dinajina sjećanja

srijeda, 21.03.2018.

Proljeće i svjetski dan poezije...








Sve su knjige opasne. Posebno knjige poezije.
Poezija uništava vlast.
Poezija uništava niskost.
Moja žena također piše poeziju. Upoznala me je s pjesnicima. Preko nje sam upoznao, dakle, najljepši, najbolji i najzdraviji dio hrvatskog stanovništva.
Tisuće Hrvata piše poeziju. To je cijeli podzemni, protudržavni pokret. Političari ih oštećuju, muče, smišljaju nove načine mučenja, a oni pišu o ljubavi. Najčešće o ljubavi, o ljepoti i ljepoti ljubavi.Zahvaljujući njoj upoznao sam pjesnički pokret, diverziju koja se širi. Teror pjesništva – terorizam...jedino što može spasiti Hrvatsku – uistinu spasiti.
Dok je poezije bit će i ponosa i otpora.
Oduzmi narodu pjesnike i on je roblje bezumnika u politici.

Zdenko Jelčić, MOLITVA SUPROTIVA PJESNIKOM... naslov stiliziran po Marku Maruliću






Apoteoza pjesništva...

Ekvinocij, ravnodnevica, istost dana i noći, prvi dan proljeća, objava izrastanja svjetlosti, Goranovo proljeće, novorađajući pjesnici i zrak oplemenjen poezijom.
Sjećam se Lukovdola, davne šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća. Apoteoza pjesništva, uzdizanje stiha u božanske sfere.

Čitali smo, upijali izričaj onih koji su pisali prije nas, tragali za osobnim. Igrali se riječima, maštali o dosegnuću Parnasa, pisali pjesme.

Pitali se kako ostvariti geometriju i ritam pjesme, iskušavali se u heksametru.

...Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina...


Kako ostvariti dugi i kratki slog, kako pronaći smisao za arzu i tezu, iskukičati homersku ljepotu.
Lomili smo jezik izgovarajući napisano, ritam srca se gubio u ritmu strofa. Nismo uspjeli stvoriti herojski stih.

Nismo odustajali. Pročitano treba pamtiti i vrednovati, ali treba se osloboditi utega koji sputavalu slobodan let u dolazeće. Krenuti u nepoznato je hrabrost, a mi, generacija koja je sazrijevala početkom druge polovine prošlog stoljeća, smo bili hrabri...

Čitali smo Krugovaše, neki su sudjelovali u pisanju Poleta. Učili smo razbijati govor svakodnevice, oslobađati se ustaljene strukture razgovora. Slijevali je u lepršavost metaforike, širili granice međusobne razumljivosti. Pjesmama uramljivali naše vrijeme u igru s nemogućim, u spajanje nespojivog, u novonastajuću naraciju svijesti, u življenje etike i estetike, egzistencije i esencije.
Filozofiju melankolije smo preobražavali u mudrost radosti. Rušili smo stara obličja, stvarali nova. Izranjajuća arhitektura misli je postajala preslika sanja, vječna dvostruka poruka istosti, istoznačni zov različitosti. Negaciju jednoumlja i nametnute konvencije smo pretakali u simbole permanentnog dvojstva.

Promovirali smo ljubav jer poezija je ljubav, prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog, bez traganja za plavim daljinama. Shvatili smo, one su tu, u nama, u riječima kojima darujemo smisao, u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena, u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav.

Dijana Jelčić


Oznake: ekvinocij, proljeće, dan poezije

- 06:57 - Komentari (38) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.01.2017.

svjedoci ljepote





Sjećam se mirisa tek ispečenog kruha.
Djetinjstvo na dlanu vremena
romori smijehom, romori snom.
najavljuje povratak kolone odsutnih.

Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka.

Koračaju sjećanjem, vraćaju se u san.
Svjedoci ljepote odsanjane mladosti,
tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.

Nježna je točnost pamćenja.




Divili smo se ljubičicama u snijegu,
osluškivali tišinu tek procvalih trešanja,
žubor rijeke nevraćanke,
vječnost skrivenu u trenutku.

U kapljici Heraklitove istine,
u igri neba i oceana.
u mnoštvu kotrljajućih trenutaka promatram ljubav.

