Trideset godina ljepote...

20.07.2017.




Možda ćemo u predvečerje života
pronaći snage da živimo slobodno,
onda kada riješimo sve zadatke,
kada na licima budu prepoznatljive samo oči...

Možda ćemo onda znati da nismu uzaludno živjeli...






Sjećam se… bio si bezimeni pustolov mojim snovima.

U sutonima bez Sunca i noćima bez osmijeha neba okajavah samoizabranu samoću. U krošnji svijesti
kovitlac molitve i usnule ptice.
Nebo je milosrdno čekalo naš susret. Munjama i gromovima razumjevalo tugu, obećavalo smiraj.
Pitanja su, kao skakač zaustavljen u skoku, lebdjela na obzoru, kao usporene slike života na sceni vremena.

A onda je
vjetar odsvirao rekvijem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i odnio pepeo strahova.

Jedna zvjezda padom
dotaknu šutnju,
obznani tišnu
i let bijelih golubova
u krug ljubavi.

Osmjehom si,
s moga obraza,
obrisao suze
i rekao,
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.

Zatvorih šapat
među dlanove,
podigoh ruke
k izlazećem suncu
i vidjeh zagrljene
dvije sjene srca,
na strništu sudbine
privid sjedinjenja,
pobjedu ljubavi
u umiranju svjetova.

Tvoje usne dio mene,
ruke spletene
u grču neznanja
namotaše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapaju milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom klizi ponoć
šireći miris
navlažene svile.

Geometrija jutrenja zrcali slike prohujalog vremena. Trideset godina ljepote se zrcali u očima boje sna i osmijehu.

Dijana Jelčić- Starčević... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987

Grli nas običnost mladog dana, pretakanje sna u javu i pjesma napisana 27 godine kasnije...

Dok se svitanje bori
sa ostacima tame
i daleka svjetlost
skida odoru noći
na obali sna,
neka ljubav,
zbilju sanja.

Zavoli dan
šapuće mjesec
na odlasku.
Zavoli sjećanja
šapuće sijač zvijezda.
Pustite srca da kucaju.
Dotrčali iz daleke stepe,
samuju bijeli i crni konj.

Za mrkim krošnjama
iskri svitanje,
Amor i Psiha,
se u njemu grle.

Zavolite dan,
misli i sjećanja.
Ruke sijača zvijezda
prebiru po gitari,
zvuci tuge u pjesmi ptica,
miris daljina,
sloboda ubrizgana u
rađanje.

Proročica Izergil
šapuće o umiranju,
ponosu, prkosu
rodoslovlja,
otporu poniznosti,
sužanjstvu i nemoći,
o smjelosti bitka
na rubu vremena.

Ljubav na kušnji smrti.

Ljubavnici
lete u nebo.

Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA, Zagreb 2014
.







Oznake: odakle dolazi ljepota, nestvarno stvarni

Trinaest crnih bisera...

18.07.2017.



Događalo se u trenucima tihog umiranja, događalo se da bih spoznala prevaru ljepote. Neka nepoznata, do tada ne viđena, svjetlost se prelijevala u kohinoru svijesti. Osjećala sam podmuklu izdaju palog anđela. U zavjetrini sna osluhnuh glas istine. Dobro uvijek pobjeđuje, oslobodi se sumnje, vrati se u vrijeme oluje ruža i odsanjaj sretan kraj nedosanjane ljubavne bajke. Pokušala sam i eto uspijela...





Da se nismo susreli
sve bi bilo obično,
stvarno,
svrsishodno,
a
ljubav bi bila tek riječ
bez pokrića.

Karusel želja
bi se vrtio u nedogled,
okretao bi se planet,
sutoni bi silazili u dušu,
svitanja rađala sunce,
uzavrela ljeta i
čežnju u bisagama
usamljene jahačice
ka nikamo.

U pjesku su ostale rasute boli,
sjećanja na proljeća,
trinaest crnih bisera,
nepostojeće godine,
ljubav pokopana
na groblju bezimenih
osjećanja,
u srcu tragedija žudnje.

Vrijeme oluje ruža,
otrgnuće zrna srca
i stigma u pamćenju.

I nebo je plakalo kada sam odlazila,
slušala sam poeziju kiše,
u buketu crvenih ruža,
u mirisu maja slutila
nestajanje navika.

Ožiljke od onda,
trinaest crnih bisera,
danas nosim kao nakit,
gorčinu nekih uspomena
kao prešućene vrijednosti.

Sjećam se…

Kada sam dolazila s mirisom januara na koži s isušenim ispucanim usnama, s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost tvoj osmijeh je plesao tijelom, skidao inje iz kose, palio vatru za zaleđeno srce
i odvodio me na slavlje osjetila.

Elegantno kao crna pantera
noć nas je odnosila u snove,
u lutanja beskrajem
nebeskog oceana.

U jednom svitanju ostadoh zapletena u mreži čuvarice snova. Osjetih nepovrat u zavjetrinu zbilje.
Vratio si mi nebo, sunce, zrak u jednoj noći punog mjeseca. Tvoj dah, tvoje oči boje sna, tvoj zagrljaj i davno zaboravljeni osjećaj...

Susreli smo se, ono bezimeno u meni je kršteno tvojim imenom.

Ljubav je to, davne 1987 godine, šapnuše mudraci na vratima našeg vremena.

Dijana Jelčić-Starčević, „Odakle dolazi ljepota“, Zagreb, 1987.







Oznake: odakle dolazi ljepota

Milosrđe svitanja...

03.07.2017.



Zaustavila sam vrijeme, misaono zaustavila trenutak u srcu. Skidao si posljednji veo zablude s moga lica. Vidjela sam svoj lik u očima boje snova. Bljesnula je odsanjana budućnost. Nasmiješio si se… vrijeme je dimenzija našeg trajanja... do tog trenutka smo odvojeni putovali smo kroz vrijeme.

Bio je to trenutak buđenja u snu, davno odsanjanom. Trg ptica i romor kapi Seine... Pariz je u jesen divan... šaputao si mi pjesmu o očima boje meda... dozvolio mi da budem ponovo ona iz vremena prije oluje ruža... usnama si skidao masku nepovjerenja, otapao lednicu oko duše... dozvolio leptirima let uzdrhtalim srcem. Darovao si mi ključ tvoga svemira... vidjeh tvoje srce na dlanu vremena... u odaji odraza i odjeka vidjeh lice dječaka, začuh glas iz davnina... osjećjući sebe osjetit ćeš i njega... susreli smo u danu izvan vremena... još uvijek traje...

Dan izvan vremena






Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu, tragovi naših stopa u mreži mjesečine
objavljuju odlazak sunca.
U poeziji suza simfonija neba, riječi zalutale iz jedne davne priče zamagljuju privid ljubavi.

Buket osamnaest crvenih ruža vene, sudbina mi darova cvijet na kojem vrijeme ne stari.

Šapnuh...

Ne želim spomenik jednoj mladosti, budi glasonoša dolazećeg, pusti me, ne spavam, sanjam, snovi su lijepi.

Podsvijest nije đavolje čudovište, lumin je odsanjane ljepote, krstiteljica bezimenim osjećanjima,
maglovita silueta koja bezličju daruje lice.

Ne postojiš više u mojim pjesmama, izgubio si se, kao obmana sreće,
nestao u kapima rijeke zaborava.
Bezimen, bez lica lutaš obodom snova, a zelene oči, dva jezera sreće,
preobražena u poeziju oceana.

Pitam se, jesam li to opet odlutala stazama prošlosti?
Jesam li noćas vidjela zvijezdu bez porijekla, tvoju sjenu iznjedrenu iz prohujalog?

Ljubav je negubeća energija, ritmom srca mijenja geometriju prostora, ogleda se u dimenziji vremena.

Sviće ne vratima vječnosti, iz pijeska i pjene izlijeće bijela golubica, zoblje zvjezde,
iskri dnevnu svjetlost, objavljuje susret prošlog i dolazećeg.

Osjećam milosrđe svitanja, susrećemo u danu izvan vremena, uvijek isti, a drugačiji.


Dijana Jelčić… štivo iz zbirke eseja… „Umijeće vremena“ 1987- 2007





i radostan dodatak ovom svitanju... stigao paket... dvije knjige drage blogerice @Lastavica... Tango i Bluz s posvetama...
neka Tango bude tvoj životni ples... i neka u ritmu bluza, draga Dijana, plešu svi tvoji važni životni trenuci...
hvala ti draga...






fotografije... Jasna Marcelić

Oznake: umijeće vremena, odakle dolazi ljepota

Otvorili su vrata beskraja...

02.07.2017.




Ovo je djelić iz teksta "Umijeće vremena"... pisah ga dvadestak godina... od 1987 do 2007... u njega utkah titraje misaono- osjećajnog tkiva... u njemu se zrcali trenutak kada je srce otvorilo "VRATA BESKRAJA" i ja zakoraknuh u odaju tankoćutne tišine... pronađoh izvorište ljepote koje tražih pjesmama objavljenim u zbirci "odakle dolazi ljepota"... 2007 godine ga stavih u virtualni svijet... u ovom tekstu se osjeća nezgrapnost izričaja... traganje za ritmom... ali to je istovremeno i svejdočanstvo mojih tadašnjih previranja... do ovog trenutka ga nisam slila i izdanje... nisam ga ukoričila... odlučujem se još uvijek... nesigurna se pitam... je li potrebno u današnjem vremenu izdavati prošla osjećanja... zrcale li ona moć sadašnjeg trenutka... promijenila sam se... pronašla ritam sadašnjeg trenutka... ali ipak priznajem... rado se vraćam izvorištu... sretna sam kada pročitam ta već pomalo arhaična svjedočanstva mog izrastanja u ovu koja danas Jesam...






Na oštrici trenutka su osjećali tuđinu,
nemogućnost bijega iz sukoba dva jezika i oluje ruža.

Misli se zaustaviše u jednom snom, jedinom snu.

Sutra će biti bolje
vjerovali su
i sunce kao da je sišlo s neba.

Prostor je postao zlatan,
a ono danas zatvoreno u iluzije
je umiralo crvenilom budućih dana.

Život im je ponudio pomirenje,
vratio porušeni most povjerenja.

Osluškivali su muziku oblaka koji su dolazili s juga.
Trag sreće, jedini put kojim su mogli krenuti
da ih ne proguta samoća.

Izabrali su daljinu koja nestaje na zapadnom nebu
jer bilo bi teško živjeti bez utjehe,
povjeravati tugu samo mjesečevim mjenama,
čekati seobu ptica kao
jedini znak susreta i rastanaka.

Otvorili su vrata beskraja i
osjetili miris tek procvalih ruža.

Te noći se na njenim dlanovima
rađala neka nova istina,
ista ona koja je bila čuvarica njegova sna.

Ljubav zatvorena u tek nekoliko kvadrata u srcu Europe
proklija zelenilom proljetne šume
i u sjeni tek probuđenih jablanova
opijena mirisom proljeća
ljubav postade istina,
kao znak indijskih žena,
pečat sreće,
tih i neizbrisiv za sve buduće kiše.

Zaustavljeni u snu
zavoljeli su dolazak lastavica,
šum valova oceana snova, oluju ruža
i romor metalne rijeke
na dugačkoj cesti
između juga i sjevera
i ljepotu vječnog sjedinjenja.

Dijana Jelčić







Ljubav i oluja ruža

Oznake: odakle dolazi ljepota, umijeće vremena

Trinaest crnih bisera...

18.06.2017.




Povratak na obronke uspomena, u zagrljaj umiranja i rađanja ljubavi. Osamnaest crvenih ruža je venulo u perivoju sjećanja, niska od trinaest crnih bisera je ležala na stazi koja nikamo nije vodila, a život se događao svitanjima i sutonima.

Brojala sam proljeća,
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti.
Uskoro će procvjetati visibabe,
stojim na obali života,
u pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode.
Trinaest crnih bisera prisjeća
da su godine kojih nije ni bilo
prošle.






