Senzualno pamćenje...

03.08.2017.




Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val, šušteći kao svila kake kneginje, niže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
A.G.Matoš






Razbuktalo se nebo… posljednji drhtaj umiruće zvijezde, bljesak rađanja nove, istovremenost skupljanja i širenja, nestajanje i nastajanje iluzije. Nad usnulom ravnicom, punina Lune obećava noć mjesečarenja, slobodu lutanja priviđenjima, traganje po maglovitim sjećanjima, susret sa plemenom odlutalih ptica. Čujem riječ zastalu na usnama,
nečujni romor klijetki srca, neizgovorivost žubora krvi, neprevodivost jezika duše, dijalog misaonog i emotivnog uma i
negiranje teatra apsurda.

U neizgovorenim pitanjima je moć.

U kapi jutrenja odraz ljepote, u sjaju suze na licu zore zavojnica genoma. Riječ na usnama vremena, nečujni romor svemira uranja u klijetku sanjara, oslobađa nemire, uzburkava senzualno pamćenje, budi vladaricu poezije vode. Nimfa Stix me rijekom svete krvi odnosi u snoviđenja. Tišina se probija kroz tkivo čujnosti, dotiće srž bitka, kovitla zanose, oplemenjuje lucidnost bdijenja u snu…

Zagrljaj izranja iz žudnje. Potražih svjedočanstvo u želji. Osjetih nestajanje slutnje u jecaju strasti, iskrenje ognjila svijesti i pokret ruku. Osluhnuh dodir, na dlanovima oda sudbini, zvuk bubnjeva šamana vremena,
proricanje ljepote.

Probudih se u stvarnosti, u zamotuljku sreće, u toplini tvojih dlanova. Ti si vitez istine, podanik mjeseca, ratnik sunca, glasnik neba, šum vjetra u krošnji budnosti. Zagrljaj je govor srca srcu, svjedočanstvo želje.

Nepokretna, iza spuštenih trepavica, oćutih istinu. Pore su udisale mirišljavu nježnost bliskosti, blago peckanje se širilo tijelom. Koža pamti dodire, slijeva ih u gnjezdo proprioceptivnog sjećanja, preslikava u uratke uspomena, ucrtava neizbirisive ikone na zidovima nutarnjeg svetišta.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.







fotografije... Tihomir Franov

Oznake: sjećanja, Mostovi pod kojima se budim

Oči boje sna...

24.06.2017.



Sinoć smo sjedili pod čapljinskim balkonom... još jedan odlazak koji u sebi krije želju za povratkom... Danas napuštamo dolinu zelene rijeke... vraćamo se u zbilju, ali poeziju njene tišine i njenih kapi nosimo sa sobom... ovdje u kamenjaru osjećam srž, dušu trajanja u prostor vremenu... u očima boje sna se zrcale sve naše prohujale godine... i početak ovog poetičnog beskraja koji nazivam život... poezija uspomena daruje snovitost zbilji... divna su sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...








Živio si u zemlji iz koje pisma nisu stizala.Živio si daleko. Do tebe nije stizao moj u snovima napisani stih, nisu te mogla dotaknuti slova mojih osjećanja. Živio si sakriven od mojih nastojanja da na oltaru od snova zapalimo svijeću drevnih snoviđenja. Stajala sam na palubi poludjele lađe i činilo mi se… noćne more zamagljuju obrise obale spasenja…

Nemogah dosegnuti davno napuštene puteve ka željenoj oazi. Staze su nestajale u sjeni zatamnjenog sunca. Bio si tek slika koju sam sakrivala u jučer, ostavljala u nekom prošlom trenutku, zakopavala u dubinu pješčanih dina, da je pješčana oluja pustinje osjećaja ne razbije u krhotine porculanskih sjećanja, da ne postaneš sličan razbijenom lutku.
Živio si u zemlji iz koje nisu dolazili znakovi, živio si iza zida kroz koji nisu prolazili osmijesi, postojao si u snovima iz kojih su me budili krici žalovanja. Lutala sam nebeskim stazama i tuge povjeravala mjesečini, uranjala osamljena u ljubičaste zore, naslućivala tvoje disanje u nedohvatnim daljinama. U šumovima osjećaja osluškivala melodiju tvoga srca.

Naučila sam napamet ispovjedi tuge, drugovala sa zvjezdanim prahom i vretenicom neba, tražila utjehu u samoći. Gubila se u bespućima žudnje, u mirisima izmišljenog cvijeta iz kojeg su me gledale oči boje snova.

