U ovitku vremena...

28.08.2017.





Sjaj zvijezde pod kojom sam rođena ne iskri više na lazurnom satenu prohujale noći. U ovitku vremena osjećam sponu naše nedjeljivosti od kozma. Nevidljiva očima, njena svjetlost iz nedohvatnih daljina bdije nad našim životom… Je li to istina?

Promatram daljinu i pitam se kuda je otišao taj titraj sudbine, kamo ga je odnijela svjetlosna rijeka… gdje, u kojem dijeliću svemira se zrcali moj preživljeni život…?

Zvijezda umire smrću fizičkog tijela i postaje duša vječnosti, šapuće mi san… Je li to istina, pitam se ne tražeći odgovor… Odgovor se krije u trajanju…prolaznost vremena je iluzija, vrijeme ne prolazi, vrijeme je postojana dimenzija u kojoj se rađamo, živimo i umiremo…

Kada izađemo iz ovozemaljskog trenutka nosimo je u sebi koračajući tragom sjaja zvjezde koja čeka naš povratak u njene skute…
Utopija vječnog života, balada besmrtnosti duše, željena istina koja nas oplemenjuje, koja nam daruje snagu da svjesni svoje fizičke smrti u svakom času živimo sreću i ljubav, da svaki tren proživimo punim srcem, da ga ispunimo tkivom snova i nitima zbilje…

Sudbina, mnogodimenzionalni pejsaž trajanja, kristalna kugla, geometrija svjesnosti, arhitektura žudnji, čežnji i privida… u neobičnosti ove običnosti osjećam naučeno neznanje, ignoranciju koja nas brani od spoznaje smrtnosti. Daruje nam vjerovanje u besmrtnost duše…

San je kratka smrt, odmor umornom srcu, djelić nepostojanja u javi… ponekad odlutam stazama sanja, putevima seobe duša i tražim znamenje i znakove prerano otišlih prijatelja… to su trenuci u kojima osjećam neprolaznost vremena i ćutim... snovi su mostovi između čežnji i zbilje, neostvarenih i ostvarenih želja, između života i neumitne smrti…

U traganju za izvorištem istine, upisanom u nerješivoj zagonetki genoma, mi ostajemo cijeli svoj život nemirni pustolovi, trgači za perlama u dubini svog podmorja… razotkrivači sebe sebi...

Dan proživljen bez ljubavi je izgubljen dan, Shakespearova misao potvrđuje moje osjećanje…

Dan u kojem se nikome nismo nasmiješili je izgubljen dan, Chaplinova misao mami osmijehe...

U ovitku vremena, u trenutku buđenja s ljubavlju i osmijehom vas pozdravljam i želim vam ugodan dan...


Dijana Jelčić




slika... van Gogh... zvijezdana noć

Oznake: prostor, vrijeme, trenutak, osmjeh

Na nultom meridijanu...

19.04.2017.




Kao Babilon su bila moja sjećanja, izrešetana košmarom ljepota prošlih i nemogućnosti spoznaje budućih dana. Kao Babilon bez izlaza su bili moj snovi, vrtlog pomućenih stanja, tunel na čijem izlazu je stajalo zamućeno ogledalo.

Svijest se razdvojila u polutke svjetla i tmine, u stanja dnevnih tihovanja i noćnih tumaranja nultim meridijanom. Vrijeme bez pomaka, prostor bez zaobljavanja, ravnina krajolika otkinuta iz percepcije uma… uklesana u hrid o koju su se razbijale kapi oceana snova.

Bilo je to traganje za izvorom ljepote i bdijenje nad umirućim uspomenama… nutarnja sljepoća kao zaslon pred izranjajućim suncem… Nietzscheansko ništavilo izronjeno iz bezdana tuge se širilo dnevnim putevima… kao veo korote sužavalo vidokrug… povečavalo razdaljine… uvijek sam bila na pola puta do spasenja… utonula u svijet bez događanja… u bespuće netalasanja…
Uzaludno sam pokušavala zastaviti vrijeme u prostoru napuklom od sušnih godina. Gušila sam se u entropiji nutarnje palanke, u prilagođavanju svijetu u kojem sam bila stranac. Jednostavno sam djelovala.
Neočekivano osjetih u misaonom režnju kovitlac neurona. Misao je probila zid osjećajne tišine, zabolio je urlik raspuknuća.
Bol me vratila u život, neopisiva bol je pomaknula vrijeme, zaoblila prostor, osjetih protok krvi… žila kucavica je najavila kraj nepostojanja. Misao se pretočila u osjećanje osjećaja. Osjetih otapanje lednice podsvjesti. Shvatih, dugo, predugo sam bila pustolov na dverima života u koji se nisam usudila uči. Zakoračih u odaju ogledala i odjeka, odživjeh vrhunac samoće i osjetih vrtlog djelovanja svjesti…

