privida,
ka horizontu
vječnog svjetla,
u zjenu
tvoga
pogleda.

Dijana Jelčić




fotografije sa početka priče o nama i našem vremenu.


Oznake: vrijeme, prostor, univerzum

- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 29.06.2016.

Želim ti vrijeme...




U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima. Na stolu je gorijela mirisna svijeća. Nježni zvuci vječne Chopinove glazbe su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Osjećala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta. Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja. Prostor se mijenjao slikama koje su nastajale u njoj samoj. Ona je bila u središtu te čudesne gala predstave svijetla i sjena, mirisa, dodira i boja. Jasmin, taj čudesni miris ljubavnog zanosa je ostavio tragove u njenom srcu i u toj noći postao vremenski stroj kojim je lutala prohujalim trenutcima. Drevna Perzija, Kleopatrini jedrenjaci čija su jedra bila puna tog zanosnog opijuma, Provansa zemlja u kojoj je utopljena u jasminu odživjela ljepotu prve bračne noći. Zatvorila je oči i zakoračila u pupoljke jasmina i postajala miris, a onda kristalna suza na malenoj latici tog predivnog cvijeća. Bila je osjećaj u toj čudesnoj igri osjetila, bila je na početku vremena, bila je u rajskom vrtu i bila je nebeski cvijet, miris i boja, bila je tiha muzika Chopinovog piana, bila je sama svoja duša, treperava pjena svog snenog bića. Na zidnom sati je odzvanjala ponoć, ona osjeti ponoć u sebi, osjeti tu kraljicu noći u svakom djeliću svoga tijela, osjeti opuštenost i lakoću postojanja u trenutku. Otvorila je oči i vratila se u sobu punu tog umirujuće- uzbuđujućeg mirisa.





Ta ona sam bila ja, ja u trenutku kada osjetih, vrijeme je mirisni cvijet, čudesna latica, kapljica rose, zrnce pijeska, ton vječne sonate, boja sna i trenutak, beskonačnost skrivena u konačnosti moga tijela. Nekada, dok gledam svoj termin- kalendar, mi se čini da živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni ritam pacijentima koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i osuđena na čekanje slijedećeg pacijenta ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim svoje misli povratku u vrijeme, u trenutak u kojem trajem i onda doista osjećam njegov miris i čujem nečujni romor njegovog postojanja u meni. Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.


Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira,
ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš i
mati u izobilju za čuđenje i povjerenje
i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe
i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u
kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.


Tada osjetim, vrijeme ne prolazi, ono je tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebivo u svom postojanju u kojem mi trajemo i prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je u odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima...

Dijana Jelcic... "Umijeće svakodnevnog pokreta" Zagreb, Kapitol, 2006.





Oznake: vrijeme, umijeće svakodnevnog pokreta, vrata vremena

- 08:18 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.06.2016.

Univerzum svjetlosti...



Stvarajući okvire za razvijanje metode umjeća pokreta slijedila sam pravila univerzuma čiji smo dio. Svaki od nas je jedna mala galaksija, mikrokozmos. Ja sam, vjerujući u čovjeka koji je svojim znanjem bio sposoban spoznati savršenstvo svog djelovanja i beskonačnu pravilnost svog razvoja, stvorila svoj tetravalentni kod, koji u sebi sjedinjuje svjesnu spoznaju fizikalnih zakona univerzuma, te samosvijest svog osobnog makro i mikrosvijeta. Fascinirala me je i ova misao... Čovječe upoznaj sebe Herman Hesse

Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time


Umijeće svakodnevnog pokreta





U vidokrugu svijesti
promatrah razlijevanje
bijele svjetlosti,
u pejsažu sna vidjeh
ljubičastu tišinu.

Na obzoru spoznaje
zaobljavanje vremena,
iluziju nedohvatne dimenzije,
zanosnu opsjenu,
igrariju vječnosti.

Pokušah je zaustaviti
na zaslonu percepcije,
uloviti u zamku pamćenja.

Uzalud,
u kovitlacu planeta
oćutih zabludu
misaonog uma,
okom nutarnjeg snimatelja
udaljavanje točke gledišta
i nezaustavljivost vremena.

Zatvorih oči,
iza zrcala misli,
u vrtlogu imaginarije,
u kaleidoskopu iluzije,
u prelamanju svjetlosti
oslunuh rapsodiju boja.

Zaustavih sliku
na zaslonu sjećanja,
kroz univerzum svjetla
ušetah u viziju,
u ekliptiku Venerina sjaja,
u hram nutarnje tišine,
u protegu osjećajnog uma.

U vretenici vremena,
vidjeh boginjinu istost,
u mjerici vječnosti
postojanost ljubavi,
njenu nestareću moć.

Otvorih oči.

Promatrao si me istim osmijehom, u tvojim očima isti sjaj.
Ostala si ista kao u dane prvih susreta, tvoj šapat je potvrdio misao koja se kovitlala u budnosti.

Ljubav je to!

