dinajina sjećanja

utorak, 05.09.2017.

Neprocjenjiv dar bezbrižne mladosti...



Putovala sam svijetom, upoznavala zemlje i gradove... Na trgovima cvijeća, ptica i knjiga susretah ljude... uranjah u njihove poglede... upisivah misli u zrcalno jezero njihove dubine... odgovori su stizali bezglasjem... osmijesima koji su hranili dušu... u sjećanju su ostali tragovi na te bezimene suputnike tišinom velikih gradova... i tako prolaze dani, mjeseci, godine... slučajni susreti na obodu životnog kruga oplemenjuju uspomene... titraji njhovih aureola dotaknuše auru pamćenja... ostadoše slike u muzeju svjesti...

U sjetnim jutrima kada se ne događa ništa odvijam film... vremeplov odživljenog života... osjećam... imam neizmjerno bogatsvo u riznici srca... svaki otkucaj jedan dragulj... ritam usklađen sa smislom življenja...

Vratih se u gnjezdo iz kojeg poletjeh u daleki plavi svijet... novi susreti sa starim prijateljima... utapanje u poznatim dubinama... otkrivanje tragova zrelosti... i sjaja ljubavi koja nas je sjedinjavala i sjedinjuje u kolopletu sudbine...

Misli, osjećaji, čežnje, žudnje, znatiželje... klupko naše vremenitosti nas ponovo zbližuje... daljina nije izbrisala tragove naših zajedničkih koraka u kutku mladosti... divno je vratiti se tamo gdje smo već bili i očutiti snagu neuništive prisnosti... da, prijateljstvo je to... neprocjenjiv dar bezbrižne mladosti...

Dijana Jelčić




forografije... Erik Johansson

Oznake: prijateljstvo

- 08:48 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.05.2017.

U odaji ogledala i odjeka...




Prolutah sjećanjima... to mi se događa uvijek poslije oproštaja s zauvijek otišlim prijateljem... u sumi mojih godina takvi trenuci su sve češći... prebirući po uspomenama osjetih istinu... vječno ponavljajuću... ljubav se ne gubi... ona je uvijek tu... u nama i oko nas... 17. svibnja 2009- godine objavih na portalu Magicus ovaj davno napisani tekst... njime sam se opraštala davne 1997 s prerano otišlom prijateljicom... dvadeset godina, a ona je još uvijek prisutna u mojoj odaji ogledala i odjeka... promatram ovu fotografiju kojom sam tada ilustrirala napisano... ljubav dobijamo utkanu u tajni kod genoma... nosimo je u sebi... živimo je, često nesvjesni njene moći u našim odlukama... nesvjesni snage boje vjenančanice i tišine kojm ona kiti svaki naš dan... tada napisah odu ljubavi koja ostaje u galeriji pamćenja kao znamen prijateljstva...






Tu si
u mirisu svitanja,
u podnevnom suncu,
u vjetru predvečerja,
u purpuru sutona,
u ruci koja pali oči neba
ti dodiruješ misli,
budiš osjećaje,
zaustavljaš snove,
uvalčiš se u srce,
opijaš kao vino.


Iza vrata života, na kraju duge, u carstvu beskraja i stvarnog postojanja bdije vladarica svjetlosti, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja, spona vjerovanja i mudrosti, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje.
Padom iz vječnosti, LJUBAV postade sunčani trag i stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Estetika trenutka u kojem osjetismo da tijelo nije materija, postaje smisao i snaga sna, ljepota postojanja skrivena u zrncu pijeska, u kapljici rose na latici tek procvale ruže, iskra plamena, vatra, osjećaj nad osjećajima, život.

ti si tu
pratiš nas u stopu,
griješ nas vatrom početka,
spavaš u osmjesima,
živiš u zagrljajima,
bdiješ nad umorom
ti si vječna straža
našoj snazi i
našim slabostima.


Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje kralj nad kraljevima. Tamo je početak ovog dalekog puta, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz djevičanskog izvora i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama.
Ljubav je proizašla iz titraja božjeg oka, sjedinjena s djetetom velike zelene rijeke, koja svojom deltom sjedinjuje svijetove. Ljubav je zagrlila tog svojeglavog boga i rodila trenutak sreće.

