dinajina sjećanja

nedjelja, 29.04.2018.

Nebeski rapsod...





Prostor i vrijeme nadahnjuju maštu kao nijedna druga znanstvena tema. S dobrim razlogom. Oni su arena stvarnosti, samo tkivo svemira. Cijelo naše postojanje - sve što činimo, mislimo i doživljavamo - događa se u nekom prostoru tijekom nekog vremena. No znanost još pokušava razumjeti što prostor i vrijeme zapravo jesu.
Jesu li to stvarni fizikalni entiteti ili tek korisni pojmovi? Ako su stvarni, jesu li fundamentalni ili izranjaju iz još dubljih sastavnica? Što znači reći da je prostor prazan? Ima li vrijeme početak? Ima li strijelu, koja neumoljivo pokazuje iz prošlosti prema budućnosti, kao što bi se reklo prema svakodnevnom iskustvu? Možemo li manipulirati prostorom i vremenom?
U ovoj knjizi slijedimo tri stoljeća predanih znanstvenih istraživanja u potrazi za odgovorima, ili barem slutnjama odgovora na ta osnovna, duboka pitanja o prirodi svemira...
Brian Greene




Na obali oceana osluškujem šum vjetra u krošnji prastarog bora. Čujem šapat njegove krhkosti, gubi se u zagrljaju pjenušavog vala i hridi vremena. Vjetar je moćnik visina, vladar nad jarbolima u stihiji vječnosti, izgubljenih galija.
Pitala sam se odakle dolazi ljepota, postala ukrotiteljica vjetra sa orkanskih visova, pripitomila razularenost, zaustavila njegov bijes.

Misaono uranjah u vrtlog vremena.

Zlaćani zavijutci, tanane superstrune, titrajima nebeskog orkestra sviraju tankoćutnu simfoniju univerzuma. Ona inače nečujna glazba nebeskih sfera odzvanja kao preludij ka Bachovim sonatama.

Muzika iznjedrena iz uterusa kozma, iz neobuzdanog kaosa uranja u čujnost. To vjetar, taj nebeski rapsod, liječi nutarnju gluhoću.

Pitam se jesu li veliki skladatelji, kao davno Pitagora, uistinu čuli te akorde? Je li Mjesečeva sonata uistinu odjek titraja mjesečine?
Koji nebeski zvukovi se kriju u odi radosti?

Da, treba razumjeti govor neba, slušati jezik oblaka, munja i gromova. Tada strune nebeske gitare stvaraju riffove koje sretan glazbenik ispisuje zemaljskim notama.

Koji se istančani tonovi se kriju u poeziji drevnih oceana. Mogu li se zvuci morskih orgulja pretočiti u notospis crkvenih orgulja?





Promatrala sam igru boga vjetra i sjeverne zore... aurora borealis titra rapsodijom boja.

Čuju li sretnici tu drhtavu glazu?...

Dijana Jelčić





Nebeski rapsod

Oznake: tkivo svemira, simfonija univerzuma

- 07:47 - Komentari (31) - Isprintaj - #

petak, 22.12.2017.

Skrivena stvarnost...



"'Skrivena stvarnost' treće je veliko popularno-znanstveno djelo Briana Greenea. Kao i 'Elegantni svemir' te 'Tkivo svemira', odlikuje se sjajnim pripovjedačkim stilom, prepunim analogija, opisa i metafora od kojih čitatelju zastaje dah, kao da se domogao napetog romana. Temeljna tema knjige je pretpostavka o postojanju višestruke realnosti, koja se u zadnjih desetak godina nametnula kao posljedica istraživanja temeljnih zakonitosti svemira. Moguće je postojanje višestrukoga svemira – multiverzuma – u kojem se događaji zbivaju u paralelnim svjetovima gdje svaka jedinka iz univerzuma koji poznajemo može imati svoje dvojnike..." (Vjera Lopac)

Pročitla sam sve tri knjige. Pročitano prevodila na jezik mojih neurona. U odaji ogleda i odjeka pokušavala osjetiti napisano kao dio sebe.




Jutros buđenjem osjetih, san nije zastoj u životu, nego jedan od njegovih najčudesnijih oblika. San pliva tajnovitom rijekom misterija i graniči s nadnaravnim, nije pomanjkanje ili navala krvi u mozak, nego istina promatrana kroz staklenu prizmu iluzija. Iako neznam što je tvar od koje su satkani snovi, osjećam kako postajem san, moj san i shvaćam da manje sanjam dok spavam nego kada sam budna.

