Vrijeme čekanja...

27.04.2017.




Čekanje je ružna riječ. Ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje bez pomaka. Ulazim u odaju ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja, živim vrhunac samoće. Mnemozina, majka muza, boginja pamćenja, rijeka lijepih sjećanja,
poezija uspomena daruje snovitost zbilji. Nad nama modrina beskraja, ispred nas bonaca tišine, besprijekorna geometrija izmaštanih svjetova, privid odživljene budućnosti. Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti,
ruke spletene u buket zagrljaja. U sjaju noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svijesti, nad ušćem Neretve suze Svetog Lovre, treptaj oka pun zvjezdane prašine i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”. Živimo trenutak, kao da sljedeći neće doći.






Čekala sam, bila sam Vladimir, možda Estragon, svijest je čekala nedolazećeg Godota, a duša živjela u Luninom hramu satkanom od mjesečine i sjaja Sunca, od ljepote prohujalog vremena.
Ljepota se krije u očima promatrača... moje oči su bile osjetljive, a svijest se zanosila riječima iz davno pročitanih priča.
Snovi su donosili poruke iz podsvjesti, iz lednice zatomljenih sjećanja.

Osjećala sam hladnoću zaleđenih uspomena, sedmodnevicu nastajanja, strah od svanuća osmoga dana.

Vrijeme čekanja na nešto bezimeno je hipnotiziralo um. Ples iluzija ga omamljivao. Magija noćnog lutalice opsjedala osjetila. I nebo je plakalo suzama neostvarenog sna.

Iznenada je kiša, koja je četrdeset dana padala, prestala.

Iz pjeska i pjene je izletila bijela golubica. Zobala je zvijezde, zaustavljala vrijeme čekanja, vraćala dan.

Osjetih u srcu raspuknuće boli, zrcala ništavila, otapanje lednice i uranjanje u neodređenost puteva dolazeće zbilje. Ostali su samo kraki rezovi nepostojanja, kao ožiljak, kao znamen isplakanih suza i nepovarta prohujalog vremena.

Umjesto mjesečevog sjaja na obzoru jutrenja su zasjale oči boje sna.

Dogodila se ljubav. Vrijeme čekanja, to pasivno trajanje ni u ćemu, je opozvano.






Čitala sam knjigu, sučeljavanje dva znanstvenika o dimenziji prostor vrijeme. Sretna sam što živim ovdje, u pravom smislu riječi ovdje na planeti, među ljudima koji nesvjesno u sebi nose čežnju za događanjima, za pokretom iz kojeg je sve drugo u nama i oko nas nastalo. Ta skrivena, često svjesno nespoznata čežnja je razlog da je čovjek najsretnije i najuravnoteženije biće među živim bićima, jer on u sebi nosi energiju početka i svojom nutarnjom ravnotežom živi u ritmičnom sjedinjenju sa svim događajima oko njega i tako održava harmoniju univerzuma.

Osjećam kako sve što se oko mene događa prepoznajem u sebi samoj i spoznajem... nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.

Samo sam čvor u klupku vremena, čvor u kojem su kao osnova ispredeni osjećaji prošlosti, a niti su satkane od emocija trenutka koje prelaze u osjećanja. U trenutku koji vidim nutarnjim očima se nagomilalo mnoštvo novoga s količinom onoga što je već prošlo. Sve se ponavlja, ali ipak mijenja i postaje život. Veliki graditelj o kojem ovisi arhitektura života je Proustovo Vrijeme, pisano velikim slovom. Pokušavam slijediti tog nestalnog i svojeglavog Boga i tako uspijevam oživiti prošlost i sanjati budućnost. Gubljenje dodira s vremenom je trenutak smrti. Tada se vrijeme povlači iz tijela i prepušta ga zaboravu.

"Živi trenutak, osjeti vrijeme u sebi, oživi prošlost u djeliću trenutka koji postaje budućnost i pamti, pamti slike koje se pri tome zrcale u tvom umu." čujem glas istine i slika trenutka postaje trenutak sam, vrata mog vremena.

