dinajina sjećanja

utorak, 29.05.2018.

Plesačica s pticama...





Život je san iz kojeg se budimo umirući.
Virginia Woolf





Iza spuštenijeh trepavica sanjam život. Moj svijet je intarzija oslikana simbolom sreće.
U odaji ogleda i odjeka privid davnog suncostaja. Vizija se preobražava u siluetu plesačice s pticama.
Volim taj pričin zatočeništva u maštarijama. Ljetna noć se širi prostorom prisnosti. Šapatima narušavamo tišinu.

Plesala sam s pticama...
Bio sam vjetar u tvojoj kosi...
Hodao si mojim tragovima…
Sanjala si moje snove… krala dah…
Govorio si mojim jezikom…
Tragala si za izvorom ljepote…
Tražila sam fontanu sreće…
Skrivala se u misli o njoj…
Tražila sam je u sutonima…
Bdijela je u tvom srcu…
Sretoh je u tvojim očima…
Ona je zrcaljenje Sunca u krajoliku duše…
U tebi…
U meni?…
Osjećaš li je?…
Zavodiš me pitanjem…
Čekam odgovor…
Zlatna hostija širi svoj sjaj…
Pogledaj golubica zoblje zvijezde...
Osjećam, bijela svjetlost se prelama u prizmi svijesti…
Bili smo i tu i tamo…
Bila si plesačica s pticama…
Bio si vjetar u mojoj kosi…
Oćutili smo postojanje paralelnih svjetova…
Da, nedokazivost istine se sanja…

Na prozoru gugutka...

Dijana Jelčić


Oznake: život, san, ISTINA

- 07:17 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.05.2018.

Carstvo tišine...





Prolutah arhivom... dotaknuli me prastari pjesmuljci... uzburkala se sjećanja... zatitralo vrijeme oluje ruža... i prastaro pitanje... Odakle dolazi ljepota?... ponavljam se, znam, ljepota dolazi iz srca... približava se tridesetogodišnjica braka... pitam se što bih mogla suprugu darovati... Tinovu kristalnu kocku vedrine?... ukorićenje mojih davnih sanjarija?... naša misaona sučeljavanja?... dijaloge na obrubu trajnja?...
Zahvalna na svakoj dobronamjernoj kritici, nadam se znat ću se odlućiti...

Tiho i elegantno, kao crna pantera, spušta se noć. Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom.

Tiho i elegantno




Zvjezdanim sjajem okrunjena,
ljubavlju ogrnuta, ta čudesna i snena
mjesečeva ljubavnica,
pleše svoj ponoćni ples.

U ovo doba gluho, budna od ljepote promatram
tu čudesnu igru svijetlosti i sjena.

Ljubav, ta noćna kraljica,
sa zvjezdanim dijademom u kosi,
je moje bodljike
pretvorila u mekane dlanove,
u mom kaosu
izgradila gnjezdo spokoja,
otvorih vrata blagosti,
zakoračih u odaju buđenja.

Dok tiho i elegantno,
kao crna pantera odlazi noć,
ples svjetlosti i sjenke se gubi na horizontu,
u vazi umiru bijele ruže,
osjećam oluju jutrenja,
ćutim tugu nisam uspjela pobjediti.

Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas znam
navike pretvoriti u ljubav,
opraštati sebi i drugima…

Stavila sam srce na proplanak,
tamo gdje vjetrovi obaraju tek procvale sne.

Izdrži srce, ostani vjerno sebi i korijenju,
rasti, izrasti iznad horizonta prolaznosti.

Tamo gore je sunce,
tamo gore je beskraj i san.

Začuh titraje tišine, osluhnuh, da,
to moje poludjelo srce kliče...

Zvijezde nad tvojim čelom
ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena
u tvom podnožju
rijeka se jutrom oblaći,
a ljubav bdije među zvjezdama
do noći
kada iz tvoje utrobe
rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom
poteće gola želja
mog i tvog sjedinjenja.

Danas znam budna sanjati, slušati tišinu koju naučih osluškivati u dolini zelene rijeke… tišinu koja se još uvijek zrcali u očima boje snova

„Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.





Zvijezde nad tvojim čelom



Oznake: arhiva, želja, san

- 08:48 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 28.03.2018.

Zavoli dan...!




"Što je život?
Puste sanje,
prazna sjena što nas ovi.
O, malen je dan nam dan,
jer sav život,
to je san,
a san su i sami snovi."

Calderon de la Barka





Gase se oči neba, nestaje glas mjesečine,
na groblju tmine završava igra umiranja noći.

Kako ponovo gledati u sunce?
Ćutim besmrtnost ideja, njihovo novo obličje na nebu budnosti.
Iza mrkih čempresa izranja bijela svjetlost,
prelama se u prizmi vječnosti, oslikava Carppacio jutrenje.

Grad se budi pod svodovljem ljepote,
a ljudi, sanjaju li i oni ovaj drhtavi trenutak svanuća?

Prijeti li nam zbilja rušenjem sna?
Ohrabruješ me,
stvoritelj neće razrušiti svoj san.

Na početku su bili djevojka i arlekin, dijalog nepoznatih.

Osjeti invokaciju mjeseca i sunca, svijet se događa u nutrini.

Zavoli uskrsnuće svakog dana, osluhni govor ptica i cvijeća,
uroni u dubinu osjećanja, u bistru suzu srca, ne dozvoli mu sumnju.

Oživi nježnost drevnog stiha, ne zaboravljaj ga.




Dijana Jelčić


fotografija svitanja... Jasna Marcelić

Oznake: calderon de la barka, svitanja, san

- 07:47 - Komentari (38) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.09.2017.

Dnevnik vatre...