Davno su okopnili snjegovi s kojima su nestali tragovi naših koraka. Na vjetrometrini tuge su davno, shrvani vihorom vremena i poezijom suza, umirali pupoljci ruža. Srca su pokušavala održati zajednički ritam, ali u disonancama nije bilo razmaka da ostvare suglasje čežnji. U naborima satenske haljine je ostao miris šampanjca kojim smo zaljevali usnulost grada vjerujući da će bogovi zanosu udahnuti ljubav. Nalet oluje u dušama je razbio kalež vjerovanja, tajna se izgubila između snijega i zvijezda, svetište je postalo gubilište, a nebo je ledenim suzama žalilo nad mrtvorođenom ljubavi.

U nazirućem proljeću su se među procvalim ljubičicama još uvijek iskrile zaleđene suze i ja zaboravih zaustaviti snove. U predvorju dana apsurdnost stvarnosti. Razlomljeno zrcalo, kao Dalieva slika tvog postojanja u meni. Bjesomučno sam okretala pješčani sat nadajući se reprizi sna. Uzaludno sam pokušavala zaustaviti nestajanje zrnaca u škrinji prohujalog vremena. Nisam uspjela, pjesak se slijevao licem naših trenutaka, nestajao u vrtlogu oluje ruža i postajao pjesme kojima upitah sudinu odakle dolazi ljepota. Iz ljubavi, šapnu mi suđenica na vratima novog trenutka. Povjerovah joj i skupih disonance srca u konsonance poetike o tebi i meni. Izrastala je knjiga pjesama u koju pohranih vrijeme nastajanja i otapljanja lednice.

U potopljenim žudnjama su se rađale Jakovljeve školjke iz čijeg sedefa su izrastali crni biseri. Trinaest znamenja prohujalih godina pospremih u riznici uspomena..


"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.




Oznake: trinaest crnih bisera, odakle dolazi ljepota

Povratak snu...

26.05.2017.





Osluškuju govor oblaka koji dolaze s juga,
trag proljeća u odlasku i ljeta u dolasku,
jedini put u koji vjeruju da ih ne proguta tuga.

Prisjećaju se stihova iz njene davne zbirke Odakle dolazi ljepota.

Tiho i elegantno kao crna pantera se spušta noć, teške od zvjezda vise ruke neba nad prozorom. Velika Gala predstava traje, jesi li shvatio koliko sam jaka da mogu biti slaba u ljubavi.
Nebom je klizila ponoć, crvena Luna, ponoćno sunce širilo miris navlažene svile.
Na terasu se preko usnulog cvijeća u ljubičastom ogrtaću uspinjala zora, zatvorila snove u sunčanu kutiju. Ljubičasti tepih u predvorju dana, dva goluba poletješe u nebo, tišina na tren zustavi okretanje zemlje, pojača sjaj gorućeg sunca.
Šapnula je, sada, na rubu mladosti darujmo ljubavi još jednu šansu,

Dok dan nestaje na zapadnom nebu ljubav odjeva purpurnu haljinu,
kiti kosu zvjezdanom prašinomi
nebeskim cvijetovima jer
teško je živjeti bez utjehe, tugu dijeliti sa morskim mjenama, čekati seobu ptica kao jedini znak vremena. umire dan, rađa se noć
pale se oči neba
ne dozvoljavaju kolotečini zbilje da ih zarazi
rastu iz ograda i zidova tišine...
jer tamo je život prevara, a vrijeme rob.
Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu
na srebrnom sagu mjesečine zaplesaše prvi Tango.

Ruke u klupku neznanja
zapletoše zbilju vir snova.

Noć miriše na vino i tišinu, tajnovita, neopipljiva
kao oblak od snova.
Velika srebrna lopta upletena u plavu mrežu čuvarice snova
zapali krijesnice i razbi tminu prohujalog vremena.

Diana, boginja lova i Mjeseca je u njemu pronašla
zaštitinika svojih lovišta.

Iznenada

Ljubav procvjeta ljepotom lavande i opijena mirisima šapata,
pozdravom ljetu,
okupana kupkom sreće,
grijana suncem na pješčanom žalu, milovana maestralom,
slavljena pjesmom galebova,
zrcaljena u očima,
ogrnuta čežnjom,
ljubav je pokrenula planete njihova neba,
postala istina, kao znak indijskih žena
pečat sreće, tih i neizbrisiv znak vječne ljepote,
ljubav okrunjena vjerovanjem postade himna ljudske dobrote.

Dijana Jelčić- Stračević... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987








Ruka kojom danas pišem je produžetak sreće koja se raspada u naboje energije i postaje vječni ples atoma mog najdubljeg osjećaja. Oči kojima gledam vide magloviti oblak nepredviđene stvarnosti koja se zrcali u mom srcu. Tu u beskonačnom svijetu i spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazljivih procesa. Boje svojim mjenama, odaju snagu mojih doživljaja i ljepotu spoznaje.Tako u tom novom svijetu, svijetu fantastike postajem gnostičar koji poželi vjerovati u djetešce rođeno u štalici, ali ja ga ipak tražim u sebi, vraćam se u kolijevku gdje je pokret i smjeh i plač bio slobodan i sretan.

Prepoznajem Dianu u vjetru početka, Apollona, njenog brata blizanca u vječnom svjetlu života i tražim Baccusa u snovima. Prolazim kroz Jonsku i Eleatsku školu života, i tako kristaliziram suprotnosti u sebi u promjenu istinskog doživljaja. Mjena sama, energija koju mislima pretvaram u osjećaj, postaje moja stvarnost.

Moj put unazad, me ponovo vodi u moj mali univerzum i tu srećem praroditelje, Geju i Uranusa, koji su se žrtvovali da zasja sunce i poteče život, početak svijeta u kojem spoznajem da jedino ljubav otvara vrata vremena iza kojih se u prekrasnim nijansama boja smješi život.

Kao nekada, u vremenu kada sam prestala vjerovati u ljubav, ponovo želim ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi u običnom životu izgleda nemoguć. Ovaj puta se želim spustiti u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav.

Naučila sam da događanje nije materija, događanje je život, moje postojanje u estetskoj gnozi vremena koje u meni nastaje korištenjem svih mogućih vrsta izražavanja. Ujedinjujem u sebi mitove.

Pozivam bogove blizance Sola i Lunu i slavim alkemijsko vjenčanje Helija i Selene, alegorije ljudskih inteligencija. Osjetiti boga u sebi isključuje njegovo transcendentalno postojanje u vjerovanju u njega i tako, izgubivši svoje mistično značenje, on za mene postaje moj trenutak spoznaje i prelazi u mogućnost njenog poetičnog izraza. No takva spoznaja događanja stavlja na vagu sam smisao postojanja u ovom svijetu.

Gdje mogu bivstvovati ako ne u ovom svijetu? Onaj drugi, za mene, više ne postoji pa trenutak, vjerovanje u mudrost, postaje i moja religija.

Svjetsko znanje je proširilo svoj zagrljaj, Diana je moju svjest pretvorila u Arijadninu nit koja mi pokazuje put kroz labirint stvarnog događanja i vodi me ka izlazu iz nekadašnjeg zatvora neznanja.

Postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i krenuo u događaj i tu još jednom odživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama u mom osobnom vremenu. Osjećam ples Fauna, postojanje utjelovljenog uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako konačno vraćam tijelu pravo postojanja.

Svake jeseni slavim ponovno rođenje na vratima vremena, stapam se Dianinom energijom u zanosu purpunih boja, osjećam četvrtu i petu protegu i njihovo trajanje u meni. Tijelo postaje izraz mog unutarnjeg stanja, vječni ples mojih misli istkanih od najfinijih niti osjećajne energije. Smisao života dobija ljepšu formu kroz moju stvarnu životnost, koju ostvarujem otvarajući vrata života mom utjelovljenom umu.

Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Diana, udisaj za utjelovljeni um i snaga za njeno postojanje, što pretvara tijelo i mene samu u ekstazu postojanja. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu koji mi omogućava ulazak u svijet Ljubavi.

Nezaustavljivi vlak vremena kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje. Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih je uistinu i spoznala, trenutak zatreperi i zagrli me energijom trajanja. Poželjeh još jednom otići u vrijeme dok su bogovi hodali zemljom i uistinu biti dio mita iz kojeg je izrasla Diana kao Giordanova svjesna spoznaja.

Ponovih želju već pretvorenu u misaonu sliku početka vremena. Misao se odvoji od mog tijela i ja osjetih da se vraćam ka vratima vremena da ponovo sretnem oči boje sna. Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, tu astralnu dimenziju postojanja, ja poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak ka slobodi duha.

Dijana Jelčić






Povratak snu

Oznake: odakle dolazi ljepota, boginja lova i mjeseca

Nešto iz davnina...

11.05.2017.




Stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u more. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta čini mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Pobožan čovjek tamo iza oblaka traži rajsko carstvo za smiraj duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje čudesnu snagu postojanja.

Tvoje oči...
okna nutarnjeg sunca
moja sloboda je
u vjetru tvoga osmjeha
moja tuga
taži žeđ
na izvorima tvoje sreće
krsti me imenom
tvoje ljubavi


Pružam ruke i one postaju krila koja me nose u plave daljine istine, na izvor početka. Iz oblaka mi se smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, anđeo ljubavi.

"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu vjere u samoga sebe" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u nevjeru.
"Ja nisam Odisej." šapnuh
"Kreni sa mnom u pustolovinu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati."
"Čovjek samo vjeruje pa ne traži istinu početka."
"Čovjek vjeruje u čuda kojima se klanja i u isto vrijeme ih se boji. Čovjek je nevjeran samome sebi"

Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Anđeo ljubavi, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem.

Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, primum mobile, ljubav, prvi pokretač koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu.

Budimo drugačiji od drugih
jer mi nismo tek neki
ne dozvolimo monotoniji
ne dozvolimo kolotečini
ne dozvolimo strahovima
da nas zaraze.
Rastimo u slobodi
iza ograda i zidova
u kojima je život prevara
a vrijeme rob !


Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu svijesti, zasja ljepotom vjernosti osjećajima i istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom životne srži, u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti. Osjetih da su me misli, dotaknute anđeoskom snagom, uvele u onaj još nedokazani dio atoma koji je stvarno nedjeljiv i još uvijek samo srcem vidljiv, onaj dio koji svojim titrajima stvara simfoniju ljubavi koju tek srcem čujem.

"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu početka." začuh još jednom glas ljubavi. Prepustih se i ona me povede na najljepše putovanje moga života.

Mi danas djelimo tajne
kao nekada ručak u studenskoj menzi
Jesi li gladna?
Ne, volim te?


Jedino tamo gdje riječi prestaju, gdje su misli nepotrebne, tamo gdje stvarnost sama od sebe u nama raste, tamo, samo tamo na obali rijeke sreće, tamo možemo posaditi plavo cvijeće !!!!!!!!!

Na livadi ispred mojih prozora se prosulo plavo more... Nezaboravak mi se u svakom svitanju nasmiješi, znakovi vječne vjernosti mojoj ljubavi i plavom snu koji još uvijek budna sanjam.

Dijana Jelčić... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987 i zbirka Umijeće vremena 1987 - 2007.






Moj san

Oznake: odakle dolazi ljepota, umijeće vremena

Na nultom meridijanu...

19.04.2017.




Kao Babilon su bila moja sjećanja, izrešetana košmarom ljepota prošlih i nemogućnosti spoznaje budućih dana. Kao Babilon bez izlaza su bili moj snovi, vrtlog pomućenih stanja, tunel na čijem izlazu je stajalo zamućeno ogledalo.

Svijest se razdvojila u polutke svjetla i tmine, u stanja dnevnih tihovanja i noćnih tumaranja nultim meridijanom. Vrijeme bez pomaka, prostor bez zaobljavanja, ravnina krajolika otkinuta iz percepcije uma… uklesana u hrid o koju su se razbijale kapi oceana snova.