Dijana Jelčić





Vrata vremena

Oznake: vrata vremena, vrijeme čekanja, trenutak

Moćnik zbilje...

06.02.2017.



To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska je još za života nazvana modernom Sherezadom... za meine je bila poetska proročica... možda bi i nama trebala Kasandra da nam ukaže na kako spaiti ljubav u ovom kaosu trenutačne zbilje... kako zaustaviti ratove, mržnju i nesporazume... kojim jezikom govoriti da bi se razumjeli... da se ne događa vrijeme Babilona... možda je to ipak jezik pjesništva... jezik kojim je Wyslava opjevala svoje vrijeme...





Bio je moj rođendan, bila sam dijete veselja i sreće, bila sam uzbuđena, bila je torta sa deset svijeća. Oko mene djeca, prijatelji iz škole, u njihovim rukama bombonjere i knjige... Velika gala predstava, Vlak u snijegu, Kula gromovnica, Robinson, Kroz pjesak i prašumu...
Deda je stajao po strani, smiješio se... u ruci mu mala kutijica... Kada sam ugasila svijeće, primila pregršt ljepote biblioteke Vjeverica... prišao mi je, podigao u zagrljaj i ... u kutijici je bio moj prvi sat... ta mala urica više ne otkucava vrijeme, ali još uvijek je čuvam...

Zatvorila sam vrijeme u srce,
osjećam njegovu moć
brojim njegove korake,
njegov ustaljeni ritam,
njegovo načelo,
njegovu protočnost
u njoj trajem,
mjenjam se,
sjećam se...

Onostrano, beziskustveno, dolutalo iz budućnosti, iz praskozorja praznine usidreno u puninu svjesti.
Misao progoniteljica, bezriječje dolazećeg, osjećaj izgubljenosti tinjajućeg čuvstva. Muk vremena,
uskovitlana tišina, premosnica ka događanju.

Kasandra je čula nečuveno, nisu joj vjerovali, nije uspjela spasiti Troju. Nad bezdanom sumnje zvjezdani prah. Zamrlo je vrijeme, prostor zgusnut u točki nestanka.

Čekam. Tišina para uši. Osluškujem dolazeće...

Brzina misli, nepostojeća konstanta, u kreativnom svemiru umijeće uma. Kovitlac osjećaja, gozba osjetila, na dlanu sutona slavlje osjećanja.

Osluškujemo titraje tkiva noći, dramu iznjedrenu iz prošlosti, nebesku elegiju, izmišljaj tragične ljubavi
Tristana i izolde, Romea i Julije Peleusa i Melisande. U misaonom režnju uzbuna, disonance kaosa i suglasje smiraja,
glazba nutrine skladana željom, čežnjom, ljubavlju.

Nad humkom isprepleteni bršljan i loza, misterija, nedjeljivost u smrti, zakletva bezuvjetne ljubavi. U dubini tvoga pogleda sjaj snovitosti, odmak vremena, bijeg od zbilje.

U čahuri spoznaje leptirica prede svilenkastu nit, premosnicu ka jutrenju. U krošnji uvjerenja hukom se oglašava
čuvarica mudrosti, izranjaju nove istine. Bezriječna glazba uranja u tišinu, probija opnu sumnje, na horizintu svitanja
bljesak trenutka, moćnika zbilje.


Dijana Jelčić







Oznake: vrijeme, trenutak, mpja prva urica

Trenutak...

08.01.2017.



Sastali smo se jednog kasnog poslijepodneva u kući na osunčanom brežuljku grada u kojem sam u tom vremenu radila. Činilo mi se kao da se vrijeme davnih sastanaka u maloj kavani vratilo u moj život. Filozofija, psihologija, fizika, medicina, kineziologija sve se izmješalo u prekrasne trenutke druženja sa šefom i suradnicima.

