U zrcalu...
Pas zime gricka moj osmijeh. Bio je na mostu. Ja sam bila gola i nosila sam šešir sa cvijećem i vukla sam svoje truplo takodjer golo i sa šeširom od suhog lišća. Imala sam mnogo ljubavi - rekla sam - ali najljepša je bila moja ljubav prema zrcalima.
Alejandra Pizarnik
Dogodilo se u jednom odlutalom danu, izgubljenom u vihoru vremena. Plakala sam i nebo je plakalo sa mnom. Odlazila sam iz doline djetinjstva. Znam, volio si me. Voljela sam i ja tebe. Zabluda se rasplinula kao mjehurić od sapunice. Nismo dovoljno voljeli sebe da bi se mogli voljeti.
Darovao si mi buket od osamnaest crvenih ruža i budućnost u celofanu. A ja sam se borila protiv navika. Licemjerno ti darovah ružu. Papirnatu ružu koja ne vene, ružu bez trnja. Neka te prisjeća na nas, šapnuh. Sakrila sam tugu u torbu beskućnika i krenula ka plavim daljinama.
U gradu jakih vjetrova stajah na mostu i promatrah rijeku nevraćanku. Osluhnuh elegiju kapi. Opraštala sam se od tebe u sebi. U labirintu svijesti je odzvanjao requiem nepostojećoj ljubavi. Bili smo jedno drugom navika, a život se kotrljao izvan nas. Pisala sam pjesme i tragala za izvorištem ljepote. Godinama si, u hramu sjećanja, bio ikona kojoj sam se klanjala.
A onda mi rekoše, dosanjao si očinstvo bez mene. Konačno sam bila slobodna. Osjetih otpadanje utega krivnje, pucanje lanca kojim sam se sidrila u uspomeni. Prošlost je spustila zavjesu na sceni zbilje. Kraj predstave u kojoj nije bilo ni pobjednika ni gubitnika.
U sobi djetinjstva se zaustavih pred velikim kristalnim ogledalom. Ono je čuvalo mladalačke tajne. Osmjehnuh se onoj drugoj meni, onoj koja je čekala moje buđenje iz vremena kojeg nije ni bilo.
Još uvijek mi se smiješi...
Dijana Jelčić
 Oznake: Alejandra Pizarnik, zrcalo, rastanak
|
