Reci mi osmijehom...
Dan u kojem se nikome nismo nasmješili je izgubljen dan.
Charli Chaplin
U filozofiji prvih gnostika je smijeh povezan sa nastajanjem svijeta. Bog se sedam puta nasmijao i pri njegovom sedmom osmijehu se rodila Psiha, koja je izvorište zanosa i ugode u tijelu.
Opjevani smijeh bogova kod Homera je osnova iz koje su kasnije, u dionizijskom kultu, proizašle tragedija i komedija. Dionizije, bog vina i zaštitnik teatra se smije i narod se smije s njim, smiju se ljudima i bogovima.
Stoljeća i epohe su se smjenivali, smijeh je opjevan, opisan, o njemu se filozofiralo.
Dvadeseto stoljeće s Bergsonom potvrđuje smijeh kao jedanu od bitnih oznaka čovjeka kao svjesnog bića i jedne od bitnih odrednice kojom se razlikujemo od životinja.
Za Bergsona smijeh ima sociološku funkciju. Pri smijehu se isključuju svi negativni osjećaji, kaže Bergson u svom eseju o smijehu. Smijeh je tu, on čeka skriven u nesvjesnom dijelu našeg uma, a onda se širi i vlada, zaposjeda i određuje i odjednom se tijelo, do tada samo korisnik, pretvara u izvor energije. Smijeh je nešto kao erupcija vulkana kojom se umjesto lave oslobađaju unutarnje napetosti. Uvodeći pojam "elan vital", kao pozadinu živućih procesa, Bergson objašnjava egzistencijalni antagonizam između života i mrtve tvari. Smijeh je svojstvo života, koje se iznenada javi kao "kazna" i ne dozvoljava tijelu da se ukoči, da pređe u stanje čvrste, nepokretne materije.
Plessner objašnjava smijeh na osnovi neprekidnog uzajamnog djelovanja tijela i duše. Po njemu se u nekim životnim prilikama gubi jasnoća u odnosu tijela i duše i u čovjekovom tijelu dolazi do uneravnoteženosti. Životna energija se počne širiti neusklađenim ritmom pa poljuljana tjelesna ravnoteža troši sve više i više energije. To može potpuno zavladati čovjekom, ako u njemu nepostoji urođeni nagon za uspostavljanje ponovne ravnoteže, a to je za Plessnera smijeh. On smatra da zahvaljujući tom urođenom nagonu, u čovjeku pobjeđuje nasmješeni čovjek.
Terapija smjehom je pokušaj da, u trenutcima opuštanja, radosti i unutarnjeg zadovoljstva, isključimo racionalno u nama. To nije ispad, ne znači potpuni poraz našeg "ja", nego samo njegovo vremensko isključivanje.
Svatko se može smijati, potreban je samo skok u ono nerazložno u sebi. Doživjeti ono veselo ništa, u sebi, znači ostvarenje gigantske slobode duha. Tada u jednom djeliću vremena, doživimo trenutak odvajanja duše od tijela, trenutak vječnosti u konačnosti tijela.
Smijeh kao terapija vuče korjenje iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Poticaj za istraživanje smijeha je dao američki novinar Norman Cousins, koji je poslije postavljene dijagnoza neizlječive bolesti kralježnice odbio uzimati lijekove protiv bolova, izašao iz klinike, zatvorio se u hotelsku sobu i odlučio se smijati. Čitao je viceve i gledao humorističke filmove. Smijeh je opuštao njegove mišiće, pokretao male zglobove kralježnice i na koncu počeo smanjivati bolove. On je bio izlječen, a znanost, nazvana gelotologija, po grčkom gelos - smijeh, je počela istraživati taj fenomen.
Jeste li se danas već smijali?
Niste, onda je zadnje vrijeme da to učinite. Nasmiješite se sami sebi, smješite se i mislite na nešto lijepo, na neki san ili dragu osobu. Smiješeći se, ugoda se širi vašim tijelom i vi s tim ugodnim osjećajem, šaljete mozgu znake, koji prevodeći te znake na jezik svojih neurona, spoznaje da postoji razlog za dobro raspoloženje i djeluje na vaše duševno i fizičko stanje. Pokrećite svjesno vaše mišiće za smijeh, mislite dalje na najsretniji trenutak u vašem životu i mozak će uključiti program dobrog raspoloženja u vama. Zrake sunca istovremenu pomažu mozgu pri ustrojavanju programa dobrog raspoloženja u vašim glavama. One ubrzavaju stvaranje serotonina, hormona sreće koji u mozgu potiće procese za dobro raspoloženje. Izađite na sunce i punite spremišta dobrim raspoloženjam.Tada će vam se, stvarno, činiti da smijeh uistinu dolazi s neba. Smjeh je zarazan, širi se kao dobroćudni virus, možda bi vrijedilo pokušati smijući se izazvati pošast koja bi ovladala svijetom.
Dijana Jelčić... "Umijeće svakodnevnog pokreta", Kapitol, Zagreb, 2006.
pogl, Smijeh kao terapija... str. 95.
) Oznake: Smijeh kao terapija, umijeće svakodnevnog pokreta
|