" To nije ludost nego puka kreacija u prostoru i samoći. To nije shizophrenija nego viđenje svijeta, grad obješen na nebu, ritam koji traži samoću... slika se počinje slikati otvorenim mrljama na platnu. Ljubav nikad ne umire prirodnom smrću. Umire jer joj ne znamo obnoviti izvor. Umire od sljepoće, pogrešaka, izdaje. Umire od bolesti i rana, umire zbog dosade, gubitka svježine i sjaja."


Anais Nin, 1903 1977, je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno, bez straha je palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo. Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, tek poput Alme Mahler ili Dore Maar muza muškim stvarateljima?

Pisala je dnevnik od 11-e godine pa sve do svoje smrti. Svoje vrijeme je obojala vatrom, slaveći Erosa, umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Umjetnost je bila njena jedina religija.


"...Ja sam jedino sposobna zbrajati život, dok tako prepun ne postane nepodnošljiv, odveć snažan, i raspršujem se u krizama histerije, u milijune komadića, zbog prevelike količine života... Prava je patnja živjeti u "unutrašnjosti života"... netko bi me morao učiniti nesvjesnom. Ubiti me. Učiniti me neosjetljivom, nemoćnom. Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline"






Njen „Dnevnik vatre“ me pozivao da ugrabim moj san, da prestanem biti tek pustolov pred njegovim vratima.

Dogodilo se poslije oluje ruža, dogodilo se vjetrom i oblacima, dogodilo se suncem, dogodilo se Erosovim znamenjem i Afroditinom snagom, dogodilo se da bi se dogodila ljubav. Svijest je gorila sjećanjima, mirisala paljevinom dogorjelih latica neke davne sreće. Zaustavi bitku nepovjerenja i želja, zaustavi juriš sumnjičavih misli, zaustavi bujicu uspomena i uđi mirna u ovdje i sada, zakorači u trenutak jer biti u pravo vrijeme na pravom mjestu je znak umijeća življenja.

Na obrocima svijesti i podsvijesti uragan neurona. Tvoja ruka na mom ramenu, sunce je kretalo prema ljubičastom sutonu, a neka zalutala ptica je u kljunu donijela maslinovu grančicu. Završio je potop osjećanja osjećaja, pomislih gledajući svoje lice u tvojim očima. Tiho i elegantno kao crna pantera se spuštala noć Osjetih nicanje novih pupljaka, osjetih miris maja i lepršanje davno usnulih leptira srcu.

Voliš li me? Upitah bezglasno, upitah očima, srcem, dušom. Riječi podnose sve, podnose laž, podnose misao zamotanu u celofan pun blještećih zvijezdica i koriandola svih boja, riječi su ponekad kao ptice, dolete, prolete i ne ostavljaju za sobom trag.

Voliš li me? Glupog li pitanja, vidjeh odgovor u njegovom pogledu. Osjetih ga u sebi, osjetih plimu uzbuđenja, osjetih miris uzburkanog podmorja, pjenušavu kupku u venama. Utopih se u tišini, u bezriječju sreće, u šutnji ljubavnog razgovora. Topovi u dubini duše su najavljivali rat prošlih dana i trenutka buđenja. Pomiri se sa prošlošću, začuh tihovanje vjernog komornika života.

Događa se rat uma i srca,. pomislih i zakoračih u san.

Započeo je moj "dnevnik vatre".

Osjetih buktanje plama, Heraklitovu istinu i ognjilo sna. Poželjeh ga razumjeti. Događao se spoj života i literature. Ljubav je pokretač. On, sa dušom kameleona, dariva tisuću ljubavi. Jutarnje kave, uskrsnuće za uskrsnućem. Sužanjstvo strasti i ljepota slobode. Raznolik život. Tankoćutan užitak iskustava.



“Život se skuplja ili širi u odnosu na nečiju hrabrost.” – Anais Nin


Dijana Jelčić



Oznake: Anais Nin, dnevnik vatre, san

- 07:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

srijeda, 16.08.2017.

Dvostruko petozvučje istine...



Mislima sam dotaknula davno oslikanu iluziju… obasjala je svjetlošću tankoćutnih osjećanja… uokvirila u osjećajnu sliku i propustila u galeriju sjećanja… pretočila sam san u viziju... gledah je pogledom djeteta u sebi… uronila sam u nenapisanu bajku prepunu nestvarnosti…

Samo iznutra se sanja… samo iznutra se voli… samo iznutra se živi… kao tonovi frule iz vilinskog svijeta probijala je tišina zvučni zid stvarnosti… slijevala se u budnost… dogodila se noć bdijenja u snu… lucidnost trenutaka… odvajanje mene iz mene… doživjeh levitaciju u carstvo bestjelesnosti… u ideokinetičku sliku iluzije skrivene u pamćenju…

Vidjeh se nepostojeću u postojanosti tvoje ljubavi… bez oblika i bez kontura… u titrajima bijele svjetlosti… sjetih se Pitagorine misli… putovat ćemo svjetovima, vraćat ćemo se na ishodište, nećemo znati da smo to mi, a bit ćemo mi…

Da, filozofija bez osmijeha nije istinska mudrost…

Osmijehnuh se osjećaju koji je izranjao iz kaosa nestajanja i nastajanja… dotkanuh tebe bez tijela… znala sam da si to ti… grlio si me iako me nije bilo u osvitu ničega… rađali smo se na obodu kristalne kugle… izvan prostora i vremena… lebdjeli smo nevidljivi iznad ništavila iz kojeg je izranjala ljubav… i prihvaćala nas u svoje skute… bili smo strune bez gravitona… zgušnjavali smo se u krater početka našeg vremena… u božansku iskru... a onda se dogodila erupcija osjećanja osjećaja ljubav… eksplozija praenergije...

