dinajina sjećanja

nedjelja, 04.02.2018.

Večer poezije...





Prohujala je divna, poetska večer. Kako osjećaje pretočiti u osvrt, kako riječima dočarati atmosferu prepunu ljepote poezije, ljubavi i prijateljstva... Ostaju samo krhotine grimase... ništa više... pokret ruke... ukočen pogled... ništa više...cijeli život izvodimo nešto što živ čovjek ne razumije... što nitko ne razumije, ali mi stupamo tom stazom... uporno, uporno... jedinom mogućom... uporno, uporno, sve do svoje smrti...uporno, uporno...ni tada ne shvativši je li to bio život ili samo poezija... ludilo dragi prijatelji... ludilo...

Ipak...




Poezija me oduvijek odnosi u više sfere postojanja. Dogodilo se sinoć. Još uvijek osjećam miris ruža i lepršanje leptira u osjećajnom režnju.
Otvaram okna kristalnog zamka u kojem žive snovi. U perivoju sna osluškujem pjesmu ... prva ljubav... i putujem prostranstvom davnih snoviđenja.

Na tim putevima susrećem sjenke prijatelja, susrećem mnoge srodne duše i ne želim razrušiti harmoniju te osjećajne slike.
Zakon zlatnog reza spiralnom dinamikom uzburkava ponornicu sreće. U odaji odraza i odjeka se rastaču boje, svjetlost kristal ljubi, tuga i sreća se sjedinjuju u jedno. Uranjam u oluju srca, tu nalazim razlomljene djeliće neke davne sjete. Vidim jahačicu carstvom poezije, umjesto maslinki, naslutih ljubav skrivenu u njenim bisagama.



U njenom pogledu moć, očima čita misli...



daljinama udiše ljubav...

Verica je to...

Dijana Jelčić


Oznake: promocija, Verica Kuharić, poezija

- 08:48 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 13.06.2017.

Nešto kao osvrt...




IZDANJE KULTURE SNOVA.
LARA LAURA GEE.
MARIONETA VLASTITOG HTIJENJA
DO DUŠE NAGA.
Promocija u Rovinju na 6. Međunarodnom pjesničkom festivalu More na dlanu
Zagrebačka promocija u jesen.




Do duše naga...

Ogolih se pred tobom,
tankim oštrim rezovima,
kao što krvnik dere kožu sa lopova,
što je pokrao carsku kuhinju
u potrazi za korom kruha,
pa sada naga stojim ispred tvoga lica
znojnim dlanovima pokrivajući sitne dojke,
što strahom trepere,
pritišćem ih što bliže prsima
da ne vidiš srce kako lupa,
čvrsto stišćem noge,
preplićem ih jednu oko druge,
da sakrijem i svitak izdaje,
što bi me rosom mogao odati.

Samo topla i vlažna koža oko očiju
odaje da u meni ima daha,
dok kosom pokušavam sakriti
tragove glupog priznanja.

Sada čekam,
i dalje naga,
presudu uma što srcem vlada,
ponosno dižem drhtavu bradu,
širim ruke nebu,
puštam dojke da se meko spoje
s ostatkom nedirnutog tijela,
čvrsto stopalima stajem,
a zemlja vrela,
ispucana,
žedno,
kaplju života iz moje nutrine čeka.

Laura Klapka






Nešto kao osvrt…

Osjećajnošću nutrine, jedinstvenošću svoga poetskog svemira Laura Klapka živi u carstvu muze Erato… u kapima Kastalskog vrela, izvorištu poezije. Intimno poslanje nas čini dobrodošlima u svakoj njenoj pjesmi. Laura je marioneta vlastitog htijenja.
Njeno osjećanje ljubavi je obilježeno patnjom, nadahnućem iznjedrenim iz boli događanja koja tek naslućujemo u metaforici njene lirike… put pokore koji svaki pjesnik prolazi… a put je cilj pod križem želje da ono neizrecivo u njoj, kroz pjesmu, čitaocu postane blisko.

