Rat svijetova...

30.04.2017.




U mojim zrcalnim neuronima se smiješe lica, ali ja u njima, odrasla i vjerujući da sam osvještena, zaboravih djete u sebi, pa ne prepoznajem i ne razlikujem više osjećaje. Krabuljni ples se upravo odigrava na pozornici mog života.
Kako prepoznati iskrenost u osmjehu? Čiji glas će najaviti "radosnu poruku" iz koje ću saznati istinu? Tko će na koncu ubiti kralja?

Teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom... Pomilovao me noćni lutalica i odveo na obale oceana sna. Sanjala sam osamnaest crvenih ruža, miris mladosti i budućnost u celofanu. Nestale su granice među svjetovima, daljina je postala blizina. Savršenstvo kruga, peta dimenzija postojanja, uranjam u dimenziju ljubavi. Na pučini odsjaj mjesečine i tvoje lice... i tvoja pjesma ... poezija suza... Tu si iako te nema... Ljubav je energija, ne gubi se, samo mjenja oblike... nestaje privid neostvarenog sna... blješte oči dječaka boje snova... sjećam se početka, susreta i prvog poljupca... zlaćana spirala titra među srcima...budi me poezija kiše... u vazi buket uvelih crvenih ruža prisjeća na vrijeme kojeg nije ni bilo...
Umrli bi da se nismo susreli...


Ljubav je osnova na kojoj se stvara istinska ljudska zajednica.
Sv. Augustin je rekao: "Ljubi i čini što hoćeš". Što bi se još moglo dodati toj višestoljetnoj misli? Mislim da ništa više nije potrebno, znati ljubiti znači ostvariti savršenstvo duha, osmisliti svoje postojanje u univerzumu, osjećati i osmisliti sebe, svoje osjećaje i sve svoje čine.
Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, obilježje našega karaktera.

Razgovarajmo o ljubavi






Mi smo uvjereni da sami, svijesno donosimo odluke i da onda dosljedno njima djelujemo u svakodnevnom životu. To je za nas samo po sebi razumljivo. Rijetko tko dolazi na ideju da mi ne radimo uvijek ono što smo odlučili, nego se svjesno odlučujemo za ono što već činimo.
Neurofiziolog Benjamin Libet je ispitivajući različite akcione potencijale u čovjekovom mozgu došao do zaključka da u čovjeku ipak postoji Freudovo podsvjesno " Ono", koje komunicira s mozgom prije čovjekove svijesne odluke.
Pogledajte gornju sliku i recite sami sebi koga vidite na njoj. Vidite li na njoj mladu lijepu ženu ili staricu?

Zagledajte se dobro i vidjet ćete da osoba na slici mijenja izgled. Sa slike vas pozdravljaju i mlada žena i starica. U vašoj glavi se upravo događa oluja, rat svjetova, revolucija.

Ova Libetova tvrdnja je izazvala revoluciju u neuroznanosti i psihologiji, pro i kontra diskusije. Istraživanje djelovanja mozga se nastavlja, mi još uvijek neznamo na koji način mozak proizvodi naš um, ali naslućujemo da će tek oni koji nauče misliti i gledati "srcem" razumjet priču koju nam mozak, posredstvom našeg utjelovljenog uma priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju.

"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."
Penfield


U beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što mi nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću.
U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, kaže nova znanost o djelovanju mozga i potiče me na razumjevanje te izjave. Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore.

Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlažene svile.


Poezija izrasta iz osjećaja koje ne znamo i ne možemo opisati. Mozak pri tome radi, stvara nove sveze kojima pretvara krv u šampanjac u našim žilama, ali ja još uvijek ne znam osjećam li ja moje dotaknute usne ili tvoje?
Gdje se nalazi okus čokolade?
U čokoladi samoj ili u mojoj glavi?
Zašto ja ne volim čokoladu?
Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?

Noćas je vjetar
odsvirao requem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i odnio pepeo strahova
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih
na horizintu vrisnu zora
slaveći Fenixov let.


Poezijom pričam priču o oluji u mojoj glavi, o revoluciji izazvanoj riječima koje šampanjac u mojim venama pretvaraju zamrzlu rijeku punu strahova.
Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna?
Što je to što moje misli pretvara u poeziju suza?
Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?


"On osmjehom obrisa suze
s moga obraza
i reče mi
ja sam tu ali
ja sam umoran
budi kraj mene
budi tu
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam"


Pišući poeziju pronalazim odgovore u tvrdnji da se u univerzumu uma iz trenutka u trenutak događa revolucija, vječni i neprekidni rat svijetova. A ljubav, ta čudesna droga opija u isto vrijeme dva mozga i dva srca. Ona izrasta iz dva različita materijala u nevidljivi svjetleći trag kojim se jedno biće ogleda u drugome.

"Zatvorih njegov šapat među dlanove
i podignuh ruke ka izlazećem suncu
i vidjeh dva srca sjedinjena
u ratu svijetova."


Da, rat svijetova, ta čudesna revolucija se događa u našim glavama, tu u maglovitom oblaku snova se odvija cijeli naš život.

Dijana Jelčić






Revolucija u našim glavama

Oznake: mozak, paralelni univerzumi, rat svijetova

Kao beskrajna rijeka...

30.03.2017.



Prostor i vrijeme, pojmovi koji već tisućljećima zaokupljaju ljudsku misao, a svojom nespoznatljivošću za ljudska osjetila navode ljudske umove na maštanja. Einstein je o tome stvorio teoriju, a Salvatore Dali je nacrtao svoju viziju prostor- vrijeme. Rastopio je vrijeme u prostor.

Da je prostor oko mene zaobljen i da nastaje pokretom planeta na kojem sam rođena, je istina koju sam spoznala promatrajući horizont, onu liniju u kojoj se dodiruju nebo i more i jedrilicu kako polagano nestaje iz mog vidokruga.