Rodio se svemir i mi u njemu… rodila se zemlja i mi na njoj… u lucidnom snu odsanjah iluziju… znala sam da sanjam i nisam se željela probuditi… bila sam tu i bila sam tamo s tobom u viziji, s tobom na gozbi bogova… u prividu duplog bića koje se raspuklo u energiju koja je stvorila svijet i nas u njemu… vidjeh eksploziju ljepote... izvorište života…

Misao, osjećaj, duša… duša vremena, duša svjetlosti, duša istine… nutarnje svjetlo koje nas brani od mukle tmine je neobjašnjiva, još uvijek je nerasvjetljena tajna… nedotaknuto izvorište svijesti… aureolom svetosti uramljena dimenzija vječnosti… prepuna prelamanja sunčane svjetlosti… prepuna staza koje sagradiše riječi i zagrljaji… titraju poruke, ideokinetčke slike… odlučujem se za nepostojani mir… za privid tihovanja u snu… za lahor iz kojeg se rađaju plodovi sna…

U metaverzumu se događa obrat… komplementarni interval nutarnje oktave... zvučni most ka carstvu ljubavi… u zavodljivosti tog beskraja vodim odraz očekivanja, čežnji, žudnji… čujem simfoniju ljepote… izgovorene riječi se kotrljaju tračnicama vremena… u suzvučju sintaksi mjenjaju svoja značenja…

a ljubav vjekuje u svom petoslovlju… u ponavljajućem ritmu svojih različitosti i jednoznačju svoga trajanja u vremenu…

ljubav i život… dvostruko petozvučje istine…

Dijana Jelčić




slika... nepoznat mi Autor, posudila s nterneta

Oznake: san, život, ljubav

- 07:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 17.05.2017.

Appasionatta sna...




Sinoć smo bili na komemoraciji umrlom prijatelju. Laci Tulač, glazbenik, skladatelj, aranžer, pisac tekstova... čovjek koji je svojom glazbom obilježio naše vrijeme... i vrijeme generacija rođenih posije nas... ovoga se sigurno mnogi od vas sjećate...



Laci i Vesna Parun, glazba i poezija su obilježili naše izrastanje u ovo što smo danas... Zagrebačko kazalište mladih, u vrijeme naše mladosti pionirsko kazalište je bio hram u kojem smo upijali ljepotu, susretali prijatelje za cijeli život... sinoć smo ttu u susreli sa suzama u očima i oprostili od dragog prijatelja... on je bio sudinik naših prvih susreta, našeg vjenčanja, našeg vremena u Švicarskoj... on nas je godinama pozivao u snove...







Jutros sam među suzama
boginje svitanja
pronašla ljubičaste cvijetove
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove...

Ljubičasti tepih
u predvorju jesenjeg dana
i tisuće zrcala u
mozaiku moje duše.

Volim te,
rečenica sa zakrpama,
otrcanost mašte?
ali je te volim,
kličem svitanju.
Volim te, odgovara mi Ljubav
i pita
u ime čega?
u ime prošlosti?
Ne Ljubavi
ja te osjećam kao svježinu
u maglovitom oblaku,
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka
Volim te........
zbog sjedinjenja uzbuđenja
i tišine
Volim te.......
i to je knjiga o iskrenosti
bez korekture,
bez svilenog uveza.
Brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja
u krošnjama stoljetnih kestena.

Volim te......
to je knjiga ne procjenjiva,
ispisana s najvrijednim slovima,
pisana suzama,
knjiga iskrenosti i želja,
bez početka i kraja,
bez cijene i
bez mjesta u bibliotekama.

Volim te.......
u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.
Volim te............
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
da prašina oduzme
ljepoti trenutka sjaj i snagu

Volim te....
jer ti si san
iz kojeg se ne želim probuditi
dok u meni postoji žena i
bukti vatra početka.

Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju jesenjeg dana i
pozdravljam treperavu zvijezdu.
Venera izlazi iz
pjene tvoga pogleda
i smješi mi se.

Volim te...
šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
moj glas postaje
Narcisova ljubavnica
Eho ne umire,
eho se širi beskrajem
odlazi u vječnost
da se ponovo vrati k meni
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica
čudesna Venera
čuvateljica ljubavnog zova.
kličem sretna,
kličem tebi...

Dijana Jelčić...




jednostavno, volim te

Oznake: Ladislav tulač, prijateljstvo, glazba, poezija, san

- 07:17 - Komentari (34) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.02.2017.

Vječno sužanjstvo...




Nad pučinom sutonski mir… bonaca… more je tihovalo dubinom davnog sna… život se zaustavio u njedrima vremena… obgrlio nabrekle grudi majčinskog darivanja i opijao sebe i nas okusima vječnosti… ništa se nije događalo… a događalo se sve…

Starac je isplovljavao u dolazeću noć bez mjeseca… Sunce je tonulo u more, Venera titrala objavljujući porod još nerođenih zvijezda… sve se događalo bezglasnim raskorakom među riječima… bez pomaka… želja je tinjala u neizgovorenim mislima… u pogledu… na usnama… u zagrljaju…

Razgovarali smo, prebirali po sjećanjima, odmotavali virtualne pergamente na kojima se iskrila povijest rodoslovlja… bili smo daleko od događanja… bjegunci iz stvarnosti… pustolovi s mirisima prošlosti pred vratima budućnosti… futuronauti u zemlji Međurječja… na tromeđi planine, pustinje i oceana… u kući dviju rijeka… u koljevki civilizacije…

Klinopisom ispisana istina se zrcalila na zaslonu pamćenja… statue uklesane u kamen su progovarale titrajima simetrije koja im je darovala dušu… i zakonima geometrije koji su osporavali stvarne oblike…
Stajali smo pred božjim vratima promatrajući ljepotu visećih vrtova iznad kojih su se smjenjivala zviježđa… vrtložili eoni… tutnjala stoljeća…

O čemu razmišljaš?
O ne prolaznosti pamćenja…
Historia est magistra vitae…
Jesmo li uistinu nešto naučili?
Misliš na nastajanje nove kule Babilonske?
Mislim na božju kaznu…
Na zbrkanost jezika i međusobno nerazumjevanje?
Da, pitam se hoćemo li ponovo uništiti ljepotu stvaranu stoljećima i ostati tek zapis u povijesnim knjigama… zauvijek nestalo svjetsko čudo u vihoru vremena…


Tiho kao pantera se spuštala noć… nježni lazur se širio nebom… na pučini svićarice…

Osluškivali smo zvuk morskih orgulja. Šumile su baladu nedosanjanom snu… našem vječnom sužanjstvu nečem bezimenom a tako snažnom… vječnoj žudnji za uzdizanjem ka nebu… ka nedohvatnim prostranstvima vječne moći… ka nedohvatnoj budućnosti...