Voljeli smo otvorena srca, nepatvorene duše,
živjeli smo nebranjeni u mjehuriću sapunice
ljubili ideje, iskričave zvjezde Platonova neba.

Neprimjećujući obruč Merkurova svijeta,
neosjećajući njegovu moć.

A onda napustismo san.

Odrastanje nas je odnijelo u druge svijetove,
ostala su sjećanja i želja nemoguće pretočiti u moguće.

U snovitosti, prisutni tragači za kaležom istine,
ispunjali smo praznine u brazdama vremena,
zaustavljali se na obzoru pamćenja, .
u mnoštvu prepušteni samoći,
kao otoci u bespuću života.
kao arhipelag povezani poezijom oceana
.

Šaputali smo bezjezičjem tišine,
a naši razgovori, naše bdijenje među riječima
je bilo ljepše od govora slušanih na obroncima svijesti.

Trajali smo između pjeva slavuja i cvrkuta ševe
u slijevanju nemogućeg u moguće, .
u nevinoj istini neodrastajućeg djeteta.
u odori anđela koji sanja život.
u tišini snijega nad kojom tihuju zvijezde
u mirisu tek procvalih ljubičica
u proljeću života.

Ostalo je u srcu, zauvijek.

Dijana Jelčić




fotografije... 40 godina mature, ljubičice u snijegu i procvale darovala mi @Lastavica


Oznake: sjećanje, poezija uspomena, proljeće

- 08:48 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.04.2016.

... rascvjetalo se jutro...



Sunce dotaknulo grad,
iz trenutka tihovanja
i nadahnuća
rascvjetalo se jutro.

U razgranatoj ljepoti
jahač vremena.






Sanjam li ja ovo drhtavo svanuće,
ili osjećam ushit dolazeće zbilje?

Jutarnji mir
satkan od osjećanja
i proljetnog lahora
umnaža san
u budnost proljeća
i svilotisak zore,

Nedjelja je divan dan,
dan ritma srca
i poljubaca.

Carpe diem dragi prijatelji...


Dijana Jelčić





fotografije... Branko Hrkač


Oznake: proljeće, Tomislavac, paviljon

- 07:57 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 31.03.2016.

I ništa više...




Događa se vrijeme
i dani nedogađanja,
naizgled
utihnu cvrčci u krošnji svijesti,
zanijemi srce,
oslijepi duša.

U bisagama uma
prevara ljepote,
samotnost jahačice
perivojem snovitosti,
tuga bjegunice iz zbilje,
bijes bezrazložne buntovnice.

Dah ljubavi daruje primirje,
kao ljepota behara zatitra osjećanje,
njena odsutnost postaje bliskost,
ples suprotnosti oplemeni tkanicu,
magija nas drži na okupu,
zagrljaj svjetla i tmine,
sna i zbilje.

Uskovitla se kozmos,
događaju se noći i dani,
kao svjetlost u polju izgubljenih pogleda,
kao amuleti sreće u nježnosti cjelova,
kao šum vjetra u hvojama proljeća

i ništa više.

Dijana Jelčić


fotografija... Jarun u proljeće

Oznake: proljeće

- 07:47 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.03.2016.

Oda proljeću...




Blještava na ljubičastom nebu Luna, zaljubljena u boga Sunca, pleše svoj vječni ples. U žudnji za zagrljajem oni zaokružuju dan i ostavljaju trag ljubavi u našim srcima.

Jutros je nečujna kao nježnost
kraj mog uzglavlja skupljala snove
personificirana želja
proteklih godina...

Osjetih sunce na obrazu
i nestajanje granice između
sna i dana koji se rađa...

Nećujna kao nježnost
s buketom novih snova
silueta nećeg nestvarnog
odlaskom ostavi samo
Ljubav pokraj kreveta

Vječna glazba odvaja zvukove prošlosti
od žamora trenutka,
ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.

Poljubac sa mirisom proljeća ubrzava san,
na jeziku tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca vremena.

Pišem pjesmu nad pjesmama
sjedinjujem sve misli u jednu jedinu.
za tebe čudesna ljepoto ove ljepote,
za tebe uranjam u trenutak slobode.

Iza nas ostade zemlja napuknutih zrcala,
prođoh kraj stražara vremena
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću
i oživim tvoju sreću.