Postajao si razlomljena slika u katedrali sjećanja, na oknima duše se svjetlost prelamala u slike željenog kraljevstva sakrivenog u zemlji iz koje tvoji šapati nisu dosezali.

Znala sam da postojiš, stajao si u uspomenama nevidljiv, nezamisliv, no pričinjalo mi se, u moje grudi si nadnaravnom silom stavio svoje srce.
Osjećala sam otkucaje daljine i titraje tvoga bila u ponornicama koje su šaputale tvoje ime. U jednom tajanstvenom, neobjašnjivom, nezaboravnom trenutku, na putu ka zemlji iz koje pisma nisu stizala, vidjeh svoj lik u tvojim očima.

Dijana Jelčić... zbirka poetsko proznih tekstova... Mostovi pod kojim se budim... 1987- 2007... izdanje Zagreb 2014...



Oznake: Mostovi pod kojima se budim, dolina zelene rijeke

Tramvaj zvan čežnja...

04.06.2017.



Neću zbilju, hoću čaroliju... mislila sam bježeći u san... gutala sam štivo Tennessi Willliamsa... uživala u teatarskoj predstavi i filmu... a onda se čarolija pretočila u zbilju... ljetna noć na terasi caffe Potepuh, promocija njegove i moje knjige... naša davna snoviđenja pretočena u štivo... ukoričeno odsanjano je postalo naše ovdje i sada...






Kao sanjačica
u tennessianskoj žudnji,
na platformi želja,
u viziji izmišljaja
iščekivah kraj
zbrkane prošlosti.

Bježah od
besmislenih razgovora,
od ispraznih dijaloga
akcentualnosti,
prepunih prislonjenica,
beznačajnih sintaksi
nabacanih u prostor
jurećeg vremena.

Kao Blanche DuBois
čeznuh za
ombulusom svijeta,
za mjestom cvata
lovora, bunike
i ljubavi.

Bez početka i kraja,
pripitomljena orkanom
odlazećeg dana
skupljah krohtine
bolnih uspomena.

Na žrtveniku sjećanja
lumin tuge,
nestajući
plamičak nadanja.

Iza obzora je
sijač zvijezda
prebirao po strunama
tišine,
iz zlaćanog oblaka
sjaj sutonske zvijezde
nježnom šutnjom
dotaknu nutrinu.

Kao lučonoša sreće,
stvorio slavoluk ka noći
bez mjesečeva srebra.

Na lazurnoj pučini
svićarica prosu
mrežu čuvarice
nedosanjanih snova.

Iz kobaltnog muka
izroni osjećanje
porculanskog sjaja,
preslika zaboravljenih,
uzbuđenja

Dijana Jelčić






Oznake: večer poezije, Potepuh, Mostovi pod kojima se budim

Fenomenologija percepcije...

12.04.2017.



Radi se o tome da se opiše, a ne da se objasni i analizira. Taj prvi naputak koji je Husserl dao fenomenologiji, što počinje da bude jedna deskriptivna psihologija ili da se vraća samim stvarima, prije svega je opoziv znanosti. Ja nisam rezultat ili raskršće mnogostrukih kauzalnosti koje određuju moje tijelo ili moj psihizam, ne mogu sebe pomišljati kao običan objekt biologije, psihologije i sociologije, ne mogu se zatvoriti u univerzumu znanosti. Sve što znam o svijetu, čak pomoću znanosti, to znam polazeći od jednog svoga gledišta ili od iskušavanja svijeta bez kojega simboli znanosti ne bi mogli ništa reći. Sav univerzum znanosti konstruiran je na proživljenom svijetu pa - ako želimo strogo promisliti samu znanost, točno procijeniti njezin smisao i domet - treba najprije probuditi to iskustvo o svijetu, čiji je ona drugi izraz. Znanost nije imala niti ikad će imati isti smisao postojanja kao opaženi svijet, iz jednostavnog razloga što je ona samo njegovo određenje ili objašnjenje. Ja nisam samo živo biće pa čak ni čovjek, čak ni svijest sa svim osobinama što ih zoologija, socijalna anatomija ili induktivna psihologija priznaju ovim proizvodima prirode ili povijesti – moja eksistencija ne dolazi iz moje fizičke i društvene okoline, ona ide prema njima i podržava ih, jer ja sam taj koji čini da budu za mene (pa, dakle, da budu u jedinom smislu koji riječ može imati za mene)... Znanstveni pogledi prema kojima sam ja trenutak svijeta uvijek su naivni i licemjerni, jer oni podrazumijevaju (iako ga ne spominju) taj drugi pogled, onaj svijesti, u kojem se isprva jedan svijet raspoređuje oko mene i počinje opstojati za mene. Vratiti se samim stvarima znači vratiti se tome svijetu s obzirom na koji je svako znanstveno određenje abstraktno, znakovno i zavisno, poput geografije spram krajolika u kome smo najprije naučili što je šuma, livada ili rijeka.
Maurice Merleau Ponty