Spoznah… prostor je nedodirljiv entitet vječnosti… ples točki i nevidljivih krugova bezgraničja… vrijeme je mladić sa atletskim nogama i čekićem u ruci… šulja se, snalazi, pobjeđuje.
U Sandburgovoj pjesmi nek ljubav traje oćutih istinu.

otkucaji srca se ne mjere
instrumentima, toliko i toliko za svakoga
dok se njima kocka, dok ih se koristi
troši i obračunava; nek ljubav traje, nek traje.


U otkucajima srca osjetih željeni nemir… na obali rijeke nevraćanke su krošnje tankoćutnih breza romorile baladu od snova… vinogradi pjevušili odu ispijenom božanskom piću… poezija kapi slijevala u kalež iz kojeg ispijam osjećajnost… oćutih… podsvjest nije džavolje čudovište nego lumin života... zatomljena sjećanja su čuvari uspomena… oslobođena iz predklijetke sna osmišljavaju zbilju na vratima vremena… na mostu između jučer i sutra…

Prisjećam se, u djetinjstvu sam lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža.
Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav koja suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostor vremenu koji sam svojim postojanjem i stvarala.

U trenutku sretne budnosti u sebi pronađoh izvorište ljepote.

Dijana Jelčić





slike... J. Miro

Oznake: J. Miro, prostor, vrijeme, život, odakle dolazi ljepota

Budim se u snu...

26.10.2016.





Na granici između makro i mikrokozma titraj božanske misli, bljesak stvarnost iza iluzije o njoj.
Veliko zasljepljujuće svjetlo, istina na vratima vremena, beskraj univerzuma i otoci sreće, sve one, nekad, daleke zvijezde postaju dohvatljivi Arhipelag.

Budim se u snu.





Naša mala zemlja, matična luka u koju se Futuro sapiensi vraćaju sa svojih putovanja vremenom, svijetli bojama novih dimenzija. Promatram planet iz rajske perspektive i čujem smjeh i vidim sreću u maglovitom oblaku punom nijansi novih boja i tonova.

Ovako zanesena u istinitost svijeta ideja sjetih se starog profesora koji je u svom zanosu pričao o poeziji čestica iz kojih je izrastao svijet i mi u njemu. Njegove blage oči iza debelih naočala, zrcalo duše koja je više vremena provela čitajući nego spavajući, su se zatvarale kada je govorio o beskraju satkanom od sitnih titrajućih končića.

"Kada zatvorim oči ja čujem tonove sna. Vjerujte mi djeco univerzum sanjajući stvara najljepšu simfoniju koju čuju tek rijetki."

Mi smo se poskrivečki smijuljili i jedva čekali da zvono najavi kraj sata fizike. Stari profesor je umro kada smo se već razišli u razne živote i dotakli nove istine. Na njegovom sprovodu smo pognutih glava slušali tišinu. Najhrabriji je stao kraj otvorenog groba i tihim glasom se oprosto od čovjeka koji nas je istinski volio.

"Dragi profesore, mi danas još uvijek neznamo onoliko koliko ste vi onda znali. Na pozornici svjetske znanosti se pale nova svjetla, tonovi sna koje ste vi slušali zovemo vječni ples stringsa i vjerujemo da njihovo gibanje stvara najsuptiliniju simfoniju univerzuma. Ta nečujna, ali svjesno spoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, su naše misli."

Misao je matrijalizirani osjećaj. Misaone slike postaju vidljive. Skrivene dimenzije, o kojima sam čitala, odjednom ispuniše moje postojanje.Tu na strunama svijesti, daleko od stvarnosti, susrećem jednu novu meni bližu istinu. Strune trepere, ja lutam vremenom i čujem nastajanje prostora oko sebe.

Možda je to pjesma Sirena koje su odvlačile mornare u daleka nepoznata mora, ona ista muzika koju je slušao Odisej na svom dugogodišnjem putovanju ili je to san koji je slušao naš stari profesor.


