dinajina sjećanja

utorak, 02.02.2016.

Uklesani u kamenu...



Bili smo uklesani u mramoru pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka. Misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje. Živjela sam u zemlji runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu južnog neba. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si zaštitar moga vremena i mojih sanja.

U jednom snu vidjeh sliku Foucaultovog klatna, imaginaciju vrtloženja, presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni. Oćutih uranjanje svjetlosti u podsvijest uma, osjetih pretakanje transcendentalnog u potrebno iskustvo, spoznah snagu praznine što ispunjava stanje pokore i postavih si pitanje…

Kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?
Osluhnuh bezriječje prelamanja dana u noć, sutonsku puninu u koju se uvukla sumnja, prijeteća tmina neželjene tišine. Začuh razdirući vrisak izbljedjele semiotike iskonskog jezika, narušavanje metodologije kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…

U bunilu slijedih titraje njihala, rotirah bespućem životne zbilje, ekliptikom sunca. Strahove povjeravah mjesečevim mjenama, osamljena uranjah u oseku zbilje, tugovah u plimi noći.

Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce, opijala se mirisom izmišljenog cvijeta iz kojeg su me gledale oči boje djetinjih snova.

Bio si prauzor ljepote, ponekad nezamisljiv, ali pričinjalo mi se, nekom nadanaravnom silom si, u moje grudi stavio svoje srce.

Vizija njihala je ucrtavala puteve kretanja ka ishodištu sna, obznanjivala staze razgranatog vremena, put povratka na sjecište sudbina. Vratih se u dolinu mladosti, u jutro poezije. Glas nekromanta je prizivao uskrsnuće ljepote. U lapidarnosti trenutka začuh romor tvog imena i vidjeh svoj lik u tvojim očima.





U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživjela vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom. To nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnom alejom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje... zaustavih se u sjećanjima... u trenutku... osjetih titraje duše kamena...

da bili smo i ostali uklesani u kamenu vremena...

Dijana Jelčić... moji djelići poetske drame "Ako sutra nikada ne dođe"


arhiva, u aleji kamenih statua
u aleji kamenih statua


Oznake: nekropola, Stećci, ljubav

- 08:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>