Pišući ovaj tekst želim osmisliti i u vama probuditi vaše kreativne potencijale, da bi napisano uistinu postalo vezom između vašeg tijela i vaše duše. Tekst bi trebao uzburkati vašu maštu s kojom ćete unutar magije napisanih riječi pronaći svoje misli i svoje istine. Moje misli ne smijete shvatiti kao zadaću vašem umu. One bi trebale biti samo poticaj na želju za promjenama.
Počnimo s djetinjstvom kada je vještina podučavanja presudna za daljni razvoj osobnosti. Dijete kroz igru uči i pamti. Odrastimo ponovo do djeteta. Vratimo se u vrijeme kada smo prihvatali život kroz bajke i priče, vratimo se u doba kada je život bio čudesna igra svjetla i sjena, kada nam se pričinjalo da ljubav i sreća kapaju s neba. To je bilo ono čarobno vrijeme kada smo i svoje tijelo shvatali i prihvatali kao dragu igračku. Igrali smo se s njim puzajući, učeči prve korake, padajući i dižući se razvijali smo osjećaj za ravnotežu.
Postanimo ponovo djeca puna znatiželje i želje za igrom jer igra je aktivno edukativni potencijal i način da se lakoćom dječije naivnosti dođe do stvaranja nove slike o sebi i spoznaje mudrosti svoga tijela. Umijeće i ljepota utemeljeni na obziru prema sebi samome, utemeljeni na poštovanju same prirode estetske misli u nama, na odstupanju od standarda, na samoj srži samostvaralačkog čina, svodi svaku pouku na osobnu interpretaciju, pretvara je u igru dječijih mozgovnih potencijala.
To je i najviši oblik didaktike, ali ću vam je pokušati ponuditi kao poeziju pokreta, kao igru ili mudrost djetinjstva. Želja mi je da ono zabavljačko postane primarnijim od učenog, da igra u vama pobjedi i da se stečene navike u vašim pokretima pretvore u umijeće vaših svakodnevnih pokreta.
Krenete li u dijalog sa samim sobom, kao što ste to sigurno u djetinjstvu činili, počnete li maštati misaonim slikama, počnete li smijehom disati, lakoćom razmišljati o pokretu, moja ideja je pronašla odjek u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u vama. Polaganje temelja razvoju osobnosti, razvijanje intelektualne snage i načina razmišljanja, razumnost i moć zapažanja, zadovoljenje radoznalosti, upućivanje u istinite životne vrijednosti, učenje i bogaćenje misaonih iskustava, učenje očiju da gledaju, da se čude i da se raduju, to smo sve savladali u vremenu djetinje zaigranosti. Istančavali smo osjetila, razvijali ukus, budili osjećaje i smisao za lijepo, zavoljeli ljepotu i danas bi se trebali boriti za nju.
Čitali smo poeziju Mike Antića, sjetimo se njegovog prvog tanga.
Djevojčice, vi koje ste nekada davno uspavljivale svoje lutke, a onda uzbuđene, tajno odlazile na ples, očiju punih neke treperave sreće i bile zaljubljene u prvu loknicu na svom čelu i zaljubljene u cijeli svijet i vi dječaci koji ste onda davno prvi put uljem zalizali kosu pa vam se činilo da ste ozbiljni i slični odraslim ljudima, vama nekadašnje djevojčice i dječaci pišem ovu knjigu. Sjetite se svoga prvog tanga i uzbuđenja i sreće. Nemojte nikada zaboraviti kako ste s lakoćom brojali prve korake u prvom zagrljaju.
Učinimo to sada zajedno. Zamislite da stojite na parketu gimnastičke dvorane. Iz gramofona u uglu odzvanjaju prvi tonovi argentinskog tanga. Pogledom tražite oči koje najljepše sjaje i u njima pronalazite svoj osmjeh. Počnimo ovaj prvi tango u životu, zaplešimo, nije teško, dva lijevo, jedan desno, brojimo zajedno, vi i ja zajedno. Tada ste se opraštali od djetinjstva i željeli svim srcem ući u čudesni svijet odraslih. Neka danas bude drugačije. Ovo nije sat riješavanja problema u firmi u kojoj radite, nije borba za koricu kruha niti je uspinjanje na ljestvici karijere. Umirite se na trenutak, ovo je ulazak u svijet vaših snova, u svijet vječne mladosti od koje ste se, mučeni brigama, davno oprostili. Zaboravivši prvi tango i osjećaj koji vas je tada nosio parketom vi ste prestali povezivati osjećaj s pokretom.
Ure i različiti strojevi su zavladali našim životima, bez njih mi više nebi mogli niti znali živjeti, ali ipak je najvažnije u ovoj džungli novonastale tehnologije znati zadržati onog malog velikog čovjeka u sebi.
Odat ću vam jednu tajnu, skrivenu u zagonetki sna. Pogodite kako se raste, kako se lako stigne do krova ili čak do one daleke zvijezde s koje se vaša misao spustila u san života, do anđela čuvara koji nad vašom zvijezdom bdije, do dalekog plavog neba.
Neznate?
Zatvorite oči i zamislite ponovo parket i prvi tango, osjetite onu vatru koja se tada u vama zapalila. Da, istina je, vi spoznajete da ona sada još samo malo tinja.
Zaplešte ponovo svoj prvi tango, nije teško, dva lijevo, jedan desno, korak za korakom i vatra se ponovo rasplamsava. Osjećate li kako sada koračate uzdignute glave koja vas nosi ka zvijezdi pod kojom ste rođeni, vi lebdite iznad dugačke ceste koja vas vodi ka cilju, vi izrastate iz ustaljene kolotečine i monotonije radnoga dana, prerastate sve probleme, rastući osjećate kako je vaše tijelo puno energije, puno pokreta koji se sjedinjuju u vaš korak.