Bilo je to traganje za izvorom ljepote i bdijenje nad umirućim uspomenama… nutarnja sljepoća kao zaslon pred izranjajućim suncem… Nietzscheansko ništavilo izronjeno iz bezdana tuge se širilo dnevnim putevima… kao veo korote sužavalo vidokrug… povečavalo razdaljine… uvijek sam bila na pola puta do spasenja… utonula u svijet bez događanja… u bespuće netalasanja…
Uzaludno sam pokušavala zastaviti vrijeme u prostoru napuklom od sušnih godina. Gušila sam se u entropiji nutarnje palanke, u prilagođavanju svijetu u kojem sam bila stranac. Jednostavno sam djelovala.
Neočekivano osjetih u misaonom režnju kovitlac neurona. Misao je probila zid osjećajne tišine, zabolio je urlik raspuknuća.
Bol me vratila u život, neopisiva bol je pomaknula vrijeme, zaoblila prostor, osjetih protok krvi… žila kucavica je najavila kraj nepostojanja. Misao se pretočila u osjećanje osjećaja. Osjetih otapanje lednice podsvjesti. Shvatih, dugo, predugo sam bila pustolov na dverima života u koji se nisam usudila uči. Zakoračih u odaju ogledala i odjeka, odživjeh vrhunac samoće i osjetih vrtlog djelovanja svjesti…

Spoznah… prostor je nedodirljiv entitet vječnosti… ples točki i nevidljivih krugova bezgraničja… vrijeme je mladić sa atletskim nogama i čekićem u ruci… šulja se, snalazi, pobjeđuje.
U Sandburgovoj pjesmi nek ljubav traje oćutih istinu.

otkucaji srca se ne mjere
instrumentima, toliko i toliko za svakoga
dok se njima kocka, dok ih se koristi
troši i obračunava; nek ljubav traje, nek traje.


U otkucajima srca osjetih željeni nemir… na obali rijeke nevraćanke su krošnje tankoćutnih breza romorile baladu od snova… vinogradi pjevušili odu ispijenom božanskom piću… poezija kapi slijevala u kalež iz kojeg ispijam osjećajnost… oćutih… podsvjest nije džavolje čudovište nego lumin života... zatomljena sjećanja su čuvari uspomena… oslobođena iz predklijetke sna osmišljavaju zbilju na vratima vremena… na mostu između jučer i sutra…

Prisjećam se, u djetinjstvu sam lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža.
Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav koja suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostor vremenu koji sam svojim postojanjem i stvarala.

U trenutku sretne budnosti u sebi pronađoh izvorište ljepote.

Dijana Jelčić





slike... J. Miro

Oznake: J. Miro, prostor, vrijeme, život, odakle dolazi ljepota

Bila je cvjetnica...

09.04.2017.



"Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.

Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.

Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom."

Danijel Dragojević






Osjećam moć metafore Danijela Dragojevića i prisjećam se pucanja krletke u kojoj sam bila zatomila osjećanja, sjećam se trenutka u kojem vidjeh kako se tvoje riječi preobražavaju u ptice i pozivaju me na let u davno željene plave daljine.

Bila je cvjetnica. Sjedili smo na terasi male kavane na obali mora. Bijele ptice su letjele iznad nas i zrcalile ljepotu bespuća, san o slobodi putovanja kroz vrijeme, žudnju za bezgraničjem slobodnog leta bezprostorom privida. Promatrala sam tvoje lice u odsjaju zalazećeg sunca i slušala tvoj glas osjećajući nestajanje u nećem bezimenom, nečem što do tada nije postojalo u mojim ćulima. Zavrtložio si moje misli u koloplet želja, zaveo moju svijest u labirint zrcala i odnio me u drevnu republiku da oćutim ljepotu iskona.
Pričao si mi o jecajima mora, poeziji drevnih oceana i priznavao koliko si žena volio prije mene. Gledah ognjilo strasti u tvojim očima. Dugo smo bili stranci, susretali se samo u sjećanjima na davni Zenit jednog davnog ljetnog dana. Opterećeni uspomenama na nedosanjene sne nismo dozvolili vatri da se razbukta prije nego utihnu oluje iz kojih smo bježali. Slični pticama, koje zalutale u beskraju traže mjesto na kojem će saviti gnjezdo i ostati, osjećali smo kako se tkivo drevnih snoviđenja pretače u javu.


Čudesna metaforika tvog izričaja me opijala i ja izgubih težinu, počeh lebdjeti nad panoramom trenutka, uzlijetati u više sfere svijesti. Pričao si mi o slobodi, o ljubavi, o svim ljepotama i tugama i ja osjetih lepet krila u nutrini. Spoznah istinu o povratku plemena ptica i viziji koju su ratnici vidjeli u onom davnom svitanju.

Izgovorio si stihove moje davne pjesme...

Pričali su mi o sunčanom podnevu,
o košmaru od straha i želja,
o trenutku u kojem poželjeh ugledati svijet.

Željeli su boginju ljepote i ženstvenosti,
željeli su mi darivati ljubav i budućnost,
a ja sam već onda sanjala plave daljine
i ljubav tražila među zvijezdama.

Pričali su mi o prozi moga rođendana i
voljeli me nekom čudnom ljubavi,
gušila je iskonske poticaje
i ružno pače je zaplivalo uz rijeku
nespremno za život.....


obećao mi ostvarenje želje...

Ono do tad bezimeno se spustilo s neba i ostalo.

Dijana Jelčić... zbirka pjesama Odakle dolazi ljepota" Zagreb, !987.




Oznake: CVJETNICA, Danijel Dragojević, ptice, odakle dolazi ljepota, 1987

Zaboravljene riječi...

10.03.2017.



U tišini vremena vidjeh alegoriju poezije. Pod podnevnim suncem je zasjala razgranata krošnja osjećanja i četiri sjene kao četiri strane svijeta. Vizija proizašla iz razlomljenog zrcala svijesti, privid nastao nepravilnim lomljenjem svijetlosti u prizmi postojanja.

Ukazao se zlaćani most između tebe i mene, put svile savladan ritmom srca i drhtava ptica na dlanu istine. Tihim lepetom krila je spustila tvoje nebo u moje oči, vezala godišnja doba u jedno jedino, zaustavila klatno sata koji prebrzo otkucavaše doživljaj ljepote. Zakoračih na trg uspomena, među tragove tvojih koraka. Kao poslije tople ljetne kiše oćutih bujanje sjećanja, vidjeh sebe u srcu vjetra, osjetih kako me odnosi na obalu tvoga oceana.

U podneblju tvoje poezije nahranih dušu tankoćutnim stihovima i zvukom Erato lire. Oplemenjena snagom tvoje boginje, progovorih riječima zaboravljenim u nenapisanim pjesmama.





Ti ne znaš...

Ugasnuo je dan jedan od onih u kojima gnječim sjećanja i trčim uz rijeku i palim oči neba… tiho i elegantno kao crna pantera spušta se noć… teške od zvjezda vise ruke neba nad mojim prozorom…

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim… ti ne znaš s kojeg prozora pozdravljam u noći tvoju zvijezdu i tvoj put k meni… velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži čuvarice snova zapali krijesnice razbi tminu zaborava…

Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu na srernom sagu mjesečine zaplesasmo naš prvi tango… poslije toga opet tišina… zatvorila sam tvoju šutnju među dlanove… a na terasu se preko usnulog cvijeća uspinjala zora… zatvorila snove u sunčanu kutiju… i prosula svježinu na umor naših zagrljaja…



Dijana Jelčić... malo nostalgije... kolaž davnih stihova... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987... utkani u osvrte o knjizi... umijeće svakodnevnog pokreta...






Umijeće svakodnevnog pokreta i trideset godina uspomena

Oznake: Erato, poezija, odakle dolazi ljepota, umijeće pokreta

Vrata zatišja...

20.02.2017.



Zagreb, 17. 02. 2017... HTV, emisija normalan život... razgovaramo o ljubavi... pitanje voditeljice...
što je ljubav?
ljubav je energija, ne gubi se, samo mjenja oblike... tko tvrdi da prava ljubav prolazi taj nikad nije volio... ljubav je uvijek tu, u nama i oko nas...
može li se ljubav zaboraviti?






Na ognjištu uspomena izgara zadnji panj, toplina miluje želje,
a tvoja slika nestaje u dimu dogorijelog sna.
Moje misli su danas preglasne za tišinu koju želim, slavim slobodu,
osjećam tugu davnog rastanka i čujem vjetar koji je one davne noći odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin na oltaru želja i prosuo pepeo nedosanjanih snova.

Ti, to su bili snovi i vjetar na seoskoj cesti i ruka na ramenu u kinu.
Ti, to je bila sreća i suze pri oproštaju, traženje blizine, dugi telefonski razgovori i pisma iz tuđine.
Ti, to je bila ljubav, ali nije bio život.
U igri s ljubavi smo mnogo investirali, ulagali dušu,
žrtvovali srce i izgubili san, a dobili život.

Da, bilo je to davno, produljila sam djetinjstvo do ženskosti
i iz sobe pune plišanih igračaka jurnula u život, noseći pepeo djevojaštva u buketu crvenih ruža.
Gazeći po snijegu u lakiranim cipelama željeli smo sreći odrediti smijer, pobijediti hladnoću.
Skidao si cvijeće iz moje kose, grlio me toplim dlanovima.
Voljela sam miris tvoje kože i sudbinu i decembar i vjerovala da ćemo plivajući uz rijeku pobijediti prolaznost.
I nebo je plakalo kada sam odlazila, slijevale su se kristalne suze licem trenutka.
Kao u Antićevoj pjesmi…ti si otišao u svoju, a ja u moju mladost.
Poželjela sam zaboraviti ljubav.

Zaboraviti?

Drava još uvijek protiče dolinom prve ljubavi, romori vremenom oluje ruža, jeca jecajima rastanka, disonance slijeva u konsonace trenutka, žubori sonatom nedosanjanog sna, daruje ju vjetru u krošnjama zrelosti.

Velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži čuvarice snova je noćas na rondou želja prosula krijesnice, razbila tminu zaborava i utkala put ka svitanju.

Ljubav je ogrnula ljubičasti veo i odsvirala zornicu novom snu.
Čista ljepota se kristalnim ljestvama spustila s neba i dotaknula okna duše.
Dugo, predugo zamagljeno staklo zasja očima sreće.
Svjetlost zlaćane hostije se pretakala u vitraž snene budnosti.
Oćutih sjećanja, pretočih tu ljepotu u kalež uspomena, u perivoju sna iz drevnog sjemena niknuše pupljci ruža.
Srce je zatitralo ritmom izvorišta ljepote i tragovi ljubavi oživješe na satenu pored mene.

Volim ljubičasta svitanja.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
poglavlje "Vrata zatišja" str, 35.






Oznake: razgovarajmo o ljubavi, odakle dolazi ljepota

Nijanse ljubičastog...

16.01.2017.




Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše,
onda ćeš saznati
od kuda dolazi ljepota
i dali je moj glas prošlost
koju želiš zaboraviti.
Dijana Jelčić- Stračević... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987.




Ljubičasti san...

Stoji, gotovo nepostojeća, izbačena iz svih uzbuđenja, nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru.
Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno.

Ili joj se to samo činilo?

Vjetar joj dotaknu obraz,
obrisa kristale tuge
sa zaleđenog lica,
razmrsi utegnutu kosu i
donese ljubičasti miris
jednog davnog sna.

Smije li dotaknut stare snove?

Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?

Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i sna.

Žena zagrli vjetar i
osjeti širinu ljepote i
sve tajne svijeta
kao nježnost boje,
kao miris lavande
kao vječnu istinu u
u ljepoti sna.

Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu.

Iznenada slobodna,
izrasta iznad tuge i
zle sudbine vremena
pomilova lavandino polje,
rastrga korotu i
poletje sa lastavicama
u zagrljaj ljepote.

Želja se prosu opustjelim srcem
Noć bez sna postade
san njenoga života,
noć boje lavande,
noć puna mirisa,
a
ona budna, neumorna,
svijesna svih onih
izgubljenih,
neprospavanih,
neodživljenih.

Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje.

Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san.

Oživjela ljepotom jedne nove istine o životu,
ona u mirisu lavande i ljepoti ljubičastog sna, osjeća od kuda dolazi ljepota.

Dijana Jelčić





Ljubiasti san ovo pronađoh u arhivi bloga... oduševili me komentari...

fotke... skinute sa neta

Oznake: odakle dolazi ljepota, ljubičasti san

Tango...

07.12.2016.




Gasi se dan, jedan od mnogih u kojima gnječim sjećanja i trčim uz rijeku, palim oči neba da ne zalutam u slijepoj ulici nekadašnjeg života.