A vrijeme ima krila i leteći eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono ne gleda unazad na ruševine svoje nezaustavljivosti. Treptaj božjeg oka uskovitlava ljubav i vrijeme postaje rijeka prolaznosti, svijetsko vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti.
Ljubav je početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svijeta koja u čovjeku bdije nebeskim očima, očima Ljubavi.

Zadržimo se u trenutku, u hramu gdje nema vremena, gdje vlada kralj nad kraljevima, gdje anđeli snuju svijet u kojem ćemo se u sljedećem treptaju oka probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i postaje naše vrijeme, to nemirno djete rođeno na obalama velike zelene rijeke.
Stigavši u hram u kojem tek bogovi žive, susrećemo početak svoje prolaznosti i učimo je živjeti u svom njenom sjaju.

Ljubavi,
tvoje oči su jedino svijetlo
u džungli želja,
tvoj glas je tišina blagdana,
žamor svakdnevice i
simfonija sna.
ti si
sreća na izvoru
ljepota vječnosti i beskraja sjedinjena u
ovom čudesnom titraju oka, u
trenutku koji nazivamo život


Dijana Jelčić... malo sladunjavo, ali moje...





postoji li predosjećanje?... objavih ovaj tekst kao znamen ljubavi i sjećanju na otišle prijatelje... upravo dobih obavijest... otišla je zauvijek draga mi prijateljica... Švicarska, naše prijateljstvo i naše godine... dugo se nismo vidjele... pet godina je prohujalo... otišla je Heidi Tschudi... ostala je uspomena i ljubav...









Samo ljubav

Oznake: sjećanja, prijateljstvo, ljubav

- 07:07 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 17.05.2017.

Appasionatta sna...




Sinoć smo bili na komemoraciji umrlom prijatelju. Laci Tulač, glazbenik, skladatelj, aranžer, pisac tekstova... čovjek koji je svojom glazbom obilježio naše vrijeme... i vrijeme generacija rođenih posije nas... ovoga se sigurno mnogi od vas sjećate...



Laci i Vesna Parun, glazba i poezija su obilježili naše izrastanje u ovo što smo danas... Zagrebačko kazalište mladih, u vrijeme naše mladosti pionirsko kazalište je bio hram u kojem smo upijali ljepotu, susretali prijatelje za cijeli život... sinoć smo ttu u susreli sa suzama u očima i oprostili od dragog prijatelja... on je bio sudinik naših prvih susreta, našeg vjenčanja, našeg vremena u Švicarskoj... on nas je godinama pozivao u snove...







Jutros sam među suzama
boginje svitanja
pronašla ljubičaste cvijetove
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove...

Ljubičasti tepih
u predvorju jesenjeg dana
i tisuće zrcala u
mozaiku moje duše.

Volim te,
rečenica sa zakrpama,
otrcanost mašte?
ali je te volim,
kličem svitanju.
Volim te, odgovara mi Ljubav
i pita
u ime čega?
u ime prošlosti?
Ne Ljubavi
ja te osjećam kao svježinu
u maglovitom oblaku,
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka
Volim te........
zbog sjedinjenja uzbuđenja
i tišine
Volim te.......
i to je knjiga o iskrenosti
bez korekture,
bez svilenog uveza.
Brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja
u krošnjama stoljetnih kestena.

Volim te......
to je knjiga ne procjenjiva,
ispisana s najvrijednim slovima,
pisana suzama,
knjiga iskrenosti i želja,
bez početka i kraja,
bez cijene i
bez mjesta u bibliotekama.

Volim te.......
u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.
Volim te............
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
da prašina oduzme
ljepoti trenutka sjaj i snagu

Volim te....
jer ti si san
iz kojeg se ne želim probuditi
dok u meni postoji žena i
bukti vatra početka.

Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju jesenjeg dana i
pozdravljam treperavu zvijezdu.
Venera izlazi iz
pjene tvoga pogleda
i smješi mi se.

Volim te...
šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
moj glas postaje
Narcisova ljubavnica
Eho ne umire,
eho se širi beskrajem
odlazi u vječnost
da se ponovo vrati k meni
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica
čudesna Venera
čuvateljica ljubavnog zova.
kličem sretna,
kličem tebi...