Još snena gledam kako nestaje noć, kako se sklapaju latice tog plavog cvijeta, bijela golubica zoblje zvijezde, a anđeo ljubavi objavljuje dolazak proljeća.

Dijana Jelčić

"Umijeće vremena" 1987- 2007.





Pjesma s proljeća



Oznake: proljeće, ljubav, san

- 07:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #

subota, 19.03.2016.

Ne osjećajući proljeće...



Ubi dušu gravitacije... istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se Bog igra kroz mene. "

Friedrich Nietzsche.




Željela sam odagnati pamćenje. Sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak. Otužna spoznaja bjegunice. Otišla sam u nepoznatom pravcu, u daljine. Trčala sam poljima punim mirisa ne osjećajući proljeće, lutala gradom snažnih vjetrova, odmarala se na salinama oceana. Konture uspomena su bile tu, utkane u plavetnilo neba, u kliktanje galebova, u pjeni morskih valova, u šapatu vjetra. Gledale su me iz oblaka, iz romora kiše, iz bijelih pahuljica. Tugovala sam odbjegla od sebe u prostranstva nepostojećih želja, u krajolike nepoznatih žudnji. Bila sam izgnanica iz topline, prosjakinja na dlanu trenutka, pustolovka bez truna ludila, bez godišnjih doba, uhvaćena u zamku netalasanja.

U ravnodušju svijesti je umirala nada. Korizma i put pokore, obnavljajuća katarza i pokušaj samoizlječenja. Zaustavih se na rubu bezdana, korak do ništavila, do pada u mediokritetsko samosažaljevanje.

Ubi dušu gravitacije, nietzscheanski imperativ kojim se uči letjeti, barem u snovima. Prestala sam spavati, samo sam sanjala, sanjala sam letenje. Lebdjela sam iznad sebe same, odvajala se od stvarnosti, od dušogrizja koje me proganjalo, od raspuknuća ljubavnog zanosa. Bdijenje je trajalo. Uvijek me dočekao Mjesec. Dugo sam drugovala s njim. Ispijali smo zajedno gorku medovinu mojih žudnji za očima koje sretah u neprospavanim noćima. Voljela sam te susrete iako su bili tek privid, lijepa vizija bez pokrića.

Glas je stigao kasnije, svjetlost je uvijek brža. Stigne iznenada i najavi oluju osjećanja. Razumjevala sam govor munja i gromova, čekala prolom oblaka. Nebo se nasmiješilo poezijom kapi. Bilo je to divno buđenje iz snovite budnosti.

Proljeće je objavilo uskrsnuće ljubavi.

Vratih se sebi…


Dijana Jelčić, zbirka priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.








Oznake: Nietzsche, proljeće, Botticelli

- 06:56 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.03.2016.

U ekvinociju dana...



Top s Griča je prepolovio dan,
golubovi poletješe u nebo,
ekvinocij dana usrećuje snom...

Danas mogu,
ne samo
zbog Borgesa
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas mogu lebdjeti
Chagalovim proljećem,
osjećati ga u dolazećem,
ti me prizemljuješ,
ne lomiš mi krila
za let snovima...

Letim, lebdim, ćutim...

Danas ne osjećam
strah,
danas osjećam
ljudskost,
moć čovjeka u čovjeku.

Osjećanje usrećuje!

Danas pod
nebnicom zbilje
postajem
gorljivi tragač
za čudom božjim,
za raznolikošću
svijetova.

Slutim bliskost sa
bićem blaženstva,
gledam očima
djeteta.

Vidim vrijeme
i tebe iza vremena.

Danas zahvaljujem
stvoritelju
što svijetu podari
oblik kugle,
Jakovu
što mogu
dosegnuti sunce,
koračati putevima srca,
dotaknuti ružu
razumjeti njen govor.

U evinociju dana
zaboravljam demiurga zla.

Sanjam život,
živim san,
u snovitoj zbilji
te ljubim snom.

Danas je dobar dan,
Borgesov dan,
dan ritma srca
i poljubaca.

Dijana Jelčić

slika... Marc Chagall... primavera...

Oznake: Borges, chagall, proljeće

- 12:00 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>