Dan i Noć...

15.10.2017.



Volim jutrenja… oduvijek… i sunoćavanja… i srce koje diše ritmom vremena… i nebo u odori lazurne ljepote i purpurne nježnosti… volim ga i onda kada ga oblaci pokušaju smanjiti… kada ga pretoče u golubinje sivilo ili bjelinu Johnathanove slobode… a kada se njegovim licem slijevaju suze svetoga Lovre tada se u meni rađaju želje, neostvarena htijenja, nedodirnute žudnje…

Volim noći u kojima padaju zvijezde… volim zlaćani trag bezbrojnih repatica i vjerujem u objavu uskrsnuća svih neostvarenih čežnji…

Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama… Platonove ideje pretočene u spoznaju vrijednosti… ideje koje oplemenjuju … kozmogonija uma iznjedrena iz vječnosti univerzuma… usidrena u oceanu snova… u trenutku spoznaje preobražena u ljubav… slivena u odkucaje srca i titraje svjesnosti… iskukičana u bijelu čipku kojom svjetlost kiti dan i zvjezdani dijadem koji blješti u kosi Noći… uzorita u svom trajanju… kao kaluđerica oplemenjuje žudnje za susretom… upletena u kovitlanje nebeskog vretena ona prede zlaćanu nit koja nas sjedinjuje s harmonijom krajolika…

Ljubav utkana u prostornost i vremenitost… u čistinu beskraja, u staze koje nikamo ne vode… u nesanjanom snu… i sanjanoj mudrosti uzavreloj titrajima neke davne boli…

Gledam kobaltnu Noć… poistovjećujem se s njom... postajem tragačica za Danom… to je filozofija nedohvatljivosti… fenomenologija pojavnosti neizbježne nedodirljivosti… prisjećam se legende o sokolici i vuku i prokletsva koje pobjediše vjerovanjem u ljubav…

Iščekujem tvoj dolazak na obroncima nemjerljivosti… nadam se kvantnom skoku sudbine… neizračunjivoj stvarnosti u kojoj će se Noć i Dan dotaknuti omamljeni zagrljajem Sunca i Mjesečine… Venere i Danice...

Tvoje oči su izronile iz beskraja nadanja… dotaknuo si me pogledom koji se ne zaboravlja… zagrlio bjelinom svjetlosti i odnio u carstvo tišine… nebo se smiješilo zlaćanom poezijom… suze svetoga Lovre su ostvarile želju… rađale su se nove zvijezde… rađaju se još uvijek…

Dijana Jelčić


Oznake: Ladyhawke, dan i noć, ljubav

Kladionica ljubavi...

08.10.2017.



Sinoć smo bili na autorskoj večeri Duške Musić... autorica nam je na svoj način govorila o ljubavi... misaono, osjećajno, duhovito... Valunzi i Mamac za lignju su zbirke vrijedne čitanja...






Govorim o ljubavi jer ne znam neko drugo ime kojim bih sebi i vama objasnila taj čudesni osjećaj, uvijek željeni osjećaj u sebi.
Sigurno se i vama ponekad pričinilo da je davno rođena ljubav "na zaleđenoj cesti šutnje" izgubila kontrolu i da umire na groblju bezimenih.

Prisjećam se vremena kada sam to doista mislila jer, u godinama duševne samoće, nisam pronašla odgovor na sva ona pitanja koja su pri davnom rastanku, u meni samoj, ostala bez odgovora.

Otišla sam, onog davnog proljeća, gušena prostorom i navikama, otišla s buketom loše savijesti u naručju punom želja. Sanjala sam dvojnost bez davanja i uzimanja, sanjala sreću bez potpisa, sanjala o priznanju ljubavi bez gubitka svijesti.
Ogrnuta vatrenim ogrtačem mladosti nađoh se u onom dijelu univerzuma gdje je ljubav, u odori prošlih dana, kočila sve nove doživljaje u meni. Izdignuta iznad monotonije i osrednjosti u kojoj sam ostavila razjarenu taštinu jedne nedosanjane ljubavi, zaustavih se u između lucidnih snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti.
Jednim jedinim kompromisom sam mogla zadovoljiti pravila, meni nepoznate, strane igre i zaploviti niz rijeku u kolotečinu nekog novog života i pri tom izgubiti vlastite poticaje, izgubiti snove, ponovo izgubiti sebe.

Neka nevidljiva ruka, neka nevidljiva snaga u meni stavljala je uvijek nove utege na vagu, ali uvijek na strani nepovjerenja.

I onda iznenada, u trenu kada iz maglovitog oblaka zasjaše dvije vatre, ja osjetih nove titraje u sebi i učinih korak u veliku prazninu, uložih zadnje žetone iskrenosti za trenutak prave sreće, jedine sreće.
Danas znam, pobijedila sam nesigurnosti na zaleđenoj cesti šutnje i više ne mogu zalutati u slijepoj ulici života.

Danas vam pišem o ljubavi jer još uvijek nisam pronašla neko drugo ima za taj načudesniji osjećaj koji nosim u sebi.

Kako vi zovete taj osjećaj?

Dijana Jelčić





Oznake: Cinkuš, poezija, ljubav

Prije svega žena...

05.10.2017.




Žena utkana u bitak vremena,
u srž života,
u fokus svemira...

žena ratnica svjetlosti,
pobjednica tmine,
sa krijesom ljepote u očima
i Nikinim stijegom u rukama…

Žena uvijek lijepa u svojoj nagosti,
uvijek snena u tkivu življenja,
uvijek hrabra na bojišnici materinjstva,
spremna umirati za sreću djeteta,
ginuti za ljubav ljubljenog čovjeka,
žena uvijek blaga u željama
i snažna u odlukama…

žena pjesnikinja tuge,
poetesa sreća,
autorica antologije vječnosti,
neuništiva nit koja povezuje
eone vjerovanja,
epohe nadanja,
tisućljeća rodoslovlja…

Ponekad samotna u svojim žudnjama,
cesarica trenutaka,
svećenica svetišta,
čuvarica oltara života,
stražarica na vratima snova,
lađarica na pučini poezije oceana.

Uzvišena u darivanju,
ponizna u dobijanju,
ranjiva u izdaji,
razigrana u strasti,
nježna u zagrljaju,
patetična u alkemijskom činu,
prekaljena u gubicima,
vječna u osjećanjima,
utjelovljena u sutonima i svitanjima.

Žena u svakoj ženi,
jednostavno ljubav…

Dijana Jelčić




slike... Sandro Botticelli, porod Venere

Oznake: žena u svakoj ženi, ljubav

Dvostruko petozvučje istine...

16.08.2017.