Dijana Jelčić...




jednostavno, volim te

Oznake: Ladislav tulač, prijateljstvo, glazba, poezija, san

- 07:17 - Komentari (34) - Isprintaj - #

utorak, 25.04.2017.

Došli su sa cvijećem...



suncem i osmijesima... dragi prijatelji... vjenčani kumovi... Vlasta i Braco Šuljić...





Na sudbinskim putevima su ostali tragovi naših koraka. Isprepletale su se misli, osjećaji, osjećanja, umrežavali razgovori, pretakali u sjećanja. Pamtim sva naša previranja, te sićušne amulete pohranjene u poeziji suza tuge i radosti. Stajali su uz nas u hramu u kojem izovorismo sudbonosno „da“ dok nas smrt ne rastavi. Zajedno smo prolazili Scile i Haribde. Mi i oni, četvorka koja je savladala sve moreuze životne pučine. A bilo ih je. Da, gomilale su nepravde, koje možda i nisu bile neporavde. Odrastali smo u nadanjima, željama, čežnjama i znatiželjama, slušali smo tišinu neizgovorljivih patnji, čuli smo glasove nutrine, bezriječne vapaje strahova koji možda i nisu bili strahovi. Bili smo uvijek tu iako smo bili daleko. Bili su uvijek uz nas. Daljina nije izbrisala prisnost. Dugi telefonski razgovori. Telefon je zazvonio onda kada je glas prijatelja bio zadnji tračak umirućeg Sunca. Kotrljalo se vrijeme, novac je nestajao u eteru. To nam nije bilo važno.

Dolazili smo i onda kada nitko nije dolazio u grad pod granatama. Jedrili smo arhipelagom ljepote i osluškivali pucnjavu u kanjonima pakla. Promatrali let metalnih ptica na kanalom zalazećeg sunca. Zasjenjivale su sjaj, rušile povijest Mediterana, a mi smo vjerovali u ljubav. U podrumima smo iščekivali smo kraj pucnjave. I sa njima, u gradu pet bunara, dočekali kraj oluje, svetkovinu oslobođenja iz kanđa neljudskosti.

Nasmijavali su nas kada smo stajali na rubu bezdana, pjevali su nam ljubavne balade kada smo stajali na vratima smrti. Prolazili su kroz zimske oluje da bi na obronke Alpi donijeli miris lavande i mandarina. Osmjesima su brisali naše suze, darovali nam eliksir samoizlječenja. Zajedno smo izgovarali molitve i zahvalnice anđelima i njihovom bdijenju nad našim životima.

Desetljeća su prohujala u trenu. Još uvijek smo tu. Oni i mi, vjetar je ledio njihov put ka nama, a oni su nosili sunce u duši i stigli u naš mali raj.




Stajali su uz nas i pjesmom blagoslovili dvadeset i pet godina braka, istom onom pjesmom kojom su posvetili naše „da, dok nas smrt ne rastavi“.

prijateljstvo je to... ljubav i život u ovitku sreće...

Danas su opet došli... usrećili nas... i potvrdili istinitost mog davno napisanog teksta...

O prijateljstvu


Dijana Jelčić





Oznake: prijateljstvo, ljubav, život

- 07:57 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.12.2016.

Epitaf prijatelju za rođendan...



Branko Heinrich, rođen 08. 12. 1947, najdraži prijatelj, čarobnjak trenutka, medikus koji je cijeli svoj život širio samo ljubav, darivao nam ljepotu i lakoću postojanja.
03. 01. 2010. je za sve nas potpuno neočekivano njegovo veliko srce prestalo kucati. Zauvijek je utihnuo njegov glas kojim je smirivao naše duše. Kao da je krenuo za njom. Zvala se Svjetlana i bila je svjetlo njegovom uzdrahtalom srcu. Sjećam se njihovog izgovorenog DA, dok nas smrt ne razdvoji.
Ona je otišla prerano, ugasio se lumin njenog majčinstva u jednoj olujnoj noći kada je pod navalom ljepote njena aorta prestala odkucavati njihove sretne trenutke.
Ostale su uspomene i niska isplakanih suza na njegovom tužnom licu. A onda neočekivano, bolno za sve nas koji ostadosmo nad grobom koji je zatvorio zadnju stranicu nesretne balade, on je krenuo ucrtanim stazama nedosanjanog sna.Promijenio je rečenicu sa vjenčanja i pretvorio je u istinu, dok nas smrt ponovo ne sjedini.