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
na srebrenom sagu mjesećine
zaplesasmo naš prvi tango.

Muzika njegovih riječi je dodirivala srce:

Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.

Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali univerzum ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
onoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
trenutak će tada postati vječnost.

Tada mu šapnuh, tiho najtiše što sam mogla

Tvoje usne su dio mene,
ruke u klupku neznanja,
stvarnost, vrulja novih snova

I pričinilo mi se, vrijeme je doista stalo, postalo trenutak koji još uvijek traje.

Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
širio se ozon sreće.

Nebom je klizila ponoć
šireći miriš navlažene svile
i jecaj tek probuđenog srca.

Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem, osjetih miris maja u darovanom mi bijelom pupljku.

Sreća dotaknu misli, zaustavi želje, u ogledalu istine prepoznah siluetu tuge u odlasku.

Dijana Jelčić



fotografiju Tango mi darovala @Lastavica

Oznake: odakle dolazi ljepota, tango

Moja lica traže autora... (pirandelovski)

04.12.2016.



Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja.

Koračam zvjezdanim stazama moga univerzuma i prepoznajem tugu, strah i bol u jednoj sjenom zatamnjenoj zvijezdi duše. Sa druge mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.

Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta... Kapitol, Zagreb, 2006






Sinopsis apsurda…

U voštanici svitanja
trag istine,
buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje
Prometej nadanja,
na obzoru privid
besmisla,
u srcu božanska iskra.

Ne volim nepomičnost,
tmurno nezbivanje,
entropiju vremena,
težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje
bez pomaka.

Ne volim čekanje
u vakumu ničega,
nedogađanje bez nadanja,
bez smrtnih rana,
ne volim
tromost tihog umiranja
u praznini nutarnje
palanke.

Na sceni vremena
proturiječnost trenutaka,
sukob zbilje i
sjena pošlosti,
svjesni mazohizam,
izlječujuća bol,
oslobađanje iz krletke
sumnji i strahova.

U katakombama pamćenja
pronalazim sebe
bjegunicu iz zbilje,
sužnjicu
u užarenoj praznini
zaborava.

Prodirem u podsvijest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja.
Na granici između bitka i nebitka,
bježim od pukog trajanja,
od beznačajnosti
i
živim vrhunac samoće,
utjelovljujem apsurde,
ulazim u odaju
ogledala i odjeka.

Vatra sudbine
sagorjeva
sama u sebi
i sama iz sebe plamti
dolazeće vrijeme.

Obroncima zbilje
se kotrlja kamen,
čujem šapat,
poslanje trenutka.

Nema ga, ne postoji
uzaludan čin!

Očekivanje prestaje
biti čekanje,
postaje nadanje,
ugoda vjerovanja
u uvijek iznova
rađajuću svjetlost.

Ćutim ushit osjećanja,
kovitlanje svijesti,
uzvišenost nadanja.

Iza zrcala svjesti
tri lica,
jedna istina.

Vjerovanje u
Ljubav!

Dijana Jelčić




Oznake: odakle dolazi ljepota, umijeće svakodnevnog pokreta, nestvarno stvarni

Ona i neizgovorene tuge...

14.11.2016.





"Zaustavila je sudbinu
u naručju njegovih isušenih želja
dotaknula već napukli porcelan povjerenja,
zgužvani staniol neke prošle ljubavi
i u ljepoti njegovih očiju
pronašla nebo,
okićeno oklopom neke davne tuge...

tražila je osmjehe,
skupljala i ljepila krhotine njegovih uspomena.

A ljubav?

Element sa slobodnom valencijom,
strune neke za njega nepoznate energije
začahurene u srčanim komorama,
nesposobne da stvore
najvredniju formulu ljudskosti,
ljubav je u njemu spavala
uz pepeo neke davne vatre...

poštujući njegovu prošlost,
njegove neizgovorene boli,
njegove neisplakane suze,
njegovu nemogućnost
da osjeti ljubav u osmjehu,
u ispruženoj ruci,
u poljupcu...

Dijana Jelčić... "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987.






Prihvatiti život onakav kakav je, život pun uspona i padova, voljeti zalaske sunca i kišu i oblačno nebo i vjetar koji donosi suze, razumjeti sve nepravde koje možda nisu nepravde, znači živjeti, znači znati živjeti. Tek onda ostaje puno trenutaka, između trenutačnih tuga, trenutaka ljepote koja nas uvijek iznova uzdižu iznad rezignacije i životarenja, ublažuju strahove, brišu suze, poklanjaju osmijehe. Nikada ne smijemo prihvatiti bonacu i neki nepostojeći horizont jer tada smo zaboravili živjeti. Mi moramo vjerovati u svoju snagu koja je ponekad skrivena u mladalačkim snovima, a nekada spava u tuzi zbog izgubljenog vremena. Ne smijemo plakati nad prošlošću i uvelim ružama, mi moramo znati voljeti, voljeti do iznemoglosti da iznemoglost nikada ne dođe.

"Ona postade obrana
njegovim strahovima,
povjerenjem dobi povjerenje
i prve ljepote njegovog buđenja
i pokloni mu svoje vrijeme"

Zavoljeti želje i život u tuđim srcima, naučiti ih da dišu, a ne ih željeti posjedovati znači biti sretan, beskonačno sretan. Spoznati da je LJUBAV
važnija od biti voljen onda smo uistinu i voljeni.

"Ona za uzvrat dobi
naručje u kojem danas smije
sanjati njegove i svoje tajne."

Za sve one koji nisu odustali ljubiti LJUBAV

Ljubav je kada jedan čovjek
Ljubav je kada jedna ....
Ljubav je kada
LJUBAV je !!!


Zavolite ovaj dan, zavolite misli i sjećanja, dozvolite srcu da diše!

Dijana Jelčić


ona i neizgovorene tuge

tada @Teuta, danas @Sukiyaki i @More ljubavi su onda komentirali ovaj tekst... sretna sam što smo još uvijek tu... što dijelimo ovaj djelić svemira... prijateljstvo je to...

Oznake: odakle dolazi ljepota, tuga, strah, ljubav

Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...

22.09.2016.




"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu...Ova zbirka je bila oproštaj s prvom ljubavi... nastala je ko slobodno disanje srca... to je dnevnik sna ljubavi i vatre... "

dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.






Poklonili su mi ime i boginju, ne ti nisi bio kriv što nisi osjetio da trebam slobodu i da sam ponosna na postojanje boginje u meni. Boginja lova i Mjeseca, je u tebi pronašla zaštitnika svojih lovišta. Nepogrešiva u izboru postala je ljubavnicom mjeseca, a njena ljubav iz noći u noć ljepša, postojanija, nježnija. Ne, ti nisi kriv što nisi osjetio da sam dovoljno jaka da budem slaba i izgubljena u tvojoj ljubavi. Pričali su mi o sunčanom podnevu, o košmaru od straha i želja, o trenutku kada sam poželjela ugledati svijet. Željeli su boginju ljepote i ženstvenosti, željeli su mi darivati ljubav i budućnost, a ja sam već onda sanjala plave daljine i ljubav tražila među zvijezdama. Pričali su mi o prozi moga rođendanai voljeli me nekom čudnom ljubavi koja je u meni gušila iskonske poticaje i ružno pače je zaplivalo uz rijeku nespremno za život.....Ne, ti nisi bio kriv što nisi osjetio da u meni živi boginja lova i mjeseca...




Produljila sam djetinjstvo do ženskosti,
iz sobe pune plišanih igračaka,
noseći pepeo djevojaštva
u buketu bijelog cvijeća
jurnula u život.

Gazeći po snjegu
u lakiranim cipelama
željeli smo sreći odrediti smjer,
podijeliti hladnoću...

Skidao si cvijeće iz moje kose,
stavio ruke na leđa, voljela sam dodir tvoje kože
i sudbinu i decembar i vjerovala plivjući uz rijeku
pobjedit ćemo prolaznost.

Velika srebrna lopta
zapletena u plavoj mreži
čuvarice snova zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.

Čista ljepota
spusti se noćas
prozirnim ljestvama
i dotaknu moj prozor.

Zamagljeno staklo
zasja očima
sreće.
Milovanje svjetla
probudi uspomene
tragovi tvog tijela
oživješe
na ružičastom satenu
pored mene.





Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
slavim slobodu,
a nazdravljam s tugom
na usnama gorčina
na ognjištu uspomena
izgara zanji panj,

Noćas je vjetar
odsvirao requiem,
ugasio lumin
na oltaru želja
iz kaleža žudnji
prosuo pepeo
nedosanjanih snova.

Na horizontu vrisnu zora
slaveći Fenixov let.

Trg cvijeća je šutio suncem,
osjetih miris maja
u februaru.

Tvoja sreća
dotaknu misli,
zaustavi želje.
U zrcalu istine
vidjeh siluetu tuge
u odlasku.

Na uglu tvoje i moje ulice
blješti izlog vremena
na policama vrijednosti
sa ceduljicama neprocjenjivo.

U meni žive uzbuđenja
prvih pripadanja
tiha vatra skrivena u
kutovima sjećanja.

Prošlost na granici stvarnosti,
okus izmješanih previranja,
hrana za emociju sreće.

Pozdravimo zajedno izlazak sunca,
neka to bude vjenčanje bez svjedoka,
bez potpisa.

Ne boj se, zagrli me,
neće biti kao nekada,
mora biti kao sada,
odrasli smo,
u našoj ljubavi je snaga.


"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.




Oznake: odakle dolazi ljepota

Kao žetveni mjesec...

19.09.2016.




U noći žetvenog mjeseca
netko pokuca na prozor.
Je li to opet velika sumnja?
Ona sklopi oči,
osluškuje, tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom stoji
Život,
tako jednostavan i lijep
da mu se ne usudi približiti.

Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža, u vremenu kada je vjerovala da je život iza nje zatvorio krug i pustio je da luta noćima bez snova.
Počela je pisati pjesme u koje je uplitala svu tugu svog mladoga srca.






Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima
ili pod mostovima.

Noćas sam te tražila
pod mostovima.
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke.

Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.
Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.

U tvojim rukama
neka nepoznata kosa,
osjetih hladnoću
na dlanovima
i prazninu iza mene.

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
a na stolu ispred mene
leže krhotine čaše iz koje smo
ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira..

Tada netko pokuca na okno njenog srca.
Ona otvori oči.
Život tako jednostavan
i lijep
pruži dlanove.

Dijana Starčević, "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987.








Pišem, dakle dišem... dišem dakle osjećam... osjećam dakle postojim... otkrivam još uvijek bezimene pojavnosti u sebi... bitak bitka... fokus prostor- vremena... a onda se igram riječima... a pisanje je terapija... misao materijalizirani osjećaj... pretočena u sintagmu postaje zrcalo nutrine... nietzsheanski filozof sa čekićem... vidim ga u magličastom oblaku svijesti... i tada se sukobljavam s njim... fokusiram ga... darujem mu ime... okus, boju, miris... pripitomljavam ...

Majka mi je darovala velikog, drvenog slona za sreću. Od tada pamtim samo sretne dane... zavoljela sam sjetu na obroncima pamćenja... tajanstvenu bezimenost drevnih osjećanja... neusporedivost zrnaca vječnosti i iskričave stvarnosti...
Promatram mozaik na zidu hrama uspomena... nedovršeno djelo svijesti... ikonu života nad oltarom trenutka... kao žetveni mjesec objavljuje smjenu godišnjih doba ... ekvinocio vremena...

Mjenja oblik, širi se u prostornost nedohvatne dolaznosti... na zadnjem kao i na prvom oblutku našeg neba upisah ljubav... upisah je ritmom srca koje još uvijek zaboravlja poneke otkucaje... osmijeh na tvojim usnama i mekoća dlanova određuju ples mojih uzbuđenja... krhkost zagrljaja snaži vjerovanje... gasi žeđ... danas dijelimo tajne kao obroke u dane prvih susreta...

jesi li gladna?... ne, volim te...

Još uvijek odlijećemo u drugima nedohvatne svjetove... slijede nas mjesec i oblaci... postojimo u trajanju, neumorni u traganju za staklenim oblutcima našeg neba...

