dinajina sjećanja

nedjelja, 18.06.2017.

Trinaest crnih bisera...




Povratak na obronke uspomena, u zagrljaj umiranja i rađanja ljubavi. Osamnaest crvenih ruža je venulo u perivoju sjećanja, niska od trinaest crnih bisera je ležala na stazi koja nikamo nije vodila, a život se događao svitanjima i sutonima.

Brojala sam proljeća,
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti.
Uskoro će procvjetati visibabe,
stojim na obali života,
u pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode.
Trinaest crnih bisera prisjeća
da su godine kojih nije ni bilo
prošle.






Davno su okopnili snjegovi s kojima su nestali tragovi naših koraka. Na vjetrometrini tuge su davno, shrvani vihorom vremena i poezijom suza, umirali pupoljci ruža. Srca su pokušavala održati zajednički ritam, ali u disonancama nije bilo razmaka da ostvare suglasje čežnji. U naborima satenske haljine je ostao miris šampanjca kojim smo zaljevali usnulost grada vjerujući da će bogovi zanosu udahnuti ljubav. Nalet oluje u dušama je razbio kalež vjerovanja, tajna se izgubila između snijega i zvijezda, svetište je postalo gubilište, a nebo je ledenim suzama žalilo nad mrtvorođenom ljubavi.

U nazirućem proljeću su se među procvalim ljubičicama još uvijek iskrile zaleđene suze i ja zaboravih zaustaviti snove. U predvorju dana apsurdnost stvarnosti. Razlomljeno zrcalo, kao Dalieva slika tvog postojanja u meni. Bjesomučno sam okretala pješčani sat nadajući se reprizi sna. Uzaludno sam pokušavala zaustaviti nestajanje zrnaca u škrinji prohujalog vremena. Nisam uspjela, pjesak se slijevao licem naših trenutaka, nestajao u vrtlogu oluje ruža i postajao pjesme kojima upitah sudinu odakle dolazi ljepota. Iz ljubavi, šapnu mi suđenica na vratima novog trenutka. Povjerovah joj i skupih disonance srca u konsonance poetike o tebi i meni. Izrastala je knjiga pjesama u koju pohranih vrijeme nastajanja i otapljanja lednice.

U potopljenim žudnjama su se rađale Jakovljeve školjke iz čijeg sedefa su izrastali crni biseri. Trinaest znamenja prohujalih godina pospremih u riznici uspomena..


"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.




Oznake: trinaest crnih bisera, odakle dolazi ljepota

- 07:27 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se