dinajina sjećanja

subota, 26.05.2018.

Moć sadašnjeg trenutka...






Zbignjev Bjenjkovski

Još se moje sećanje na tebe nije ohladiloi nije se formiralo u uspomenu.
Stalno si nezavršena u masti;tako daleko da ne znam - a ipak te znam napamet
tvoje oči, usta, a nekad čak ni ideju ovaploćenja čije si ti ostvarenje.
Dok gledaš, kao da neki vetar iz svemira,
ili možda njegova senka,potpuno uništava drveće, boje, arhitekturu i cele prizore,
tako da čak ni stranu prema kojoj duva tvoj pogled ne mogu da zamislim.
Izgledaš mi postojeća van pogleda, u još nezamišljenim predelima.





Davna proljeća, trg cvijeća, svitanja
i miris svježeg kruha.

Molitva ubrizgana u svetost umiranja i rađanja,
u neapsolutnosti prostora i vremena
kruh naš svagdašnji.
Plakala sam, pričinjalo mi se,
nebo je plakalo
sa mnom.

Stajali smo na vratima svjetova, neznajući,
nesigurni na premosnici
između trenutaka.

Vječnost, braniteljica od utapljanja u moru strahova,
zgusnuta u načelu mudrosti,
u filozofiji perennis, u odvajanju svjetla od tmine,
u evoluciji misaonsti i tišini osjetila.

Tišina je bujala, kortljalo se vrijeme,
nismo znali, a čekali smo
utjelovljenje boga sretnog trenutka.

Imaginarij legende, iluzija sanja neostvariva u zbilji,
lijepa zabluda, vjerovali smo.

Smjenjivale su se godine,
neznanje slijevalo
u znanje.

Na lazuru jedne davne noći razumjesmo govor zvijezda,
šaputale su o ljepoti prošlosti,
uskovitlale misli, zavrtložile osjećanja,
uzburkale strune misaoteke Proustiane.

Spoznasmo uzaludnost traganja pređenim stazama,
nevažnost prošlih života, oni vjekuju na nebu.

Pod sunčanikom mladog dana,
pramenom božanske kose,
lahor svijesti romori Horacijevu misao

carpe diem quam minimum credula poster,
iskoristimo danas, sutra je možda prekasno…

Pulvis et umra sumus, šapnuo si
Da, mi smo prah i sjena… Mi smo ovdje i sada
ti i ja u dolini suza,
u moći sadašnjeg trenutka.

Budimo!

Dijana Jelčić


Oznake: moć sadašnjeg trenutka

- 08:28 - Komentari (36) - Isprintaj - #

srijeda, 13.04.2016.

Volim dan u kojem se budim...




...Sva čuda svijeta se skupiše u trenutak spoznaje. Anđeo ljubavi, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem. Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, primum mobile, ljubav, prvi pokretač koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu. Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu moje svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života...






Aboli bibelot,
kao razbijena igračka
odbačena sjećanja,
izgubljena u pukotini zaborava,
nestala u bujici Lette,
u metafori napuklina,
u pjesku vremena.

Čujem zov ptice rugalice,
dotiće me milosnica uma,
zaustavlja misli na delti,
ne dozvoljava umiranje
rijeke osjećanja.

Prolazim kroz
tjesnac vremena,
kroz pješčanik uspomena
ulazim u grad sanjajućih knjiga.

Ćutim potres nutrine,
bljesak vječnost,
savršenost početka,
lux primus,
u napuklini vremena
uzbibanost ljepote.

Iz savršene pukotine sjećanja
skupljam krhotine vremena,
a sačuvana razbijena igračka
me vraća u vrijeme
djetinjih vjerovanja.

Volim dan u kojem se budim,
volim misli i sjećanja,
osjećam,
srce diše sadašnjim
trenutkom.

Dijana Jelčić


slika... Ivan Rabuzin


Oznake: razbijena igračka, sjećanja, moć sadašnjeg trenutka

- 07:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...