Robujem li viziji ljepote nedoživljavajući njen stvarni oblik?... poželjeh saznati istinu… odvojiti privid od stvarnosti… oćutit titraje ovozemaljske egzistencije… dotaknut sve njene pojavnosti… osjetih kako u srži svega postojećeg, u najtankoćutnijem djeliću bitka bdije tajnovita, jedinstvena, vječna i sveprožimajuća energija…

Među zrcalnim neuronima, u odaji ogledala i odjeka odživjeh vrhunac samoće, prauzrok djelovanja i nedjelovanja, vidljivog i nevidljivoga, uporište i potporu, savršeno, neopisivo i neizrecivo, inteligentna i kreativna snaga, beskrajni ocean kosmičke svijesti…

Božanska Svijest…

Promatrala sam obsjenu zaokruženu u prohodnost vremena…
Je li to varka iznjedrena iz duše svemira?
Nepostojeći oblik koji se ogleda u dubini mog pogleda, prevara svjesnosti, prevara osjetilnosi i osjećajnosti, iluzornost vjerovanja u nešto nepostojeće… u našoj univerzalnosti i našim različitostima je naša snaga... pojavnosti percepcije nas obilježavaju... svatko na svoj način oslikava svoju nutrinu... i svatko od nas drugačije osjeća napisano i naslikano...
Carl Sandburg je odlično svojom poezijom oslikao tumačenja ljubavi... ,svojom pjesmom... Možda... ispoetizirao našu promjenjivost...

„Možda mi vjeruje, a možda ne. Možda se mogu udati za njega, a možda ne. Možda bi vjetar prerije, Možda bi morska bura, Možda bi neko negdje mogao znati. Prisloniću mu glavu na rame Pa kad me upita ja ću mu reći da, Možda."
Carl Sandburg


Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Sandberg mi je poezijom odgovarao na mnoga pitanja. Možda postoji negdje daleko netko očiju boje sna.
Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu. Možda?
Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, šaputao mi je pjesnik. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem prestaje.
Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije?

Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora.
Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda. Ljubovala sa tugom i igrala se sa kristalnim suzama neba.





Osjetih dodir, oćutih miris blizine, titrajuća slika se pretakala u zbilju… ti i ja u vrtlogu vremena, zagrljaj naših ekliptika u bitku trenutka… Esherov san utkan u stvarnost… zdanje zablude sliveno u mogućnost ćujnosti…

Žuborila je istina. Vrištao je zamotuljak želja. Bezboroj puteva ka ostvarenju sna. Koračali smo vizijom do vrha spoznaje. Omamljeni mahnitanjem svijesti osvajali prostornost iluzije, gubila se u postojanosti nemogućega. Pogled se širio u nedogled. Vidjeli smo isprepletene životne linije, vidjeli smo tišinu… zaokruženost trajanja… besmrtnost ljepote…

Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li poći s njim rekla sam da, bez Sandburgovog možda.
Znala sam da mi vjeruje jer sam i ja njemu vjerovala. Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju, šapnuo mi je dječak i ja sam mu vjerovala. Vjerovao je i on meni kada sam mu šapnula da imam za njega na tisuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce.

Možda.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007. Zbirka prozno- poetskih tekstova. ...









Oznake: Fenomenologija percepcije, Maurice Merleau Ponty, Mostovi pod kojima se budim

Vjerujte mi...

06.12.2016.



Razmišljam o putevima koje smo prelazili da bi bili ovo što jesmo, o našim odvajanjima od sredine u kojoj smo odrastali… o našim bjegovima iz nježnog okrilja roditeljskog doma… pitam se postoji li u nama alter ego… ono drugo Ja koje nas zaustavlja pri uzletu u više sfere postojanja.

Promatram naše fotografije iz mladosti, uspoređujem. Godine nisu promjenile osmijeh tvoje misaonosti. U tvojim očima vidim isti sjaj kao u vrijeme prvih susreta, Život je varljivost u kojoj sjećanja slijevamo u iluzije. Volim te izmišljaje u izmišljajima. Kao u zrcalu, promatram sliku u slici. Vidim mladost u sljezovoj boji, magija ljepote se proteže u nedogled. Pisanje o njoj je zagonetno, prijeti preuveličavanjem, jer sjećajući se bujaju nježni osjećaji. Osjećanje osjećaja ljubavi prevladava, daruje prividu mnogoprotežnost. Sva moja lica, uplakana i nasmijana, tužna i sretna se zrcale u tvojim zjenicama, žive u ovom trenutku. Proces sjećanja je sličan procesu katarze. Vidim srcem odapet let ptice, lebdim bespućem pamćenja, odabirem trenutke koji su bili presudni za ovo ovdje i ovo sada.

