dinajina sjećanja

srijeda, 03.01.2018.

Sinopsis...





Uvijek na početku godine otvaram ispisane stranice, budim uspomene, opraštam se od tužnih, a lijepe klešem u mramor pamćenja... ucrtavam puteve ka dolazećim danima.





Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja u znakovima sna, u molitvi osjećanjima i potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja ekliptikom zemljina vrtloženja iskreći prolaznost vremena i simbole postojanosti osjećaja koji se u meni svakim djelićem sekunde umnaža. Jedno obično poslijepodne se objavljuje prividom čarolije iznjedrene iz magije srca.

Ništa se ne događa i događa se sve.

U tišini odaje ćutim tvoju blizinu iako nisi uz mene. U ovitku uspomena vidim san davne ljetne noći. Promatrali smo smjenu sunca i mjeseca. More je romorilo poeziju kapi. Mjesec je sjao samo za nas. Uzburkavao je valove želja, igrajući se izazivao plimu strasti.

Umrežena u tkivo sanjivosti sanjam već desetljećima isti san, ljubičasti san, živim život pustolova, plešem s tobom ples tetrijeba i ždrala.

Ćutim kako se pjesak vremena slijeva mojim licem i zaobilazi tragove tvojih usana. Uramljuje ih kao pečate sretno proživljenog života. Srce u srebrenoj mreži odbrojava trenutke svog robovanja nježnom moćniku njegova svijeta. Sretno se igra sa kristalnim perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika signirana rukopisom duše.

Poslijepodne bez tebe s tobom, naglo ljeto bez tebe s tobom, ponavljajuća milina koja me opija kao vino iz doline tvoje mladosti.

Pišem, slažem slova u riječi koje djeluju tako besmisleno u usporedbi sa osjećajem koji me omamljuje.

Kako oblikovati pjesmu koju osjećam u koridorima svijesti?

Čujem je, vidim je, mirišem je, kušam je ali ovo što vidim na zaslonu računala je tek sinopsis ovoga što u meni živi. Neizrecivost objavljuje snagu nutrine, dokazuje lakoću dijaloga srca i uma koji ćutim kao što osjećam tvoje poljupce. Magija qualie sakriva tajnu sna, ne dozvoljava mi da je pretočim u štivo koje nikome do meni ne bi bilo razumljivo. Ni ti ga ne bi razumio, možda bi ga osjetio srcem, možda bi ga oćutio dušom ali bi ga morao prevesti na tvoj nutarnji jezik da bi mu darovao smisao.

Prevođenje je umijeće, teško je prevoditi jezik srca, to je šapat anđela.

Dijana Jelčić… djelić još neukorićene zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.



Oznake: sinopsis, naglo ljeto, uspomene

- 07:17 - Komentari (26) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se