Mislima sam dotaknula davno oslikanu iluziju… obasjala je svjetlošću tankoćutnih osjećanja… uokvirila u osjećajnu sliku i propustila u galeriju sjećanja… pretočila sam san u viziju... gledah je pogledom djeteta u sebi… uronila sam u nenapisanu bajku prepunu nestvarnosti…

Samo iznutra se sanja… samo iznutra se voli… samo iznutra se živi… kao tonovi frule iz vilinskog svijeta probijala je tišina zvučni zid stvarnosti… slijevala se u budnost… dogodila se noć bdijenja u snu… lucidnost trenutaka… odvajanje mene iz mene… doživjeh levitaciju u carstvo bestjelesnosti… u ideokinetičku sliku iluzije skrivene u pamćenju…

Vidjeh se nepostojeću u postojanosti tvoje ljubavi… bez oblika i bez kontura… u titrajima bijele svjetlosti… sjetih se Pitagorine misli… putovat ćemo svjetovima, vraćat ćemo se na ishodište, nećemo znati da smo to mi, a bit ćemo mi…

Da, filozofija bez osmijeha nije istinska mudrost…

Osmijehnuh se osjećaju koji je izranjao iz kaosa nestajanja i nastajanja… dotkanuh tebe bez tijela… znala sam da si to ti… grlio si me iako me nije bilo u osvitu ničega… rađali smo se na obodu kristalne kugle… izvan prostora i vremena… lebdjeli smo nevidljivi iznad ništavila iz kojeg je izranjala ljubav… i prihvaćala nas u svoje skute… bili smo strune bez gravitona… zgušnjavali smo se u krater početka našeg vremena… u božansku iskru... a onda se dogodila erupcija osjećanja osjećaja ljubav… eksplozija praenergije...

Rodio se svemir i mi u njemu… rodila se zemlja i mi na njoj… u lucidnom snu odsanjah iluziju… znala sam da sanjam i nisam se željela probuditi… bila sam tu i bila sam tamo s tobom u viziji, s tobom na gozbi bogova… u prividu duplog bića koje se raspuklo u energiju koja je stvorila svijet i nas u njemu… vidjeh eksploziju ljepote... izvorište života…

Misao, osjećaj, duša… duša vremena, duša svjetlosti, duša istine… nutarnje svjetlo koje nas brani od mukle tmine je neobjašnjiva, još uvijek je nerasvjetljena tajna… nedotaknuto izvorište svijesti… aureolom svetosti uramljena dimenzija vječnosti… prepuna prelamanja sunčane svjetlosti… prepuna staza koje sagradiše riječi i zagrljaji… titraju poruke, ideokinetčke slike… odlučujem se za nepostojani mir… za privid tihovanja u snu… za lahor iz kojeg se rađaju plodovi sna…

U metaverzumu se događa obrat… komplementarni interval nutarnje oktave... zvučni most ka carstvu ljubavi… u zavodljivosti tog beskraja vodim odraz očekivanja, čežnji, žudnji… čujem simfoniju ljepote… izgovorene riječi se kotrljaju tračnicama vremena… u suzvučju sintaksi mjenjaju svoja značenja…

a ljubav vjekuje u svom petoslovlju… u ponavljajućem ritmu svojih različitosti i jednoznačju svoga trajanja u vremenu…

ljubav i život… dvostruko petozvučje istine…

Dijana Jelčić




slika... nepoznat mi Autor, posudila s nterneta

Oznake: san, život, ljubav

Anatomija jedne nesreće...

07.07.2017.




Oni koji su prošli komatozno stanje, koji su stajali na vratima vremena i u jednom trenutku im se pričinilo da odlaze u nepoznate daljine, oni pričaju o osjećaju slobode i ljepoti oslobađanja duše iz okova čvrste materije. Pričinja im se da se univerzum njihova uma širi i sjedinjuje sa svemirom. Kao pustolovi pred vratima sna oni, neodlučni zastaju i promatraju svoje tijelo kojim su do tog trena osjećali i osjećaju da posjeduju za druge nevidljivo tijelo, tijelo duše.

Ono tada zasja kristalima, isprepletenih od superstruna, koji trepereći i titrajući odlaze prema velikom svijetlu. U tom trenu se njihovo, da tada samo naslućivano "zvjezdano tijelo" spaja s univerzumom. Superstrune titraju njihovim mislima, koje postaju osjećaj koji pamte. Do tog trena gluho kolo njihovih čelija postaje melodija njihove duše koja se spaja se sa simfonijom neba. .

Univerzum uma napušta okove čvrste materije, da bi omogućio energiji da se sama svojim nutarnjim zakonima obnovi i izliječi. Ljudsko tijelo posjeduje svoju mudrost i misli samostalno to tada i čini. Danas taj postupak prakticiraju lječnici uvodeći smrtnoozljeđene pacijente u umjetnu komu, stanje dubokog sna u kojem su sve po život važne funkcije tijela, osim budnosti, održane. Spoznaja osjećaja boli i straha je uspavana pa lječnici mogu svrsishodnije lijekovima djelovati na uzroke bolesti.

"Univerzum osjetilno-osjećajnog, to je ono Nitzscheovo jastvo koje počiva iza mojih misli, to je Campanellina država sunca u mojoj svijesti, država kojoj je jedina vladarica, njena vrhovna svećenica, Ljubav." pomislih prisjećajući se ponovo jednog ljetnog podneva i nesreće.

Zatvorih oči da bi misaone slike uistinu dobile pravi slijed u mojoj svijesti.

Podne ljetnog solsticija sjaji blještavilom sreće i prosipa latice tek procvalih ruža po mom sjećanju. Iako auto u kojem sjedim hrli u nepoznatom pravcu, ja znam da idemo u Ivanjsku noć. Na kraju puta me čeka iznenađenje.
Iz radija se šire tonovi tada popularne pjesme "Ruže su crvene.....", a oko mene se širi miris crvenih latica koje je mladić tog jutra pobacao po putu do auta, a na sjedalu me je dočekao ogroman buket crvenih ruža. Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči da bih što bolje osjetila uzbuđenje zbog cilja kojem hrlimo.

Iznenada se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj u meni. Tama i tišina, noć bez sna je trajala predugo. Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh djeda potsjećao na život prije ulaska u tamu tunela.

"Imala si saobraćajnu nesreću."
"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo.
"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu.

Osjetih kako ponovo tonem u san.Tek kasnije sam s djedom ponovo razgovarala o tom snu.
Pričala sam mu o putovanju beskrajem, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama stvarala u isto vrijeme. Čini mi se da sam bila Odisej kojeg su pozivale Sirene u svoj dvorac pod morem, sprečavajući mu povratak na Itaku.

Očito sam tada bila na vratima smrti s kojih sam se vođena sretnom rukom sudbine vratila u život i počela ga svjesnije no prije dalje živjeti.

Dijana Jelčić


Anatomija jedne nesreće

Oznake: anatomija jedne nesreće, koma, ljubav

Suncostaj...

21.06.2017.



U gradu sanjajućih knjiga,
u suzvučju naših šapata
dijalog vječnih ljubavnika.

Pod Čapljinskim balkonom
putevi ka starim snovima
i simboli novog vremena.