"Sadašnjost je pojam koji nije mjerljiv, ali već stoljećima "krivo" upotrebljavan. To je u svakodnevnom jeziku epoha u kojoj živimo i u nju ubrajamo jučer, danas i sutra. Dok govorimo o sadašnjosti mi nesvjesno već govorimo o prošlosti, pa tako sadašnjost ostaje nemoguća, ali najfascinantnija strana ljudske spoznaje." mlada kolegica iz grupe je započela razgovor.

"Znači po tvom mišljenju nema sadašnjosti." upita je filozof. Kolegica je šutila, to je bio njen prvi dan s nama, nije nas dovoljno poznavala, još nesigurna nije se usudila izreći svoju tvrdnju.

"Sadašnjost je iluzija koju stvara naš mozak koji je u stanju iz vječne rijeke događaja odvajati trenutke i davati nam osjećaj neprolaznosti." pokušah joj pomoći.

"Što je za tebe trenutak?" filozof je bio uporan.

"Trenutak je vrijeme treptaja oka, tri sekunde u kojima postoji prošlost, sadašnjost i budućnost, otok vremena na kojem osuđen na samoću bdije Kronos, bog vremena, otok s kojega nas Kronos proždire, ali mi ipak na njemu gradimo svoje postojanje, svoju stvarnost, svoj život. Sve što se događa u tom trenutku izvan nas i u nama je samo naše vrijeme, vrijeme naše svjesne spoznaje." tako sam branila moju spoznaju trenutka.

"Filozofski gledano, trenutak ima, kao i svaka medalja, svoje dvije strane.
S jedne strane je to samo opovrgavanje trenutka kroz nesposobnost naše svijesti da ga spozna.

S druge strane je, za nas filozofe, trenutak ono što dokazuje postojanje suprotnosti u čovjekovom životu. U tom vječnom trenutku se događaju pobjeda i poraz, sreća i nesreća, tuga i zadovoljstvo, život i smrt, trenutak memento mori, Vanitas, trenutak istine o ljudskoj prolaznosti." pouči me prijatelj filozof.

"Filozofski ti sigurno imaš pravo, ali mene zanima trenutak kao dimenzija koju ti i ja, mi svi svojim postojanjem stvaramo." šutnja prijatelja mi je dala hrabrosti da nastavim govoriti.

"Ostanimo u trenutku u kojem trajemo i pokušajmo ga svjesno spoznati. Služimo se osobnim metaforama da bi trenutak pretvorili u misaonu sliku na kojoj ćemo vidjeti ono što nam trenutak omogućava. Prije nego što se unesemo u tu vječnost našeg postojanja trebalo bi nam postati jasno da je trenutak jedini aktivni dio našeg vremena, jer jedino u njemu svijesno sudjelujemo." završih misao znatiželjna na reakciju filozofa.

"Strobos našeg života, vrtlog najsitnijih djelića naše energije iz kojeg se izdižu naše misli, izrasta iz trenutaka koje bi trebali naučiti svjesno osjećati. Stroboskopija svijetla ili vode je slična našoj podsvijesti kojom, ako je uistinu spoznamo, ako uistinu počnemo gledati unutarnjim očima, možemo vidjeti sve djeliće pokreta u njegovom nastajanju i tako sudjelovati u svakom novo dolazećem trenutku." u razgovor se uključi do tada, samo naizgled, nezainteresirana profesorica psihologije.

Sjedili smo u otmjeno namještenoj dnevnoj sobi u kući mog tadašnjeg šefa. On, najstariji i najmudriji među nama, je cijelo vrijeme šutio. Promatrao nas je smješeći se i ja sam osjećala da će u datom trenutku izreći nešto lijepo, nešto što neću moći zaboraviti.

"Sretni trenutak, Kairos u nama, je jedino što doista posjedujemo. To je ono nešto bez mirisa i boje, bez okusa i opipa, ali to je sve što je jedino naše i što nam nitko ne može oduzeti. Trenutak, suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, je biser za nas vredniji od svih prohujalih stoljeća." on uistinu progovori glasom koji me je povratio u djetinjstvo i slika mog djeda zatitra pred mojim očima.