Mislima kupujem kartu na kolodvoru neprekinutih veza,
svu prtljagu spakirala sam u obje klijetke svoga srca,
i stavila oznaku s tvojim imenom.
Teleporter, sjećaš se?...


Kvantni skok svijesti. Laura pokušava nemoguće pretočiti u poetiku mogućeg… obznaniti lux primus u zjenici oka čitaoca… ljepota koja se rađa i umire u dubini oka čitaoca je uzvišenost pjesništva u sfere slobode odabira.

Nekad akvarel,
sad tek obične mrlje na platnu,
što platno nikad ni bilo nije,
tuđe ruke uzimaju kist u ruke,
mrljaju svojom neukošću
skoro savršeno djelo...


Ovi stihovi lijepi do bola, poetsko poslanje pjesnikinje koja nam stihom objavljuje razine u kojima poželimo odživjeti i razumjeti Hesseovu poruku… osloboditi se boli i patnje, tih uvijek ponavljajućih činioca tuge…

Gledam te kako kupaš
odsjaj zelenog safira
u tami mojih očiju,
tražim u sebi,
negdje duboko sakriveno,
ono što nekoć sam na tebi voljela.


I onda kada joj je nebo naklonjeno ona traga za uzročnikom… za, duboko u duši, skrivenim izvorištem patnje… kada safir zrcali zeleno svijetlo, znakovlje proljeća, pjesnikinja uranja u uskrsnuće svojih htijenja… traga za početkom svjetlosti, za onom iskrom koja će se tek kasnije prelomiti u spektar nutanjih boja… Laurini emotivni naboji se odiljaju u nestvarnu stvarnost prostor vremena.

Laura traži put povratka u budućnost koju je odsanjala na obroncima prve mladosti… utjelovljuje sliku rastanka bolom koji nas dodiruje. Iz krhkosti Laurina bića izranja erupcija poetskog vulkana, lava riječi koje nas u trenutku čitanja okamenjuju. Ostajem nepokretna nad pjesmama, a osjećam sve njene rastanke i sve njene svetkovine njenom ponekad bezimenom osjećaju. Trpim i prkosim sa njom, a to je znak da njene pjesme imaju dušu… da je to poezija neisplakanih suza, život zgusnut u kap rose na latici ruže…

Dođi,
prisloni ruku na moje srce.
Čuješ li kako jeca
između dva otkucaja?
Čuješ li kako s tobom razgovara,
jekom odzvanja,
o um se odbija?...



Čitajući ovu zbirku čini nam se da smo u snu iz kojeg se ne želimo probuditi… ne želimo da se zbilja rastoči u oblik čistog razuma i logičnih slijedova.

…Jutrom još omamljena snom,
daleko od stvarnosti,
u izmišljenom svijetu unutar mog svijeta,
mrak više nije crn kao što izgleda,
uživam više nego što bih smjela…


Prolaznost života, njegova uzaludnost, krhkost tijela postaje nevažna kada čitamo Laurinu poeziju... moćnija je i od samo trajanja u trenutku…


Mila Laura, počašćena sam tvojom željom da napišem osvrt o tvome poetskom umijeću, da pokušam uroniti u tajne tvoga univerzuma, da doživim i opišem sjaj tvog poetskog neba, da osjetim snagu bisernica koje se otvaraju svakom tvojom novonapisanom pjesmom…

Ne mogu pisati recenziju tvome djelu, to prepuštam znalcima, ali sretna sam draga pjesnikinjo što u opusu tvojih do sada napisanih stihova pronađoh nit vodilju ka tvome srcu… što mi tvojim stihovima objavljuješ rađanje jednog novog zlatnog doba, što oćutih tvoje korake ka Parnasu hrvatske poezije…

Dijana Jelčić




Oznake: promocija, doduše naga, Osvrt

- 07:17 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 31.10.2016.

Dogodilo se... usrećilo me...




Umijeće vremena, zbirku prozno poetskih tekstova pisah od 1986 do 2007, a onda se odvažih objaviti na blogspot. com... 2014 iz te gomile napisanog iznjedriti dvije zbirke... "Mostovi pod kojima se budim" buket prozno poetskog štiva i zbirku pjesama...