Na horizontu snova, tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka spusti jedra
na pješćanom žalu vjerovanja.

Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja, a nebesko glazbalo
dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.

Nebo je kao i uvijek obično
sunce je kao i uvijek nježno,
a more, more je vječno,
nad morem oblaci sneni,
mi ljepotom zaneseni
sjećanjima obogaćeni,
galijom drevnom
u odasnjanu budućnost
odneseni.


Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi. Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa Kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak, na planet srce.




fotografije... dvije skinute s neta... Riječka zvjezdarnica
i planet srce... darovala mi prijateljica.

Oznake: mikro i makrouniverzum, prostor, vrijeme kvantni skok

Vrata vremena...

18.08.2016.




MNOGOSTRUKI ŽIVOT

Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života,
kad tako smo čudno iznemogli
od čežnje za jedninom ;
a sve nam živote veže tanka nit,
i kad umiremo umire nas mnogo
I ja, koja pod tvrdom zvijezdom večernjom, slutim
da samo karika sam golemog svoga žića,
samo jedno svoje čudo, dimenzija jedna,
samo milijuntnina svoje snage, što svemirom troši se i luta,
Ja osjećam, da ni u ovom času nisam presjekla nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,
jer i sad me škrope nećije daleke misli
neosjetno
ko ponoćna rosa.







Vesna Krmpotić me svojom poezijom poziva na putovanja čudesnim svijetovima ljudskoga uma i ja onda sjedinjujem umjetnosti sa znanstvenim činjenicama i sanjam Einsteinov san.

Tada se pred mojim očima se ukaže slika. Pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i vidim dimneziju prostor- vremena u koju ga je umjetnik smjestio. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Odjednom vidim njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike. Zid, u njegovoj novoj dimenziji, gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se pod konjskim pokretom zaobljuje i prelama pred mojim očima. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga proglašava i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo mucaju istine koje skrivaju. Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem sebi naslućivanje i ulazim u univerzum misaono- osjtilno- osjećajnog u sebi.

Bljesak nutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, postaju za mene vidljivi. Zaboravljam prolazne, za naše oko vidljive oblike i sljubljujem se sa idejom. Spoznajem, ideja nije u vremenu, jer vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo. Bilo bi malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost.

Imalo bi granice, ali vremenskih granica nema, one su samo izmišljotina ljudskog uma... U bijelom svjetlošću zaobljenom prostor- vremenu je samo beskrajno nebo i misaone varke o čvrstim tjelima i njihovim određenim granicama postojanja.

Kada misaono ulazim u skrivene kutove univerzuma uma sve postaje blisko i moje. Stojim na vratima vremena, zavirujem u beskonačnost.

Ja promatrač, publika velikog svjetskog teatra, zadivljena trenutkom istine postajem sudionikom u stvaranju te veličanstvene gala predstave. Znanje je tek sjećanje, a učenje novoga zaborav nečeg nevažnog. Napuštam ono već viđeno i počinjem svjesno živjeti svaki novodolazeći trenutak. U mreni zaborava stvarnost je redoslijed iznenađenja, iskrenje ljepote i spokoja. Gledam svijet iz perspektive mojih protega i tako ga uistinu i osjećam. Pred mojim očima se gube ustaljene i savršene geometrijske forme Platonovih tijela, nestaju kocke, kvadrati, osmorokutnici, nestaju i četiri osnovna elementa zemlja, vatra, zrak i voda.

Jesu li to bile samo pretpostavke i dovijanja nekadašnjih umova, proizašla iz nedostatka znanja u vremenu njihova nastajanja?

Ono do sada naučeno prekriva veo zaborava, dozvoljavam prirodi da mi ispriča svoju priču. Osjećam, njeni zakoni su proizašli iz nje same i mijenjaju se iz trenutka u trenutak, određuju sami sebe i postaju tijek rijeke nevraćanke. Iz dodira, zagrljaja i plesa najsitnijih struna prirode izrasta njeno najljepše umjetničko dijelo, život.