"Tada, tek tada ćeš uspjeti doista osjetiti vrijeme u sebi. Vrijeme kao rijeku koja teče i nosi te u život, ali shvatit ćeš da si ta rijeka ti, vrijeme kao vatru koja te peče, ali shvatit ćeš da si vatra ti, vrijeme kao ljubav koja te hrani i shvatit ćeš da si ta ljubav ti, vrijeme kao zvijer koja te ždere i shvati ćeš da si ta zvijer ti." ponovih djedove riječi kao odgovor na šefovu misao.

"Da, to je vrijeme, to je ta nespoznatljiva protega u vama. Budete li se nadmetali definicijama iz knjiga nikada nećete uspjeti spoznati trenutak u kojem trajete." mirnim glasom nas poduči šef, a onda nas ponudi pićem. Mi smo šutjeli i čini mi se da je u tom trenu svatko od nas pokušavao spoznati ljepotu tog trenutka. Sunce je bilo na zalazu i probijalo se kroz velika staklena vrata iz kojih se krila velika terasa i čudesan vrt. Promatrali smo igru svjetla i sjena na zidu ispred nas, vrtlog satkan od najsitnijh čestica kraljice neba, a šef podižući čašu za taj trenutak spoznaje reče:

"Zaustavimo se u tišini iza vremena, osjetimo svoj osobni prostor i u njemu promatrajmo svoju alegoriju trenutka, alegoriju toga inače nevidljivog entiteta našeg postojanja."

Dijana Jelčić





Što je vrijeme?

Oznake: trenutak, Kairos, vrijeme

Mi djeca trenutka...

09.10.2016.





''Odrastajući mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu... a bajka i igra su naš život... ponekada to nazivamo i osjećamo drugačije, ali upravo to govori da je posrijedi istost... dijete se igrajući radi, a bajka je njegova istina...."... tako nekako nas Friedrich Nietzsche poziva u spoznaju zrelosti... slijedih njegovu misao...





mi nekad




Mi smo djeca vremena. Zaustavismo se pred ispovjedaonicom nutrina… razgolićili smo tajnu sakramenta obraćenja, pokore i oproštaja…

jesmo li griješili?
jesmo!

Prošli smo križni put bez težine križa… nismo bili kamenovani jer je oprost titrao u davno izgovorenoj istini… bezgriješnost je utopija… igrajući se dotaknuli smo obod nevidljive kružnice… osjetili prostornost ljepote… vrijeme je bilo nebitno… jednostavno smo postojali…

Kiša koja je četrdet dana padal prestade... pučina, obala oceana sna, purpur neba TI...
Na tvom licu se zrcalilo sunce… u dubini tvog pogleda oćutih bdijenje dobrote… u dubini sebe ključanje bezimenog osjećanja… u vrtlogu trenutka uskovitlanost tišine… i bezbroj neizgovorenih pitanja… i niti jedan odgovor… bili su nevažni…

Zlatna hostija je klizila grlom nutarnjeg svemira… uranjala u bitak vjerovanja… drevni san se ostvarivao zbiljom… u milostivosti privida prepoznah obličje sreće… ti si bio tu i to je bilo dobro…

Sunoćavanje je krenulo ka svitanju… noć se kotrljala nebom iznad nas… ponoćni kobalt se pretakao u lazur zore… u svetosti bezimenog osjećanja osjetih snagu suočavanja sa tajnom… u njenoj nagosti vidjeh sebe smanjenu do planetarnih fikcija… sebe titrajuću strunu u irisu tvojih očiju…

Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave… darovao miris prisnosti… i svjedočanstvo sakaramenta vjernosti… divno se buditi u ovitku tvoje bliskosti…

Na prozoru rođendanski buket ruža, prisjećam se kraja potopa, trenutka u kojem izgovorih...

Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline...

traje još uvijek...

Dijana Jelčić







Oznake: mi, vrijeme, trenutak

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se