Suglasjem srca izgovorismo stih


U sjaju noći bez mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Živimo trenutak,
kao da sljedeći neće doći.



Dijana Jelčić



Oznake: kula Babilonska, morske orgulje, san

- 07:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2017.

Volim svitanja...



Iz pijeska i pjene izranja bijela golubica. Zoblje zvjezde, budi usnulo sunce. Iza otoka blješti carpaccio svitanje, titraju strune razigranih uspomena. Igra svjetlosti i sjena obznanjuje završnicu lazurne ljepote i početak profanog vremena.






Budnost u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje. Stručak riječi, tišina utkana u govor, u osmijeh, u sjaj očiju, u odsjaj lica koje traži istinu.
Noćašnji san još uvijek dodiruje budnost… ljepota ne prestaje... dva galeba i vjetar dolutao iz kozmičkog vremena vrtloži osjećanja, skuplja ih u kalež trenutka i oplemenjuje zbilju...

Miris prve jutarnje kave, zvono Petrove crkve poziva na jutarnjicu. Otvaram okna hrama i udišem svježinu mladog dana.


Opusti se,
zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja
dozvoli srcu da diše!


Imperativ u davno napisanom stihu. Danas se pitam, kako srce diše?... čime?...

O da, srce diše radošću duše, kapima crvene rijeke, uzbuđenjem prvog poljupca, nježnošću dolutalom s tvojih dlanova, smirajem poslije otrgnuća iz olujnih misli, strašću koja se iz tvojih očiju prelijeva u klijetke, ritmom snovitih trenutaka, otapljanjem lednice podsvjesti… njenim slijevanjem u lijepe privide, uzavlešću podmorja iz kojeg izranjaju biseri i nižu nisku kojom se u srcu sidri ljubav.

Je li ova Krležijanska rečenica odgovor na pitanje?

Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti i nadopisuju davno napisano.


Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše,

Odluči se za ljubav!


Srce odbrojava trenutke svog robovanja nježnoj moćnici moga svijeta, sretno se igra s perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika, signirana rukopisom duše.

Da, srce diše osjećanjem osjećaja ljubav.

Dijana Jelčić




fotografije... Jasna Marcelić


Oznake: srce, svitanje, san

- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.10.2016.

Preobražaj...





Lazur noći se pretakao u kukuljicu usnulog grada… tišinu je razbijao nepoznati ritam srca. Do tog trena bijah zatoćenica osobnog mraka. Promatrali smo zvjezdani obod na obzoru noći. Darovao si mi krijesnicu sletjelu na tvoj dlan.

Djelić Venerina sjaja se spustio u trenutak, pričinjalo mi se… i nije bio san… bilo je porinuće u sfere bezimenih osjećanja… u koloplet zatomjenih žudnji, u vrtlog zaboravljenih nemira.

Događala se promjena… preobražaj senzoričkog reljefa… osjetih utihnuće vrištečeg Kerbera na vratima sjećanja… dugo je stolovao pred tamom nedosanjanog sna.

Uveo si me u labirint prohujalog vremena, poveo koridorima pamćenja… sjetih se Orfeja… začuh zvuke njegove lire… vidjeh legendu u tvojim očima…

Kao da si čuo moje misli pogledao si u beskraj i šapnuo … koračaj iza mene, obećajem, neću se okretati… nasmiješila sam se… slijedila tvoju želju… oćutila titraje zlaćane spirale između tvog i mog neba…

Zavoljela sam nečujnu muziku sfera i tebe u vatri ukradenoj bogovima… zakoračila u oganj putenosti… u krstionicu osjećaja…

Onaj bezimeni plam na oltaru čežnji se rasplamsao u ognjilo čulnosti… krstih ga tvojim imenom…

Dijana Jelčić

Oznake: metamorfoza, krstionica, san, zbilja

- 06:26 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 15.10.2016.

Noć i dan...



Sinoć smo bili na večeri kod prijatelja. Deset vrsta sireva, švicarskih, francuskih, talijanskih, kruh od helde sa bademima, schwrzwalder kruh sa suhim voćem masline, grožđe, kriške jabuka i krušaka, malemelada od smokava(odlično paše uz tvrdi sir)... vino, konjak i jamnica...




Noć puna mjesečine i dobrog raspoloženja. slavili smo susret, prijateljstvo i nazdravljali dolazećoj ljepoti...





