dinajina sjećanja

ponedjeljak, 09.04.2018.

Ona Ljubav i on Strah...





Mauzolej poznate cavtatske brodovlasničke obitelji Račić (kipar Ivan Meštrović 1883. – 1962.),Građen je od bijelog bračkog kamena u obliku kupole i u čitavoj građevini nema niti jednog komada drva ili nekog drugog materijala osim bronce, od koje su napravljena vrata i zvono.
Na zvonu salivenom također po Meštrovićevom nacrtu upisana je njegova prekrasna misao:

"Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti i vjerovati da je život vječan".







Promatram Michelangelo- ovu sliku i pitam se: Na kojem mjestu univerzuma se dogodio taj čin?

Slika mi ne odaje mjesto, ali gledajući je nazirem odnos zakona zlatnoga reza i slutim dinamiku zlaćane spirale. U njenoj zadnjoj točki je renesansni umjetnik smjestio taj po legendi sudbonosni dodir prstiju. Na slici vidim kako se iz sivila prajuhe odvaja anđeoski oblak sličan desnoj polutki ljudskog mozga.

Pitam se je li umjetnik znao da upravo ta polutka upravlja našom intuiticijom, emocijama, maštovitosti, muzikalnošću, da se njome sjećamo i pamtimo fizionomije, njome sanjamo i istinski volimo. Njenim djelovanjem stvaramo metafore, postajemo kreativni i emotivni.
U moždanoj polutki sličan oblik je umjetnik oslikao Boga i njegove glasnike, male anđele, čuvare svih naših tajni.

Iako su neki povjesničari umjetnosti u tom detalju slike vidjeli ogrtač Stvoritelja, neki školjku svetoga Jakoba, ja u njemu prepoznajem najsavršenije djelo u nastajanju svijeta, desnu polutku čovjekova mozga.

Iz djelovanja lijeve polutke proizlazi logika, artikulirani govor, racionalnost, osjetilnost, suzdržanost i sumnjičavost.
Sjedinjujem moju lijevu s naslikanom desnom polutkom u misaonu sliku Anima mundi, duše svijeta i osjećam neku novu spoznaju u sebi.

Promatrajući sliku prihvaćam izazov slikara.

Milijardama godina je Anima mundi titrajima svjetlosti stvarala prostor i vrijeme, prelamala ih u spektre uvijek novih boja. Iz njenih titraja se odvojila najjasnija ideja i postala sunce. Na tisuće sitnih ideja obasjane suncem su blještale kao zvijezde i širile svemir. Iza svake nove eksplozije svijetla je ostajala i energija odbačenih ideja, energija koja se odvajala od duše svijeta i osamostaljivala.

Duša svijeta je promatrala kako iz njenih odbačenih misli nastaje bezdušna materija. Vidjela je njeno neorganizirano nagomilavanje u pjesak, kamenje, doline i brda, kontinente. Materija se počela nagomilavati u bezličnu masu.

Anima mundi zatitra drugačijim ritmom. Osjeti strah i proplaka poezijom suza.

Prazni prostor između gromada zgušnjavajuće materije se počeo puniti kapima iz kojih potekoše rijeke i proširiše se mora. Tako iz njenih odbačenih ideja nastade dolina suza, Zemlja.
Očarana sjajem sunca, počela je plesati upijajući njegov sjaj i toplinu. Duša svijeta osjeti moć tog sjedinjenja, toplinu tog zagrljaja i u njenoj spoznaji se rodi novi osjećaj LJUBAV.

Prosute suze se toplinom ljubavnog zagrljaja zemlje i sunca pretvoriše u oblake i krenuše natrag u krilo majke iz kojeg su potekle. Strah razgolićen u svom postojanju, bojeći se Ljubavi koja bi ga mogla uništiti, poče grmiti i sijevati. Munje najaviše rat sukobljavajućih osjećaja. Tako je počeo sukob između tek nastale stvarnosti i sna iz kojeg je stvarnost nastala.