Plamen davnih dana se u vama rasplamsava, osjećaj one davne nevine sreće se ponovo u vama budi, sreća u treptaju očiju koje niste zaboravili, u zagrljaju koji nosite u srcu, u ljepoti noćnoga neba koje je bilo svjedokom vašeg prvog poljubca, u ponosu položene mature, diplomskih ispita.
Misli ste onda da sreća kapa s neba, da je ona čudesni mjehurići koji se proizvode u fabrikama, a ona je bila u vama i vašoj spokojnoj duši, u vašem velikom srcu i vašem, brigama neopterećenom, umu.
A onda ste se oprostili od mladosti u užasno velikim koracima krenuli u zrelost i niste shvatili da je taj oproštaj bio sudbonosan.
Zaboravljena sreća prvih uzbuđenja ubija sva druga uzbuđenja u nama, bez sjećanja na prve tuge nemožemo se sukobiti sa novim tugama, prve boli su lijek za sve veće koje doživljavamo u zrelosti. Dok odrasli hodamo gradom ponekada nam se pričini da sunce više ne sjaji kao nekada, dok zrelost u nama stari pričinja nam se da su proljeća izgubila snagu buđenja, da su ljeta kraća, jeseni tužnije, zime dulje. Uhvativši se pri takovom razmišljanju pokušah pronaći uzrok tom stanju moje duše.
Vidim na tisuće lica, tisuće tijela u pokretu, tisuće ruku koje se pozdravljaju, ali ni u jednom pokretu ne prepoznajem pokrete dječaka i djevojčica iz kojih smo izrasli u ovaj život.
Recite mi gdje su nestali, što se snjima dogodilo? Otišli su u dugoj povorci vraćajući se mostom sna u uvalu djetinjstva. Djetinjstvo na dlanu vremena romori smijehom, romori snom. Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka. Koračaju sjećanjem, vraćaju se u san. Svjedoci ljepote odsanjane mladosti, tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte. Nježna je točnost pamćenja.
Možemo li ih vratiti u zrelost?
Zaplešimo još jednom prvi tango u životu, osjetimo lakoću pokreta u zanosu dječjeg sna, vratimo tijelu samostalnost, osjećajima slobodu. Tada će sunce ponovo zasjati, nebo zaplaviti, zvijezde zatreperiti i mi ćemo pomisliti...
dok sreća kapa s neba, plešem da ne zaboravim koračati.
To je znak moje i vaše zrelosti, ali i uzvišeni cilj, te plemenita služba životu koji živimo.
Dijana Jelčić... “Umijeće svakodnevnog pokreta” Kapitol, Zagreb, 2006.
Važno je možda i to da znamo
čovjek je željen- tek ako želi
i ako cijelog sebe damo
tek onda možemo biti cijeli.
Saznat ćemo tek ako kažemo
riječi iskrene istovjetne
I samo onda kad i mi tražimo
moći će netko i nas da sretne
Dobri stari Mika Antić...
Sa dvadeset godina je zavoljela njegovu poeziju. Ipak bila je premlada da bi razumjela poruku. Godinama je zatvorena srca sanjala ljubav i odsanjala mladost ne dotaknuvši istinu, ne znajući darovati sebe cijelu, ne osjećajući... zbog toga nije cijela.
Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća i pitanjem "odakle dolazi ljepota" i stihom "ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim... put zvijezde pod kojom sam rođenea, moj mut k tebi u noćima kao ova".... je zazivala tišinu baršuna noći i zvijezdu koja je svojim padom dotaknula njenu tišinu...
Dječak očiju boja snova je čuo njen zov i pokrenuo mašineriju njenog uspavanog bića. Dogodio se susret.
Pučina, obala oceana sna, purpur neba, On. U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca. Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica, zoblje zvijezde,rađa se mladi dan. Na horizontu zasja duga.u njegovim očima odraz njeng lica.
"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Duga je zatitrala bojama i izgradila most između nas i vrha svjetlosne planine.
"Svjetlo nas poziva u svoj kristalni dvorac u kojem je jedini gospodar bijela golubica,
simbol ljubavi i mira u našim srcima."šapnla je sneno.
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav." odgovorio je.
Njegov glas razbi led njene nutarnje gluhoće. Začula je glas istine o sebi. Morala je otići da bi se vratila cijela.
Antić je pisao onima koji tek počinju živjeti, a Ona je propustila početak.
Sjedila je polutami svoga stana u srcu Europe, sve je oko nje odisalo blagostanjem, a sve je bilo nepomično,
tmurno nezbivanje, entropija vremena, težina neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka.
Misaono je prodirala u odaju ogledala i odjeka. Uranjala u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja i odživjela vrhunac samoće i osjetila koliko je izgubljenih trenutaka prošlo pored nje.
Zašto je bila potrebna ova prostor- vremenska udaljenost da bi osjetila blizinu?...Tvoju blizinu?
Kakva je tvoja moć da uspijevaš otvarati pupoljke na već dozrelim granam života?
Daljina nas je zbližila, ali ja se pitam hoćemo li znati jedno uz drugo jedno drugom nedostajati?
Daljina nas danas zbližuje.
Hoće li jednom blizina početi raditi protiv nas?
U polutami sobe u srcu Europe u tom trenu zazvoni telefon.
Na njenom licu se pojavi osmijeh sreće.
"Do sutra ljubavi, da, do sutra!"
Hoćemo li doista zagrljajem uspjeti pobijediti blizinu? pomisli gledajući prema istoku gdje se ljubičastom bojom njenoga sna nazirao novi dan.