Dijana Jelčić





Oznake: žetveni mjesec, odakle dolazi ljepota

Vrata zatišja...

16.09.2016.





Ova noć miriše na tišinu i vino, tajnovita, neopipljiva kao oblak od snova. Stojim na rubu zagrljaja, osušena zemlja, tvoj pogled nebo puno želja. U ekliptici sna mjesec pun srebrenog sjaja i toploga zlata. Ti, to su bili snovi, vjetar na seoskoj cesti i ruka na ramenu u kinu. Ti, to je bila sreća i suze pri rastanku, traženje blizine, telefonski razgovori i pisma. Ti, to je ljubav, ali nije život. Uvijek kada sam dolazila s mirisom januara na koži s isušenim ispucanim usnama, s nepokretnim dlanovima na kojima je počivala žalost tvoj osmijeh je plesao tijelom, skidao inje iz kose i palio vatru za zaleđeno srce. U igri s ljubavi uložili smo mnogo, izgubili sve, a dobili život. Na stolu leže ruke iz nedovršenih zagrljaja s dlanovima punim nedavnih dodira. Vani se netko smije grohotno i zlobno. Željena tišina puca, mrvi vjerovanja, razbija toplinu. U kaminu gori vatra, na zidovima žive sjene, nesigurni valcer prstiju se slijeva u simfoniju, devetu, rođenu u gluhoći osjetila.





Vratio si mi nebo, sunce, zrak
život, u noći punog mjeseca
na obali jezera sreće.
Vjetar, ti i proljeće.
i miris šljunka
Tvoj dah, tvoje oči,
tvoj zagrljaj
i davno zaboravljeni osjećaj.

Do tada razočarana,
rastrgana između
jučer i sutra
zaustavljena nevidljivom rukom
sudbine na početku sna.

A željela sam samo život
jednostavan i moj.
Uronih u dubinu tvog pogleda,
osluhnuh rapsodiju boje davnih privida.

Darovao si mi
sreću za sreću,
vratio ukradeni san
i ljepotu pripadanja
u onoj proljetnoj noći
punog mjeseca.






Možda ćemo u sutonu života
biti slobodni,
Onda kada riješimo sve zadatke,
kada na licima budu
prepoznatljive samo oči,
kada iste misli
budu jedini poriv ljubavi.

Možda ćemo onda znati
da nismo uzaludno živjeli...
Možda!


Dijana Jelčić- Starčević „Odakle dolazi ljepota“ 1965- 1987.




Oznake: odakle dolazi ljepota

Bijela ruža...

09.09.2016.




Gasio se dan, jedan od mnogih u kojima gnječih sjećanja i trčah uz rijeku, palih oči neba da ne zalutam u slijepoj ulici nekadašnjeg života.

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
na srebrenom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.


Melodija njegovih riječi je dodirivala srce...


Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.

Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali kamen ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
onoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
stijene će zaokružiti vrijeme,
trenutak će tada postati vječnost.

Tada mu šapnuh, tiho, najtiše što sam mogla...


Tvoje usne su dio mene,
a naše ruke u klupku neznanja,
stvarnost, vrulja novih snova.


I pričinilo mi se, vrijeme je doista stalo, postalo trenutak koji još uvijek traje...

Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
širio se ozon sreće.

Nebom je klizila ponoć
šireći miris navlažene svile
i ushit probuđenog srca.

Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem, u bijelom pupljku osjetih miris proljeća.

Sreća dotaknu misli, zaustavi želje... u odaji ogledala i odjeka prepoznah siluetu tuge u odlasku... vidjeh sjaj novog svitanja i začuh simfoniju nutarnjeg svemira.

Bio je to kraj traganja za izvorišem ljepote... bijelu ružu imam još uvijek... čuvam je kao amulet... kao znak izvorišta koje pronađoh u zrnu srca... ljubav...

„Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.



Oznake: odakle dolazi ljepota, bijela ruža, ljubav

Ljubav i suze...

06.08.2016.





Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao svjetlucavu pućinu. Prišla mu je djevojčica i upitala ga:

Reci, zašto su ti suze bijele?
Dugo već nisam plakao i suze su pobijelile kao i moja kosa.
A zašto su suze ponekad zelene?
Kada presuše vrela suza tada oko plače gorku žuč.
Reci mi a zašto su suze ponekad crne?
Kada više nema suza tada plaču oči crne.


Čovjek je gledao prema horizontu, njegove bjele suze su se kao biseri kotrljale niz obraze. Djevojčica je odskakutala niz plažu, a on je šaputao vjetru.

Bila je lijepa onu večer. U odvažnoj igri pala je njena haljina.
Kada je noć sišla na njena ramena zavolio sam je rukama.
Ona se otrgla i rekla: Do sutra!
Bila je lijepa i drugi dan i ja je prisjetih na obećanje.
Nasmiješila se i rekla: Ja sam kći Sunca,
Tamne riječi koje se govore noću izgube danju svoj sjaj.
Ne govori mi o varljivim nadama, draga,
nade prolaze
kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza
i mnogo se lišća po meni prosipa.

Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.
Ja znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?
Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj tebe tugujem zbog budućeg rastanka.
Pomilovala je moje lice smješeći se, ustala je iz kreveta, obukla haljinu i otišla.


Čovjek je sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Na njegov ispružen dlan sleti bjela golubica.

U meni žive sva uzbuđenja prvih pripadanja, šaputao je,
tiha vatra skrivena u udaljenim uglovima sjećanja.
Prošlost na granici sna i jave,
okus izmješanjih previranja duše,
mirisi sreće...

Golubica ga je promatrala svojim sivim očima i on vidje suzu, kristalno jasnu kaplicu tuge u kojoj se zrcalio njegov lik.

Željeli smo razbiti ljubav u komadiće, željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni.
Borili smo se protiv suza, protiv nježnosti, protiv snova.
Ispirali smo dodire, tragove poljubaca, gorčinu i bol.
Željeli smo ljubav rastrgati na komadiće,
a nismo osjetili da pri tome uništvamao sebe.

Kristalno jasna kapljica tuge skliznu na njegov dlan.

Danas na rubu mladosti,
na krhotinama neostvarenih želja,
dajmo ljubavi još jednu šansu.
Sunce obasjava još uvijek dvorište naše ljubavi,
u predvečerje
kad zalazi.
Obasjava dva mala prozora
iza kojih nema više ljubavi
ali zrak je još uvijek pun
naših snova.

Spustimo se u jednom predvečerju
u naše dvorište,
zagrli me u vlažnoj sobi
naše prve ljubavne noći.
Volimo se bez prošlosti
bez budućnosti,
volimo se u trenutku za trenutak.

Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Suze na njegovom obrazu, bijele kao biseri, su se kotrljale do pješćane plaže. Žena u haljini od bijele svile ih je skupljala i slagala u dijadem u svojoj bijeloj kosi.

Dijana Jelčić- Starčević... "Odakle dolazi ljepota" Zagreb. 1987.





Oznake: odakle dolazi ljepota, blogosfera, blogoprijatelji

Vrijeme teče... uspomene ostaju... usrećuju...

20.07.2016.




Lutam obalom zaborava,
oko mene ljubav jeca za suncem,
a misli dotaknute Meduzinim dahom
grade snovima tamnicu.

Godinama smo razbijali
divne stare slike naših priča,
a ožiljke od onda
danas nosimo kao nakit
i gorčinu nekih uspomena
osjećamo kao prešućene vrijednosti.

Zatvorila sam tvoju šutnju
među dlanove
i kada podignem ruke prema suncu
vidim samo jedno zarobljeno srce.

Na terasu se preko usnulog cvijeća
u ljubičastom ogrtaču
uspinjala zora,
zatvorila snove
u sunčanu kutiju
i prosula svježinu
na umor naših zagrljaja.

Tvoje ruke su bile
koljevka mojoj bezbrižnosti,
tvoje disanje uspavanka
i ja odsanjah mladost
na pamučnom oblaku tvoje nježnosti.

A onda me grmljavina probudi u život
nošena vjetrom neke lažne muškosti
upoznah uzburkanost neba.
Danas u perivoju snova mislim na tebe,
toplina leži na mom tijelu,
kao mačka prede duboko u meni
svileni konac želje
za čipku u koljevci života bez tebe.

Na ognjištu uspomena izgara zanji panj
toplina miluje želje,
a tvoja slika nestaje
u dimu dogorjelog sna.

Noćas je vjetar odsvirao requiem
ugasio zadnji lumin na oltaru želja,
prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Noćas sahranih vjernost
u vrtu tek naslućenog cvijeća,
na horizontu vrisnu zora
slaveći Fenixov let.

Budimo drugačiji od drugih,
mi nismo tek neki,
ne dozvolimo Posjednovoj djeci
da nas zaraze slabostima,
rastimo u slobodi
iza zidova i ograda
u kojima je život prevara
a vrijeme rob.

Oslobodili smo se demonskih strahova
napustili vrijeme tihog umiranja
i kao što smo nekad djelili
ručak u studenskoj menzi
danas djelimo tajne.

“Odakle dolazi ljepota” Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.





Oznake: odakle dolazi ljepota, 1987

Možda...

16.07.2016.






„Možda mi vjeruje, a možda ne. Možda se mogu udati za njega, a možda ne. Možda bi vjetar prerije, Možda bi morska bura, Možda bi neko negdje mogao znati. Prisloniću mu glavu na rame Pa kad me upita ja ću mu reći da, Možda."

Carl Sandberg







Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Sandberg mi je poezijom odgovarao na mnoga pitanja. Možda postoji negdje daleko netko očiju boje sna.

Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu. Možda?

Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, šaputao mi je pjesnik. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem prestaje.

Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije?

Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora.

Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda. Ljubovah sa tugom i igrah se sa kristalnim suzama neba.

A onda iznenada, u sunoćavanju sna susretoh oči boje meda i utopih se, kao noćna leptirica, u tom blještavom ćilibaru. Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li poći s njim rekla sam da, bez Sandbergovog možda.

Znala sam da mi vjeruje jer sam i ja njemu vjerovala. Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju, šapnuo mi je dječak i ja sam mu vjerovala.

Vjerovao je i on meni kada mu šapnuh...

imam za tebe na tisuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce.

Možda.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007,.
Zbirka prozno- poetskih tekstova satkanih iz stihova zbirke "Odakle dolazi ljepota" i proze "Umijeće vremena".



Oznake: odakle dolazi ljepota, umijeće vremena

Okna u svijet...

01.07.2016.




"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog mozga nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."
Wilder Penfield






Spoznaja da ljudski mozak nije jednosmjerno računalo, da je njegovo djelovanje umreženo i izloženo neprestanim podražajima koji u njega stižu iz tijela i svijeta oko njega, te činjenica da je istinitost slike tog svijeta proizvod djelovanja svakog pojedinog mozga, revolucioniraju iz dana u dan naša neurološka saznanja. U spiralnoj dinamici svijesti, u beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. Iz njegovog djelovanja izrastaju naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome. U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, događa se rat suprotstavljenih svjetova.

Budim Hermeneuta, kormilara nutrine, tumača nerazumljivosti. Postavljam mu pitanja.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njena koža?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke spletene u grču neznanja
namotaše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlaženih končića svile.


Poezija izrasta iz nečeg bezimenog što u nama buja, iz vrtloga osjećaja koje često neznamo i nemožemo opisati. Zatitraju neuroni, lepršaju kao leptiri i stvaraju nove sveze u sivoj tvari, ispisuju nove senzoričke karte. Krv zapjenuša, mjenja se ritam otkucaja srca, iris u našim očima procvjeta novim bojama, koža se orosi kristalima ljepote. Svjesna tih promjena još uvijek ne znam osjećam li ja moje ili njegove usne, moju kožu ili njegove dlanove?

Noćas je vjetar
odsvirao rekvijem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i odnjeo pepeo strahova.
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih
na horizintu kliknu zora
slaveći Feniksov let.


Što se u njoj događa kada sam tužna?
Što je to što moje misli pretvara u poeziju suza?
Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?

On osmjehom,
s moga obraza,
obrisa suze
i reče mi
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.


Poezija je hermeneutika, doktrina, vještina svijesti.
Čitajući i pišući pronalazim tumačenja i odgovore.