Nestvarno stvarni…

Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?

Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje meda?

Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?


Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.

Nas dvoje nestvarno stvarni...

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA,Zagreb, 2014.

A onda je, ove godine u proljeće, na festivalu poezije u Rovinju, urednik izdavačke kuće Rom Produkcija iz Beograda odlućio zbirku prevesti na romski jezik... u tom, novom, izdanju se pored osvrta Enesa Kiševića i Zdravka Odorića nalazi i ovaj osvrt... usrećio me...







REČ UREDNIKA




Na početku beše reč
Ponekad moramo neku reč da izvadimo iz
jezika, kako bismo je dali na čišćenje – a
tek zatim možemo opet da je uvedemo u
saobraćaj…
Ludvig Vitgenštajn

Samo dobro vaspitavan čovek može da vaspitava druge. Samo dobro obrazovan čovek može da obrazuje druge. Samo pesnik sa uzvišenim znanjem može kod čitalačke publike da probudi onostrano, da čitajući njegovu poeziju mogu doživeti transcedenciju i ono ontičko što je samo čoveku dato.

Pesnik sa uzvišenim znanjem i produhvoljenim pogledom na vasaljenju može kod čitalaca da proizvede osećaj znatiželje i želje za ulaskom u tajanstveni svet hermeneutike. Ako se čoveku pokaže simbol, a on ne može da otkrije njegovo značenje, istog trenutka sebe može smatrati čovekom nemudrim nedovoljno produhovljenim da shvati vaseljenu i kosmičke konsonante koje drže čitav kosmički sistem da besprekorno funkcioniše.
Dijana Jelčić, pesnik sa uzvišenim znanjem, sa svojom poezijom ,,Nestvarno stvarni” čitaocima nudi jedan maestralan način za ulazak u svet neotkrevnih tajni; da shvate suštinu postojanja i bitisanja, da shvate simboličku međupovezanost i njihovu višeznačnost u svakodnevnom životu.
Na svaki podražaj koji dolazi iz prirode i društvene sredine ljudsko biće odgovara promenama u fiziološkom funkcionisanju (promene u disanju, krvnom pritisku, pulsu, mišićnim tenzijama torzoa), osećajnom registru (bol, ugoda, radost, strah, žalost itd.), kognitivnom tumačenju (pojmova, hipoteze, teorije, filozofije) i vrednosnom ocenjivanju (dobro, moralno, nemoralno, lepo, ružno, prijatno itd.).
Nema razloga da na simbole (ideja), kao na specifične podsticaje koji dolaze iz zbirke poezije Dijane Jelčić, čitalačka publika ne reaguje na sličan način.
Poezija Jelčićeve ističe se iznad svih drugih poezija, jer krajni ulog poezije
,,Nestvarno stvarni” određuje strukturalni identitet pesničke funkcije Dijane Jelčić, jer se ogleda u pretenziji na produhovljenost svog pesničkog dela, koji je vremenski karakter ljudskog iskustva. Pesnik koji svetu prikazuje ovako poetično delo, uvek je vremenski svet. Vreme postaje ljudsko vreme u onoj meri u kojoj je artikulisano na pripovedan način, a priča je onoliko bogata značenjem koliko ocrtava karakteristike vremenskog iskustva.

“Nestvarno stvarni” – poezija koja u jezičkoj sturkturi naginje ka nebiću ukazujući na zaključak da nije suština u imati nego biti. Biti u vremenu koje jeste. U poeziji Dijane Jelčić vreme nema bića jer: budućnost još nije, prošlost više nije, a sadašnjost neprestano protiče. Pa ipak, u pojednim pesmama o vremenu u svojoj poeziji, pesnikinja govori kao o nečem što poseduje biće: kaže da će stvari koje će doći biti, da su prošle stvari bile i da one sadašnje prolaze.