Vrijeme je prohujalo u nepovrat, njegovo mjesto na ovozemaljskim stazama je ostalo prazno, ali njegovo uvijek nasmiješeno lice blješti u galeriji uspomena. Danas ponavljam ono što sam tužna srca šaputala na dan njegove smrti.

Ne, ne opraštam se od tebe prijatelju moj, samo pokušavam u duši zadržati svjetlost treperavu i snenu, sjećanje na tvoje biće, rapsodiju nepostojećih boja, neopisivih boja. Želim da u jednom kutu postojanja i trajanja u ovoj ponekad okrutnoj predstavi života tvoja slika nikada ne izblijedi, da se vječno susrećemo na onim mjestima koja smo zajednički prošli igrajući se života.
Uspinjali smo se ka vrhu planina, u šumama su nam srne jele iz ruke, s malim medvjedima smo se igrali skrivača. U svitanjima i sutonima smo na adi smaragdne rijeke pjevajući "zakunimo se imenom majke" podizali i spuštali logorsku zastavu. Sjećanja me vraćaju na početak snova. Ljubičasto more zajedničkih dana, vrijeme koje smo olujom ruža zvali iskri kapljicama sreće, kristalima tajnovitog ametista kojim smo, kao znamen skautskoga voda, kitili izviđačke košulje.

Dok iz urne tvoga životnoga praha uzleće bijela golubica i nestaje u oblacima, ja palim svijeću uspomena i u titravom svijetlu njenog tužnog sjaja naslućujem susret na oblaku jednom, susret tamo daleko u oceanu naših snova, u beskraju neba, u trenutku kada i naše životne svijeće dogore do kraja. Tamo u širinama duše svemira se krije vječnost našeg postojanja, tamo ćemo opet sjediti uz vatru, plam njen osjećati u sebi, gledati nepostojeće boje naših duša i pjevati himnu odživljenom životu u ljubavi i neuništivom prijateljstvu.

Dijana Jelčić


Oznake: epitaf, smrt, tuga, prijateljstvo

- 07:47 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.12.2015.

Zaustavljeno vrijeme...



Bio je to vrijeme tihog umiranja... daleka jesen 2008... blogosfera... U snu začuh čudesan stih sudjelovanja u boli.
@morska zvijezda mi šapuće:

U JARKU NOĆI

Prezrela je mladost i ljubav otišla u sjeme,
u prašnjavoj arhivi naslagala se ljeta
i samilostan, mlaki zagrljaj sada
nesebično mi nudi još samo tiha sjeta.

Hvalisave je zvijezde ušutkao
jednim zamahom plašta ljutiti oblak,
da čvrsto zatvorim prozore duše
i skrijem se, to nebo šalje mi znak.

Polažem tijelo u dubok jarak noći,
plačljivo nebo cijedi se na lice.
Povremen bunovni lepet krila
da nisam sama govori mi tiho,
u crnim krošnjama snivaju ptice.



17. 11. 2008... šapnuh... hvala ti draga @morska zvjezdo...

Stavila sam srce na proplanak
tamo gdje vjetrovi obaraju tek procvale sne.

Izdrži srce ostani vjerno sebi i korijenju
ali rasti izrasti iznad horizonta prolaznosti

Tamo gore je sunce tamo gore je beskraj i san.
Začuh treptaje, osluhnuh, da to moje poludjelo srce kliče!

Zvijezde nad tvojim čelom ne mogu umrijeti jer ljepotom neba okrunjena
u tvom podnožju rijeka se jutrom oblaći,

a ljubav bdije među zvjezdama do noći kada iz tvoje utrobe rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom poteće gola želja mog i tvog sjedinjenja.




Zanos vječnosti,
život usidren u snu
i suma godina.

Kotrljali se trenuci,
rušile planine,
nestajala mora,
rađali oceani.

