Trodnevlje tišine...

14.04.2017.



U titraju vječnosti kovitlac sjećanja. Na stolu kruh i vino. U cenakulu oproštaj, posljednja večera pred trodnevlje tišine. Bila je to noć krugova, noć neizrecivih osjećanja. U bezriječju naslućenih istina začudnost tajnovitih puteva ka hramu ljubavi.

Noć bez Mjeseca, bez pustolova koji srebrom blaži tminu. Noć bez zvijezda.
U komadiću šutnje oćutih uspomenu na ulazak čovjeka u svetu zemlju… u kaleidoskopu vječnosti se prelamaju slike. Prognanstvo čovjeka iz rajskog vrta i molitva spasenja u Gestemanskom vrtu. Gestemanska ura, molitva ubrizgana u otkucaje nutarnjeg sata, krugovi utkani u žrtvu čovjeka za čovjeka… osjetih sklad patnje, boli, vjerovanja i ljubavi…

Ovo je bila noć rastrgnuća koprene iza koje se krila izdaja…
Hoće li glasanje pjetlova ubiti ljubav?...
Vidjeh sjenu izdajice… šuljala se koridorom mraka… vidjeh Judin poljubac... strahotu izdaje...




Ecce Hommo, krik izdaje guši zvona, muk objavljuje žalovanje.

U molitvama ozrcaljeno lice večernjice i jutarnjice… obraz i obrazina tankoćutnih osjećanja…

Koju boju ima istina… upitah mudrace na vratima vremena... rekoše mi ... boja puta od Poncija do Pilata... i šutnja bogočovjeka...
Na žrtveniku bezumlja umire čovjek za čovjeka... osjetih vjerovanje u istinitost kozmogonije... Venera i Danica… sutonska i jutarnja zvijezda... putanja ljubavi... trenuci pretakanja jedne u drugu… nedjeljivost od istine… ljubav, vjera, nada… i tišina…

Utihnula su zvona… Tišina para uši…

Možemo li spriječiti smaknuće?… promijeniti legendu?… upitah tebe i sebe…

Na žrtveniku noći je izgarala želja… shvatih, put pokore je neizbježan put ka uskrsnuću istine… vidjeh slike otrgnute iz prastarih zapisa… iz sjećanja čuvara svetog groba… iz svjedočanstva neuništivosti ljubavi…

Ovo je bila noć krugova i tišine… noć budnosti i sjećanja.
Vazmeno trodnevlje... muk ucrtan na koordinatama srca…
Do krotkog svitanja svijesti, do uskrsnuća ljubavi...

Dijana Jelčić





slika... Andrea Mantegn... Isus u Gestemanskom vrtu
slika... Antonio Ciseri... ecce hommo, 1871
slika... križni put u katedrali u Bonnu

Oznake: Vazmeno trodnevlje, put pokore

Privid s pokrićem...

20.03.2017.

.




O duši i božanskoj svjetlosti...
Tako mi bio milostiv Moj bog, tako mi i zvijezde sjale, takovo sjeme na polje i takovo polje sjemenu,
da svijetu bude koristan plod mog rada, budeći duh i otkrivajući ljubav onima koji su lišeni
svjetlosti.... on je pastir, on je eremit, on je filozof, on je pjesnik... on je Bog u meni...

Giordano Bruno






Željela sam odagnati pamćenje. Sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak. Otužna spoznaja bjegunice. Otišla sam u nepoznatom pravcu, u daljine. Trčala sam poljima punim mirisa ne osjećajući proljeće, lutala gradom snažnih vjetrova, odmarala se na salinama oceana. Konture uspomena su bile tu, utkane u plavetnilo neba, u kliktanje galebova, u pjeni morskih valova, u šapatu vjetra. Gledale su me iz oblaka, iz romora kiše, iz bijelih pahuljica. Tugovala sam odbjegla od sebe u prostranstva nepostojećih želja, u krajolike nepoznatih žudnji. Bila sam izgnanica iz topline, prosjakinja na dlanu trenutka, pustolovka bez truna ludila, bez godišnjih doba, uhvaćena u zamku netalasanja.

U ravnodušju svijesti je umirala nada. Korizma i put pokore, obnavljajuća katarza i pokušaj samoizlječenja. Zaustavih se na rubu bezdana, korak do ništavila, do pada u mediokritetsko samosažaljevanje.

Ubi dušu gravitacije, nietzscheanski imperativ kojim se uči letjeti, barem u snovima. Prestala sam spavati, samo sam sanjala, sanjala sam letenje. Lebdjela sam iznad sebe same, odvajala se od stvarnosti, od dušogrizja koje me proganjalo, od raspuknuća ljubavnog zanosa.
Bdijenje je trajalo. Uvijek me dočekao Mjesec i Diana, boginja, jedina istinska ljubav Giordana Bruna. Dugo sam drugovala s njma. Ispijali smo zajedno gorku medovinu mojih žudnji za očima koje sretah u neprospavanim noćima. Voljela sam te susrete iako su bili tek privid, lijepa vizija bez pokrića. Redale su se zapamćene slike, iluzije utkane u misaonom režnju, vizije herojskih zanosa, prividi Giordanovih istina.

Glas je stigao kasnije, svjetlost je uvijek brža. Stigne iznenada i najavi oluju osjećanja. Razumjevala sam govor munja i gromova, čekala prolom oblaka. Nebo se nasmiješilo poezijom kapi. Bilo je to divno buđenje iz snovite budnosti.

Vizija dobi pokriće. Proljeće je objavilo uskrsnuće ljubavi.

Vratih se sebi…

Dijana Jelčić, zbirka priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.




eto nas i u pjesničkoj republici, u gradu poezije i anđela

Oznake: Giordano Bruno, herojski zanosi, put pokore

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se