Zatvorih njegov šapat
među dlanove,
podignuh ruke
ka izlazećem suncu
i vidjeh dva srca zagrljena,
na strništu sudbine
privid sjedinjenja,
pobjedu ljubavi
u umiranju svjetova.


Sve je to u našim glavama, na vrhu svijeta, u maglovitom oblaku u kom se odvija cijeli naš život.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Revolucija u glavi" str.29.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987
.





ipak, u zadnjim desetljećima se događaju pomaci u osvješčivanju djelovanja mozga... brain trening osvješćuje sve uklesano u mramoru vječnosti...






Dogodi se kovitlac neurona u misaonom režnju, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživi vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom. Da, to nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnom alejom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje... zaustavih se u sjećanjima... u trenutku... osjetih titraje duše kamena...

da mi smo uklesani u kamenu vremena... a mozak nam, s vremena na vijeme, svojim djelovanjem otkriva tajne zatomljene u podsvjesti... tada osjetimo titraje duše kamena... titraje prepoetka našeg nastajanja... našeg izrastanja u ovo što smo u ovome ovdjei ovome sada... bili smo uklesani u mramoru pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka.
Misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje. Živjela sam u zemlji runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu južnog neba. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si zaštitar moga vremena i mojih sanja... mozak mi svojim djelovanjem odaje te davno u kamenu vremena uklesane tajne...


Dijana Jelčić... moji djelići poetske drame "Ako sutra nikad ne dođe"




Oznake: ljudski mozak, Penfield, umijeće svakodnevnog pokreta, odakle dolazi ljepota

Odakle dolazi ljepota...

28.06.2016.

Čitala sam ponovo Herojske zanose Giordana Bruna... prisjećala se vremena davnih previranja... i davno napisanih tekstova




Promatram lice pisca knjige. Njegove tamne oči me podsjećaju na oči boje sna koje srećem pri svojim maštanjima. Te velike tamne oči mi, pročitanim stihovima, pričaju priču o nastanku ljubavi. Koncentriram svoj pogled na sliku, upijam konture muškoga lica sa fotografije i prenosim ih u svoj misaoni svijet, a onda pokušavam projicirati njegovu sliku na bijelom zidu pored prozora. Moje misli postaju vrpca igranog filma koji očima predajem zamišljenom zaslonu ispred mene.
Kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me je nosio u vječnost. U tom divovskom trenutku se skupiše sve tvorevine svih ljudskih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva.
U mimohodu slavnih prepoznah oči boje sna u likovima koji su uvijek obilježavali epohe. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Vidjeh sitne strune univerzuma kako titraju u mojim mislima, začuh muziku sfera kroz koje sam prolazila. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo pred mojim očima i u meni.

"Tko je taj čovjek kojeg sve češće srećem u snovima, je li on znanstvenik i pisac poetičnih stihova o nastajanju svjesne spoznaje, dječak očiju boje sna ili je to samo moja zamisao o njemu?" pomislih vraćajući se u stvarnost...

sveti gral







Odakle dolazi ljepota...

Ti neznaš kako izgleda soba
u kojoj te volim,
neznaš
odkuda pozdravljam
rađanje zvijezde,
moj put k tebi.

Jauk utrobe svemira
urlik kaosa,
porođajne muke prostora
i
vrisak trenutka.

Priča postanka,
iza sedam brda,
sedam dolina
osmoga dana,
u sazviježđu Lava
rodio se pjesnik.

Osjećam iskušenje vremena,
Venera iskri mir sutona,
psi laju, a kravane prolaze,
Danica objavljuje svitanje.

Sanjala sam poeziju vode,
konjanika na cesti ka Cordobi.
polja Andaluzije,
puteve pitanja,
staze odgovora.

Hoću li stići
u dolinu zelene rijeke?

Tišina bezglasja,
misaoni muk,
u lazuru neba
odgovor.

Nestvarno stvarni trenutak istine,
pronašli smo izvor ljepote...

živimo ga...

Dijana Jelčić




Oznake: odakle dolazi ljepota, nestvarno stvarni, Giordano Bruno

Osmijeh na licu vremena...

08.05.2016.



@dnevnikjednerazvedenice me svojim jučerašnjim tekstom prisjetila na ovo, davno napisano… ljubav ubrizgana u genetsko naslijeđe nam daruje moć zrelosti… vječno proljeće u srcima i osmijeh na licu vremena... sinoć smo bili na premijeri u teatru Gavella... susreli prijatelje... smijali se... prijateljica je fotkala... i jutros mi darovala ovaj kolaž... sjećanje na večer teatra, glumačkog umijeća ljubavi i prijateljstva...





Čovjek oronuo u svome bolu sjedi na morskoj hridi i promatra svjetlucavu pučinu beskraja. Iz maglovitog oblaka njegova sna izlazi djevojčica i pita:
Reci, zašto su ti suze bijele?
Zato jer plačem zbog ljubavi.

Čovjek gleda kako na horizontu nestaje jedrenjak, a bijele suze se kao biseri kotrljaju niz obraze. Djevojčica nestaje na obzoru sna, a on šapuće u vjetar.
Bila je divna onu večer. U ljubavnoj igri pala je njena haljina. Kada se noć spustila zavolio sam je rukama i molio. Ne govori mi o varljivim nadama, draga, nade prolaze kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza i mnogo se lišća po meni prosipa. Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.

Znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?
Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj tebe tugujem zbog budućeg rastanka. Pomilovala je, smješeći se, moje oči, obukla haljinu i otišla.

Čovjek sjedi na hridi i promatra kako sunce tone u more. Na njegov ispružen dlan sleti bjela golubica i odguguta vječno pitanje.

Odakle dolazi ljepota?

U meni žive sva uzbuđenja prvih pripadanja, šaputao je,
tiha vatra skrivena u udaljenim uglovima sjećanja.
Prošlost na granici sna i jave,
okus izmješanjih previranja duše,
mirisi sreće.

Golubica ga promatra svojim sivim očima i on ugleda suzu, kristalno jasnu kaplicu tuge u kojoj se zrcalio njegov lik.

Željeli smo razbiti ljubav u komadiće, željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni.
Borili smo se protiv suza, protiv nježnosti, protiv snova.
Ispirali smo dodire, tragove poljubaca, gorčinu i bol.
Željeli smo ljubav rastrgati na komadiće,
a nismo osjetili da pri tome uništvamao sebe.

Kristalno jasna kapljica tuge skliznu na njegov dlan.

Danas na rubu mladosti,
na obrubu još neostvarenih želja,
dajmo životu još jednu šansu.

Sunce obasjava dvorište naše ljubavi,
u predvečerje
na zalazu.
Obasjava dva prozora
iza kojih se skrila sreća
a zrak je još uvijek pun
naših još nedosanjanih snova.

Spustimo se u ovom predvečerju
u naše dvorište,
zagrli me u sobi
naše prve bračne noći.

Volimo se bez prošlosti
bez budućnosti,
volimo se u trenutku za trenutak.

Čovjek sjedi na hridi i promatra kako sunce tone u more. Suze na njegovom obrazu, bijele kao biseri, se kotrljaju do pješćane plaže. Žena u haljini od bijele svile ih skuplja i slaže ih u dijadem u svojoj sijedoj kosi.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.




evo i ja se okušah u fotkanju, nije kao njena ali je fotkana srcem


Oznake: odakle dolazi ljepota, ljubav je to

Prešućene vrijednosti...

02.05.2016.




Trinaest crnih bisera,
vrijeme oluje ruža,
zaborav tebe u tebi,
otrgnuće zrna srca,
krhotina,
Longinovo koplje
i stigma u pamćenju.

Sjećam se…

Uvijek kada sam dolazila
s mirisom januara na koži
s isušenim ispucanim usnama,
s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost
tvoj osmijeh je plesao tijelom,
skidao inje iz kose,
palio vatru za zaleđeno srce
i odvodio me na slavlje osjetila.

Elegantno kao crna pantera
noć nas je odnosila u snove,
u lutanja beskrajem nebeskog oceana.

U jednom svitanju ostadoh
zapletena u mreži čuvarice snova.
Osjetih nepovrat u zavjetrinu zbilje.

I nebo je plakalo sa mnom,
slušala sam poeziju kiše,
u buketu crvenih ruža
miris maja i
nestajanje navika.

Ožiljke od onda
danas nosim kao nakit.
a gorčinu nekih uspomena
kao prešućene vrijednosti.

Dijana Jelčić-Starčević, „Odakle dolazi ljepota“, Zagreb, 1987
.







fotke... @Decy... @Moja Moda ... u Hercegovini, Etno selo kraj Međugorja... u dolini zelene rijeke se naučih ponovo smijati... sjetih se vremena kada sanjah plave daljine... bilo je to vrijeme prije ovoga, prije nego shvatih ... plave daljine nosimo u nutarnjem svemiru... u kratkoj biografiji objavljenih zbirki 1986 i 1987 pisah o tome... a onda iznenada osjetih... poezija uspomena daruje snovitost zbilji... i od tada vrednujem prešućene vrijednosti i živim poetiku zbilje...


Oznake: odakle dolazi ljepota, osamnaest crevenih ruža

Glad za snovima... (kako tada tako i danas)

26.04.2016.



Već trideset godina vučem ovaj kofer sa sobom...U njemu je buket godina... djelići života... recenzije, osvrti o meni i mom pisanju... Kaštelanov i ovaj zadnji... Enesov...

Prinova poezije


... U mramoru uklesana iluzija,
u zraku dašak prisutnosti...


Riječ se ne može izgovoriti bez daha, govorili mi perzijski, kineski, indijski, grčki, latinski, arapski, hrvatski ili bilo koji svjetski jezik – riječ bez daha izgovoriti ne možemo. Dakle, dah je osnova govora, osnova života. Dah je razumljiv svim jezicima. Zato ptice i pjevaju samo dahom, njima je za pjesmu dah sasvim dovoljan.

Ali što ćemo s pjesnicima, s glumcima? Oni bez riječi nisu ništa. Velika je umjetnost kako pisati, kako govoriti, a da nam riječ ima vrijednost daha; jer svakim dahom mi smo u biti pupčanom vrpcom vezani za Sveizvor postojanja. Hoće li taj Izvor u nama biti čist ili ćemo ga mutiti svojim mislima, ovisi o nama samima. Malo je knjiga, malo je pjesnika čije riječi imaju vrijednost daha, čije riječi imaju ljudsku toplinu a svemirsko značenje. Međutim, malo je i čitatelja koji su dorasli takvim knjigama.

Svijetu je ugodna toplina sunca, draga mu je toplina ruke, ali mu toplinu ljudske riječi ništa zamijeniti ne može. Sve više ćutim da je samo za tu svrhu ljudima dah i stvoren. To opravdava i ova najnovija knjiga pjesnikinje Dijane Jelčić Nestvarno stvarni. Usklađena i nadahnuta Sveizvorom postojanja Dijana zapisuje:

... Svjetlošću utkana u kožu
postajem struna u vjetru vremena.
Jeka je došla s visina,
razbila tišinu,
riječima nahranila
pustinju nadanja.
Nestvarno stvarni
pričamo ni o čemu
koje je sve.
Osjećam višestrukost
postojanja.
Doživljavam
pročišćenje nutrine.
Zagrljaj duše i materije.
Zagrljaj svjetla i tmine –
to ljubav pjeva
blistavu odu zagrljaju.
Tvoj zagrljaj je
uskrsnuće.
Sjene su nestale,
sunce je ostalo.
U mramoru uklesana iluzija,
u zraku dašak prisutnosti.

Zagrljena neprolaznom ljepotom svega što jest, Dijana je zaista izabrana od poezije da ćuti sudisajnost sa svima onima koji su ovaj dah udisali.

Večeras, u gluho noćno doba, kada u ovoj lijepoj knjižnici knjige ostanu same, imam osjećaj da će se sve one načas zavući u Dijaninu knjigu te ćuteći se i same pomalo nestvarno stvarne, čestitat će rođendan i pjesnikinji i njezinoj novoj knjizi – dobrodošloj prinovi poezije.

Enes Kišević

U Zagrebu, 6. listopada 2014.






a onda se sjetih davno napisanog... ovoga što je već onda, 1987- e godine Enes promovirao...