Osluškujem tišinu i pričinja mi se nevidljiva ruka nebeskog virtuoza je zasanjala d-mol-akorde Bachove sonate. To vjetar u krošnji vremena razbija maglu neznanja. Do sada sam samo gledala ne videći. Iznenada vidim do ovog trena nejasne obrise stvarnosti. Zaustavljam misao u središtu zbivanja. Razumijem jezik prirode. Govori mi jezicima fizike, filozofije i muzike. U akordima sonate prepoznajem vječno mjenjajuću geometriju prostora.

Iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, sve je u nastajanju. Osjećam, stojim na vratima između dva svijeta. Iza mene se prostire svijet nepromjenjivosti postojanja, a ispred mene se širi svijet stalno nastajućeg. Nalazim se na mostu između jave i sna, između svijeta materije i svijeta ideja.

Na jednoj obali rijeke nevraćanke je svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i traje svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Na drugoj obali je svijet ideja.

Zvukovi svakodnevice me vratiše u stvarnost. Pokušah opisati osjećaj koji je treptaj oka vladao mojim umom, ali za njega nemam riječi. Mogla bih ga možda odsvirati na violini ili o njemu napisati pjesmu. To je trag istine u meni koji mi objašnjava izjavu jednog novinara o tome kako se osjećao Niels Bohr, kada se u univerzumu njegova uma počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta,

"sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on je progovorio:

"Sada sam razumio!"

Što li je to otac kvantne mehanike razumio?

Dijana Jelčić


Vrata vremena

Oznake: vrijeme, prostor, dimenzija

U krugu tajni...

04.08.2016.





Sklad prostora, harmonija vječnosti, koplja dnevne svjetlosti i uranjaje u krug snovitosti… Iza spuštenih trepavica osjećam osjetilnost tkiva embrionalnog izranjanja u trenutak rađanja… slavlje osjetila… paralelnost svjetova… nutrinjskog i vanjskog… moždanog staničja i epitelne zbilje…
Koža čuje i vidi, pamti dodire… koža se sjeća svih darovanih joj nježnosti… Njome pamtim vrelinu noći i naslućujem svježinu jutrenja… slutim toplinu dolazećeg zenita i ljepotu sunoćavanja…

Darovano mi apstrakno razmišljanje ucrtava misaonu sliku geometrije evolucionog vremena. Nevidljivim ljestvama svijesti smo se uzdizali ka zrelosti… Vidim nas u krugu avangardnih pokušaja vrijeme odjenuti odorom budućnosti… Zrcali se vrijeme mladalačkih previranja… bili smo spremni za raskorak u nespremnosti osrednjih zbivanja…

Koža me prisjeća na lahorasta svitanja na trgu cvijeća… mirisi majskih ruža su ostavili tragove u njenom pamćenju… U krugu neznanja otkrivasmo neotkrivene istine… mislili smo, sebi i drugima dugujemo nova jutrenja… još uvijek ćutim titraje na usnama… tihu sjetu drevnih poljubaca…

Željeli smo uzletjeti, žudili za raspuknućem kruga osrednjosti u mnogokružje neotkrivenih ljepota… Susretali smo se sa sjenama prošlosti… mediokritetske siluete su nas pratile… a mi smo slušali glazbu sfera još ne dotaknutih krugova budućnosti…

Oplemenjeni mislima krugovaša, stvaroca avangarde naše mladosti živjeli smo vrijeme poslije našeg vremena…

Bili smo sanjari tek dolazećih istina… i trajali smo… bili smo eremiti tek nastajućeg kružoka rađajućeg zlatnog doba… nadmoćno i radosno smo razbijali okove jednoumlja, tragali za istinom, ostvarivali suživot proturiječja.

Tragamo još uvijek… mi pionori rashomonskog kruga neotkrivenih istina…

Dijana Jelčić







Oznake: krugovaši, avangarda, vrijeme, prostor

Vrijeme u zjeni tvog pogleda...

30.06.2016.






Dogode se
dani otupljenja
uspomena,
nestajanja sjećanja,
bijeg iz vremena.

Širi se kreativni svemir,
sanjanost postaje
punina budućeg,
maštarije se osamostale,
iluzije ožive.

Dogodi se
zaobljenost blizine,
prisutnost daljine,
začudna datost
iznjedrena iz
još
neotkrivenih kutova
univerzuma uma.

Sklad iskri moć,
nestaju obrisi
neuravnoteženog bitka,
gube se konture
čvrstih predmeta,
a odaja postaje
bezgraničje
naslućujuće širine.