Koji je trenutak bio značajan, možda najznačajniji u našem dozrijevanju?
Postoje li preklapanja naših životnih putova, koračanja istim tragovima?

U bijelini te daleke prostornosti se naziru tragovi naših koraka. Dolazimo iz različitih smjerova. Ti iz doline zelene rijeke, ja iz plavih daljina. Znakovi kraj puta mladosti se susreću na rondou tek dotaknute zrelosti. Zajedno smo započeli ciklus sazrijevanja. Krenuli ka istom cilju, ti poezijom misaonosti, ja misaonom poetikom.

U čemu se razlikujemo? Ti glumcem u sebi dotičeš teme razarajućih razmjera i zgušnjavaš ih u bitak politološkog pjesništva. Bio si i ostao pjesnik trenutka. Ja sam ostala vjerna znakovima neba. Još uvijek se izgubim u širinama zvjezdanih misterija. Ti me prizemljuješ ne lomeći mi krila za sljedeći let.

U čemu smo slični? Volimo sjećanja. Rado se vraćamo u dolinu tvoje mladosti. Tamo je početak sreće. Slušamo tišinu močvare. Zaustavljamo se na obali rijeke i šutimo.

Neretva se rukavcima širi u deltu i slijeva u more. Uživamo stajati na vratima beskraja. Panta rei, život se kotrlja ka ušću, odživljeni trenuci se pretaču u poeziju kapi. Kockamo se samoglasnicima i suglasnicima, izmišljamo riječi, igramo se njima. Davni izmišljaji ožive u novima. Ne zapisujemo, samo pamtimo sintakse nagomilane u izljevima radosti. Sada se ta nenapisana priča odigrava na sceni sjećanja.

Pokušavam, ne mogu je sročiti u tekst. Slike se vrtlože u zrcalu pamćenja. Lijepe su. Vjeruj te mi.

Dijana Jelčić





a onda se sjetim davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća... glazbe naše mladosti... i vjerovanja u pjesmu... negdje postoji netko... eto susreli smo se...


Oznake: sjećanja, Mostovi pod kojima se budim

Metafora...

03.11.2016.






Jean Buridan, filozof iz XIV stoljeća nam je darovao metaforu o dvoumljenju između ostvarenja dviju želja. Slikovito je opisao tu nedoumicu.Žednom i gladnom magarcu je stavio u jednakom rastojanju posudu vode i košaru zobi. Jadni magarac se ne može odlučiti, jesti ili piti i u tom dvoumljenju ugiba.

Žao mi je magarca, žalim njegovu sudbinu, ne sviđaju mi se usporedbe te svete životinje sa ljudskom nemogućnosti istinske odluke, njegovom neodlučnosti između misaonog i emotivnog.

Postavljam si pitanja.
Postoji li slobodna volja? Je li istinita tvrdnja da možemo gledati i fizičkim i duhovnim okom? Koja mjerljivost je vjerodostojnija, ona mjernim instrumentima ili ona moralnim zakonima? Koliko je blisko ono fizičko, osjećajno i intelektualno u nama?

Odluka je jedan od kompleksnijih oblika ljudske svijesti. Jean Buridan se već onda pitao što je važnije pri konačnoj odluci vanjski ili nutarnji poticaj.

Odlučiti se za ljubav sa svim njenim konotacijama, sa svim njenim usponima i padovima je najteža ali i najvrednija odluka koju donosimo. Sjećam se vremena strahova i bijega od odluke, vremena u kojem sam na Kairosovu vagu stavljala misaonost i emotivnost. Ni jedna strana nije prevagnula, održavala sam sklad neosjećajući da sam bjegunica iz same sebe, da neodlučnošću odbacujem ponuđeni mi čuperak kose.

A onda si došao ti.

Zavoljela sam te u jednom davnom i dalekom djeliću vječnosti, u danas nedohvatnoj prostornosti vremena, u zavijutku izgnanstva iz stvarnosti. Zaveo si me riječima, omamio pričama o sanjanim božanstvima iz kozmogonije vjerovanja. Zamrsio si misaonost i osjećajnost u kaos prauzora svijeta. Iz tebe je govorila čulnost iskona, na tvojim dlanovima je gorila vatra Olimpa, u tebi prepoznah titana dolutalog iz neispričane legende.