Mi smo prezimili ovdje
iza beskonačnih razgovora,
sudova, uvreda, nesporazuma.
Mi smo uskovitlali znatiželju,
probudili zavist

Mi smo sjedinjeni u njihovoj mržnji,
sretni u njihovom neznanju,
prokleti u njihovim željama.

Mi smo izdržali sve izazove
ne progovorivši ni jednu suvišnu riječ
dočekali proljeće iza beskrajnih sudova
i njihove gladi za snovima...

Promijenio si adresu i
shvatio da su godine
kojih nije ni bilo prošle,
a ja sam brojala proljeća
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti.

Uskoro će procvjetati visibabe
stojim na obali tvoga života,
u pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode
trinaest crnih bisera osjeća
da su godine kojih nije ni bilo
prošle...

sjene su ostale... naučih koračati bez njih...

Dijana Jelčić- Starčević, „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb, 1987.




i pjesme iz zbirke "Mostovi pod kojima se budim"

Vratio si mi nebo, sunce, zrak
život,
u noći punog mjeseca
na obali jezera sreće.
Vjetar, ti i
proljeće.
I miris šljunka
Tvoj dah, tvoje oči,
tvoj zagrljaj
i davno zaboravljeni osjećaj.
Do tada razočarana,
rastrgana između
jučer i sutra
zaustavljena nevidljivom rukom
sudbine na početku sna.
A željela sam samo život
jednostavan i moj.
Uronih u dubinu tvog pogleda,
osluhnuh rapsodiju boje davnih privida.
Darovao si mi
sreću za sreću,
vratio ukradeni san
i ljepotu pripadanja
u onoj proljetnoj noći
punog mjeseca.

Dijana Jelčić… Osamnaest crvenih ruža… Zagreb, 1986.
Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007. Zbirka prozno- poetskih tekstova






i pjesme iz zbirke Nestvarno stvarni...

U sadašnjem trenutku
osjećam
sve propuštene,
sve zaboravljene.

Čujem sva kajanja
utkana u molitvu
jutra.

Preživjeli smo kraj vremena i ljudi.
Obnavljam samo
dane slavlja,
svetkovinu osjetila,
gozbu trenutaka,
ushit ljubavi.
Uramljeni ubitačnom
tišinom
stajasmo na vratima smrti.

Preživjeli smo.



Oznake: odakle dolazi ljepota, nestvarno stvarni, Enes Kišević

Dva galeba...

11.03.2016.



Možda je zapisano u nekom stoljetnom kalendaru,
ili se dogodilo u trenutku kada sam rođena,
ili je zapisano među zvijezdama.
Sigurno sam prvim plačem
već izgovarala tvoje ime
i nitko nije slutio,
a mi smo se već onda tražili
među tek rođenima.

Kada si izgovarao svoje prve rečenice
moje srce je pobijedilo čeličnu ruku smrti.
Možda je bilo tako,
a možda je samo ljubav.





Lutam zaobilaznim putevima,
zaustavljam se na
platformama tramvaja
gdje vjetar mrsi kosu
i donosi miris šljunka,
a pored mene niču asfaltni bulevari
i metroi u kojima nema
vremena za čežnju.

Osluškujem violine na mjesečini
oko mene tutnji život
i blješte neoni.

Rekli su mi da slaviš Bakusa
kada je vrijeme za snove,
da brišeš tragove naših istina.

Noćas te potražih pod mostovima.
Klošari su sakrivali lica
i pružali ruke,
osjetih miris istrošene ljubavi,
dotaknuh jedne zatvorene oči.

Gorčina je prelazila u bol,
tvoj pogled bez osmijeha,
a suze su mirisale na vino.
U tvojim rukama neka
nepoznata kosa
i ja zaustavih snove
da ne pukne čaša
iz koje smo ispijali ljubav.





Na delti ljepote,
tamo gdje želje razbijaju tišinu,
na pješćanom žalu
vjerovanja,
neka zalutala barka
spusti jedra

Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja.
U Neptunovom hramu
sirena dotaknu gitaru
i prosu plimu sreće.

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu,
na srebrenom
sagu mjesečine.
zaplesasmo prvi tango,

Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost
u vir snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris navlažene svile
i jecaj tek ostavljenog
djetinjstva.

Dva galeba poletješe u nebo
krila punih tek naćetih snova,
u pijesku ostadoše tragovi
jedne uspomene.

"Odakle dolazi ljepota"... Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.


slika ... Salim Ljuma

Oznake: odakle dolazi ljepota

Sinopsis ljubavi...

18.02.2016.




Poezija Dijane Starčević predvidiva je samo u jednom, to je uvijek i nanovo buduće vraćanje u ljubav... Sve do patosa srednjoškolske fatalizacije ljubavi, kao da se neminovno radi o živoru i smrti... Možda u toj iznenadnoj ljepoti otkrića postojećeg i znanog, ali zapretenog leži i odgovorno retoričko pitanje u naslovu zbirke... odakle(doista) dolazi ljepota?
Iz ljubavi valjda!
Tako se tu našlo poglavlje ... sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim... te stihove piše zrela osoba osuđena da bude intelektualac, čak i daleko od rodne grude, negdje na krovu Europe, a zanos je to i snaga ljubavi, zagrljaja i snova.

tiho i elegantno, kao crna pantera se spušta noć... teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim rozorom... trg cvijeća je šutio suncem... recite, ali iskreno, da li bi samo zbog ovih nadahnutih stihova i maštovitih pjesničkih slika valjalo objaviti ovu zbirku?... Zasigurno bi!


svibnja 1987... dr. Dragutin Feletar, u kontekstu "gladi za snovima"... nešto kao predgovor.






Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja u znakovlju sna, u molitvi osjećanjima i potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja ekliptikom zemljina vrtloženja iskreći znakovlje prolaznosti vremena i simbole postojanosti ovog osjećaja koji se u meni svakim djelićem sekunde umnaža. Jedno obično nedeljno poslijepodne se objavljuje prividom žuđene čarolije iznjedrene iz magije srca. Ništa se ne događa i događa se sve. U tihovanju prostornosti ove lijepe vremenosti ćutim tvoju blizinu iako nisi uz mene.

U ovitku uspomena blješti tvoj lik, sjaje ćilibarski fenjeri u kojima vidim san one davne ljetne noći. Promatrali smo smjenu sunca i mjeseca dok su morske orgulje svirale baladu ljubavi. Mjesec je sjao samo za nas ogledajući se na pučini želja. Uzburkavao je valove želja i igrajući se pretakao ih u plimu strasti. Šapatima si dodirivao srebrene niti i pretvarao ih u mrežu koju si ovio oko moga srca.

Ulovljena u mreži snova, slobodna u životu. Umrežana u tkivo sanjivosti sanjam već desetljećima isti san, ljubičasti san, živim život pustolova, plešem s tobom ples tetrijeba i ždrala. Ćutim kako se pjesak vremena slijeva mojim licem i zaobilazi tragove tvojih usana. Uramljuje ih kao pečate sretno proživljenog života. Srce u srebrenoj mreži odbrojava trenutke svog robovanja nježnom moćniku njegova svijeta. Sretno se igra sa kristalnim perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika signirana rukopisom duše.

Poslijepodne bez tebe s tobom, naglo ljeto bez tebe s tobom, ponavljajuća milina koja me opija kao crno vino. Pišem, slažem slova u riječi koje djeluju tako besmisleno u usporedbi sa osjećajem koji me omamljuje.

Kako oblikovati pjesmu koju osjećam u koridorima svijesti?

Čujem je, vidim je, mirišem je, kušam je ali ovo što vidim na zaslonu računala je tek sinopsis ovoga što u meni živi. Neizrecivost objavljuje snagu nutrine, dokazuje lakoću dijaloga srca i duše koji ćutim kao što osjećam tvoje poljupce. Magija qualie me ovija svjetlosnim zrakama i sakriva tajnu sna, ne dozvoljava mi da je pretočim u štivo koje nikome do meni ne bi bilo razumljivo.
Ni ti ga ne bi razumio, možda bi ga osjetio srcem, možda bi ga oćutio dušom ali bi ga morao prevesti na tvoj nutarnji jezik da bi mu darovao smisao.

Prevođenje je umijeće, teško je prevoditi jezik srca, to je šapat anđela.

Dijana Jelčić...
kolaž djelića 1987 objavljene zbirke "Odakle dolazi ljepota" i još neukoričene zbirke prozno- poetskih tekstova "Umijeće vremena"... desetljeća ubrizgana u štivo... možda se jednoga dana ohrabrim i zaokružim to vrijeme koricama... mnogo tekstova još Imam u rukopisu na već požutjelim papirima... vrijeme prije compa... možda te rukopise i pisma ukorićim... kao dar sebi i njemu za trideseti tri godine zajedništva i trideset godina braka... možda...


prva fotografija... dizajn... Zdenka Knežević
fotografija u sredini teksta... Erik Johansson

Oznake: odakle dolazi ljepota, Dragutin Feletar, sjećanja

Nježan izazov...

16.02.2016.



Ljubav je kazna, pisala je Margerita Jursenar, mi smo kažnjeni ljepotom zajednišva. Sudbina nas kažnjava svojom naklonošću, ne dozvoljava nam osamljenost u samoći…
Per aspera ad astra, rekoše mudraci na vratima vremena, a ljubav je nježan izazov… dragulj na poljani zenita, zvjezda večernjica na horizontu dana i jutarnjica na obzoru noći… Ljubiti znači misliti i osjećati misli, znači misao preobraziti u govor koji postaje svjedočanstvo trenutka.

Volim te… misao pretočena u šapat koji izaziva uragan nutrine.
Ljubim te… misao satkana od krilatih riječi… dva leptira na usnama koja pokreću titraje srca, kovitlaju crvena zrnca do tornada koji nas odnosi u san.

Misao o ljubavi je snaga etičkog uzdizanja u sfere plemenitosti, u smisao ljubavne čežnje za neposrednim doživljajem praljepote.

A kada nas dotakne nemir, kada nas pohode sumnje, kada na dverima uma zatutnji gong opomene treba dovoljno voljeti da bi bili spremni zbog ljubavi patiti, da bi ljubav osjećali kao bol, kao nježnu tugu, kao okrutnog ubicu snova, kao kradljivca ljepote trenutka, kao vatru koja peče, kao zvijer koja ždere. Da, treba dovoljno voljeti i onda osjetiti, ja sam ta bol, ubica, kradljivac, vatra, zvijer... da, ja sama, vječno zatvorena u svojoj kobi i svojoj ćudi.

Shvatih, poricanjem nemira ubijam mir… napisah pjesmu...

Opusti se,
zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja, otvori okna duše,
dozvoli srcu da diše.
Probudi um,
kreni u mladi dan,
odlutaj do pupka svijeta,
do Apolonova hrama,
udahni mirise lovora i bunike,
uživaj u zanosnom mahnitanju,
u zenitu vremena
sjene nestaju.
Toplo zlato
rastapa lednicu
zatomljenih osjećanja…


Sunčana svjetlost je eliksir, stvoriteljica serotonina, hormona dobrog raspoloženja, čudotvorka smijeha. Nasmiješi se sreći, neka ti pogled odluta ka zapadnom nebu, ka sutonskom smiraju iz kojeg izranjaju oči neba i slika beskraja bezuvjetne ljepote.

Zaustavi se na ishodištu sna, na rondou žudnji, misli pretoči u osjećanje osjećaja i kreni stazom ljubavne čežnje, u zagrljaj mira koji budi nemire.

Nasmiješeni čuvar lazura noći bdije nad mjenama, nad dubinama oceana sna, nad smjenom plime i oseke. Igra se do svitanja mlade zore.

Tišina jutrenja se ogleda u očima boje sna…

Budim se sretna pod jantarnim nebom njegova pogleda, ljubav je kazna i nježan izazov. Titraj zlaćane spirale vrtloži uspone i padove, simetriju i asimetriju života, sjedinjuje ih u godinama traženi odgovor na pitanje

Odakle dolazi ljepota... Dijana Jelčić, Zagreb, 1987.

