Pitanja i odgovori...
Poezija je svemu kriva, poezija je moj svijet, oduvijek, rođena sam u Erato carstvu... sretna...DA, pomilovala su me meka krila poezije, zagledah se u daljinu i pročitah pjesmu, davno napisanu.
Tiho i elegantno, kao crna pantera se spušta noć. Proždire boju vjenčanice kojom svjetlost kiti dan. Krade ljepotu bijeline kojom omotavam trajanje. Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom. Zavoli dan u kojem se budiš... čekam svitanje, dozvoljavam srcu da diše. Ponoćni tango me približava nekome, meni. Sjećam se.
Voljela sam plave daljine. Na obali krhog trajanja živim oluju ruža. I nebo je plakalo kada sam odlazila. Pustio si me, nisi mi slomio krila. Izdala sam sebe, naš san. Bojala sam se hladnoće srca.
Jesam li?... Moje godine... čvrstina protiv čvrstine... hladnoća protiv hladnoće... ostala sam sama na rubu bezdana... Nisam zaronila u more podsvjesti, nisam zaplivala plavim dubinama... još uvijek sam voljela plave daljine i sjaj mjesečine, titraje nedosanjanog sna. Zazivala boginju, noć punu tuge i snova... grumen boli na rubu bezdana... tajna se izgubila između snijega i zvijezda iako je nebo ledenim suzama žalilo nad mrtvorođenom ljubavi... odlučili smo se za kristalnu kocku vedrine... otopila sam lednicu... na delti osjetih ushit ljepote...
dva goluba su poletjela u nebo...
Dijana Jelčić- Starčević... Odakle dolazi ljepota... Zagreb, 1987.
Između jučer i sutra misaoni dijalog prohujalog vremena. U središtu Zenonov apsurd... vraća me na moju polovicu puta. Ti si tamo u nedohvatnom. Zatitrala su meka krila svemira, otvorih oči. Prihvaćam izazov. Zlatna hostija raskošno titra zlaćanom spiralom. Prisutna sam. Jučer si mi rekao telefonom... do sutra ljubavi. Povjerovah u tvoje priče. Uzburkale su se linije dlana. Osjetih, sudbinski su me iz djetinjstva doveodile tebi. Činile su to. Da, vjerujem u čuda, događaju se. Bio je zenit, a onda se dogodio suton. Dogodila se noć vještica i dan mrtvih.
Dogodila se istina. Divno je to umijeće vremena, zagrljaj mistike i zbilje. Utjelovio se davni privid u našu zbilju. Dogodio se susret mene i mene u meni. Vidjeh bljesak. Ti si došao kasnije. Tvoj glas kao grmljavina poslije pratišine.
Habitus početka... i neka bude...
Na rubovima sjećanja, od zaborava ljubomorno čuvana ikonografija davnih ljubavi.
U uvali djetinjstva putevi ka dostignuću savršenstva profanog arhipelaga i otočja nedostižne svetosti.
Plavo zlato u njedrima skriva utopiju, na obroncima daljina utjelovljenje svitanja, metamorfoza nimfe u raskoš mirisa, u obilje zanosa, u eterični Habitus, Laurus nobili.
Na piedestalu ljubavi, sa lovor vjencem u kosi, vjekuje Apolon.
Sretna sam, davno napisana pjesma se ozrcalila u našem poetskom dijalogu... pretočila sam ga u misaoni i utkala u poglavlje knjige... morala sam... izdavač me upozorio kako previše poetike ne spada u stručnu knjigu...
Ustrojstvo misaonog dijaloga...
Dragi moji prijatelji, dragi moji čitaoci, misaoni dijalog koji vam predlažem je samo poticaj za Vašu misaonu šetnju mojim idejama. Sve što vas zanima, sve što sam po vašem mišljenju nejasno opisala napišite u komentarima. Čovjek u meni će nastojati da vaša pitanja dobiju i kompetentne odgovore. Ako imate i neku drugu ideju bit ću vam zahvalna za daljnje razmišljanje o umijeću svakodnevnog pokreta.
Dijana Jelčić
Pitanja i odgovori
Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, misaoni dijalog
|
