Jedno staro pismo...
Bila su jutra poezije, davne sedamdeste i osamdesete godine... trajali smo između pjeva slavuja i cvrkuta ševe... pisali smo se... nagomilavali su se papiri...... pospremali smo ih u škrinju uspomena... a onda me Enes Kišević prisjetio na pisanje sebi samom... na neobjavljene tekstove... na ono što smo pisali u pismima... evo pronađoh ga u davnim, već požutjelim zapisima... napisano davnih osamdesetih godina... njemu.
U vjetru opijelo
umirućem danu.
Kiši.
Ponavljajuća igra,
svakodnevica,
ples planeta
oko sebe i
oko sunca.
Je li to smisao postojanja?
Koliko svjetlosnih godina
se krije u zbroju ove ljepote?
Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja...
A onda sam došla ja ruku punih žutih leptirica koje si ti jedne noći oslobodio iz okova srama. Zrak je mirisao na kišu, a ja sam tražila oslobođenje ne znajući da sam u vlastitim lancima godinama prolazila pored ljepote ne dodirnuvši je.
U tvojim rukama osjetih ostatke djeteta u meni i postade mi jasno da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, godinama nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami.
Iznenađena zorom poslije sparne noći ponavljah tvoje ime kao da je izmišljeno samo za mene. Ugledah, nakon dugo vremena, sliku mog opuštenog lica u Zdencu povjerenja.
Urezana sunčanim strijelicama u koru tvoga glasa osjetih kako toplina odleđuje zaleđenu rijeku mojih ruku.
Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama ... toliko toga se rađalo oko mene, bez mene, do zadnjeg ljeta kada sam u dubini tvog imena vidjela kako nestaje uzaludnost, osjetila povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu.
Šaputao si Enesov stih,
Ne guši krik poljubcima
pusti glas
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
do dna...
Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra... skinuše sjenu straha s kormila i ja okupah ostatke želja u Zdencu života.
Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih ne otvorenih pupoljaka.
iz ljubavi s ljubavlju
samo Ja
stvarno su prošla desetljeća... bili smo u Ludbregu, poezijom slavili Valentinovo... tada mu ponovo pročitah ovo pismo...
Ljubavno pismo
Oznake: pismo, vrijeme, trajanje
|