Volim sunoćavanja… i srce koje diše ritmom vremena… i nebo u odori lazurne ljepote i purpurne nježnosti… volim ga i onda kada ga oblaci pokušaju smanjiti… kada ga pretoče u golubinje sivilo ili bjelinu Johnathanove slobode… a kada se njegovim licem slijevaju suze svetoga Lovre tada se u meni rađaju želje, neostvarena htijenja, nedodirnute žudnje…

Volim noći u kojima padaju zvijezde… volim zlaćani trag bezbrojnih repatica i vjerujem u objavu uskrsnuća svih neostvarenih čežnji…

Kantova premisa, zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama… Platonove ideje pretočene u spoznaju vrijednosti… ideje koje oplemenjuju … kozmogonija uma iznjedrena iz vječnosti univerzuma… usidrena u oceanu snova… u trenutku spoznaje preobražena u ljubav… slivena u odkucaje srca i titraje svjesnosti… iskukičana u bijelu čipku kojom svjetlost kiti dan i zvjezdani dijadem koji blješti u kosi Noći… uzorita u svom trajanju… kao kaluđerica oplemenjuje žudnje za susretom… upletena u kovitlanje nebeskog vretena ona prede zlaćanu nit koja nas sjedinjuje s harmonijom krajolika…

Ljubav utkana u prostor i vrijeme… u čistinu beskraja, u staze koje nikamo ne vode… u nesanjani san… i sanjanu mudrosti uzavrelu titrajima neke davne boli…


Gledam kobaltnu noć punu mjesečine… poistovjećujem se s njom... postajem tragačica za dolazećim danom… to je filozofija nedohvatljivosti… fenomenologija neizbježne nedodirljivosti… prisjećam se legende o sokolici i vuku i prokletsva koje pobjediše vjerovanjem u ljubav…

Iščekujem tvoj dolazak na obroncima nemjerljivosti… nadam se kvantnom skoku sudbine… neizračunjivoj stvarnosti u kojoj će se Noć i Dan dotaknuti omamljeni zagrljajem Sunca i Mjesečine…

Dotaknuo si me pogledom koji se ne zaboravlja… zagrlio bjelinom svjetlosti i odnio u carstvo tišine… nebo se smiješilo poezijom suza… rađale su se nove zvijezde…

Da, ovo je bila noć u kojoj nisam spavala, samo sam sanjala.

Jutros su iz oceana sna izronile bijele ptice, promatram ih, zoblju zvijezde... rađa se mladi dan...


Dijana Jelčić







bajka o metamorfozama u sutonima i svitanjima... i trenutak kada dan postane noć, zagrljaj Sunca i Mjeseca... i ljubav kao moćnica vječnosti...

Oznake: večera, san, svitanje

- 08:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 14.09.2016.

U tišini...




U romoru rijeke poezija kapi i tišine… prelamanje snovitosti u budnost… svanulo je rujansko jutro prepuno osmijeha… neopisiva slika obzora… svitanje živi utihom vremena… bez daška vjetra… u kovitlacu misli vidim puteve kojima ćemo koračati… iluzija pretočena u stvarnost… svijet je lijep… duša svijeta je uzdrhtala plamenom sna… razlila se zbiljom… osluškujem riječi izgovorene na početku priče… neka bude svjetlo… planet nezaustavljiv u svom vrtloženju svjedoći početak bez kraja…

Je li postojao početak ljepote?… gdje se dogodio zagrljaj čovjeka i svemira?... Što je bilo prije stvarnosti?...

Gomilaju se pitanja… odgovori se kriju u razuzdanoj želji za nestajanjem u nestvarnosti…
Stojimo na granici između istoka i zapada, iza nas most ka drugoj obali... tišinu razbijaju naši koraci po kaldrmi, a grad još spava...

Zaboravljam uključiti vanjska osjetila… zaustavljam protok zbilje… živim usplahirenost postojanja u obrisima divne iluzije…

Ti me budiš iz zanosa… vraćaš me u misaonost… početak ljepote je ovo ovdje i ovo sada… čujem odgovor u poeziji tišine… grliš me… ćutim virovitost univerzuma…

Zar je važno što je bilo prije?... odgovaraš mi pitanjem… Spuštamo se do rijeke.

Ne, ništa nije tako važno kao ovaj trenutak… ovaj titraj vremena… ovaj djelić vječnosti… ti, ja i smaragdna rijeka… i tišina…

Sanjaju li drugi ljudi ovo drhtavo jutro na obali rijeke nevraćanke?

Dijana Jelčić







Oznake: mostar, Neretva, san

- 08:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 26.08.2016.

Dan za pamćenje... Koćuša...



Slap Koćuša se nalazi na rijeci Mlade koja niže slapa mijenja ime u Trebižat. U blizini slapa nalaze se mlinovi i stupe, od kojih neki i danas rade. Dolina zelene rijeke prepuna poezije kapi. Trnuci provedeni tamo ostaju u riznici sjećanja kao blješteći dragulji, kao vjerni čuvari lijepih uspomena... kao tkivo snova




Sanjam te… promatram tvoje lice… sanjaš li isti san?… često nam se isprepletu snovi… ponekada mi se pričinja da smo postali simbioti… godine su učinile svoje… otvaraš oči… probudila te moja budnost i tišina… jutri na obzoru svijesti… muk trenutka uranja u prostor…

Tvoj glas ga razgrće…
koliko dugo si budna?...
nisam spavala… samo sam sanjala…
spavaš li ti uopće?...

Samo spavanje je besmisleno… gubitak vremena…
ne volim praznine u postojanju… puko spavanje je mehanizam nemoći, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe…


Mudruješ, to nije zdravo…
ni mitologija nije zdrava, a ipak se njome lječimo…
zaobilaziš temu…

Dodirujem srž egzistencije… otvaram neispisano poglavlje u knjizi postanka… zaokružujem evoluciju u snovitost istine… uranjam u zlatno doba bez ograničenja slobode, bez moćnika, vlastodržaca i pravila, u vrijeme savršenog postojanja u snu...

Poslije Titanomahije je došlo do podjele… na nebo, zemlju, more i podzemlje…
titani su izgubili san… bogovi zavladaše svijetom… nama darovaše san.

I osvetu, poslije Atlasove smrti mi smo preuzeli njegov grijeh… i njegovu kaznu… u našim glavama se zrcali cijeli svemir… mi bdijemo nad globusom i bojimo se ulaska vanzemaljskih uljeza u naš san…


To je razlog tvom bdijenju?


