dinajina sjećanja

petak, 22.12.2017.

Skrivena stvarnost...



"'Skrivena stvarnost' treće je veliko popularno-znanstveno djelo Briana Greenea. Kao i 'Elegantni svemir' te 'Tkivo svemira', odlikuje se sjajnim pripovjedačkim stilom, prepunim analogija, opisa i metafora od kojih čitatelju zastaje dah, kao da se domogao napetog romana. Temeljna tema knjige je pretpostavka o postojanju višestruke realnosti, koja se u zadnjih desetak godina nametnula kao posljedica istraživanja temeljnih zakonitosti svemira. Moguće je postojanje višestrukoga svemira – multiverzuma – u kojem se događaji zbivaju u paralelnim svjetovima gdje svaka jedinka iz univerzuma koji poznajemo može imati svoje dvojnike..." (Vjera Lopac)

Pročitla sam sve tri knjige. Pročitano prevodila na jezik mojih neurona. U odaji ogleda i odjeka pokušavala osjetiti napisano kao dio sebe.




Jutros buđenjem osjetih, san nije zastoj u životu, nego jedan od njegovih najčudesnijih oblika. San pliva tajnovitom rijekom misterija i graniči s nadnaravnim, nije pomanjkanje ili navala krvi u mozak, nego istina promatrana kroz staklenu prizmu iluzija. Iako neznam što je tvar od koje su satkani snovi, osjećam kako postajem san, moj san i shvaćam da manje sanjam dok spavam nego kada sam budna.

Moj svijet je pun boja, mirisa, velika rijeka vremena puna treptaja očiju, obojenih zvukova rapsodije boja, puna mirisnih tonova isprepletenih u simfoniju univerzuma uma, simfoniju koju svojim snovima o ljubavi sama stvaram.

U tišini uvale djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi. Jutros osjećam Ljubav je dimenzija istinskog postojanja. Jednostavnija je od svih zapisa o njoj. Vidim misao o njoj utkanu u svjetlosti koja bdije nad snom.

Dostojanstveno razigrani zavijutci plešu iza spuštenih trepavica. U njihovim titrajima prepoznajem sjemenje iz kojeg izrasta sveti gral, srce u čijem središtu svjetluca božja iskra.

Velika svjetlost nedefiniranih boja se uvlači u ovo svitanje. Nastavljam sanjati. Stojim na sceni života, a snenost me odvodi u kraljevstvo metafizike gdje vidim svoje rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi.

Naučivši vjerovati, ljubiti i opraštati ulazim u astralnu dimenziju svjesti, u carstvo skrivene stvarnosti, u beskraj paralelnih svemira. Tu susrećem dvojnike, umnoženu sebe u prohujalim trenucima, ozrcaljenu u ovom ovdje i ovom sada.

Novonastajuća kozmologija i knjige napisane o njoj su poetični tekstovi izrasli iz univerzuma ljudskog uma. Pročitano ostavlja neizbrisiv trag u galeriji pamćenja.
Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši dar koji mi, svojim djelima, darovaše sanjari znanosti.

Dijana Jelčić




Oznake: Brian Greene, skrivena stvarnost, elegantni svemir, tkivo svemira

- 07:07 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 29.04.2017.

Nebeski rapsod...




Prostor i vrijeme nadahnjuju maštu kao nijedna druga znanstvena tema. S dobrim razlogom. Oni su arena stvarnosti, samo tkivo svemira. Cijelo naše postojanje - sve što činimo, mislimo i doživljavamo - događa se u nekom prostoru tijekom nekog vremena. No znanost još pokušava razumjeti što prostor i vrijeme zapravo jesu. Jesu li to stvarni fizikalni entiteti ili tek korisni pojmovi? Ako su stvarni, jesu li fundamentalni ili izranjaju iz još dubljih sastavnica? Što znači reći da je prostor prazan? Ima li vrijeme početak? Ima li strijelu, koja neumoljivo pokazuje iz prošlosti prema budućnosti, kao što bi se reklo prema svakodnevnom iskustvu? Možemo li manipulirati prostorom i vremenom? U ovoj knjizi slijedimo tri stoljeća predanih znanstvenih istraživanja u potrazi za odgovorima, ili barem slutnjama odgovora na ta osnovna, duboka pitanja o prirodi svemira... Brian Greene




Na obali oceana osluškujem šum vjetra u krošnji prastarog bora. Čujem šapat njegove krhkosti, gubi se u zagrljaju pjenušavog vala i hridi vremena. Vjetar je moćnik visina, vladar nad jarbolima u stihiji vječnosti, izgubljenih galija. Postajem ukrotiteljica vjetra sa orkanskih visova, pripitomljavam razularenost, zaustavljam njegov bijes. Uranjam u vrtlog spiralne dinamike, postajem moćnicom njegovih pokreta.

Zlaćani zavijutci, tanane superstrune, titrajima nebeskog orkestra sviraju tankoćutnu simfoniju univerzuma. Ona inače nečujna glazba nebeskih sfera odzvanja kao preludij ka Bachovim sonatama.

Muzika iznjedrena iz uterusa kozma, iz neobuzdanog kaosa uranja u čujnost. To vjetar, taj nebeski rapsod, liječi nutarnju gluhoću.

Pitam se jesu li veliki skladatelji, kao davno Pitagora, uistinu čuli te akorde? Je li Mjesečeva sonata uistinu odjek titraja mjesečine?
Koji nebeski zvukovi se kriju u odi radosti?

Da, treba razumjeti govor neba, slušati jezik oblaka, munja i gromova. Tada strune nebeske gitare stvaraju riffove koje sretan glazbenik ispisuje zemaljskim notama.

Koji se istančani tonovi se kriju u poeziji drevnih oceana. Mogu li se zvuci morskih orgulja pretočiti u notospis crkvenih orgulja?

Promatrala sam igru boga vjetra i sjeverne zore... aurora borealis titra rapsodijom boja.

Čuju li sretnici tu drhtavu glazu?...

Dijana Jelčić





Nebeski rapsod

Oznake: tkivo svemira, simfonija univerzuma, nebeski rapsod

- 07:47 - Komentari (24) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se