Ne, nisi bio Prometej, bio si dječak u čijem pogledu vidjeh sebe bjegunicu iz nedosanjanog sna. Bio si strpljiv, podnosio si moje odlaske, moj bjeg od osjećaja.

Napisah ti pismo.


"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog susreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom.
U zemlji runolista će uskoro biti jesen.
Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali sresti.
Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.

samo ja"


Dijana Jelčić... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007. Zagreb, 2014



Oznake: Mostovi pod kojima se budim, Jean buridan, MetaFORA, ljubav

Ukoričen san...

21.10.2016.




Čitati najnoviju Dijaninu knjigu Mostovi pod kojima se budim..., znači sve dublje zalaziti u svjetlosni labirint. Ono što srce jest životu, to u biti Dijanina riječ nastoji biti poeziji. Srce ne odustaje od ljubavi, bez obzira bili mi u snu ili bili budni, bili ubojice ili sveci, starci ili djeca – srce naše ne odustaje od nas. A srce Dijanine ljubavi jest njezin dragi. Dijana je oko, a dragi sjaj oka. On je izvor, a Dijana je jeka. On je poezija i nadahnuće, a Dijana odsjaj toga nadahnuća. Zaštićena ljubavlju svojega dragoga Dijana se ćuti između duše i tijela, između svjetla i tame, između šutnje i Chopina.

Znajući da ljudsko srce i s premosnicom može osjećati i pisati stihove, njezina riječ teži biti bar atomom kozmičkog srca koje i vidljive i nevidljive svjetove na okupu drži i koje ništa zamijeniti ne može. Ćuteći se zaštićenom i voljenom u zagrljaju svojega životnoga izabranika, Dijana može sebi priuštiti luksuz one uzvišene Sokratove misli: Ljepši je zanos koji dolazi od bogova, nego li razbor koji dolazi od ljudi.

Iz takvoga sna pjesnikinju može probuditi samo miris kave i osmijeh njezinog voljenog. Ona je ovom zbirkom ukoričila svoj san.

U Zagrebu, 14. veljače 2014. Enes Kišević






Jednostavno ljubav.

"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."

"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"

"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"

"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"

"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"

"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"

"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."

"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"

"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"

"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "

"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav."

Dijana Jelčić ... "Mostovi pod kojima se budim" 1987- 2007... zbirka prozno- poetskih tekstova.





fotka snimljena krajem listopada 2014 u knjižnici u Županji... naš vječni dijalog... jednostavno ljubav i hvala pjesniku koji je obilježio našu mladost... vjerovali smo mu... jer poezijom se izriće ono inače neizgovorljivo... i hvala Enesu, svjedoku mojih previranja, onog vremena koje nazivam olujom ruža i početka naših početaka prije ovoga ovdje i ovoga sada...
i hvala vama blogoprijatelji što čitate moje štivo... usrećujete me... :) .




Oznake: sjećanja, Mostovi pod kojima se budim, Carl Sandberg

Mogućnost izbora...

21.07.2016.



Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje
(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)






U žudnji, u čežnji osjećam sučeljavanje dimenzija, mogućnost izbora, dva moguća načina života. S jedne strane, je tek pusto obitavanje u jednoličnom ritmu svakodnevice, a s druge strane postoji život u irealnom svijetu snova, lijepa iluzija satkana od žuđenih ljepota. Postati klošar, odreći se utabanih životnih staza, družiti se sa Artemidom i njenim nimfama, to je bio moj vječni san, postati suvremeni Faun. San o nimfama mi se neprestano vraća, lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije dvije paralelne stvarnosti i bezbroj mogućnosti. Odlučujem se za sve, odlučujem se za ljubav u kojoj dosežem apsolut ljepote. Odvajam se od monotonije svakodnevice da ne bih izgubila dodir sa čovječnosti i prirodom, sa istinskom ljepotom postojanja u sadašnjem trenutku.
Osjećam se kao Mallarmeov junak, kao osamljeni beskućnik koji je u igri sa nimfama postao Faun, titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam.



Slušam





uživam i odlučujem se za ljubav...





Vratio si mi nebo, sunce, zrak
život,
u noći punog mjeseca
na obali jezera.

Vjetar, ti i
proljeće.
I miris šljunka
Tvoj dah, tvoje oči,
tvoj zagrljaj
i zaboravljeni osjećaj.

Do tada razočarana,
rastrgana između
jučer i sutra
zaustavljena nevidljivom rukom
sudbine na početku sna.