Da, preuzela sam Finnegansovo bdijenje… bdijem nad rađanjem i umiranjem sretnih trenutaka, bdijem na vratima našeg vremena… riješavam gordijski čvor intertekstualnosti Joyceovog romana, igram se riječima, aluzijama, stvaram osobnu kozmogoniju … lutam beskonačnim labirintom svijesti, mijenjajući spoznaju kao što se mjenjaju čestice i valovi svjetlosti u Koćuši, u poeziji slapa…i sanjam život…


Trenuci na Koćuši... utjelovljenje sna... slike govore više od tisuću riječi...























Da, to je bio nezaboravan dan... dan poezije kapi, snova i zagrljaja...

Dijana Jelčić



Oznake: Hercegovina, Koćuša, san, dolina Neretve

- 07:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 11.06.2016.

Opatija sna...




Pogled je odlutao ka izvorištu svjetla… uzdigao me u bezgraničje želja… u bezvremeni svijet… među siluete svete tišine… u zagrljaj postojećih, ali netaknutih istina… u zaobljenost protege vjerovanja…

Vidjeh uskrsnuće prostora iz nevdljivih daljina… rađanje vremena iz vječnog konačišta zlatne hostije…
Oćutih vrtloženje tišine… vrenje u ciboriju muka… otvaranje vrata vječnosti… oživljavanje izmišljaja u izmišljaju… ponavljajuća ljepota ozrcaljena u slici jednog naglog ljeta… kolaž mnogobrojnih sudbina… zavodio si me… znam… zaveo si me divotom izmišljaja… toplinom odagnao hladnoću… dematerijalizirao svijet…

U opatiji sna titraju strune… tihuje simfonija kozmosa… na žrtveniku utjelovljenje iluzije razgranatog vremena… bljesak multi- verse… fikcija paralelnih svemira… preslika svih naših inkarnacija… vizija svih mjesta između jučer i sutra… između cvijetnih polja i nebeskih ravnica…

I vječno titrajuća misao sa početka priče... pitanje i odgovor...

Odakle dolazi voda?
Iz zemlje... !





Ti i ja u peoziji kapi… u davno napisanim pjesmama… u osmijesima snovite stvarnosti… ti i ja i tu i tamo… u postojanosti nepostojeće istovremenosti… u zrcalnom sjaju nedosanjanog sna o kvantiziranju i teleportaciji… u putovanju kroz vrijeme i tvrdnje… ništa nije izračunjivo, a sve je moguće…

Ti i ja tragači za neizračunjivim mogućnostima… pustolovi beskrajnim nebom poetične znanosti… ti i ja bez predznaka mi… ti i ja sretni inkarnati u poeziji vode i opatiji sna...


Dijana Jelčić






tekst pjesme poezija kiše napisao Zdenko Jelčić

dvije slikemi darovala ˇ@Lastavica...


Oznake: Opatija, san, poezija kapi., poezija vode

- 07:57 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 10.06.2016.

Darovan san...



napisano 08.08. 1988... njemu za rođendan... trenutak, kada se oluja ruža pretočila u poeziju ruža... a dolina zelene rijeke budi sjećanja...




Darovao si mi san… smiješiš se… znam san se ne daruje… san se sanja… izranja iz podsvijesti i slijeva u svijest… kao zrnca pješčanog sata… kao rijeka nevraćanka… kao vrijeme što protiče snovitim oblacima nutarnjeg neba… uz tebe sanjam život… uz tebe živim ljubav…
Suprostavljaš mi se… život je ljubav… zgusnuli smo ljubav u trenutak… u tri sekunde zaustavljene u protočnosti pješčane ure… u vječnost ljepote… igramo se… odbrojavamo tzrna pepela u urni sjećanja… planet se vrtloži… kovitlaju se trenuci… odnose nas i vraćaju na početak… nebo nam se smiješi… grli nas baršunastim lazurom… zelena rijeka šumi zornicu svitanju ljepote… osluškujemo romor vjetra u krošnjama Lipa… ostali ste uvijek isti… promijenile su se iluzije… prividi su uvijek ljepši…

Nad rijekom se uzdiže magloviti oblak uspomena… iz kapi izranjaju krugovi u kojima ispisamo poeziju duša… dva srca zaigrana u vihoru svevremena… dogodio se susret, dogodila se ljubav… u fenomenologiji percepcije se prelamaju boje… pojavnosti začudnog spektra nepostojećeg na paleti svakodnevice… sunčani sjaj nutrine iz kojeg se rađaju leptiri u našim tijelima… hvala ti dječače, darovao si mi zaboravljene nemire… opet se smiješiš… nemiri se ne daruju… oni se događaju u vrtlogu svijeta… u kovitlanju planeta… u spiralnoj dinamici suprotnosti… u protoku vremena… Promatram odraz tvog lica u kapi kiše… osjećam uzburkanost u venama… još uvijek sam zanesena ovom čudesnom bliskosti… još uvijek živim sretna između dva praskozorja… još uvijek sam uzbuđena između dva sutona… još uvijek se radujem budućim događanjima… našim susretima u trenucima… smotani u klupko ljubavi mi postajemo čvorovi u tkivu vremena… kukičamo mrežu života u koju hvatamo lijepe uspomene… u razvalinama vječnosti ostavljamo osmijehe… znamenje sreće…





I svaki put kada se vratimo u dolinu Neretve dogodi se susret nas i naših sjećanja… tih nježnih čuvara skoro nepodnošljive lakoće postojanja… tu se dogodio veliki prasak ljepote… tu je počeo svijet naših sanjarija… tu smo ispili prve kapi nektara iz kaleža vjerovanja… na nebu iznad svetog brda je zasjala svjetlost zlatne hostije i posvetila nas… tu sam uronila u raskoš tvoje prisnosti… izgubila se u dubini tvog nježnog pogleda…

Ipak si mi darovao san… hvala ti!