Nad nama
nezalazeće sunce,
u ljuljačci vremena
budno srce.

Ljubav je
zaustavila
vrijeme.

Dijana Jelčić


jednostavno ljubav





Oznake: sjećanja, prijateljstvo, uspomene

- 19:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.12.2015.

Mostovi okruga blog.hr...



Korak po korak
do kraja vremena,
do povratka
zvijezdama.


…Vidjeh srcem odapet let @Lastavice…
Riječi kao svila miluju
Kao baršun maze
Riječi
Prijateljice
Ljubavnice,
suradnice
suparnice…


Iza obzora pojavnosti
privid nestvarnosti,
na nebeskim
dokovima
tišina samoće,
nevidljiva čarolija
trajanja.





@sjedokosi uskače... mi spavači otvorenih očiju
pokrete pamtimo
recikliramo ljubav novotvorbama
tihovanjem glazbu usavršavamo
postojimo negdje nedohvatno među zvijezdama
zvijeza sa zvijezdom zajedno modrinu ukrašava…


Postoji li
putokaz ka
pejsažu
s one
strane duge?

@Evora nadodaje… Snivajući mi živimo život u imaginarnim očima onih koji nisu prisutni.
Zanimljivo mi je to da u isto vrijeme o istome mislimo, a to mi se događa
sa još jednom dragom blogericom; upravo pišem tekst na temu Evora i ja …


Tek igra sudbine.

@O da životumožeš ići cestom ravno, možeš vrdudat amo tamo
Možeš skrenut s puta, može ti se sviđat stalna ruta…
Ti si vozač i navigatot,
ti si akumulator i alternator
ti si benzin ulje i voda
tvoj smjer je tvoja sloboda…


U slutnji,
u čežnji
pjesnikove
daljine.


@Euro se smiješi…
Svaka žena ima tri faze razvoja
Ljuta je na oca
Bjesna je na muža
Nezadovoljna zetom…




Pod mostom Mirabo teče Seina,
nad nama tihuju zvijezde,
dokazuju našu nedjeljivost od kozma…


@White LilithVolim osluškivati zvijezde....lijepa

Preobrazba
kozmosa
u okrug, u pisaonicu,
u postovnicu,
u ljubav.


@NF… samoživo
Tješi sunce koje je izvirilo,
pravi se važno
kao da jedina bitna stvar
trenutno nije
stroj što okljeva
shvaćajući neumitnost
kraja programa…


U riznici pamćenja,
valcer misli
i osjećanja,
poezija kapi,
utiha mora
i maestral u krošnji
uspomena.


@Decy vriskom neke žene u samoposluzi
dodaje priču za naslovnicu… ljudi moji
čovjeku nije dobro…





Dolina zelene rijeke,
Neretva romori snom,
sreća je titraj
smrtne materije,
iskra svjetlosti
u tkivu trenutka,


@mecabg uzdiše…Sad mi je jasno zašto nikad od mene pjesnika... Ja i u snu postupam isto kao u reali...

Draga mecabg draga, ti osmijehom na licu
pišeš naljepši stih i daruješ ga nama …

prohujalo
uokvireno u sliku,
zlato svitanja
nad oceanom sna.


@Sjaj Oriona

Hvala, dinajina sjećanja, odnosno poeteso Dijana
i vrla i draga! Pročitajte, počevši od prvog slova
svakoga stiha pa nadolje, svoje čestito ime i prezime,
a što će reći - a k r o s t i h.


• Dinaja
dobro vam jutro dragi Roko... evo mog nespretnog pokušaja odgovoriti vam mojim prvim "sonetom" na vašu dobrotu...

@AnnaboniDva pjesnika jedan naspram drugome........Diš' bolje…

@zen ziDivno! Treba stihom uzvratiti, što nije lako, kao što se mnogima na prvi pogled čini…

@stara teta nadodaje… čast je onomu komu Roko dobra napiše sonet…

Budnost donosi miris ambre,
tebe dolutalog iz utrobe ribe,
tebe kao sjećanje i zbilju,
tebe kao ikonu
iscrtanu u kristalnim
perlama krvi,
sliku signiranu
rukopisom srca.


