Porculanska šoljica...
Sanjam li život?
Ne, ti živiš san!
Ljepota je vidljiva očima, srce je naslućuje tek vjerovanjem u nju.
Zaustavio si moja lutanja geometrijom izmaštanih svjetova. Tamo je kaos iz kojeg smo pobjegli prihvaćajući postojanost materije života, govoriš mi ovozemaljskim glasom i odvajaš me od nečujnih titraja vječnosti. Zatvaraš usne usnama da ne postavljam nemoguća pitanja i dokazuješ istinitost fizike u kojoj smo rođeni.
Darovao si mi granćicu bijelog gloga. Dočitavala sam Prousta.
To je ljubav.
Smiješiš se.
Ne lutaj koridorima prošlosti, to smanjuje bitnost smisla koji živimo, govoriš jezikom trenutka. Ptice pjevaju u krošnji drveća i najavljuju novo jutrenje, šapućem još uvijek ne razumjevajući stvarnost.
One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš mi Sokratski.
Ustajem iz postelje, otvaram prozor i udišem miris mladog dana.
Pored radnog stola fotografija, trenutak ovjekovječen u Međugorju.
Nudiš mi kavu u porculanskoj šoljici koju sačuvah kao znamenje nekih prošlih života.
Ovo je samo upotrebni predmet koji te odvaja od sadašnjeg trenutka, šapućeš mi kao da čuješ moje misli.
U misaonom suglasju osjećam moć tvoga bića.
Promatram fotografiju svilotiska zore… zrcaljenje nadahnuća meni nepoznatog umjetnika… sanjam li ljepotu?... ili se odraz sna slijeva u budnost… bukti vatra nadolazećeg ljeta… moćvara snatri u uspomeni… svjetlost se prelama u prizmi sjećanja… fotoni plešu ples nepostojećih valnih dužina… zaobljuju sliku u spektar mojih boja…
Noćas su padale zvijezde… šapnuo si...
Izgovorila sam psalm ljubavi… poželjela progovoriti jezikom cvijeća… razumjeti govor vlati trave… cvrkut ptica… šaputanje neba i šum vjetra…
Kada će utopije prestati biti utopije?...pokušavaš me vratiti u stvarnost.
Hoću li se jednom probuditi u iluziji i osjetiti divotu njene stvarnosti… utjelovljenje nestalog kontinenta u oceaniji zbilje…
Hoće li se ostvariti san sanjara o djeljivosti atoma do nedjeljivosti… hoćemo li spoznati dimenziju vječnosti… hoćemo li ikada ostvariti brzinu brzine svjetlosti… dosegnuti beskonačnost… i proces konačnosti oćutiti kao svilotisak neumiruće duše na ovozemaljskim putevima … neodustajem od snovitosti.
Zatvaram oči… na bespuću metafizičkog neba titraju duše u nevidljivim odorama… vidljive tek vjerovanjem u postojanje Anđela… oživljene u snovidu ljepote utkane u svijest sretne budnosti…
Otvaram oči… svilotisak zore se pretače u sanjivost mladog dana… moćvara se budi šapatom tišine i odjeva zelenu odoru rijeke nevraćanke… vraćam se u stvarnost…
Hoćeš li još jednu kavu?
S tobom u tebi osjećam sebe u sebi i spoznajem
živim san.
Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke priča "Umijeće vremena" 1987-- 2007.
 Oznake: poruculanska šoljica, svilotisak zore
|