A željela sam samo život
jednostavan i moj.

Uronih u dubinu tvog pogleda,
osluhnuh rapsodiju boje davnih privida.

Darovao si mi
sreću za sreću,
vratio ukradeni san
i ljepotu pripadanja
u onoj noći
punog mjeseca.


Dijana Jelčić… Osamnaest crvenih ruža… Zagreb, 1986.
Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2000. Zbirka prozno- poetskih tekstova


Statua... Wilhelm Neumann-Torborg: „Faun und Nymphe“ (1890)

Oznake: Mallarme, Debussy, Mostovi pod kojima se budim

Uspjeli smo...

10.07.2016.






Putovali smo, plovili smo, ispisivali smo putopise u sjećanjima, bezbrojne stranice u brevijaru osjećanja. Razgovarali smo sa visinama… ronili… tražili dno… šaputali sa zvjezdama… smijali se školjkama. Darivale su nam svoju nutrinu u zamjenu za oblake koje smo napuštali u svitanjima.

Pokušavali smo Svemir pretočiti u izričaj, zarobiti ga riječima. Zbog njegovih neotkrivenih tajni kažnjavati rečenicama, umrežiti u pjesme, u priče, u izmišljaj stvarnost. Doticali smo iluzije, uranjali u njih, postajali vidljivi u prividima maštarija, koračali uvijek prema Suncu. Ne okrećući se, negledajući sjenke prošlost. Pripitomljavali smo Bukefala u nama, ubijali strah od nečeg licemjernog, bezličnog i bezimenog u kovitlanju vremena. Još uvijek volim tvoju blizinu i uspomene.

Na baldahinu našeg biverzuma sjećanja lepršaju kao bijele ptice, kao Jonathani, kao znakovlje slobode. Ponekad se družimo s njima. Govore jezikom nerazumljivim za ostale zemljane. To je zov praiskona, pjev Svemira koji zatomismo u našim nježnim nemoćima ljubavi.

U poeziji oceana nas ima, u poeziji suza titraju sjene onih nas koji smo bili prije smrti legendarnog Bukefala. On se bojao svoje sjene, bojao se vještičjeg poslanja u kovitlanju vječnosti. A mi, mi još uvijek koračamo spramčiok Suncu. Ne okrećemo se, ne tragamo za prohujalim vremenom, mijenjamo se.

Ponekad pomislim ostala sam ista… jesam li?
Je li to moguće u vrtlogu ljubavi?... reci mi… kakva se u ovom trenu zrcalim u tvojim očima?

Promjenjivost je uvjetovana protokom vremena.
Gledaš li prolaznost na mojem licu ili vječnost u mojoj nutrini?

U prizmi tvog pogleda vidim istinu, prelamanje bijele svjetlosti u rapsodiju boja. U tvom osmijehu čujem zov prauzora ljubavi, titraj bisernce tvoga uma, sliku svetosti koja me uvijek vraća na izvorište ljepote, u kolijevku njena rađanja.

Izašli smo iz svijeta sjena pod koplja Sunca, oslobodili se zlih slutnji, nevjerovanja u obećanja. Sva su se ostvarila, svi imperativi izgovoreni u vremenu tihog umiranja se zrcale u bitku zlatne hostije kojom svetkujemo život.

Da, drugačija sam, oplemenjena sjajem tvog jantarnog pogleda i vjerovanjem u ljubav.

Dijana Jelčić ... “Mostovi pod kojima se budim”, zborka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007.


Oznake: Mostovi pod kojima se budim

U dvopletu...

08.07.2016.






Dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina. U pojavnostima percepcije naučih gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi. U bravurama njegova izričaja susretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života iz kojih se naučih uspinjati do vrhunca emocionalnih doživljaja.

Naučih da cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u našim maštanjima.

Postadoh suigrač u njegovoj poetskoj uzbibanosti. Upleli smo misli i osjećanja do nerazmrsivosti naših raznolikosti, do tkanice išarane bojama nutrina, koloritom suprotnosti.

I kada šutimo razgovaramo.

Motrim ga da bih bila motrena. On me gleda žudeći za pogledom. Ispisujemo se jezikom misli da bi bili ispisani znakovljem čulne čujnosti. Hotimice se prepuštamo preoblikama misaonosti, uprisutnjujemo nemoguće da bi zbiljnost dobila odoru snovitosti.

U tome dvopletu, u punini zajedničkih čvorova, u balansiranju kontrastima mi trajemo ushiterni u mirnoći uzavrelih nemira.

Dijana Jelčić... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007.