U bezglasju istine
suglasje svjetova,
svitanje noći u sutonu
odlazećeg dana.

Tvoji dlanovi pretakaše
gaseće sunce u
odoru spokoja.

Ruke u buketu žudnje,
pod karijatidama trenutka
miris znamenja vremena.


Noć ljetnog solsticija,
najdulja svjetlost,
najkraća tmina,
titraj sutona
i bljesak zore,
umiranje i rađanje
u zagrljaju Ivanjske vatre.

Na dlanu pamćenja
vilinski san, Oberon i Titanija,
privid donešen vjetrom
prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...

Budimo se u snu,
slavuj priziva tišinu noći,
ševa romor svitanja,
ekvinocij bijele svjetlosti,
i purpur sutona.

Odvajamo se od
svakodnevnih spletki,
nestajemo u zagrljaju magije.

U suzvučju srca i tišine,
u dvokružju trajanja
mržnje, klevete, optužbe, osvete
nestaju.

Mijenja se slava svijeta!


da treba se žuriti živjeti... prije svega ljubeći... a u Ivanjskoj noći se Ladarice spuštaju na zemlju i daruju nam ozračje ljubavi... vjerujem u tu legendu...
i vjerujem da preskakanjem ivanjske vatre ljubavnici lete u nebo...

Dijana Jelčić





Na granici sna i jave

Oznake: suncostaj, ljetni solsticij, ljubav, Ladarice

U odaji ogledala i odjeka...

18.05.2017.




Prolutah sjećanjima... to mi se događa uvijek poslije oproštaja s zauvijek otišlim prijateljem... u sumi mojih godina takvi trenuci su sve češći... prebirući po uspomenama osjetih istinu... vječno ponavljajuću... ljubav se ne gubi... ona je uvijek tu... u nama i oko nas... 17. svibnja 2009- godine objavih na portalu Magicus ovaj davno napisani tekst... njime sam se opraštala davne 1997 s prerano otišlom prijateljicom... dvadeset godina, a ona je još uvijek prisutna u mojoj odaji ogledala i odjeka... promatram ovu fotografiju kojom sam tada ilustrirala napisano... ljubav dobijamo utkanu u tajni kod genoma... nosimo je u sebi... živimo je, često nesvjesni njene moći u našim odlukama... nesvjesni snage boje vjenančanice i tišine kojm ona kiti svaki naš dan... tada napisah odu ljubavi koja ostaje u galeriji pamćenja kao znamen prijateljstva...






Tu si
u mirisu svitanja,
u podnevnom suncu,
u vjetru predvečerja,
u purpuru sutona,
u ruci koja pali oči neba
ti dodiruješ misli,
budiš osjećaje,
zaustavljaš snove,
uvalčiš se u srce,
opijaš kao vino.


Iza vrata života, na kraju duge, u carstvu beskraja i stvarnog postojanja bdije vladarica svjetlosti, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja, spona vjerovanja i mudrosti, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje.
Padom iz vječnosti, LJUBAV postade sunčani trag i stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Estetika trenutka u kojem osjetismo da tijelo nije materija, postaje smisao i snaga sna, ljepota postojanja skrivena u zrncu pijeska, u kapljici rose na latici tek procvale ruže, iskra plamena, vatra, osjećaj nad osjećajima, život.

ti si tu
pratiš nas u stopu,
griješ nas vatrom početka,
spavaš u osmjesima,
živiš u zagrljajima,
bdiješ nad umorom
ti si vječna straža
našoj snazi i
našim slabostima.


Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje kralj nad kraljevima. Tamo je početak ovog dalekog puta, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz djevičanskog izvora i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama.
Ljubav je proizašla iz titraja božjeg oka, sjedinjena s djetetom velike zelene rijeke, koja svojom deltom sjedinjuje svijetove. Ljubav je zagrlila tog svojeglavog boga i rodila trenutak sreće.

A vrijeme ima krila i leteći eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono ne gleda unazad na ruševine svoje nezaustavljivosti. Treptaj božjeg oka uskovitlava ljubav i vrijeme postaje rijeka prolaznosti, svijetsko vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti.
Ljubav je početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svijeta koja u čovjeku bdije nebeskim očima, očima Ljubavi.

Zadržimo se u trenutku, u hramu gdje nema vremena, gdje vlada kralj nad kraljevima, gdje anđeli snuju svijet u kojem ćemo se u sljedećem treptaju oka probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i postaje naše vrijeme, to nemirno djete rođeno na obalama velike zelene rijeke.
Stigavši u hram u kojem tek bogovi žive, susrećemo početak svoje prolaznosti i učimo je živjeti u svom njenom sjaju.

Ljubavi,
tvoje oči su jedino svijetlo
u džungli želja,
tvoj glas je tišina blagdana,
žamor svakdnevice i
simfonija sna.
ti si
sreća na izvoru
ljepota vječnosti i beskraja sjedinjena u
ovom čudesnom titraju oka, u
trenutku koji nazivamo život


Dijana Jelčić... malo sladunjavo, ali moje...





postoji li predosjećanje?... objavih ovaj tekst kao znamen ljubavi i sjećanju na otišle prijatelje... upravo dobih obavijest... otišla je zauvijek draga mi prijateljica... Švicarska, naše prijateljstvo i naše godine... dugo se nismo vidjele... pet godina je prohujalo... otišla je Heidi Tschudi... ostala je uspomena i ljubav...









Samo ljubav

Oznake: sjećanja, prijateljstvo, ljubav

Aleph, beskonačnost i...

05.05.2017.




„Radius Alepha bio je neka dva ili tri centimetra, ali kozmički prostor je bio tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari. Jasno sam ih vidio iz svih točaka kozma. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint…“
Jorge Luis Borges.






Umijeće odraza, igre svjetlosti i sjene, sužanjstvo trenutka u okviru trajanja, krhotine vremena ubrizgane u purpurne oblake, u ljepotu krajobraza uspomene. Snovid, privid duše vizionara, u beskraju zagrljaj odlazećeg i dolazećeg.

U ekliptici Sunca istovremenost zore i sutona, Aleph, dvokružje istine, početak bez kraja. znak beskonačnosti u konačnosti trajanja, svijest u porama vječnosti. Na obrubu jutra, u piramidi vremena Arahne tka tkivo dolazeće ljepote.

Ulazim u labirint, budna sanjam, ti i ja u zrnu svemira, u ogledalu sveprostora, u zrcalu svevremena, u sumi povijesnih metafora. U poeziji vjetra šapat legende, na pjesku vremena iskri suza umrle školjke.

Umire samo što je lijepo, rađa se još ljepše. Na tračnicama mjena, iz sutonske omaglice, izranja Venera, umire dan,
rađa se noć. Na obodu lazura se urušava sunčana svjetlost, ostaje uspomena. Iza mrkih čempresa bljesak Danice, bijela svjetlost se prelama u spektar i oslikava carppacio jutrenje. Pod svodovljem ljepote
se budi grad.