Ovde je kategorično izražen kontrast prema večnosti: ,,A sadašnje vreme kada bi uvek bilo sadašnje i kada ne bi prelazilo u prošlost, ne bi više bilo vreme, nego večnost.” Sadašnjost nije uvek. Dakle, prolaženje zahteva ostajanje kao svoju suprotnost.
Pesnikinja Dijana Jelčić učinila je jednistvenom svoju poeziju kao celinu, prenoseći na fizičko vreme obavezu da objedini fragmente usitnjenog trajanja (Poezija vremenu, Nije poezija, Vrt vremena, Klatno vremena).

Pesnikinja na izvaredan način u ovim pesmama tumači prostiranje vremena pomoću pojma rastegnutosti i opisujući ljudsko vreme kao nešto što se uzdiže iz unutrašnjosti zahvaljujući privlačnom delovanju večnosti. Ovde nije reč o kvantitativnom aspektu kojim se odgovara na pitanje: pre koliko vremena? Tokom koliko vremena? Kroz koliko vremena?
To usitnjavanje vremena koje se ne može više podeliti ni u najmanje deliće vremena, jedino je koje se može nazvati ,,sadašnje” – jer sadašnjost nema nikakvog trajanja. Samo je godina koja upravo traje sadašnja, a u godini mesec koji protiče, u mesecu dan, u danu sat. Ali i samo jedan sat sastoji se od kratkotrajnih delića. Šta god je od njega odletelo, to je trenutak prošlosti, a šta god mu preostaje – to je budućnost.

Pesnikinja ovde veoma vešto kroz pesme:
Sveta geometrija, Afroditin broj, Metafora sreće, Zrno tišine, Pustinja nadanja, Dan izvan vremena, Vrijednosti, Preživjeli smo, Danas

u ime trenutka koji živi ističe pravo na prošlost i budućnost. Ona nam jasno naznačuje da NESTVARNO STVARNI predskazuju buduće događaje koji zaista nastupaju tako kako ih je pesnikinja i opisala.


ZLATOMIR JOVANOVIĆ, urednik
Obrenovac, 10.10.2016.godine





Oznake: Beogradski sajam knjiga, promocija, nestvarno stvarni

- 07:17 - Komentari (38) - Isprintaj - #

subota, 24.09.2016.

Nestvarno stvarni..





Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?

Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje sljeza?

Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?

Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.

Nas dvoje nestvarno stvarni...

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“, KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.

06. 10. 2014, promocija





Nedavno smo, u memorijalnom centru Miroslava i Bele Krleže, odslušali sjećanja Branka Glumca na velikana hrvatske književnosti... Krleža je živio u onom, a pisao o našem vremenu...
"A Krleža je neprestance u nama živio razapet između priče i života, između nepouzdanog mita i hrapave zbilje".. ovom mišlju je Branko zaokružio svoja sjećanja.






Bilo je to nestvarno stvarno predvečerje na Krležinom Gvozdu 23.

Poslije smo otišli na večeru i nastavili razgovarati...

Što je vrijeme?... dimenzija, stanje, misao, osjećanje, trajanje… želim ti vrijeme… poruka sretnog srca…

I ja tebi želim vrijeme ljubavi… vrijeme je ljubav… ma za mene je sve ljubav… i pucketanje vatre u kaminu… i okus vina na usnama i titraji svijeća u zimskim večerima… i bog vremena koji u skrivenom kutu svemira proždire naše trenutke…
proždire li ih?... nitko to ne zna… nisu znali ni oni prije nas… naslućivali su njegovo postojanje… vrijeme je sudbinski put… postoji li ta staza?... je li ucrtana na globusu koji se vrtloži vrtlogom iznjedrenim iz aktusa purusa?...

Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu”,jedna je od Krležinih misli o vremenu i ljudima nekada, danas snažnijim nego ikada.

To je literatura… njeni su znakovi znakoviti… razumijemo li ta značenja?...