Odustaješ od sučeljavanja… i daruješ mi med sa usana…

Dijana Jelčić…

Oznake: Hercegovina, Neretva, san

- 09:29 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 06.04.2016.

Pitam te...







Bio je san, mali predah,
kratka smrt,
odmor za umorno srce,
anđeo vatre i utroba velike ribe,
a onda budnost.

Bojala sam se,
pričinjalo mi se,
sama sebi kradem sreću.

Prevarila sam se,
budnost je pozlatila svijet,
onaj van vremena.

Lišila me neizvješća,
nepojmljivosti prisnosti
darovala mi ljepotu bliskosti.

Snovi su tek odrazi dugih sjena,
bezimena osjećanja otrgnuta
iz podsvjesti, opijum za nesretne.

Tko sam ja u snu?
Silueta bez vida,
gluha kontura nutrine ?

Tko si ti u snu?
Nestvarna vizija,
bezmirisan obris,
praznina iza okna tišine,
nedohvatan s one strane suhozida.

Budnost donosi miris ambre,
tebe dolutalog iz utrobe velike ribe,
tebe kao sjećanje i zbilju,
kao ikonu iscrtanu u mom irisu.

Pitam te… gdje se dogodio naš susret… na planetu sreće?… na obodu sunčane putanje?… u mirnoći iza trajanja?… u tišini Tihina carstva?...
Susret?... pitaš me zagonetno… mi se nikada nismo susreli… mi smo se jednostavno rodili… mi smo simbioti vječnosti…


Dijana Jelčić


slika... Yuiriy Sivrin

Oznake: san, zbilja, simbiot

- 07:57 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.03.2016.

Oda proljeću...




Blještava na ljubičastom nebu Luna, zaljubljena u boga Sunca, pleše svoj vječni ples. U žudnji za zagrljajem oni zaokružuju dan i ostavljaju trag ljubavi u našim srcima.

Jutros je nečujna kao nježnost
kraj mog uzglavlja skupljala snove
personificirana želja
proteklih godina...

Osjetih sunce na obrazu
i nestajanje granice između
sna i dana koji se rađa...

Nećujna kao nježnost
s buketom novih snova
silueta nećeg nestvarnog
odlaskom ostavi samo
Ljubav pokraj kreveta

Vječna glazba odvaja zvukove prošlosti
od žamora trenutka,
ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.

Poljubac sa mirisom proljeća ubrzava san,
na jeziku tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca vremena.

Pišem pjesmu nad pjesmama
sjedinjujem sve misli u jednu jedinu.
za tebe čudesna ljepoto ove ljepote,
za tebe uranjam u trenutak slobode.

Iza nas ostade zemlja napuknutih zrcala,
prođoh kraj stražara vremena
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću
i oživim tvoju sreću.

Još snena gledam kako nestaje noć, kako se sklapaju latice tog plavog cvijeta, bijela golubica zoblje zvijezde, a anđeo ljubavi objavljuje dolazak proljeća.

Dijana Jelčić

"Umijeće vremena" 1987- 2007.





Pjesma s proljeća



Oznake: proljeće, ljubav, san

- 07:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #

srijeda, 03.02.2016.

Galebov let...



Galeb kruži nad pučinom jave, ptica klikće odu novom svitanju, poziva me na mjesto događanja ljepote. Mješavina herojskih zanosa i tragikomedije skraćene do srži istine, nepostojanje ljubavi u vječnoj žudnji za njom. Teatar u teatru zatomljenih osjećanja, tišina, šutnja kao crnina nad umrlim željama, vrisak iznjedren iz pijanstva čula, gromoglasni odgovor sudbine, poricanje života u vječnoj sanjariji o poetičnoj zbilji…

Posuđena Čehovljeva žudnja u letu galeba Jonathana, nagost duša u koridorima zamršenih sudbina. Tužna veselost koja kruni početak kraja tihog umiranja u zavjetrini okrutne istine i smrt kazališne glume pred oduševljenim gledalištem. Na Freudovom kauču ljepotica privida razotkrivena u njenoj tuzi, vidjeh njeno ranjeno srce i dušu razgolićenu do boli, njenu nemoć da udahne, iz neke druge ljubavne priče, dolutalu požudu…

Siluete, izmišljaji oživjeli u prelamanju svjetlosnih zraka kroz prizmu oka promatrača. Svitanje ljepote na obzoru svjesti, konture nečeg nedosanjanog, proporcije privida, poliperspektivnost ljudske nutrine kao kanoni harmonije uobličeni u anatomiju željene istine. Uzvišena milina koju s vremena na vrijeme razbije tutanj iz razvalina podsvijesti, spas od potonuća u bezglasju imaginacije koja nije život…

Osjetih buđenje iz zanosnog nepostojanja u vremenu, povratak u zbilju iza koje se nazire san. Začudnost u neprisutnosti žrtve. Ubojica u svom ludilu ubija viziju slobode. Doživljaj kvantizacije tjelesnosti, nestajanje staničja u lahoru sudbine bez čekanja na ispisani kraj nekog tek započetog romana. Poetika nedovršene igre svijesti i podsvjesti, preljub utkan u žudnju za letom ptice, a oproštaj prepun lažnih suza i jecaja taštinom ranjenog osrčja. Hipokrizija izronjena iz ovisnosti neljubljenoj stvarnosti, prastara romansa kao svjedočanstvo prevrtljivosti osjećanja, njihova neprisutnost u postojanosti i pucanj, nevidljivo samoubojstvo na jezeru prepunom galebova… tišina…

Kraj bez vidljivog kraja…

A katarza se ipak događala u samom sudjelovanju u onome što se događa na sceni, u doživljaju slobodnog leta ptica, u slijedu etabliranih pojmova, umjetnost, ljubav, gluma, svih revolucija pretočenih u moć sadašnjeg trenutka. Prepoznatljivost klasika u sinopsisu novom razumjevanju iskonskih problema poetike i tragedije življenja, u odlasku u nepoznato, u novo, u drugačije postojanje...