U Alephu kontemplacijski čin, u znaku beskonačnosti bezimeno ništa postaje sve. Osjećajnost sama sebe ispisuje u dubini tvog pogleda. Ćutim pročišćenje nutrine, sigurnost povratka u budnost.

Dijana Jelčić


Oznake: Aleph, Borges, beskonaćnost, ljubav

Došli su sa cvijećem...

25.04.2017.



suncem i osmijesima... dragi prijatelji... vjenčani kumovi... Vlasta i Braco Šuljić...





Na sudbinskim putevima su ostali tragovi naših koraka. Isprepletale su se misli, osjećaji, osjećanja, umrežavali razgovori, pretakali u sjećanja. Pamtim sva naša previranja, te sićušne amulete pohranjene u poeziji suza tuge i radosti. Stajali su uz nas u hramu u kojem izovorismo sudbonosno „da“ dok nas smrt ne rastavi. Zajedno smo prolazili Scile i Haribde. Mi i oni, četvorka koja je savladala sve moreuze životne pučine. A bilo ih je. Da, gomilale su nepravde, koje možda i nisu bile neporavde. Odrastali smo u nadanjima, željama, čežnjama i znatiželjama, slušali smo tišinu neizgovorljivih patnji, čuli smo glasove nutrine, bezriječne vapaje strahova koji možda i nisu bili strahovi. Bili smo uvijek tu iako smo bili daleko. Bili su uvijek uz nas. Daljina nije izbrisala prisnost. Dugi telefonski razgovori. Telefon je zazvonio onda kada je glas prijatelja bio zadnji tračak umirućeg Sunca. Kotrljalo se vrijeme, novac je nestajao u eteru. To nam nije bilo važno.

Dolazili smo i onda kada nitko nije dolazio u grad pod granatama. Jedrili smo arhipelagom ljepote i osluškivali pucnjavu u kanjonima pakla. Promatrali let metalnih ptica na kanalom zalazećeg sunca. Zasjenjivale su sjaj, rušile povijest Mediterana, a mi smo vjerovali u ljubav. U podrumima smo iščekivali smo kraj pucnjave. I sa njima, u gradu pet bunara, dočekali kraj oluje, svetkovinu oslobođenja iz kanđa neljudskosti.

Nasmijavali su nas kada smo stajali na rubu bezdana, pjevali su nam ljubavne balade kada smo stajali na vratima smrti. Prolazili su kroz zimske oluje da bi na obronke Alpi donijeli miris lavande i mandarina. Osmjesima su brisali naše suze, darovali nam eliksir samoizlječenja. Zajedno smo izgovarali molitve i zahvalnice anđelima i njihovom bdijenju nad našim životima.

Desetljeća su prohujala u trenu. Još uvijek smo tu. Oni i mi, vjetar je ledio njihov put ka nama, a oni su nosili sunce u duši i stigli u naš mali raj.




Stajali su uz nas i pjesmom blagoslovili dvadeset i pet godina braka, istom onom pjesmom kojom su posvetili naše „da, dok nas smrt ne rastavi“.

prijateljstvo je to... ljubav i život u ovitku sreće...

Danas su opet došli... usrećili nas... i potvrdili istinitost mog davno napisanog teksta...

O prijateljstvu


Dijana Jelčić





Oznake: prijateljstvo, ljubav, život

Amor i Psiha...

26.03.2017.



Nekada mi se pričinja da je vrijeme oluje ruža bio samo tugaljiv san… bolovala sam na graničju svijesti i podsvijesti… žalovala u podnožju orkanskih visova… pjevala opijelo sjećanjima… a savijest je udarala po bubnjevima zbilje… još uvijek u tišini uspomena, ponekad, čujem davne jecaje… eho vremena…

Amor je nestao, izgubio se kovitlanju emocija… Psiha šuti… skromna u svojoj samozatajnosti tihuje iza misli… čeka priznanje… rođena iz sedmog osmijeha Boga, uzdignuta na pijedestal besmrtnosti ona tiho podnosi sva ludovanja, sve mahnitosti, sve promjene raspoloženja… ljutnju i bijes prepušta uzdama uma… samuje na obali pamćenja… nevidljiva u svojoj postojanosti druguje sa srcem… tim izdajicom zatomljenih osjećanja…

Bilo je bolno… rastanak na početku zrelosti je ostavio dubok ožiljak u srcu… rana je zarastala sporo...

Studirala sam mit o Amoru i Psihi… tražila poveznice sa sudbinom koja mi se pričinjala nemilosrdnom… ljubav je bila ranjena… psiha je tugovala…

Živjela sam u sjeni arhetipa… gubila sam se u praslici… u arhaičnom poimanju obstanka u vremenu… u psihoenergetskom polju koletivnog nesvjesnog… gušila se u energetskom polju arhetipa žrtve… iako sam teoretski razumjevala užasnost tog stanja nisam pronalazila put oslobođenja… a onda se dogodila promjena… iznenada sam osjetila drugačije otkucaje srca… intonaciju nečeg novog u titrajima svijesti… oslobađanje iz okova stereotipa… četiri praslike se sjediniše u jednu… u arhetip djeteta…

Amor je ozdravio… Psiha je zatitrala srećom… dogodilo se čudo… rodila se Radost…

Ti si bio uz mene… vidjeh svoj lik u tvojim očima… Mjesec nam se smiješio i priznavao svoju ovisnost o Suncu… začudna ovisnost ispisana na tabuli smaragdini… probudih se iz samožalovanja… uronih u zagrljaj sreće…

Ljubav je ispisala novi obrazac na stijenkama svjesnosti…

Dijana Jelčić




Oznake: Amor i Psiha, ljubav

Deseta muza...

23.03.2017.



"I sve ljupke pjesme što ih stvori nekad
Anakreontova lira
Izbrisalo nije vrijeme
Još uvijek žar i ljubav naša srca dira
Što ih je s pjesmama
Eoljanka, djevojka Sapfo
Povjerila zvucima harfe.

Horacije, ’Lirske pjesme’IV, 9"






Zarobiti ružin cvijet, pjevati kao slavuj i šapnuti "Volim te", sa žudnjom da planet ispuni osjećanjima. To je bila njena želja.

Sapho, najveća grčka pjesnikinja porijeklom s Lezbosa, je svojim izričajem žudnju, čežnju i san, ljubav pretočila u poeziju. Njena poezija odiše lakoćom i ljepotom tajanstvene energije koja opija kao droga, koja uspavljuje i budi istovremeno.

Nazvana desetom muzom, muzom poetike postojanja, ona još uvijek živi u nama. Ljubav je bespolna, ona je duplo biće koje živi u svakom čovjeku, anima i animus, bezvremeni alkemijski pir, ljubav oplemenjuje i blješti, prelijeva se u spektar čudesnih boja, postaje svjetlosna simfonija, rapsodija boja, mirisan perivoj želja, izričaj sreće, san koji budni sanjamo.