Razumijemo li govor cvijeća?… čitamo antologije… znači razumijemo jezik nutrine… u nama živi hermenaut… premošćuje misli i osjećanja u zbilju… sretna sam u vremenu… je li to glupa rečenica?... pitam te…

Smiješiš se… ma ti se uvijek smiješiš kada pokušam izazvati dijalog tišine…
mjenjam li se?... pitaš me pogledom…
volim tvoje promjene… odgovaram poljupcem…

Nema glupih rečenica, nema nevidljivosti za slijepe, nema nečujnosti za gluhe… nema neosjetljivih… svi smo mi od istog tkiva sazdani… svi mi osjećamo osjećanja… svi mi živimo u moći sadašnjeg trenutka… svi mi lebdimo među paralelnim svemirima… ronimo potonulim utopijama… nesvjesni te datosti…

Nas dvoje, beskonačni u konačnosti, smrtni u besmrtnosti, nerazumni robovi srca u koloni žigosanih prolaznošću.

Nas dvoje nestvarno stvarni...

To smo mi… preslika stvoritelja… jesmo li svjesni toga?...
Osjetih nestajanje neuslkađenosti… prilagodih se kovitlanju vremena… nađoh se u središtu životnog labirinta… na izvorištu ljepote… sretna…

Dijana Jelčić




I mali dodatak našem nestvarno stvarnom vremenu... TV serija Novine... Scenarij potpisuje nagrađivani književnik i novinar Ivica Đikić, dramaturgiju također nagrađivana književnica Tena Štivičić, dok se režije, i to prvi put serije, uhvatio nagrađivani Dalibor Matanić, a i Zdenko je tu... sredinom listopada stiže na male ekrane...


Oznake: promocija, nestvarno stvarni, što je vrijeme

- 08:58 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 13.02.2016.

Promocija...



Čuvena Ofelijina pjesma: Sutra je blagdan svetog Valentina; svi će se probuditi u ranu zoru, i ja mlada pohrlit ću prozoru tvome. Ti ćeš se tad dići i brzo mi otvoriti vrata. Djevojka će ući, a kad iziđe - djevojka više biti neće. (W. Shakespeare: Hamlet, prijevod J. Torbarine)






danas promoviramo "Tebi ljubavi za Valentinovo" međunarodna zbirka ljubavne poezije u izdanju KULTura sNOVA, Zagreb...

do sada su izdane mnoge, moje pjesme su u tri zbirke... evo pjesama...



Apologija ljubavi…

Ljubav je tražila riječi,
obranu u nanosima zla,
u sazvučjima bijesa i mržnje,
u pitanjima bez odgovora.

Ljubav u
izvanjezičnom prostoru,
u vrisku neobuzdane nevjere.

Iznošene su činjenice
bez pokrića.
Jednočlana porota,
bez lica,
je odlučivala.

Zar je sve bila zabluda?
Istina gurnuta u zaborav?

Riječi su lebdjele u zraku i
kao izbezumljene ptice
tražile gnjezdo spokoja,
uzaludno pokušavale
razbuktati
vjerovanje u san.
Titrala je punoća praznine,
gušila uzdahe,
zrak je bio narazumljiv.

Uzaludno bi bilo
poricanje grijeha,
uzaludno je opijelo
nečemu čega nema.

Ljubav na stupu srama,
čeka da brezovina plane.
Tišina joj je jedina obrana,
Šutnja braniteljica.
Bijeg iz okrutnosti urlika.
Neizgovorene riječi,
kao ptice,
bjegunce iz stvarnosti,
njima je sve događaj vječnosti,
provlačenje kroz tjeskobu patnje, .
do prastare čistoće.

Tišina poniženja,
želja da osjećanje
ostane bezimeno,
da buknu uspomene
prizorom stare priče.

Dvoboj bezdana i srca,
bezdušna dubina izdaje
i san u kojem vjekuje istina.

Dijana Jelčić


U vrtlogu…

tražim središte,
nepobitnu istinu
o prazagrljaju
iz kojeg se rodio
svijet.

Nebo pahuljama
grli Zoru.
Kontemplacija
ljubavnog čina,
vrhunac ljepote,
pojedinosti nestaju,
nestvarno stvarna
vizija ljubavi.

Plešem
u strukturi
kaosa.