Prije nego je dobio tijelo, čovjek je bio samo svijest, roj najsitnijih čestica iz čijeg su treperenja nastajala osjećanja strah i ljubav, kasnije tuga i sreća. Rodio se na granici između vjerovanja i znanja, tamo gdje završava san i počinje zbilja. Noseći u sebi i jedno i drugo čovjek se odlučio za varljivu stvarnost, pohranivši samo rudimente davnog sna u svojoj glavi.

Ona Ljubav i on Strah dva vječna protivnika se još uvijek izmjenjuju u svom djelovanju i ostvaruju veliku gala predstavu na sceni svjetskog teatra koji mi nazivamo ŽIVOT.

Dijana Jelčić





ljubav i strah

Oznake: Meštrović, Michelangelo, ljubav, strah

- 07:27 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.11.2016.

Ona i neizgovorene tuge...





"Zaustavila je sudbinu
u naručju njegovih isušenih želja
dotaknula već napukli porcelan povjerenja,
zgužvani staniol neke prošle ljubavi
i u ljepoti njegovih očiju
pronašla nebo,
okićeno oklopom neke davne tuge...

tražila je osmjehe,
skupljala i ljepila krhotine njegovih uspomena.

A ljubav?

Element sa slobodnom valencijom,
strune neke za njega nepoznate energije
začahurene u srčanim komorama,
nesposobne da stvore
najvredniju formulu ljudskosti,
ljubav je u njemu spavala
uz pepeo neke davne vatre...

poštujući njegovu prošlost,
njegove neizgovorene boli,
njegove neisplakane suze,
njegovu nemogućnost
da osjeti ljubav u osmjehu,
u ispruženoj ruci,
u poljupcu...

Dijana Jelčić... "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987.






Prihvatiti život onakav kakav je, život pun uspona i padova, voljeti zalaske sunca i kišu i oblačno nebo i vjetar koji donosi suze, razumjeti sve nepravde koje možda nisu nepravde, znači živjeti, znači znati živjeti. Tek onda ostaje puno trenutaka, između trenutačnih tuga, trenutaka ljepote koja nas uvijek iznova uzdižu iznad rezignacije i životarenja, ublažuju strahove, brišu suze, poklanjaju osmijehe. Nikada ne smijemo prihvatiti bonacu i neki nepostojeći horizont jer tada smo zaboravili živjeti. Mi moramo vjerovati u svoju snagu koja je ponekad skrivena u mladalačkim snovima, a nekada spava u tuzi zbog izgubljenog vremena. Ne smijemo plakati nad prošlošću i uvelim ružama, mi moramo znati voljeti, voljeti do iznemoglosti da iznemoglost nikada ne dođe.

"Ona postade obrana
njegovim strahovima,
povjerenjem dobi povjerenje
i prve ljepote njegovog buđenja
i pokloni mu svoje vrijeme"

Zavoljeti želje i život u tuđim srcima, naučiti ih da dišu, a ne ih željeti posjedovati znači biti sretan, beskonačno sretan. Spoznati da je LJUBAV
važnija od biti voljen onda smo uistinu i voljeni.

"Ona za uzvrat dobi
naručje u kojem danas smije
sanjati njegove i svoje tajne."

Za sve one koji nisu odustali ljubiti LJUBAV

Ljubav je kada jedan čovjek
Ljubav je kada jedna ....
Ljubav je kada
LJUBAV je !!!


Zavolite ovaj dan, zavolite misli i sjećanja, dozvolite srcu da diše!

Dijana Jelčić


ona i neizgovorene tuge

tada @Teuta, danas @Sukiyaki i @More ljubavi su onda komentirali ovaj tekst... sretna sam što smo još uvijek tu... što dijelimo ovaj djelić svemira... prijateljstvo je to...

Oznake: odakle dolazi ljepota, tuga, strah, ljubav

- 07:17 - Komentari (36) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se