Dok sam spoznavala zaobljenost prostora istodobno mi je misao o tome dokazivala da svjesno sudjelujem u tom događaju. Bio je to trenutak u kojem se zrcalila prošlost i naslućivala budućnost. Jedrilica mi je polaganim nestajanjem iz vidokruga to i potvrđivala. Koračala sam pjeskom uz more. Lagani vjetar mi je pružao otpor i ja osjetih kako svakim novim korakom stvaram svoj prostor. Počeh se svjesno "probijati" kroz nevidljive čestice zraka. Nova misao... ja svojim pokretima zaobljujem prostor oko sebe i svakim novim korakom potvrđujem vrijeme potrebno da stignem do kraja plaže. Prostor i vrijeme su se titrajem oka spojili u spoznaju i postali dimenzija u kojoj trajem.






Dimenzija u kojoj trajem... To je ljubav. Sada. A bila je ništavilo. Bježala sam iz praznine. Praznina ne postoji rekoše mudraci. Bježala iz velikog ništa, iz krletke nebitnosti, iz sužanjstva besmisla.

Iz ništa ne može nastati nešto. Osjetih strah. Nestajala sam. Mučnina se širila nutrinom. Zabluda svijesti, bijeg od običnosti i lucidan san. Stalna ustrašenost ni od čega. Iza osmijeha skrivah žudnju za nečim bezimenim. Raslo je u meni, bujalo snagom južnog vjetra i mirisom doline rijeke. Zelene.

Danas znam, onda nisam znala. Nisam bila svjesna besmisla. Ispod privida apsurda pokušah utjeloviti smisao, razotkriti tjeskobu, ispuniti prazninu, paničan strah od dolazećeg. Shvatih, nisam živjela trenutak. Proganjala me prošlost. Bježala sam u bezvremene noći, u odsanjanu budućnost koja je odmicala ostavljajući za sobom stazu bez znakova. Lazur noći nije donosio spokoj. Oćutih užas pokušaja življenja u nedohvatnom sutra, praznu tišinu velikog ništa. Bilo je to prazno vrijeme. Boja vjenčanice kojoj svjetlost kiti mladi dan je brisala obrise stvarnosti. Dan je nestajao u maglovitom prividu ničega.

Iznanada u zbilji osjetih okus davnog sna. Vidjeh ono što sam do tog trena samo gledala. Začuh zvukove praznine.

Sjetih se Borgesovog stiha...

Pripovedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi videći
obalu Itake zelene i smjerne.
Umjetnost je poput Itake
sva od zelene vječnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.
J. L. Borges


... i vidjeh Odiseja kako se vraća na Itaku.

Na horizontu snova, tamo gdje želje razbijaju tišinu neka zalutala barka spusti jedra na pješčanom žalu vjerovanja. Ruke mjesečine raspletoše kose anđeoskog sjaja, a nebesko glazbalo dotaknuto Neptunovom rukom zatreperi poezijom drevnih oceana.

Na obroncima doline zelene rijeke je dozrijevalo grožđe. Oćutih okus nektara na usnama.

Da to je ljubav.

Dijana Jelčić






Mozak i treptaj oka

Oznake: mozak, prostor vrijeme, Neretva

Revolucija u našim glavama... revolucija 21-og stoljeća...

28.02.2017.



MICHEL DE MONTAIGNE
Rođen: 28. veljače 1533. u Château de Montaigne, blizu Bordeauxa, Francuska
Umro: 13. rujna 1592. u Château de Montaigne

Montaigne je u jednom eseju, već davne 1565-te napisao:

"Mi smo svi sačinjeni od struna, i to sastavljenih tako bezoblično i raznoliko da svaki djelić u svakom trenutku igra svoju igru. A postoji ista velika razlika između nas i nas samih koliko između nas i drugih."

On je tom mišlju čovjeka postavio u središte svog razmišljanja, a rečenicom :
Slijedeći Protagorinu tvrdnju … čovjek je mjera svih stvari… on je napisao…

"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." I tako čovjeka postavio u središte univerzuma. Ta drevna misao se danas isprepliće u novoizrastajućoj znanosti.






U spiralnoj dinamici svijesti, u poetici nutarnje vretenice, u beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što mi nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. U njegovom djelovanju su pohranjene naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome.

U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, kaže nova znanost o mozgu i potiče me na razumjevanje te izjave. Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi? Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža? Šta osjećamo kada nam se usne spoje?

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlažene svile.


Poezija izrasta iz titraja zlaćane zavojnice osjećaja koje neznamo i nemožemo opisati. Mozak pri tome radi, stvara nove sveze kojima pretvara krv u šampanjac u našim žilama, ali ja još uvijek ne znam osjećam li ja moje dotaknute usne ili tvoje?
Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ja ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?

Noćas je vjetar
odsvirao requiem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih
na horizintu kliknu zora
slaveći Fenixov let.


Stihom pričam o revoluciji u mojoj glavi izazvanoj riječima koje šampanjac u mojim venama pretvaraju u zamrzlu rijeku punu strahova. Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna? Što je to što moje misli pretvara u poeziju vode? Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?


On osmjehom obrisa suze
s moga obraza
i reče mi
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.


Zatvorih njegov šapat među dlanove, i podignuh ruke ka izlazećem suncu i vidjeh dva srca sjedinjena u ovom velikom svjetskom nemiru.

Rat svijetova. Čudesna revolucija je u našim glavama. Tu na vrhu svijeta u maglovitom oblaku snova prolazi naš život.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Revolucija u glavi" str.29.


"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.






Oznake: svjest, mozak, revolucija u glavama, ljubav

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se