Osjećam, dakle postojim, to je istina koja se 2600 godina proteže pjesništvom, postaje tihani govor cvijeća, antologija snova i zrcaljenje anime candide u našim dušama. Voli sebe i onda čini ono što želiš, jer onda želiš samo dobro, želiš sreću, mir, spokoj, život. Ova misao svetog Augustina je svjedočanstvo čudoriječja ljubavne poezije. To je izričaj nutarnje tišine, dušom kanalizirana čulnost i čujnost, pretakanje titraja srca u sitnozor svjesti u kojem se ogleda čovjek u čovjeku.

Slijedimo poslanje drevne pjesnikinje, probudimo desetu muzu u sebi, darujmo joj obličje osjećanja osjećaja, pretočimo život u poetiku postojanja. Uronimo u vrtloženje zlaćane spirale, zaronimo u podmorje oceana snova, oćutimo zagrljaj Afrodite i Erosa u biserju naše svijesti, osjetimo da naše tijelo živi u našoj spoznaji. Očima se opijamo ljepotom svijeta u kojem živimo, kroz te kristale se lome sunčane zrake i u zrcalima naše duše se ogledaju slike koje pamtimo.

U riznici naših uspomena, u kristalnom labirintu naše svijesti, u zrcalnim neuronima naših sjećanja se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom labirintu na nas čeka ogrnuta svilenim velom naših drevnih snoviđenja, lepršava i snena muza života, Ljubav.

Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali kada progledamo očima ljubavi tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nadnaravno, nedostižno i božansko pohranjeno u nama samima. Udahnimo duboko, mirisi proljetnog cvijeća, trave poslije kiše, dalekog oceana, usnule šume, božićnog drveta, vanilije i cimta, kuhanog vina, zimskih ruža, mirisi voljene osobe, svi su oni već davno pohranjeni kao uspomene u galeriji naših osjećajnih slika.

Osluhnimo tihi romor nutrine, jecaj tišine, to je bezglasni žubor nezaustavljive rijeke vremena, oćutimo njeno izvorište i njeno ušće u vječnost. Da tu, upravo tu, između izvora i ušća, u poeziji suza, u zagrljaju duše i tijela, u kristalnom zamku naše svjesnosti blješte našim unutarnjim suncem obasjani sretni trenuci našeg postojanja.

Dijana Jelčić






Oznake: Sapho, Horacije, poezija, ljubav

Koreografija svakodnevice...

07.03.2017.



Koreograf skicira pokret na papiru služeći se različitim, već stoljećima uvriježenim znakovima i geometrijskim tijelima, preobražavajući pokret u figure koje plesač plešući pretvara u vidljive slike. Stoljećima su nastajali uvijek novi zapisi kojima su koreografi, slijedeći misaono tekst neke bajke, svoje misli pretvarali u pokretne misaone slike, u kojima su pokretom ostvarivali sklad i harmoniju oblika kružnice. Slijedeći pri svom radu, slično slikarima i skulptorima, odnos građe ljudskog tijela sa zakonima geometrije koreografi su pokretom otkrivali u prostoru kružnice uvijek nove mogućnosti, pa su pokretom oblikovali prostore uvijek drugačijih geometrijskih tijela, koji su postajali vidljiva metafora za ono napisano, za njihov osjećaj i tako uzdizali ples u svijet umjetnosti.

"Sloboda tijelu i pokretu", uzvikivali su koreografi početkom prošlog stoljeća, pa su svojim novim idejama i skicama rušili granice estetske konvencionalnost baletnog pokreta i tako počeli utirati put za "Moderni ples". Potaknuti novim istinama o prostoru i vremenu u znanosti, slijedeći promjene obrazaca u načinu razmišljanja, spoznavajući prostorvrijeme kao dimenziju koju čovjek sam svojim pokretima ostvaruje, koreografi su skicirali novu "Utopiju pokreta".

Ne želim i ne mogu ulaziti dublje u objašnjavanje koreografije plesa i baleta, jer kada govorim o koreografiji svakodnevice ja pritom mislim na umijeće i sklad prirodnih, svakodnevnih pokreta iz kojih izrasta naše prostorvrijeme, harmonija našega života.
Prirodan pokret je osnova svega drugoga što se u nama i oko nas događa. Pokretom se budimo i njime tonemo u san, on nas hrani i odjeva, njime učimo, mislimo, gledamo, slušamo, dišemo i volimo.

Ovim tekstom kličem "Sloboda tijelu i svakodnevnom pokretu" i pozivam vas na putovanje u dubinu sebe samoga, na ulazak u labirint zrcalnih neurona gdje vam se smiješe vaša osjećanja i vaše godinama nagomilavano znanje s kojim možete, ako uistinu poželite, pokretnim misaonim slikama ostvarivati svoju koreografiju pokreta, vratiti se svom početku i ponovo učiti disati, hodati, lebdjeti, postajati svileni šal koji leluja na vjetru, lepršavi leptir, elegantna pantera ili treperava breza.

Misaono ulazim u odaju ogledala i odjeka. Osjećam tu nema hladnih vjetrova koji lede osjećanja. Uranjam u dubinu, čutim moć bezimenog osjećaja. Čujem glas iz daljine, zov procvjetalih ruža na obali odsanjanih dana. Dotaknute uzdasima školjke se otvaraju. Umiru rađajući ljepotu. Kao Jakovljeve ljestve biseri premošćuju tišinu. Čujem poeziju oceana, simfoniju svemira, rapsodiju boja. U zrcalnoj odaji bljesak očiju boje sna i staza latica zaostalih iz vremena oluje ruža. Prišao si mi bestjelesan, nestvarno stvaran. Toplina tvog pogleda otapa lednicu zatomljenih osjećanja. Začuh Sandbergov stih, postoji mjesto gdje ljubav počinje.

Otvaram oči, mjesec bdije nad mojim snom. Noć se slijeva u dijalog o lepršavoj košulji.

"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."

"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"

"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"

"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"

"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"

"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"

"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."

"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"

"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"

"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "

"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav."


Dijana Jelčić





kako tada tako i sada... jednostavno ljubav...



Koreografija svakodnevice, umijeće pokreta i jednostavno ljubav... napisano kao osvrt na knjigu Umijeće svakodnevnog pokreta u ljeto 2007


fotografije... mi na početku priče i sada

Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, koreografija svakodnevice, ljubav

Revolucija u našim glavama... revolucija 21-og stoljeća...

28.02.2017.



MICHEL DE MONTAIGNE
Rođen: 28. veljače 1533. u Château de Montaigne, blizu Bordeauxa, Francuska
Umro: 13. rujna 1592. u Château de Montaigne

Montaigne je u jednom eseju, već davne 1565-te napisao:

"Mi smo svi sačinjeni od struna, i to sastavljenih tako bezoblično i raznoliko da svaki djelić u svakom trenutku igra svoju igru. A postoji ista velika razlika između nas i nas samih koliko između nas i drugih."