Ljubav je to!




početna slika ... Erik Johansson

naslovnica zbirke... Vladimir- Ankin Vrljić




Oznake: odakle dolazi ljepota, zbirka pjesama

Volim svitanja...

17.12.2015.



Riječ nije mrtva stvar nego živo biće koje osvaja svoj životni prostor ili ugiba. Druge pomoći izvan pjesme nema. Pjesma, kao živo biće, ljudsko je djelo... Pjesme se ne pišu idejama, nego riječima, magija poezije skrivena je upravo u tom susretu riječi i čitaoca... Dijana Starčević piše pjesme odavna... ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine...

Jure Kaštelan... djelić recenizije zbirci pjesma "Odakle dolazi ljepota"


Riječi
zaustavljaju dah,
odnose me u pjesme
davno napisane.

Sjećanje se opire zaboravu.

Ludost pamćenja,
svod katedrale,
na žrtveniku uspomena
svijeća života i ljubavi.

Prosvjetljenje,
Objava,
Proglašenje.

Mirujem u nemiru trenutka,
u lakoći življenja
na putevima
nejasnih zbivanja
tražim izvorište
ljepote.


Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše!


Riječi uramljene stihom
stare pjesme,
slobodno disanje srca,
odgovor na pitanje
odakle dolazi ljepota.

Po nekom
nevidljivom zakoniku
koračam stazom pokore,
i uz tebe,
u zavjetrini zbilje,
volim svitanja.

Dijana Jelčić... zbirka, Odakle dolazi ljepota... Zagreb, 1987.


fotka... Jasna Marcelić


Oznake: Jure Kaštelan, odakle dolazi ljepota

Ti ne znaš...

09.12.2015.



Ti ne znaš
kako izgleda soba
u kojoj te volim,
ti ne znaš
s kojeg
prozora,
u noćima kao ova,
pozdravljam
tvoju zvijezdu,
tvoj put k meni.

Ti ne osjećaš
ljubav
u mirisu sna
koji smo
rastavljeni
prestali sanjati.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.


slika... Salim Ljuma

Oznake: odakle dolazi ljepota

Kolaž starog i novog...




Lutam obalom zaborava,
oko mene ljubav jeca za suncem,
a misli dotaknute Meduzinim dahom
grade snovima tamnicu.

Darovali su mi ime i boginju,
boginju lova i mjeseca,
i ja sanjah plave daljine,
ljubav tražih među zvijezdama.


Velika srebrna lopta,
zapletena u plavoj mreži
čuvarice snova
razbi tamu zaborava...



Stojim na rubu zagrljaja
osušena zemlja,
jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu,
mržnja je riječima
davala snagu rafala,
tutnjala je noć vriskom taštine.

Preživjeli smo noć osuda i uvreda,
nečiju glad za snovima,

Godinama smo razbijali
slike naših priča,
a ožiljke od onda
danas nosimo kao nakit
i gorčinu uspomena
osjećamo kao
prešućene vrijednosti.

Zatvorila sam tvoju šutnju
među dlanove,
kada podignem ruke
prema suncu
vidim zarobljeno srce.





Noćas je vjetar odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja,
prosuo pepeo
nedosanjanih snova.

.

Budimo drugačiji od drugih,
mi nismo tek neki,
ne dozvolimo Posjednovoj djeci
da nam kradu snove.

Rastimo u slobodi
iza zidova
i ograda u kojima je
život prevara a vrijeme rob.





Uranjam u odaju ogledala i odjeka. Osjećam, život se ne događa u materiji nego u njenoj srži, u suštini dubokih brazdi na licu vremena. Živim vrhunac samoće i naslućujem duljinu, širinu, visinu i dubinu sfera u kojima se zrcali ljubav.
Ćutim njenu samorodnosti.

Blješti tisućama svijeća, svjetlost se razliježe i ubija tminu. Samozatajno vreba na nepažnju, na sjenku pritajene zlovolje, iskru nestrpljivosti da bi započela igru izrastanja ispočetka. Tajnovita čarolija svetog spokoja, sklada i ljepote življenog života. U njenom okrilju pucaju okovi, topi se led, nestaju sumnje, gube se strahovi.
Ljubav je divna u svojoj nagosti, neporočna u svojoj postojanosti, snažna kao svjetlosna planina, bogata kao metafora i uboga kao prodavačica ljubičica.

Iz pepela se rađa kao Feniks, iz svjetlosti izranja kao iskra sreće, iz sanja ulazi u javu kao ti.
Ljubav nas u svojoj samorodnosti, iz trenutka u trenutak, porađa nove, a uvijek iste.

Dijana Jelčić






Oznake: odakle dolazi ljepota

Napisano i ja...

05.11.2015.



godina 1986, zbirka "Osamnaest crvenih ruža" ugledala svjetlo dana, godina 1987, zbirka "Odakle dolazi ljepota" ogledala svjetlo dana... hvala svima koji me bodriše...


Čitam davno napisano. Živim naše naglo ljeto. Uspoređujem osjećanja. Osjećam, vjekuju u meni, ponavljaja se negubeća energija, tek mijenja geometriju izričaja, zablista kao nova ideja, kao nova zvijezda na obzoru moga neba. Prisjećam se odaje tugovanja, njene bjeline. Prelamanjem neboje u spektar dugina sjaja stihovi plešu tarantelu uzbuđenja. Slažu se u novi izričaj.
Davna pjesma se slijeva u esej trenutačne mudrosti. Ćutim pomak osjećaja, davne disonace se slijevaju u suglasje samoglasnika i suglasnika. Rađaju se sintakse, oslikava se nova arhitektura misli.






Promatram je na zaslonu računala i osjećam njenu četverodimenzionalnost. Napisano i ja, promatrač sebe same. Na putevima dolazeće noći se obznanjuju osjećanja. Pamćenje oplemenjuje nadahnuće. Svjesna sam ponavljajuće ljepote, opetovanja misli i novonastajuće čulnosti.
Sretna prepisujem samu sebe. U drevnom izričaju se zrcali svitanje novog.

Ti se smiješiš. Volim odraz prohujalog vremena na tvom licu. U njemu stoluju sva moja osjećanja, antologija slovkanja i preslaganja svetog petoslovlja.

Ljubav.

Ekvinocij dana, top s Giča, i sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...


Dijana Jelčić ... “Mostovi pod kojima se budim” zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007.
ukorićena 2014, Zagreb.




Oznake: osamnaest crvenih ruža, odakle dolazi ljepota, izvor nadahnuća

Moji stari katreni...

29.10.2015.



Noćas je vjetar
odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja...



Velika srebrna lopta
u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.



Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
na ognjištu uspomena
dogorjeva zadnji panj.



Na terasu preko usnulog cvijeća
se uspinjala zora,
zatvorila snove u sunčanu kutiju.
Tugu nismo uspjeli pobjediti.



Trg cvijeća je šutio suncem
osjetih miris maja u februaru,
u zrcalu istine vidjeh
tvoju sjenu u dolasku.



Mi danas djelimo tajne
kao nekada ručak.
Jesi li gladna?
Ne, volim te!


Dijana Jelčić- Starčević… “Odakle dolazi ljepota” Zagreb, 1987.




i danas veliko iznenađenje... sretna sam.



Oznake: odakle dolazi ljepota, scuola poetica

Krstionica vremena...

13.10.2015.



Uspomene na
vagi osjećanja,
ravnoteža između lijepih i ružnih.

Premladi smo
za životne odluke,
šapnuh…
daruj mi vrijeme,
želim osjećaj
krstiti
imenom
ljubav.

Poklonio mi je
osamnaest crvenih ruža
i budućnost u celofanu.

Ruže su venule,
isušeni buket,
svjedočanstvo
prohujale ljepote
i put
ka plavim daljinama.

Kišilo je,
suze neba ispirahu
tragove naših koraka,
gorčinu rastanaka
i pelin naslućujuće
samotnosti.

Samotnost ima cijenu,
traganje za izvorištem
nečeg bezimenog,
nečeg nestvarnog,
nečeg iščekivanog.

Čekala sam,
bila Vladimir,
bila Estragon,
bila Poco.
Godot nije dolazio.

Stihovima hranih samoću.

…ti ne znaš kako izgleda
soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
pozdravljam
zvjezdano nebo,
moj put k tebi…

Diana je bdjela nad
mojim vremenom.

a Mjesec?

Smijuljio se licem izdajnika,
mislila sam…
bio je kradljivac snova,
pričinjalo mi se...

U bdijenju
oćutih uzbuđenja
prvih zagrljaja,
tihu vatru
u kutovima sjećanja
skrivena.

Pozdravimo sunce,
neka bude vjenčanje
bez svjedoka,
bez potpisa.

Ne boj se,
zagrli me,
neće biti kao nekada,
mora biti kao sada.
Odrasli smo,
u ljubavi je snaga.

U krstionici vremena
začuh tvoje ime,
oćutih titraje žudnje,
uskrsnuće strasti,
rađanje djeteta
u tijelu žene.

Vjetar je odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin na oltaru želja
i prosuo pepeo nedosanjanih snova.

Na horizontu vrisnu zora...

Ljubav je krštena
poezijom suza,
plesom svjetla i tmine,
svjedočanstvom
početka prije početka
i odrazom moga lica
u tvojim očima.

Dijana Jelčić ...

kolaž stihova... "Osamnaest crvenih ruža" Zagreb 1986. i "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987
.


Oznake: osamnaest crvenih ruža, odakle dolazi ljepota

Mi, djeca trenutka...

09.10.2015.



''Odrastajući mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu... a bajka i igra su naš život... ponekada to nazivamo i osjećamo drugačije, ali upravo to govori da je posrijedi istost... dijete se igrajući radi, a bajka je njegova istinu...."... tako nekako nas Friedrich Nietzsche poziva u spoznaju zrelosti...


Bili smo i ostali djeca trenutka. Homo Ludens u nama živi. Igrajući igru vremena zaustavismo se pred ispovjedaonicom nutrina… razgolićili smo tajnu sakramenta obraćenja, pokore i oproštaja…

jesmo li griješili?
jesmo!

Prošli smo križni put bez težine križa… nismo bili kamenovani, oprost je titrao u davno izgovorenoj istini… bezgriješnost je utopija… igrajući se dotaknusmo obod nevidljive kružnice… osjetismo prostornost ljepote… vrijeme je bilo nebitno… jednostavno smo postojali…

Kiša koja je četrdeset dana padala prestade... pučina, obala oceana sna, purpur neba TI...
u tvojoj kosi sjaj izlazećeg sunca... iz pjeska i pjene izranja bijela golubica...

rađa se mladi dan...

U dubini tvog pogleda oćutih bdijenje dobrote… u dubini sebe ključanje bezimenog osjećanja… u osjećajnom režnju kovitlac neurona... u vrtlogu trenutka tišina… i bezbroj neizgovorenih pitanja… i niti jedan odgovor… bilo je nevažno…

Zlatna hostija je klizila grlom nutarnjeg svemira… uranjala u bitak vjerovanja… drevni san se ostvarivao zbiljom… u milostivosti privida odsanjane budućnosti prepoznah geometriju izmaštanih sjetova i obličje sreće… ti si bio tu i to je bilo dobro…

Sunoćavanje je krenulo ka svitanju… noć se kotrljala nebom iznad nas… ponoćni kobalt se pretakao u carpaccio zore… u svetosti bezimenog osjećanja osjetih snagu suočavanja sa tajnom… u njenoj nagosti vidjeh sebe smanjenu do planetarnih fikcija… sebe titrajuću strunu u irisu tvojih očiju…

Pod svodovljem ljepote se budi grad... osluškivah tišinu,

upitah se, sanjaju li ljudi ovo drhtavo svanuće?

Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave… darovao miris prisnosti… i svjedočanstvo sakaramenta vjernosti… divno se buditi u ovitku tvoje bliskosti…

Na prozoru buket ljubičastih ruža, prisjećam se kraja potopa, trenutka u kojem izgovorih...

Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline... traje još uvijek,

osjećam kako se pijesak vremena slijeva mojim licem i zaobilazi tragove tvojih usana...

uramljuje ih u pečate sretno odživljenih trenutaka...

usrećuje!

Dijana Jelčić




Oznake: homo ludens, vrijeme oluje ruža, odakle dolazi ljepota

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se