A vrijeme?
Razlijeva se besčujnošću, širi besčulnošću. Vizualiziram njegovu nevidljivost. Vidim bespuće ničega, beskrajnu panoramu bjeline i tišine, uzaludno je besciljno tumaranje njegovim izmaštanim stazama.
Ostavimo ga u njegovoj hirovitoj jurnjavi iz ničega prema ničemu, iz prošlosti u prošlost.

Začu kategorički imperativ vječne filozofije.

Živimo trenutak!

Na horizontu se rađao suton. Svjetlost boje vjenčanice se slijevala u kalež kobaltnog beskraja. Prohujao je dan, a vrijeme, kotrljajući se prema svitanju, je zaobljavalo prostor u trenutak sreće.

Ljubav je ostala…

Dijana Jelčić


Univerzum svjetla



Oznake: prostor, vrijeme, svjetlost, svemir, ljubav

- 06:26 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 10.05.2016.

Hopperova punina...




Hopperova punina, praznina ispunjena puninom sna, dotaknuta obala vječnosti, osmišljeno znamenje vremena. Tihovali smo osluškujući istine mudraca. Jesu li nam bile nevažene njihove važnosti?

Znakovlje hipokrizije se zrcalilo na horizontu omeđenom magličastim oblakom nepostojanja iza kojega se krio željeni Elizej. Oćutih kako se paranoja pješčanog sata ogleda u zjenici univerzuma. Vrtnja konusa spoznaje, pretakanje odsanjanih vještina u nedosanjane privide dalekih oceana. Slavlje uma, bezmjernost mogućnosti utkanih u rapsodiju boja i simfoniju svjetlosti. Osjetih nestajanje nevažnosti da bi se važnosti mogle pretakati u ćudoriječje trenutka, naslutih istinu prolaznosti u otkrivanju trenuka. Postadoh svjesna starosti staza po kojima ostavljasmo tragove tragajući za građaninom svijeta. Tražili smo ga u nedohvatnim blizinama nebeskog sata, a on se krio u zrncima pjeska naše ovozemaljske ure. Zaustavljeni u snu, na doku u kojem se usidrila galija puna neprocjenjivog blaga shvatismo da se na koncu puta uvijek čuju ptice.

One umiru pjevajući. Riječi su tada nebitne, nevažne u važnosti ljepote, nepostojeće u obličju beskonačne istine o konačnosti materije. Bitnost se krije u vremenu, u nezaustavljivosti paranoičnog proticanja svete krvi kroz kapilare prostora.

Zašto se onda zamaramo, zašto pišemo pjesme, čemu služe svi ti izričaji kada nam sudbinu kroje lihvari na čijim prstima se taloži prljavština kovanica kojima odplaćujemo dugove jer im prodasmo svoje vrijeme i svoje iluzije.

Pitam se jesmo li odsanjali poeziju drevnih oceana, jesmo li pronašli grad na dnu mora, jesmo li prošetali arkadama nebeskog svodovlja, jesmo li se uspinjali Jakovljevim ljestvama ka sretnoj budnosti u snu?

Osluškujem tišinu praskozorja. Čujem muk skladatelja koji titra ritmom neumrlog srca i odnosi me u srž vremena, u beskonačnost prostora, u aleph postojanja.

Dijana Jelčić




slike... Eduard Hopper

Oznake: Eduard Hopper, prostor, vrijeme

- 08:28 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.11.2015.

Postoji li grijeh propusta?...



iako ne znam o čemu se radi, iako nisam pratila spor, kao djelić blogosfere osjećam grijeh propusta, hvala @Lion queen, upozorila me,... mea culpa... stop nasilju nad ženama... stop svakoj vrsti nasilja...

Postoji li verbalni delikt?... Vjerovala sam, ne postoji... Za slobodu govora, za Duricu, blogerska zajednica, blog.hr.



Došašće,
vrijeme spokoja,
mira i ljubavi,
staze sjećanja
i postaje uspomena.

Poezija uspomena
daruje snovitost zbilji.

Bljesci
nedosanjanih snova,
zatomljenih želja,
zaboravljenih žudnji,
neizgovorenih utjeha.

Tugovali smo,
vrijeme tugovanja,
melem za rane
se pretakao
u kalež izlječenja.

Srce pamti osjećanja,
nad ožiljcima
svjetlost sjećanja,
vječna,
neugasiva.

Na zaslonu uma
lica prerano
otišlih prijatelja,
njihovi osmijesi,
ikone svetih
istina.

Na ognjištu svijesti
zapretena vatra
trajanja,
srce,
urna s pepelom
tajni.

Vrijednosti
neprocjenjive.

Starili smo uporedo.

Slavili
zrelost,
rođendane,
vjenčanja,
rađanja djece.

Smrti su
dolazile u pohode,
neočekivano.

Boljelo je,
boli još uvijek.

Tugom smo
ispisivali epitafe.

Ostali su grobovi
humci gorke istine,
prazna mjesta
za trpezom zbilje,
strune žalovanja,
i molitva za
oprost
grijeha propusta.