@bolji zaletDva svijeta stopljena u jedan. Ljubav, razumijevanje, zajedništvo. Rijetki dožive i osvijeste takvu sreću. Želim vam još puno divnih trenutaka u dvoje...

dvokružje ljepote,
bliskost, prisnost, lakoća trajanja...
hvala ti draga... naš biverzum se širi...
usrećuju nas prijatelji... divan osjećaj...


@maslinapjesmaloza usrećuje… Vječna zaljubljenost u ljubljenoga svoga pratitelja, u božanstvo neizgubljeno!
Veličina Božjega para koji ne luta…


@fra gavun… Kao duga, kao zaljubljena šiparica koja uzletom postaje kraljica, kao
tić u gnijezdu a onda opane pa ga skriješ pod jaketu. Kao polje zrelog
žita...ne znam što je ljepše…


@sewen…Da je ovo vrijeme što juri...
Pa da ponizi zlo u nama
I da procvjetaju božuri
Da nisam duša sama...font>





U škrinji mogućnosti
začuh uzdah vjetra,
vidjeh,
srcem odapet,
let ptice,
u prevratu sjena
oćutjeh srž vremena,
snagu davnog zenita,
poeziju suza i
vjetrom zapisano
ime...

pričinilo mi se u moje grudi je stavio svoje srce...


@Demetra… Vi ste svoja dva srca spojili u jedno veliko i sretno ga otvorili za sve prijatelje. Lijepo je biti vaš prijatelj. Čestitam i želim vam još mnoga krasna ljeta.

@morska zvijezda... Ovu pjesmu posvećujem odmoru za umorna srca kao znak podrške u teškim trenutcima koje proživljavaju.


U JARKU NOĆI

Prezrela je mladost i ljubav otišla u sjeme,
u prašnjavoj arhivi naslagala se ljeta
i samilostan, mlaki zagrljaj sada
nesebično mi nudi još samo tiha sjeta.

Hvalisave je zvijezde ušutkao
jednim zamahom plašta ljutiti oblak,
da čvrsto zatvorim prozore duše
i skrijem se, to nebo šalje mi znak.

Polažem tijelo u dubok jarak noći,
plačljivo nebo cijedi se na lice.
Povremen bunovni lepet krila
da nisam sama govori mi tiho,
u crnim krošnjama snivaju ptice.


Komentari na štivo… mostovi okruga blog.hr… mostovi pod kojima se sretna budim.

Dijana Jelčić








Oznake: mostovi okruga... komentari, prijateljstvo

- 06:36 - Komentari (34) - Isprintaj - #

subota, 12.12.2015.

Razveselila me...



Desetljeća prijateljstva... velike razdaljine nisu nas razdvojile... prijateljstvo stoluje u srcima... Ona uz supruga u Americi, Kanadi, Letvi, Libanonu... Suprug talijan iz Parme... s vremena na vrijeme se susretnemo... nedavno je bila u Zagrebu, darovah joj moje zbirke... daruje mi prevode na talijanski... usrećuje...





Afroditin broj… Numero di Afrodite ...

Na obodu vremena,
krhkost prolaznosti,
snaga pamćenja,
sveta datost
povratka u ljepotu.

Lipe su ocvale,
miris je nezaboravak osjećanja,
djelić pasionske igre,
titraj legende,
povratak plemena ptica.

Ljetni suncostaj.
Dugodnevica traje,
bez pomaka.
Ljubav je sišla s neba
i ostala.
Zauvijek.
Ustoličavam događanje,
uranjamo u vrijeme kanikule,
pasje vrućine nas omamljuju.

Daruješ mi morsku zvijezdu,
pitagorejsku pentadu,
zagrljaj ženske dijade
i muške trijade,
simbol ljubavi,
Afroditin broj,
istoznačje
svitanja,
zenita
i sutona.

U pretakanju
pješčanog sata
iz sada u sada,
tri sekunde ljepote,
obnavljajuće uskrsnuće

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni" Kultura snova, Zagreb, 2014.







Numero di Afrodite ...

Sul bordo del tempo,
fragilitŕ della temporaneitŕ,
il potere della memoria,
il dono sacro
per ritornare alla bellezza.