On je tom mišlju čovjeka postavio u središte svog razmišljanja, a rečenicom :
Slijedeći Protagorinu tvrdnju … čovjek je mjera svih stvari… on je napisao…

"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." I tako čovjeka postavio u središte univerzuma. Ta drevna misao se danas isprepliće u novoizrastajućoj znanosti.






U spiralnoj dinamici svijesti, u poetici nutarnje vretenice, u beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što mi nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. U njegovom djelovanju su pohranjene naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome.

U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, kaže nova znanost o mozgu i potiče me na razumjevanje te izjave. Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi? Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža? Šta osjećamo kada nam se usne spoje?

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlažene svile.


Poezija izrasta iz titraja zlaćane zavojnice osjećaja koje neznamo i nemožemo opisati. Mozak pri tome radi, stvara nove sveze kojima pretvara krv u šampanjac u našim žilama, ali ja još uvijek ne znam osjećam li ja moje dotaknute usne ili tvoje?
Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ja ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?

Noćas je vjetar
odsvirao requiem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih
na horizintu kliknu zora
slaveći Fenixov let.


Stihom pričam o revoluciji u mojoj glavi izazvanoj riječima koje šampanjac u mojim venama pretvaraju u zamrzlu rijeku punu strahova. Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna? Što je to što moje misli pretvara u poeziju vode? Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?


On osmjehom obrisa suze
s moga obraza
i reče mi
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.


Zatvorih njegov šapat među dlanove, i podignuh ruke ka izlazećem suncu i vidjeh dva srca sjedinjena u ovom velikom svjetskom nemiru.

Rat svijetova. Čudesna revolucija je u našim glavama. Tu na vrhu svijeta u maglovitom oblaku snova prolazi naš život.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Revolucija u glavi" str.29.


"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.






Oznake: svjest, mozak, revolucija u glavama, ljubav

Pred Dalievom slikom...

27.02.2017.



Bježala je iz bestijarija pobješnjele sudbine. Ćutila bol bjegunice i gorčinu jedne uspomene, krvavi pir užasa i tmine. Nebo je plakalo kada je odlazila biserne kapi su se slijevale licem vremena kada je odlazila.

Razapeta, smrvljena pokretom jedne ruke, treptajem jednog srca, djelovanjem jednog mozga. Nebo je uistinu plakalo metalnom kišom ponad grada u kojem je rođena, horizont je nestajao u maglovitom otrovu nepodnošenja, nebo je plakalo krvavim suzama ponad grada u kojem je rasla, grada u kojem je živjela. A ona je samo željela ljubav, željela je samo sudjelovati u trenutku tog nevremena.

A on je lebdeći beskrajem tuđega sna prosuo smrt ponad grada u kojem je ona samo voljela.

Vrijeme liječi rane
šapuće joj ljubav,
budi strpljiva do zvjezda,
do susreta na rubu pustinje
u poeziji kiše i kapima sna.

Onda ćete iz oaze vječnosti
gledati kako se isplakane suze
sjedinjuju u poeziju suza
na licu vašeg izgubljenog vremena.

Dolutala je u svitanje nadanja. Dignula lice ka suncu i dopustila tišini da zamjeni urlanje zvjerinjaka prohujalih dana…
Njegovo lice, osmijeh u očima rastjera bjesomučne utvare sjećanja. Iz zjenice trenutka je prhnulo jutro sretne budnosti.

Dijana Jelčić




Oznake: Dali, Hirošima, užas rata, ljubav

Gozba...

25.02.2017.



Platon (427. – 347. g. pr.Kr.)

Jedno od najvažnijih i najpoznatijih Platonovih djela svakako je Gozba. Ideje o ljubavi i ljepoti, povezane s dobrotom i mudrošću, koje Platon iznosi u Gozbi razotkrivaju čovjekov put prema ostvarenju sebe kao cjelovitog i prosvijetljenog bića, kroz neprestanu potrebu samousavršavanja i vladanja sobom.




Sinoć smo kroz poeziju kiše koračali gradom, bili u Histrionskom domu, na gozbi osjetila... gledali Božićnu priču o dvoje usamljenih ljudi u badnjoj noći, daleko od domovine, u svijetu glamura ženai muškarac osjete ljubav i u zagrljaju umiru naizgled sretni...






Oluja ruža i tragovi suza na laticama… maglovita sjećanja, kovitlajuće misli i silueta tuge u odlasku… i Mjesec je odlazio… rađalo se jutro jantarnog sjaja… u očima boje sna vidjeh svitanje… zlatna hostija u kaležu trenutka… u gradu spavajućih knjiga je procvijetao limun… opijajući miris se širio oko nas… tek naslućujuća boja dolazećeg ljeta se slijevala obzorom i uranjala u vrijeme…

Dotaknuo je moje lice… drhtavi dodir… tišina prepuna disanja… i imena koje je slovkao dozivajući boginju u meni… u zrncima pjeska se zrcalila rosa…

Bio je lovac s kopljem u ruci i snom u očima… bojala sam se… bila sam uplašena srna odbjegla iz okrilja stada… izgubljena u vihoru traganja za ljepotom…

Na horizontu zasjaše kristali ljubičastog sjaja… posvetili smo susret… na žrtveniku je gorijela svijeća… osjetih zrcaljenje paralelnih svjetova i misao kao poveznicu… nastajanje sklada u neskladu života… pogledah se u njegovim očima… sjena tuge je nestajala… gubila se na kraju nečeg nedorečenog… i odnosila sa sobom slike prošlosti… slavili smo rađanje…

U zjenici svemira odživjeli gozbu bogova… začuh odu zreloj ljubavi… šapnuh… volim bezvučje tvojih milovanja… uranja u disonance uzbuđenja i pretače ga u suglasje tkiva i žudnje…

Osluškujem nutanju tišinu i čujem poruku utkanu u glas istine.

Ono što svijet treba je ljubav, ono što čovjek treba je ljubav, ono što hrani dušu je ljubav. Ispijam ljubav sa tvojih usana i nestajem u biverzumu sanja.

Ćutim kako se razmotava čvor u kojem se krila tajna odbijanja Erosovog carstva… čujem Diotimin glas… osjećam nježnost vrhunskog čina koji tijelo preobražava u fontanu sreće…

Volim te…

Dijana Jelčić






vjernost i ljubav

vjernost i ljubav

Oznake: Platon, gozba, ljubav

Moja vječna tema...

18.02.2017.




Dok se svitanje bori
sa ostacima tame
i daleka svjetlost
skida odoru noći
na obali sna,
neka ljubav,
zbilju sanja.

Za mrkim krošnjama
iskri svitanje,
Amor i Psiha,
se u njemu grle.

Zvuci tuge u pjesmi ptica,
miris daljina,
sloboda ubrizgana u
rađanje.