U ogoljeloj sebi
slutim bljesak
nastajućih pokreta,
svih onih koraka
kojima slijedim
ritam želja.

Volim to nepostojanje,
hrabrim bjegunicu
iz svrsishodnosti,
dozvoljavam joj let
u zbilji
nedohvatnim sferama,
oslobađam je iz utrobe
običnosti,
a ona me,
trgajući smisao,
Heraklitovom rijekom
odnosi u svijet privida,
ka horizontu
vječnog svjetla,
u zjenu
tvoga
pogleda.

Dijana Jelčić




fotografije sa početka priče o nama i našem vremenu.


Oznake: vrijeme, prostor, univerzum

Univerzum svjetlosti...

05.06.2016.



Stvarajući okvire za razvijanje metode umjeća pokreta slijedila sam pravila univerzuma čiji smo dio. Svaki od nas je jedna mala galaksija, mikrokozmos. Ja sam, vjerujući u čovjeka koji je svojim znanjem bio sposoban spoznati savršenstvo svog djelovanja i beskonačnu pravilnost svog razvoja, stvorila svoj tetravalentni kod, koji u sebi sjedinjuje svjesnu spoznaju fizikalnih zakona univerzuma, te samosvijest svog osobnog makro i mikrosvijeta. Fascinirala me je i ova misao... Čovječe upoznaj sebe Herman Hesse

Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time


Umijeće svakodnevnog pokreta





U vidokrugu svijesti
promatrah razlijevanje
bijele svjetlosti,
u pejsažu sna vidjeh
ljubičastu tišinu.

Na obzoru spoznaje
zaobljavanje vremena,
iluziju nedohvatne dimenzije,
zanosnu opsjenu,
igrariju vječnosti.

Pokušah je zaustaviti
na zaslonu percepcije,
uloviti u zamku pamćenja.

Uzalud,
u kovitlacu planeta
oćutih zabludu
misaonog uma,
okom nutarnjeg snimatelja
udaljavanje točke gledišta
i nezaustavljivost vremena.

Zatvorih oči,
iza zrcala misli,
u vrtlogu imaginarije,
u kaleidoskopu iluzije,
u prelamanju svjetlosti
oslunuh rapsodiju boja.

Zaustavih sliku
na zaslonu sjećanja,
kroz univerzum svjetla
ušetah u viziju,
u ekliptiku Venerina sjaja,
u hram nutarnje tišine,
u protegu osjećajnog uma.

U vretenici vremena,
vidjeh boginjinu istost,
u mjerici vječnosti
postojanost ljubavi,
njenu nestareću moć.

Otvorih oči.

Promatrao si me istim osmijehom, u tvojim očima isti sjaj.
Ostala si ista kao u dane prvih susreta, tvoj šapat je potvrdio misao koja se kovitlala u budnosti.

Ljubav je to!

A vrijeme?
Razlijeva se besčujnošću, širi besčulnošću. Vizualiziram njegovu nevidljivost. Vidim bespuće ničega, beskrajnu panoramu bjeline i tišine, uzaludno je besciljno tumaranje njegovim izmaštanim stazama.
Ostavimo ga u njegovoj hirovitoj jurnjavi iz ničega prema ničemu, iz prošlosti u prošlost.

Začu kategorički imperativ vječne filozofije.

Živimo trenutak!

Na horizontu se rađao suton. Svjetlost boje vjenčanice se slijevala u kalež kobaltnog beskraja. Prohujao je dan, a vrijeme, kotrljajući se prema svitanju, je zaobljavalo prostor u trenutak sreće.

Ljubav je ostala…

Dijana Jelčić


Univerzum svjetla



Oznake: prostor, vrijeme, svjetlost, svemir, ljubav

Hopperova punina...

10.05.2016.




Hopperova punina, praznina ispunjena puninom sna, dotaknuta obala vječnosti, osmišljeno znamenje vremena. Tihovali smo osluškujući istine mudraca. Jesu li nam bile nevažene njihove važnosti?

