dinajina sjećanja

ponedjeljak, 19.03.2018.

Jedan od naših davnih dijaloga...





Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje, odraz istog nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.
Luis Borhes.






Često se pitam kako žive današnje Penelope, kako osjećaju ljubav, kakva je njihova mjera vremena?
Je li to tišina s kojom razgovaraju, tišina koju čuju kao simfoniju čekanja, romansa tišine koja se događa u njima?

Davno, u vremenu prvih susreta se osjećah kao ona. Odiseja našeg života je trajala. Bio si daleko, bio si Odisej, plovio si pučinom zbilje, zaustavljao se u zatonima snova, odlazio i dolazio na Itaku žudnji. Prepoznavala sam te u postelji od maslinova drveta, sanjala tvoj dolazak, osjećala tvoju bliskost. Iščekivala sam objavu znamena koje nosih u sjećanju, dubinu tvog pogleda iza misli u zrcalima osjećanja. Bio si u sferama nedohvatnih daljina tu u mojim sanjama. Bijah zatočenica vjernosti, robinja ljubavi, optočena ćilibarskim zlatom tvoga pogleda…

Zbog tebe postadoh moreplovac drevnim oceanima, zaronih u dubine prastarih sanjarija, s čunjićima u sjaju pogleda, u vrtloženju ovoga ovdje i ovoga sada, odrastoh do djeteta....

Izgubljena u dubini tvoga pogleda bivam val u mreškanju mora snovida, igračka u menanžeriji staklenih istina, titraj svjetlosti u vremenu čekanja. Čekanje je ružna riječ, ali kao metafora vjernost sebi samom ona postaje odraz ljepote u ogledalu iza misaonosti, postaje moćnica u carstvu sebstva, osjećajno- osjetilna cesarica u svijetu vjerovanja, neumorna vrtložnica osjećanja vjernosti. te misaone pretpostavke filozofije ljubavi... hipoteze njenog postojanja u vrtlogu vretenice bitka...

Pretoči hipotezu u tezu, smješiš se mojim mudrolijama.

U noćima punog mjeseca, mi zaljubljenici u ljubav drugujemo sa Arahnom koja za nas, u svoje paučinate mreže, lovi snove i daruje nam ih kao premosnicu između prvog i posljednjeg poljupca, kao prvu i posljednju istinu, kao rasponicu među pretpostavkama i potvrdama.

Zar je važno hoće li naslućivano dobiti mjesto u znanosti. Vjerovao sam u sebstvo i ostao vjeran sebi, osjećao sam da postojiš.

Znala sam da ćemo homerovsko vrijeme pretočiti u naše.

Osjećao sam da se moram vratiti na Itaku daleku i smjernu.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno poetskih tekstova1987- 2007.





slike... Mark Chagall... serija odisej

Oznake: Penelopa, Odisej, Homer, chagall

- 07:27 - Komentari (34) - Isprintaj - #

subota, 12.08.2017.

Odiseja uspomenama...



ITAKA

Kad pođete tražiti Itaku
Molite se da putovanje bude dugo,
puno pustolovina, puno buđenja.
Ne bojte se čudovišta iz starine
Nećete ih sresti
ako vam misli budu letjele visoko,
ako prava strast pokreće vaš um,tijelo i duh.
Nećete sresti strašna čudovišta
ako ih ne nosite u duši,
ako ih vaša duša ne postavi ispred vas.

Konstantin Kavafis




Nježan lahor sunoćavanja razbija vrelinu prohujalog dana. Vraćam se na početak priče da bih je mogla ispričati do kraja.
Kome povjeriti tajnu zatvorenu u kukuljicu iz koje leptirica nije uspjela izletjeti? Tebi s kojim djelim zivot, ljubav i san ne trebam govoriti o tugama koje nosih u sebi, ti si ih osjetio. Tišinom si zalječio ranu koja je krvarila grijehom.
Vjetar donosi miris zelene rijeke i okus zrelih oskoruša. Sjećam se, krenuli smo putem bez znakovlja. Ucrtavali smo ih sami žudnjom za putovanjima, za upoznavanjem novih krajolika i ljudi.

Ali u meni živi još uvijek zatočena leptirica kojoj ne dozvolih da raširi krila i iskukiča mrežu za nedosanjane snove. Oni lebde u pamćenju kao nemirne duše onih koje nismo otpustili, kojima iz sebičnosti nismo dozvolili da pronađu svoj spokoj u vječnosti.

Otpusti snove koje držiš zaključane sujetom u sjećanju, šapnuo si nudeći mi čašu kraljevskog pića.
Ne mogu otpusti nešto što traži svoj završetak u sinopsisu nedovršenog davnog sna.
Završi odiseju uspomenama, slijedi vjetar koji razbija oblake i propušta bogove da bdiju nad tvojim povratkom na otok sreće, rekao si tiho prisjećajući me na Homerovog junaka koji je izgubljen u bespuću legende žudio za povratkom na Itaku zelenu i smjernu.

Na stolu je titrala svijeća. Djevojčica si bila ti sa cvijećem u kosi, pjevušio si staru šansonu i vraćao me nesebićno i samozatajno na početak priče. Osjetih tvoj glas kao milovanje, kao san, kao dašak vjetra koji je odnosio slike davnih proljeća i ostavljao mir u dubini svjesnosti.

Pogledah zahvalno u tvoje oči. Zadnji trag odlazećeg sunca se prelamao u dubini tvog pogleda i ucrtavao put ka Itaki dalekoj i smjernoj. Vidjeh sebe na hridi oceana u odori Penelope i spoznah da su godine kojih nije ni bilo prošle. A ti si se zrcalio na horizontu noseći na rukama ljubičastu ružu kao znamen krštenja novom vremenu, našem vremenu. Spoznah da živimo u univerzumu punom paralelnih događanja, da među našim zvjezdama nema mostova jer oni nisu potrebni, zvjezde je dodiruju osjećanjima i tkaju svilenkasto tkivo osjećaja, one su istovremeno tu i tamo.

Zrcalimo li se mi u svemiru ili se svemir zrcali u nama?
Tko osjeća ljubav taj nosi cijeli svijet u sebi, šapnuo si.

Dijana Jelčić





fotografija Itaka posuđena s interneta,

suton... Ivica Kiš

Oznake: Itaka, Odisej

- 07:17 - Komentari (34) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>