Proročica šapuće o umiranju,
ponosu, prkosu rodoslovlja,
otporu poniznosti,
sužanjstvu i nemoći,
o smjelosti bitka
na rubu vremena.

Ljubav na kušnji smrti.
Ljubavnici
lete u nebo.








U djetinjstvu saznah što su iluzije, što je glumište, tko su glumci. Odrastah na graničju imaginarija i zbilje, sazrijevah u paralelnim svjetovima. U svijetu snovitosti susretah zbilju iznjedrenu iz duša pisaca i pjesnika, slivenu u duše glumaca. Dotaknuh nevidljivi svijet sna i privida, lice i naličje, obraz i obrazine života. Zaronih u žarište dublje od istinske vidljivosti. Osjetih da plač i smijeh dolaze iz nutrine, iz emotivnog uma, iz galerije tragičnog i sretnog pamćenja, iz zrna srca u kojem se gomilaju osjećajna sjećanja. Proživjeh umiranje na sceni, uistinu osjetih doživljaj prolazne smrti, katarzu svijesti, oslobađanje iz okova čvrste materije.

Teatar je svijet u kojem glumac stavlja masku na lice, izlazi na pozornicu i živi neki drugi, ali u tom trenu, njegov život.

Bila sam još dijete i nisam znala što je ljubav, a još manje što je život, ali sjećam se kako sam osjećala čudesan nemir u sebi svaki puta kada se podizao zastor i nakon nekoliko trenutaka tame i tišine me dotaknuo glas lutke od slame koji je najavljivao početak nekog novog sna.

"Sama, ostala si sama..." napuknuta, odbačena i napuštena igračka je oživjela ljepotom pokreta.
"Zar je ljubav pjesak i pjena?" upitah nepoznatog igrača svijetlom i tamom.

Tama i tišina, tišina, poetična tišina nečujnog dijaloga s nepoznatim, ona i on i lutka od slame i ljepota Kaštelanovog sna.
Ringelspiel života se vrti, nevidljivi bubanj najvaljuje dolazak velikog prodavača iluzija.

To je igra za sanjare, ali što je ljubav?

Ne slušaj tuđe istine,
jer
tuđe riječi su samo
preplanulost od ljetnog sunca
ili rumenilo od zimskog vjetra
ili dobro napravljena frizura
ili kupljena haljina

ljubav je kao život
san i sjena,
ona je pjesak i pjena
neuhvatljiva i nezaustavljiva,
treperava i uvijek drugačija.

Osjetih Ljubav kako ostavlja tragove pjeska i soli na tijelu, osjetih je kao pjenušavo i mirno more i zaplovih u ocean satkan od kapljica sna.

Postoji li ključ za ljubav?
Je li to strast, mudrost ili tananost želje?

LJUBAV JE sve
tišina sjaja svijeća
miris ruža,
med na usnama,
pjesak i sol na tijelu,
ljubav su uspomene,
ljubav je sjećanje na
pješčane plaže,
pjenušavo more,
ljubav je
neuhvatljiva i nezadrživa
jer ljubav je život
san i sjena
čudesna kao
pjesak i pjena.


"Život je san, Kraljevo sudbina, Veliki svjetski teatar i ljubav" šapnu Svijet odlazeći na početak sna.





"Sreće, zlatne, srebrne, sreće....." ciganka sa škrinjom sudbina prelazi rampu i dolazi do mene. Pružam ruku i na dlanu mi zatreperi kupljena istina.

Ljubav se rađa
u onom ti i ja,
u paru odgovora,
u ljubičastom sutonu,
u buketu poljskog cvijeća,
u snu i sjeni,
u pjesku i pjeni,
morskoj soli na tijelima,
u pjenušavom zanosu
koji ostavlja san i sjen na usnama.

Ciganka se smiješi i odlazi. Njen glas titra u mom srcu.
"Sreće, zlatne, srebrne, sreće..."

Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?

To je igra pijeska i pjene, neuhvatljiva, nezadrživa, nazustavljiva, ali uvijek iznova, iz trena u tren, tajanstveno lijepa i prisutna ljubav.

Dijana Jelčić






Pijesak i pjena

Oznake: Teatar, glumac, ljubav

Osjećaj lahoraste miline...

09.02.2017.



Sjećam se, nebo je bilo obično, ostvarivalo se osjećajem žudnje. Činilo mi se, treptajem oka, mogu osigurati budućnost.

Što je preostalo od kapi Mnemozine?
Sretni trenuci zaustavljeni u memoriji srca. Disonance između suzvučja daljina, tragovi u rijeci vremena.

Dolina zelene rijeke, vjetar u krošnji breza, duša djetinjstva ovijena zavojnicom vječnosti.

Lahorastom milinom uranjaš u trenutak, vraćaš me iz sužanjstva, ubijaš hladnoću, ritmom srca opisuješ mene u meni.

More romorom gasi žeđ za snovima, na lazuru neba bijela Luna ocrtava puteve ka beskraju univerzuma. Shvatih, nedokazivost istine se sanja. U zrcalu zbilje nema anđeoskog odraza, osjećam njegovo postojanje u tvojim očima. Krstila sam ga tvojim imenom.

Tiho i elegantno, kao crna pantera spušta se noć. Teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom. Velika srebrna lopta, zapletena u baršunastoj mreži čuvarice snova razbija tminu zaborava.

Sjećam se, nad nama su tihovale zvjezde, dokazivale našu nedjeljivost od kozma. To je bio trenutak u kojem izgovorih…



"Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline."

Na terasu preko usnulog cvijeća se uspinjala zora. Zatvorila snove u sunčanu kutiju i prosula svježinu na umor naših zagrljaja.

Ruke, poludjele od žurbe su jedna drugoj oduzimale dodir, sluh se samo do mojih ušiju zapošljavao glasovima iz daljine, oči su vidjele dalje od horizonta i bivale brže od brzine svjetlosti i vraćale mi pogled na sjenku koja me je pratila. U tom trenu nije bilo nikakvog ograničenja između stvarnosti i sna.

Akt mašte je ljubav pretvarao u sliku pejsaža nekog davno sanjanog svijeta. Akt mašte je odlučivao o rukama, ušima i očima.

Smješim se još uvjek prisjećajući se trenutka u kojem sam spoznala da nešto drugo u meni odlučuje što će raditi moje ruke, što će uši slušati, oči gledati, koji mirisi će me opijati.
Do tog trena je srce otkucavalo samo svoje probne otkucaje, ponekad preslabo, a onda opet prebrzo, a onda odjednom, osjetih kako se sjedinjuje s tonovima nekog drugog srca. Srca dva su počela odkucavati život kao simfoniju sna. Oči su treptale, a uši, one su slušale otkucaje srca i titraje očiju.

Ljubav je od osjetila učinila moje sedmo čulo koje u meni živi svojim životom i više nema sati, dana, godina, sve je samo trenutak ljubavi. Među otkucajima srca se širi prostor i nastaje vrijeme.