Na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca. U prozirnoj tišini vremena vidjeh kako Venera uranja u zviježđe Vage… Bljesak zbilje u iluziji iscrtanoj na zaslonu svijesti. Osjetih uzbibanost nutrine. Sunca se prekališe u zlatnu nit i uskovitlaše nutanju vretenicu.

Bez snova je život bezvrijedan, tek puka svrsishodnost koja ubija znatiželju i čežnju.

Dijana Jelčić


Oznake: Čehov, Galeb, zbilja, san

- 08:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 01.01.2016.

Sretna vam tek načeta...



Sanjam te… promatram tvoje usnulo lice… sanjaš li isti san?… često nam se isprepletu snovi… to je zbog čitanja istih knjiga... godine su učinile svoje… osjećam miris pročitanog u tvome dahu... otvaraš oči… probudila te moja budnost i tišina… jutri na obzoru svijesti… bijela svjetlost se ovija oko nas...

koliko dugo si budna?...
nisam spavala… samo sam sanjala…
opet si bila u gradu sanjajućih knjiga... spavaš li ti uopće?...
samo spavanje je besmisleno… gubitak vremena…
ne volim praznine u postojanju… puko spavanje je znak nemoći, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe…
opet mudruješ, to nije zdravo…
ni mitologija nije zdrava, a ipak se njome lječimo…
zaobilaziš temu…
dodirujem srž egzistencije… otvaram neispisano poglavlje u knjizi postanka… zaokružujem evoluciju u snovitost istine… uranjam u zlatno doba bez ograničenja slobode, bez moćnika, vlastodržaca i pravila, vrijeme savršenog postojanja u snu...

Poslije Titanomahije je došlo do podjele… na nebo, zemlju, more i podzemlje…
Titani su izgubili san… bogovi zavladaše svijetom…

Poslije Atlasove smrti čovjek je preuzeo njegov grijeh… i njegovu kaznu… u našim glavama se zrcali cijeli svemir… mi bdijemo nad globusom i bojimo se ulaska vanzemaljskih uljeza u naš san…

Zar je to razlog tvom bdijenju?…

Da, postala sam Finnegans… preuzela njegovo bdijenje… bdijem nad rađanjem i umiranjem trenutaka, bdijem na vratima našeg vremena… riješavam gordijski čvor intertekstualnosti Joyceovog romana, igram se riječima, aluzijama, stvaram osobnu kozmogoniju... osjećam nedohvatljivost tajne svjetlosti... fotoni ne posjeduju gravitone... lutam beskonačnim labirintom svijesti, mijenjajući spoznaju kao što se mjenjaju čestice i valovi svjetla... sanjam još neostvareni Einsteinov san...

opet se smiješiš... smješim se i ja...

sinhronost našeg šapata. se zrcali u odori prvog dana tek načete godine...

sretna vam bila dragi prijatelji


Dijana Jelčić




Oznake: dan bijele svjetlost, san, bdijenje.

- 11:37 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 11.12.2015.

Snovolovka...



San je
trajanje
u nepobitnoj
samotnosti.

Susret sebe i sebe
u nagosti,
u cjelini,
u vječnosti.

Iza obzora pojavnosti
privid nestvarnosti,
na nebeskim
dokovima
tišina samoće,
nevidljiva čarolija
trajanja.

San je
preslika zbilje,
privid obličja
skrivenih
oku budnosti

U titraju oka
tisuću života
i pukotine
zaborava.

Plov Lettom,
trenuci
bolni,
teški,
ranjivi.

Zgusnuće tmine,
zaglušujuća tišina,
prostori bez kraja,
prasak vremena,
sjaj Siriusa,
porod Sunca
i dana
izvan vremena.

U snovolovki san.

Dijana Jelčić


slika... Salim Ljuma

Oznake: SNOVOLOVKA, san, zbilja

- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.12.2015.

Odmor za umorno srce...




Javi se u meni riječ
I brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
Za oganj što ga čelo skriva.
Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
Zvijezdano u meni zvoni.
O uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.

Jure Kaštelan


Bio je san,
kratka smrt,
odmor za umorno srce,
anđeo vatre,
utroba velike ribe,
igra,
razgovor sa strancem,
ples sa sjenama,
zavijao je vjetar,
orkan juga
uskovitlao nebo,
sjene su nestajale,
padala sam,
a onda budnost.

Bojala sam se,
pričinjalo mi se,
sama sebi
kradem sreću.

Prevarila sam se,
budnost je pozlatila svijet,
lišila me neizvješća,
nepojmljivoj prisnosti
darovala ljepotu bliskosti.

Snovi su odrazi dugih sjena,
bezimena osjećanja otrgnuta
iz podsvjesti,
ispisana znojem srca,
elegije ukorićene
u pjesmarice,
opijum za nesretne.

Tko sam ja u snu?
Silueta bez vida,
gluha kontura
isušene nutrine.

Tko si ti u snu?
Nestvarna vizija
usnulog oka,
beztjelesna iluzija,
praznina iza tišine,
s one strane zbilje
nedohvatan.

Budnost donosi miris ambre,
tebe dolutalog iz utrobe ribe,
tebe kao sjećanje i zbilju,
tebe kao ikonu
iscrtanu u kristalnim
perlama krvi,
sliku signiranu
rukopisom srca.
.

Dijana Jelčić

Oznake: duge sjene, san

- 08:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...