Oznake: Mostovi pod kojima se budim

Stručak tišine...

19.04.2016.






Srce se umirilo kao vjetar pred oluju. Sluti navalu ljepote. Osjeća titraje neurona u režnjevima stisnutim iza čela, vrtloženje misli, njihovo slijevanje u simpatikus. Ćuti neurofiziološku začudnost osjećajnosti, neizrecivost uzdrhtalosti staničja nutrine, nedokazljivu povezanost njegova ritma i ritma univerzuma, neopisivu usklađenost kovitlanja zavojnice vječnosti i trenutka poljupca.

Na usnama titra ljubav dolutala sa početka priče o nama i svemiru. Drhturi tajnoviti kod prvog heliksa rasplinutog u prostornost vremena, a sreća klija iz sjemena dolutalog iz sedmodnevne iluzije nastajanja svijeta.

Srce je slovkalo tvoje ime. Poznavalo te prije mene. Ispisalo te kao rebus na zaslonu sanja, budilo nadahnuće kojim pisah pjesme strancu, nestvarnoj osjetilnosti na usnama, nepostojećem okusu vina iznjedrenog iz čokota Arkadije.

Pisala sam pjesme. Bila sam izgubljeni sanjar u svijetu poezije, a ti mi dođe sa stručkom tišine. Govorio si jezikom cvijeća, titrajima vlati trave, sjajem Sunca i zagonetkama utkanim u povijest izričaja.

Osluhnuh tišinu kraljice pjesništva, doživjeh njenu uzvišenost i sakrih napisane pjesme u rijeku zaborava. Dotaknuh nulu Fibonaccievog niza nastajanja ljepote, uronih u zlatni trokut kozmičkog zakona, krenuh putevima postojanosti u ljepoti traganja za izričajem koji je tek sjena onoga neizrecivog u nama.

Još uvijek lutam beskrajnim širinama pjesništva. Slobodna.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007... ukorićeni Zagreb, ožujak 2014



.

Oznake: stručak tišine, Mostovi pod kojima se budim

Sjećajući se...

03.02.2016.



Osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti, za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena voštanice. Pisana riječ me odnosi u vrtloženje prostor- vremena, u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivh struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka.

"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju.

Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali simpatiju ili je poziv na nepostojeći razgovor?

Voštanica uspravna i nepokolebljiva izgara sama sobom u svom plamenu.
Jesu li šutljivi samotnjaci slični tom plamenu?
Daruju li nam oni, izgarajući samozatajno kao svijeća, svoju samoću?

Promatram izgaranje voštanice, vidim viziju njene samotnosti, njeno nestajanje u plamenu. Iz plamena se širi miris ljubavi, omamljuje me, preobražava u sanjačicu zbilje. Uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutne zbilje. Slutim dvojnost misaonog bića, spoznajem istinu izričaja clair- obskur koja, na obzorju spoznaje, sjedinjuje svijest i podsvijest u žarište intimnog postojanja, u hram na čijim zidovima titraju slike iznjedrene iz plamena nutarnje svijeće.

Spoznajem kako slike postaju nevidljive kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost voštanice.

Da , tu su, danas slavim grlićanje, posvetu grla, njegovog ranjenog u onom davnom vremenu... njegovog ozdravljenog sa ožiljcima, sa stigmama Longinovog koplja sudbine...

Danas palim svijeću svetome Vlahu...

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007.
priča... sjećajući se Bachelarda...


slika... Salim Ljuma
. Salim Ljuma


Oznake: sveti vlaho, grlićanje, Mostovi pod kojima se budim

Mijenja li se slika svijeta?

22.01.2016.




Mijenja li se slika svijeta? Gledam li danas život kroz prizmu ljepote? Vidim li do sada ne viđene obrise snovite zbilje? Uspijevam li u dijalogu sa samom sobom razotkriti duge sjene prošlosti i obasjati ih misaonošću?


U snu naslutih misao koja mi danas kao ponavljajući mem, kao dobroćudan gen titra u sjećanju. Vraća se uskovitlana, nestaje u maglama zaborava, dolazi kao stihija, uznemiruje, struji koridorima svijesti, nestaje u labirintu pamćenja. Progoni me kao nemir, prati kao sjena, odlazi kao beskućnik, vraća se kao skitnica, odzvanja kao eho, a onda tišina. Gluha kao tetrijeb pleše u moždanim vijugama, opovrgava samu sebe, dokazuje se vrtloženjem znatiželje, utaplja se, tone, izranja i kao utopljenik se hvata za svijest. Ne pušta je, guši je, zasjenjuje sve drugo.