I neka ga nikad više ne bude... za života dragi moji,
za života...

jednostavno ljubav... bezuvjetna...

uživajmo u vremenu došašća... u simbolici poroda ljubavi...

Dijana Jelčić... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno poetskih tekstova 1987- 2007. Zagreb, ožujak, 2014
.

Oznake: grijeh propusta, ljubav, vrijeme, život

- 13:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.10.2015.

Spirala vremena...



Zakon zlatnog reza, titraj zlaćane spirale, zagrljaj simetrije i asimetrije... svjedočanstvo svevremenske ljepote... u slikama pronađoh odraz davno napisane pjesme... osjetih zagrljaj kista i riječi...



U spirali vremena
čekah
skitnicu,
ludu
trenutka,
kralja bez
krune.

Tebe
usjećenog
u pamćenje,
uklesanog
u sjećanje.

Susret i
rastanak
pod suncem.

U plavim
daljinama
nagnuće
sudbine,
u načelu
vremena
ritam
vjerovanja.

U tvojim
očima
san i
obećanje.

Pamtim.

Voda je
dolazila
iz zemlje,
u zraku oganj
ljeta
i naslućujuća
peta
esencija.

Zbrajah
godine.

U vjetru
osluškivah
glas Salomona,
odgovarah
srcem
zaručnice,
zavoljeh
miris smirne,
oazu
Judejske
pustinje
i grozdove
njene.

Sanjah kuću
od cedra
i svodovlje
od čempresa.

Razgovarah sa
srnama i
košutama,
zaklinjah
mjesečinu
za
blagost
tvoga sna.

Bio si
strast,
bila sam
žudnja
dosanjane
budućnosti.

Dijana Jelčić...

slike... Salim Ljuma




Oznake: zakon zlatnog reza, zlatna spirala, vrijeme

- 19:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 10.10.2015.

Klatno vremena...


"Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
Ovidije


Nebom se razlilo sivilo sjete,
u kapima kiše
zastoj svjetla,
ljeto jeca za suncem.

U odmaku od vječnosti,
na tlu zemaljskih zbivanja
oživljava onostrano.
Ništa nije zauvijek dano,
kao ni ovo
jesenje jutro u srcu ljeta.

Umanjujem se,
skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao
kroz sjećanja.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.

Sutra mogu postati prah,
a ti pijesak,
to su
naša prirodna stanja.

Preobrazba svijesti,
metamorfoza
zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u pamćenju,
u ritmu klatna vremena.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama Kultura snova, Zagreb, 2014.



Oznake: vrijeme, metamorfoza, ovidije

- 22:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 30.09.2015.

Rijeka nevraćanka...



vrijeme kao rijeka, nedohvatljivo u svom proticanju... vrijeme zanesenjak nečujnih uzdaha... vrijeme medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu...

Volim metaforiku nedohvatnog entiteta naše životnosti... nevidljivo znamenje utakno u prostornost beskraja... tek vidljivu na našim licima i obličju krajolika... promjenjivost ubrizganu u tišinu... u tajnstveno bezglasje koje ostavlja nježnu patinu na stvarima... uvlači se u tkivo tjelesnosti... ovija ga znakovljem dozrijevanja... igra se nemirima... slijeva zrnca pješčane ure u vječnosti... razlijeva, zaobljava, uramljuje, razara i ponovo stvara... nezaustavljiva nepovartnost njegovih titraja kukiča mrežu naše postojanosti u njemu... uramljuje nas u trenutak, u filozofiju kruga, u savršenstvo beskraja.

U tvojim očima ne vidim moć tog svojeglavog boga… u osmijehu nema njegovih tragova… na usnama ćutim okus trenutka… uvijek nastajuću mekoću ljubavi… kap opijajućeg nektara… na koži neponovljivost osjećaja… neobnavljajuću, a postojeću tankoćutnost dodira tvojih dlanova… tajanstvenu arhitekturu zagrljaja, njenu nerazrušivost… misterioznu snagu njenih krhkih bedema… njeno odoljevanje bujici nadolazećih promjena…

U prividu se zrcali rijeka nevraćanka… njeno korito i njene obale… nevidljivost njenog izvora i njenog ušća… panta rei… ne možemo nikada zaroniti u nju istu… vjerujem u tu istinu… sretna sam u toj neizvjesnosti… raduje me iznenađujuća stvarnost… veselim se svakom svitanju i novonastaloj istosti ljepote… osjećam nespoznatljivost imaginarne nule u Fibonaccijevom slijedu… u svakoj kapi se ogleda vječnost…

Ti i ja u njenoj nezaustavljivosti… u metafori snovitog beskraja… u nestajućoj i nastajućoj zbilji… na obzoru beskonačnosti… zgusnuti u alefu… umanjeni do mikrokozmičkih fikcija… do zvjezdanog praha iz kojeg smo nastali… uvećani do ovozemaljskog obličja… do nemjerljivosti mjere našeg vremena… do nas u ovome ovdje i ovome sada…

Dijana Jelčić... djelić neukoričene zbirke "Umijeće vremena" 1987- 2007.




Oznake: vrijeme, prostor, mi

- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se