I tigli sono in fiore,
Il profumo che richiama emozioni,
frazione del gioco della passione,
rabbrividente della leggenda,
Rientro della tribů dei uccelli.

Solstizio del’estate.
Il primo giorno d’estate dura,
senza spostamento.
L'amore č disceso dal cielo
e rimasto.
Per sempre.
Stabilisco l'evento,
immersi nel tempo della canicola,
Il caldo dei cani ci stordisce.

Mi stai regalando le stelle marine,
Pentade pitagoriche,
abbraccio della diade femminile
e triade del uomo,
un simbolo di amore,
Numero di Afrodite,
stesso significato
del alba,
di zenit
e del tramonto.

Nel travaso
Della clessidra
da ora ad ora,
tre secondi di bellezza,
Restauro della risurrezione

Diana Jelčić

prevod... Dragana Broz




Oznake: prijateljstvo

- 13:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 11.12.2015.

Razgovor prijateljica...


Titraji nutrine...

Skoro nepostojeća,
izbačena iz svih uzbuđenja,
nestvarna na platnu života,
tužna žena trenutka,
bolesna od sebe,
žedna na izvoru.

Krletka satkana od niti prošlosti,
srce u lancima nekog davnog sna
duša u okovima izgubljene sreće.

Začuh titraje nutrine.
nada umire zadnja,
i ona
postade duša vjetra,
osjeti širinu doline,
sve tajne svijeta.

Iznenada slobodna,
pomilova usnulu šumu
rastrga korotu i
poletje sa lastavicama
ka nebu spasenja.


Dijana Jelčić... jedna iz arihve za tebe draga Nado...





U jutru slutnje ljubav iz daljine,
toplinu nade u dušu unosi,
lastavice odletjele u oči vraća
ljepotu ćutim iz dubine.

Čarobne sanje, drhtaj dana,
ditiramb srca bez tuge,
postoji ljubav u tisuće nijansa,
ne nisu misli prazne ni puste.

Hvala ti draga što misliš na me,
osjećaš tajnu ove duše,
hvala i danu što nas spoji,
nedavne zime, moje tuge.

Srele se duše dvije i prepoznale,
stvorile niti pune zlata,
usrećile se prepoznavanjem
otvorile prijateljstvu čarobna vrata.


mojoj Dijani... Nada





Oznake: prijateljstvo

- 17:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 04.12.2015.

Prijateljima iz svih mogućih razloga...



Djetinjstvo
na dlanu vremena
romori smijehom,
romori snom,
najavljuje povratak
kolone odsutnih.

Vidim ih kako mašu
sa dalekog otoka,
koračaju sjećanjem,
vraćaju se u san.

Svjedoci ljepote
odsanjane mladosti,
tišina utkana u osmijehe
i oči koje pamte.

Nježna je točnost pamćenja.

Trajali smo
između pjeva slavuja
i cvrkuta ševe,
u slijevanju
nemogućeg u moguće,
u nevinoj istini
vječne djece,
u odori anđela
koji sanjaju život,
u tišini snijega
nad kojim
tihuju zvijezde,
u mirisu…



U vremenu došašća često prolutam putevima pamćenja. Zaustavljam se na postajama nedosanjanih snova, uranjam među zatomljene želje, zaboravljene žudnje. Vidim lica prerano otišlih prijatelja. Njihovi osmijesi se redaju kao ikone na zidu sjećanja. Čujem naše tajne zatvorene u škrinji neprocjenjivih vrijednosti. Redaju se pitanja na koja nismo pronašli odgovore, sve izgovorene utjehe se zrcale u suzama skupljenim u kaležu uspomena. Danas se pitam jesmo li u jurnjavi za nečim nedohvatnim propuštali dohvatljive trenutke spokoja. Osjećam bujicu neizgovorenih himni prijateljstvu koje nosim u sebi kao znakovlje prohujalog vremena...

Dijana Jelčić "Mostovi pod kojima se budim"


U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svijesna svoje tragične ekliptike. Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlost nad svijetlima.
Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu elipsu, u život tako jednostavan i lijep.

Drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol nas čini "stvaraocima nesretnog trenutka". Zgnječeni u svojoj boli, u bezumnoj vrtnji nevidljivih strahova, zaprepašteni, nesretni, nesposobni smo odpustiti, osloboditi se, osjetiti disanje srca.

Zavirimo u dubinu sebe sama, zaboravimo na trenutak detalje da nam ne izmakne cjelina, učinimo to sada da ne odživimo život ne živeći ga. Kada spoznamo nemilosrdu vrtnju pijane lađe postojanja, vrtnju u kojoj smo izgubili kormilo, tada treba skočiti u ono veliko uzburkano ništa u sebi, u svoju dušu, u kakvoću svijesti o sebi samom. Bez diskurzivnog razmišljanja, pokušati osjetilima i osjećajima, osjetiti osjećanje osjećaja, nutarnju vatru postojanja.

Postati svjestan sebe i jedan drugoga, zajedno zaroniti u san, roniti, roniti sve dublje, biti svjestan da smo bili blizu tonjenja, blizu potonuću, toliko blizu da smo ga skoro doživjeli, a onda sa osmjehom u suznom oku pogledati u sunce i dozvoliti ljubavi uzašašće ka ekliptici sunca, ka putanji sreće.

Pod klatnom sunčanog sata spoznah da budućnost ne postoji, ona je tek neprestana opomena o promašenom trenutku, ne proživljenom treptaju oka, ne pruženoj ruci, ne saslušanoj boli u neizovorenoj riječi utjehe PRIJATELJA PRIJATELJU.

Dijana Jelčić... djelić zbirke prozno poetskih tekstova ”Umijeće vremena” 1987- 2007.


Oznake: pijana lađa, ekliptika sunca, prijateljstvo

- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 28.11.2015.

Dan poslije...



No dakle..
DANAS RUŠIMO GRANICE NAMETNUTE NERAZUMJEVANJEM I GRADIMO MOSTOVE PRIJATELJSKIM ZAGRLJAJIMA






da, stihovim smo rušili granice nerazumjevanja... naše pjesme na slovenskom jeziku zvuče isto... razumjeli smo se...




u ozračju pjesništva, ljubavi i prijateljstva...







... sinoć divna, poetska večer...prijatelji nam darovaše tortu za godišnjicu braka... moj stih ispisan na njoj... putovali smo kroz vrijeme...



Prisjećanje…

Vrijeme se događalo na otoku mira. Događao se život u poeziji oceana, u mirisu školjki i zavjetrini sna. Bježali smo od stvarnosti. Željeli smo dohvatiti Mjesec, otkriti tajne Siriusa, uroniti u sjaj Oriona, plesati sa Plejadama.
Koračali smo obalom snovitosti, ispijali mlijeko palmi, hranili se suzama kamenica, voljeli svitanja u tišini modrih laguna i sutone na hridi s koje smo promatrali nestajanje jedrilice u zagrljaju neba i mora.

Zemlja je uistinu okrugla.

U prirodi ne postoje ravnine. Sunčana svjetlost zaobljuje prostor. Osjetismo dohvatnost nerazumne teorije.
Stajali smo na rubu znanosti. Nad pučinom tajanstvenih zakona oćutjesmo nepostojanje krutosti u živućoj materiji. Naslutismo bestjelesnost u prividu istine.

Priroda je očima vidljiva samo u njenoj trodimenzionalnosti. Vjetar je donio šapat svakodnevice. U nutarnjem sluhu zatitra zov. Zakoračismo u sanjanu vidljivost mnogoprotežnosti, u iluziju sanjara. Odsanjasmo vrtloženje globusa. Ona se kreće, a mi se, u vihoru vječnosti, kovitlamo s njom.

Mi rođeni u najnježnijoj od četiri temeljne sile, u sili zemljine teže hodamo obodom kugle, uspinjemo se ka sjevernoj polarnici i spuštamo ka južnoj, živimo u zaobljenosti prostor- vremena, u mističnoj nedjeljivosti kozmičkih zakona.

Sjećam se ljepote mahnitanja na rubu svijeta. Stavljao si mi cvijeće u kosu, usnama me vraćao u stvarnost.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno- poetski tekstova ...1987- 2007..







Oznake: poezija, poetska večer, torta, prijateljstvo

- 08:38 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>