Pokušavam je odagnati…

Promatram komadić plavetnila iznad prozora, koncentriram se na igru sunčanih zraka koje prodiru kroz staklo i padaju na zaslon računala. Gledam ornamente koji iskre na monitoru plesom balona koji jučer objesih na zavjesu. Uzaludno. Misao je jača.
Puštam glazbu. Nježni tonovi Chopinovog nocturna me smiruju, ali misao uporno zaustavlja želju da utonem u doživljaj mira. Srlja u dubinu dok ja pokušavam izbaciti talog sjećanja.

Predajem joj se, dozvoljavam joj da me obuzme, da razagna nagomilanu obranu, da pređe u zov porijekla, u iskon postojanja u profanom vremenu.

Zaustavljam je na oltaru ognja, posvećujem je kozmičkom vremenu, uvodim je u njegovu svetost… i ona odjednom postaje podatna, nježna istina, odana prijateljica koja smiruje, vjerna pratilja kroz trenutak sjećanja.
Želim je pretočiti u štivo. Pokušavam je osmisliti. Živa je, vidim njeno paučinasto tkanje, čujem njeno bezglasno titranje među neuronima, osjećam umrežavanje stanica, nastajanje sinapsi…

Slutim njenu opomenu kao nagovještaj neostvarivosti… šapuće mi neizreciva sam… ne uništavaj smislenost besmislenim slaganjem u riječi… nečitljiva sam… ne pretači me u riječi… čemu potreba izgovorljivosti… zašto me odjevaš stvarnošću... za koga me pretvaraš u bojanku prepunu kičastih boja... radi koga me utapljaš u sladunjavim mirisima... zašto me prelijevaš okusom gorčine... poslije dolazi kajanje…

Nazvah je savršenom tkaljom zavjeta nutrine, pobjednicom u sukobu sa mudrošću uma. Uzdrhatala postojanost njena savršenstva se kao u legendi pretvorila u paučicu koja se hrani svilom koju sama tka i traje kao omen onom nedodirljivom i bezimenom osjećanju što u meni, kao imago mundi blista u onom tankoćutnom međuprostoru na koji se naslanjaju san i java, u onoj slici svijeta koja blješti u mojoj glavi u ovom poetičnom entitetu zbilje u kojem sanjam život.

Da, mijenja se slika svijeta!


Dijana Jelčić... “Mostovi pod kojima se budim” zbirka prozno poetskih tekstova, početak 1987- 2007 objavljena kao “Umijeće vremena” na blogspot. com stranicama. ukoričena u Zagrebu, 2014.



Oznake: Mostovi pod kojima se budim

Vrata zatišja...

01.10.2015.



Ova noć miriše na tišinu i vino,
tajnovita, neopipljiva,
oblak od snova.

Stojim na rubu zagrljaja,
osušena zemlja,
tvoj pogled
nebo puno želja.

U ekliptici sna mjesec
pun srebrenog sjaja
toploga zlata
i sjećanja.

Ti, to su bili snovi,
vjetar na seoskoj cesti
i ruka na ramenu u kinu.
Ti, to je bila sreća
i suze pri rastanku,
traženje blizine,
telefonski razgovori
i pisma.

Ti, to je ljubav, ali nije život.

Kada sam dolazila
s mirisom januara na koži
s isušenim ispucanim usnama,
s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost
tvoj osmijeh je plesao tijelom,
skidao inje iz kose,
palio vatru
za zaleđeno srce.

U igri s ljubavi
uložili smo mnogo,
izgubili sve,
dobili život.

Na stolu leže ruke
iz nedovršenih zagrljaja
dlanovi puni nedavnih dodira.

Vani se netko smije
grohotno i zlobno.
Željena tišina puca,
mrvi vjerovanja,
razbija toplinu.

U kaminu gori vatra,
na zidovima žive sjene,
nesigurni valcer prstiju
se slijeva u simfoniju,
devetu,
rođenu u gluhoći osjetila.

Možda ćemo u sutonu života
biti slobodni,
kada riješimo sve zadatke,
kada na licima budu
prepoznatljive samo oči,
kada iste misli
budu jedini poriv ljubavi.

Možda ćemo tada šapnuti
sebi, nama
univerzumu...

Mi nismo uzaludno živjeli,
poezija uspomena
daruje snovitost
zbilji.

Dijana Jelčić- Starčević „Odakle dolazi ljepota“ 1987.
Dijana Jelčić "Mostovi pod kojima se budim" 2014






Oznake: Vrata zatišja, Mostovi pod kojima se budim

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se