Moj svijet je pun boja, mirisa, velika rijeka vremena puna treptaja očiju, obojenih zvukova rapsodije boja, puna mirisnih tonova isprepletenih u simfoniju univerzuma uma, simfoniju koju svojim snovima o ljubavi sama stvaram.

U tišini uvale djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi. Jutros osjećam Ljubav je dimenzija istinskog postojanja. Jednostavnija je od svih zapisa o njoj. Vidim misao o njoj utkanu u svjetlosti koja bdije nad snom.

Dostojanstveno razigrani zavijutci plešu iza spuštenih trepavica. U njihovim titrajima prepoznajem sjemenje iz kojeg izrasta sveti gral, srce u čijem središtu svjetluca božja iskra.

Velika svjetlost nedefiniranih boja se uvlači u ovo svitanje. Nastavljam sanjati. Stojim na sceni života, a snenost me odvodi u kraljevstvo metafizike gdje vidim svoje rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi.

Naučivši vjerovati, ljubiti i opraštati ulazim u astralnu dimenziju svjesti, u carstvo skrivene stvarnosti, u beskraj paralelnih svemira. Tu susrećem dvojnike, umnoženu sebe u prohujalim trenucima, ozrcaljenu u ovom ovdje i ovom sada.

Novonastajuća kozmologija i knjige napisane o njoj su poetični tekstovi izrasli iz univerzuma ljudskog uma. Pročitano ostavlja neizbrisiv trag u galeriji pamćenja.
Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši dar koji mi, svojim djelima, darovaše sanjari znanosti.

Dijana Jelčić




Oznake: Brian Greene, skrivena stvarnost, elegantni svemir, tkivo svemira

- 07:07 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 29.04.2017.

Nebeski rapsod...




Prostor i vrijeme nadahnjuju maštu kao nijedna druga znanstvena tema. S dobrim razlogom. Oni su arena stvarnosti, samo tkivo svemira. Cijelo naše postojanje - sve što činimo, mislimo i doživljavamo - događa se u nekom prostoru tijekom nekog vremena. No znanost još pokušava razumjeti što prostor i vrijeme zapravo jesu. Jesu li to stvarni fizikalni entiteti ili tek korisni pojmovi? Ako su stvarni, jesu li fundamentalni ili izranjaju iz još dubljih sastavnica? Što znači reći da je prostor prazan? Ima li vrijeme početak? Ima li strijelu, koja neumoljivo pokazuje iz prošlosti prema budućnosti, kao što bi se reklo prema svakodnevnom iskustvu? Možemo li manipulirati prostorom i vremenom? U ovoj knjizi slijedimo tri stoljeća predanih znanstvenih istraživanja u potrazi za odgovorima, ili barem slutnjama odgovora na ta osnovna, duboka pitanja o prirodi svemira... Brian Greene




Na obali oceana osluškujem šum vjetra u krošnji prastarog bora. Čujem šapat njegove krhkosti, gubi se u zagrljaju pjenušavog vala i hridi vremena. Vjetar je moćnik visina, vladar nad jarbolima u stihiji vječnosti, izgubljenih galija. Postajem ukrotiteljica vjetra sa orkanskih visova, pripitomljavam razularenost, zaustavljam njegov bijes. Uranjam u vrtlog spiralne dinamike, postajem moćnicom njegovih pokreta.

Zlaćani zavijutci, tanane superstrune, titrajima nebeskog orkestra sviraju tankoćutnu simfoniju univerzuma. Ona inače nečujna glazba nebeskih sfera odzvanja kao preludij ka Bachovim sonatama.

Muzika iznjedrena iz uterusa kozma, iz neobuzdanog kaosa uranja u čujnost. To vjetar, taj nebeski rapsod, liječi nutarnju gluhoću.

Pitam se jesu li veliki skladatelji, kao davno Pitagora, uistinu čuli te akorde? Je li Mjesečeva sonata uistinu odjek titraja mjesečine?
Koji nebeski zvukovi se kriju u odi radosti?

Da, treba razumjeti govor neba, slušati jezik oblaka, munja i gromova. Tada strune nebeske gitare stvaraju riffove koje sretan glazbenik ispisuje zemaljskim notama.

Koji se istančani tonovi se kriju u poeziji drevnih oceana. Mogu li se zvuci morskih orgulja pretočiti u notospis crkvenih orgulja?

Promatrala sam igru boga vjetra i sjeverne zore... aurora borealis titra rapsodijom boja.

Čuju li sretnici tu drhtavu glazu?...

Dijana Jelčić





Nebeski rapsod

Oznake: tkivo svemira, simfonija univerzuma, nebeski rapsod

- 07:47 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>