Bestjelesna sam,
odiljam se u
paralelne svjetove,
u skrivenu stvarnost,
u dubinu
tvoga pogleda.

Osjećam katarzu,
nježnost povratka
u budnost.

Osvanulo je bijelo jutro.

Dijana Jelčić


U zvuku vjetra utjeha neba...

Otrovana dahom samoće
razgovarah sa neznancem,
vizijom čovjeka, prividom pjesnika…
zvao me u igru umirenih sanja.

Dan je zalazio za planinu,
srce se uspinjalo, padalo
i usnulo pod zvjezdama
nasmiješenog neba.

Čujem budnost, iluziju sebe na vratima srca,
Iluziju njega na vratima uma...
dva usamljenika
pod nevidljivom svjetlošću...
jedno pod svjetlom omamljujuće čežnje.
drugo pod ledom zatomljene žudnje.

U zvuku vjetra utjeha neba,
u zvuku orgulja utjeha mora.

Želim da zora porodi ljubav,
da joj sunce pročešlja kosu.

U bljesku jutrenja
oćutjeh poljubac.
Dođi u san, budi sjaj sunca, budi sol na koži i bjelina žala.
Dođi u san i budi rastvoreno jedro.
Daruj mi je školjku, ključ snovitih daljina...

Dijana Jelčić


slika... Ophelia (1889) di John William Waterhouse

Oznake: promocija, valentinovo, ljubav, poezija

- 12:12 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 02.10.2015.

Bjelji od snijega...



zbog dana Anđela, zbog naše premijere i promocije zbirke "Ako sutra nikada ne dođe...", podižem danas ovaj prastari tekst...


Stojim na vrhu svijeta i promatram kako veliko sunce izrasta iz opne života i tone u moj san. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta, čini mi se u njemu se krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam.

Nemirni sam sanjar, u tom oblaku naslućujem snagu zemlje, poeziju vode i dušu vjetra. Iz oblaka mi se u ovom čudesnom snu smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, u dječijim snovima naslikan moj anđeo čuvar.

"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu početka" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove.

"Ja nisam Odisej." šapnuh
"Kreni sa mnom u pustolovinu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost“

Sva čuda svijeta se skupiše u trenutak spoznaje.

Anđeo čuvar iz mojih dječjih snova, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem.

Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, ne ljubav kao pjesmu, ne ljubav kao lažni sjaj, nego dušu dušom neba zagrljenu, actus purus, primum mobile, energiju ljepote, ljubav koja me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu, niti vječne ljudske dobrote.

Zatvorih oči i nađoh se na Itaki, tom tisućljećima sanjanom, opisivanom, opjevanom otoku sreće i vidjeh vjernu Penelopu kako spava na krevetu od maslinovih grana, vidjeh jarbole od leptirovih krila, vidjeh kristalni dvorac sreće na Atlantidi, vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, vidjeh svoju uzdrhtalu dušu u treptaju sjenke duše univerzuma.

Osjetih lakoću postojanja, začuh žubor rijeke života, spoznah da se Ada, taj čudesni otok, godinama skrivao najdubljem dijelu duše, da uistinu postoji netko negdje, netko neznan, a znan, netko tek srcem vidljiv, netko tek dušom spoznatljiv.
To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u zagrljaju rijeke vremena sa beskrajem oceana samsare, čarobne osi oko koje trepti kotač lakoće života.

"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet ljudskih dobrota. Otkrit ću ti istinu, otkrit ću ti odakle dolazi ljepota." začuh u sebi samoj žubor ljubavi i spoznah da se u meni krije vrelo, tajnovito gnjezdo iz kojeg je cvijetanjem ruža iznjedrena ta čudesna, ponekad mirna, ponekad uzburkana rijeka istinski življenog života.

Dijana Jelčić... djelić iz neukoričene zbirke priča“Umijeće vremena“ 1987- 2007



bjelji od snijega


slika... Edit Glavurtić


Oznake: dan Anđela, premijera, promocija, Ako sutra nikad ne dođe

- 08:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>