Znakovlje hipokrizije se zrcalilo na horizontu omeđenom magličastim oblakom nepostojanja iza kojega se krio željeni Elizej. Oćutih kako se paranoja pješčanog sata ogleda u zjenici univerzuma. Vrtnja konusa spoznaje, pretakanje odsanjanih vještina u nedosanjane privide dalekih oceana. Slavlje uma, bezmjernost mogućnosti utkanih u rapsodiju boja i simfoniju svjetlosti. Osjetih nestajanje nevažnosti da bi se važnosti mogle pretakati u ćudoriječje trenutka, naslutih istinu prolaznosti u otkrivanju trenuka. Postadoh svjesna starosti staza po kojima ostavljasmo tragove tragajući za građaninom svijeta. Tražili smo ga u nedohvatnim blizinama nebeskog sata, a on se krio u zrncima pjeska naše ovozemaljske ure. Zaustavljeni u snu, na doku u kojem se usidrila galija puna neprocjenjivog blaga shvatismo da se na koncu puta uvijek čuju ptice.

One umiru pjevajući. Riječi su tada nebitne, nevažne u važnosti ljepote, nepostojeće u obličju beskonačne istine o konačnosti materije. Bitnost se krije u vremenu, u nezaustavljivosti paranoičnog proticanja svete krvi kroz kapilare prostora.

Zašto se onda zamaramo, zašto pišemo pjesme, čemu služe svi ti izričaji kada nam sudbinu kroje lihvari na čijim prstima se taloži prljavština kovanica kojima odplaćujemo dugove jer im prodasmo svoje vrijeme i svoje iluzije.

Pitam se jesmo li odsanjali poeziju drevnih oceana, jesmo li pronašli grad na dnu mora, jesmo li prošetali arkadama nebeskog svodovlja, jesmo li se uspinjali Jakovljevim ljestvama ka sretnoj budnosti u snu?

Osluškujem tišinu praskozorja. Čujem muk skladatelja koji titra ritmom neumrlog srca i odnosi me u srž vremena, u beskonačnost prostora, u aleph postojanja.

Dijana Jelčić




slike... Eduard Hopper

Oznake: Eduard Hopper, prostor, vrijeme

Rijeka nevraćanka...

30.09.2015.



vrijeme kao rijeka, nedohvatljivo u svom proticanju... vrijeme zanesenjak nečujnih uzdaha... vrijeme medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu...

Volim metaforiku nedohvatnog entiteta naše životnosti... nevidljivo znamenje utakno u prostornost beskraja... tek vidljivu na našim licima i obličju krajolika... promjenjivost ubrizganu u tišinu... u tajnstveno bezglasje koje ostavlja nježnu patinu na stvarima... uvlači se u tkivo tjelesnosti... ovija ga znakovljem dozrijevanja... igra se nemirima... slijeva zrnca pješčane ure u vječnosti... razlijeva, zaobljava, uramljuje, razara i ponovo stvara... nezaustavljiva nepovartnost njegovih titraja kukiča mrežu naše postojanosti u njemu... uramljuje nas u trenutak, u filozofiju kruga, u savršenstvo beskraja.

U tvojim očima ne vidim moć tog svojeglavog boga… u osmijehu nema njegovih tragova… na usnama ćutim okus trenutka… uvijek nastajuću mekoću ljubavi… kap opijajućeg nektara… na koži neponovljivost osjećaja… neobnavljajuću, a postojeću tankoćutnost dodira tvojih dlanova… tajanstvenu arhitekturu zagrljaja, njenu nerazrušivost… misterioznu snagu njenih krhkih bedema… njeno odoljevanje bujici nadolazećih promjena…

U prividu se zrcali rijeka nevraćanka… njeno korito i njene obale… nevidljivost njenog izvora i njenog ušća… panta rei… ne možemo nikada zaroniti u nju istu… vjerujem u tu istinu… sretna sam u toj neizvjesnosti… raduje me iznenađujuća stvarnost… veselim se svakom svitanju i novonastaloj istosti ljepote… osjećam nespoznatljivost imaginarne nule u Fibonaccijevom slijedu… u svakoj kapi se ogleda vječnost…

Ti i ja u njenoj nezaustavljivosti… u metafori snovitog beskraja… u nestajućoj i nastajućoj zbilji… na obzoru beskonačnosti… zgusnuti u alefu… umanjeni do mikrokozmičkih fikcija… do zvjezdanog praha iz kojeg smo nastali… uvećani do ovozemaljskog obličja… do nemjerljivosti mjere našeg vremena… do nas u ovome ovdje i ovome sada…

Dijana Jelčić... djelić neukoričene zbirke "Umijeće vremena" 1987- 2007.




Oznake: vrijeme, prostor, mi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se