Sve je samo trenutak lahoraste miline.

Dijana Jelčić





fotografije... Jasna Marcelić, ruža u boci @Lastavica... a zadnja je iz naše arhive 1986 godina, negdje u dolini zelene rijeke

dinaja- dinaja blogspot. com



Oznake: ljubav, akt mašte, lahorasta milina

Iz mirisa sna...

30.12.2016.




Tu noć je nije spavao, samo je sanjao. Lucidan san se prelamo u zbilju. Na žrtveniku jutrenja vidje plahu svjetlost svitanja i njenu siluetu u zraci probuđenog sunca. Osluhnuo je tišinu.

Dolazim osmijehom neba, dolazim ljepotom moje i tvoje budnosti. Volim te pogledom, glasom, sluhom i dodirom. Krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na travi, te dragocjene darove sretnog buđenja.

Zadivljen ukazanjem žene u odori boje vjenčanice, još omamljen mirisom sna šapnu:

Budi me lahor tajne vremena, vječnost zgusnuta u trenutak, nježni titraj istine. Krenimo zajedno među bezimene siluete ljudske dobrote. Na trgovima osluhnimo jecaj njihove tišine, njihove istine o osmijesima kamenih spomenika, o tuzi prerano zaspalih prijatelja.

U drevnim vremenima mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo. Ono što je ugledao u sjaju sunčanog praha bila su stoljeća sjedinjena u titraj oka.

Izranjam iz sna, uranjam u budnost zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta... šapnuo je

Očima zlatnim kao med, kao svjetlucavi saten koji sjedinjuje zvjezde, ona se zagleda u njega. Njen odraz u njegovim očima je bio odgovor.

Budim se u ovom svitanju drugačija, a uvijek ista, budim se, a ti mirisom sna, okusom meda, cvrkutom ptica šapućeš probudi se ljubavi… odgovorila je.

Ona je obličje ljubavi koje su mnogi zaboravili. Došla je u ovom svitanju da sjemnjem ljubavi sjedini čovjeka i ženu u krug postojanja.

Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo hrabro koračati među ljudskim srcima, da ćemo slijediti ekliptiku sunca, poeziju oceana, tišinu pustinja i u svakom zrncu pješčanog sata zrcaliti ljubav!

Dijana Jelčić






naslovna fotografija... Jasna Marcelić

Oznake: Sunce, svjetlost, ljubav

Najljepši cvijet evanđelja...

27.12.2016.



Naše vrijeme je prepuno znakova koji ukazuju da se nalazimo na pragu nečeg što su mnogi stoljećima, pa i tisućljećima isčekivali. To je vrijeme praznine, a ujedno i vrijeme potrage za istinom i onoga što će ispuniti horror vacui. Ponuda je danas doista široka, a zabluda primamljiva. No iskustvo stjecano tisućama godina ljudske civilizacije govori da prave vrijednosti nisu nikada odmah nadohvat ruke, već se za to treba izboriti. Sve što je stoljećima i tisućljećima bio nekakav etalon života i društva općenito, danas vrijedi to isto, uronimo u dubinu sebe sama i ispunimo prazninu ljubavlju. Pripitomomo jahače apokalipse u sebi, sveti Ivan nam ucrtao put ka spoznaji tih demona u nama samima, ostavio nam je ljubav u naslijeđe. Živimo je... sretan imendan svim Ivanima i Ivankama...





Završila je odiseja lutanja po, na dlanu vječnosti, neupisanim stazama. U torbi beskućnika otkrih urnu u koju sakrih pepeo prohujalog vremena. Zidni sat otkucava novo jutrenje. Budi me miris kave. .
Grle me strune blagdanskog spokoja, tvoja prisutnost se ovija oko mene.
Noć nestaje u njedrima sunca, gubi se tmina pod kopljima svjetlosti. Promatram rađanje ljepote, svakodnevni ritual odvajanja od iluzije lazurnog beskraja. Ćutim iskrenje budnosti. Osluškujem tišinu u dubini uma. U viziji svitanja se zrcali igra jutrenja. Izranjam iz praznine bezriječja, osluškujem slovkanje tvog imena na zaslonu čulnosti. Nepostojeća ruka svjesnosti ispisuje poruku na zidu hrama. Promatram ikonografiju ljubavi i vidim oči boje sna. Osjećam disanje srca.
Danas slavimo Ivanovo otkrivenje. Ivan je zaštitnik ljudi koji se bave knjigom, učenika, studenata, učitelja, teologa, pisaca, knjižara, izdavača, novinara, skladatelj, slikara i zaštitinik prijateljstva… Uranjamo među latice najljepšeg cvijeta evanđelja.

Darovali su mi ime i boginju, darovali su mi vrijeme previranja i vrijeme vjerovanja, vrijeme bezgranične sreće. Razotkrivena u tvojoj svetosti ljubim ovo svitanje i pretačem san u javu. U jecaju svemirske tišine naslućujem glas nebeskog rapsoda, čujem bubnjeve šamana vremena i volim ovaj trenutak bliskosti. Zablude utopih u moru privida, dotaknuše me titraji beskrajnosti vjerovanja u ljepotu vječnosti. Zavijutak iznjedren iz tkiva sna miluje postojanost i sklada himnu harmonije, iscrtava kozmologiju ljubavi.

Ćutim iskonski dodir, lux primus u zavjetrini tmine, filozofiju mirisa pretočenu u čulnost, apokaliptične boje nestaju, gube se u svitanju mladog dana. Ivanovo otkrivenje sklada rapsodiju boja i pretače ih u čujnost ćula svevremena. Vidim Nikin stijeg u zjenici beskraja, zvjezdano sjeme u poeziji kiše. Suze neba ispiru tugu sa lica vremena. Drevni oceani grle svodovlje budnosti, rađa se mladi dan.

Na obzoru svitanja nestaje silueta tužnih proročanstava, gubi se u izmaglici nepostojanja. Svjesnost skida korotu sumnji, odjeva halje iskrenosti, kiti se dijademom utkanim u zlaćanu spiralu božjeg zakona, u ljepotu ljubičastog svitanja, u koljevku ljubavi.

Dijana Jelčić





888 postova... plus 474... pospremljeno u arhivi bloga...

Oznake: sveti Ivan evanđelist, ljubav, svitanje

Dvanaest svetih noći...

01.12.2016.



25. prosinca do 6. siječnja.

Vrijeme nazvano duhovnim srcem godine, kada Kristovo svjetlo uranja u središte Zemlje i zajedno s dvanaest hijerarhija djeluje na razvoju sljedećeg dvanaestomjesečnog razdoblja. To je vrijeme novog početka.

”Za većinu nas, srce zimskih blagdana skriveno je iza vela vanjskih poslova. No, veo je proziran pa kroz njega, pažljivim pogledom, možemo ugledati misteriju zimskog Sunca, kratkog dana. Kroz veo možemo osjetiti nešto drugo, izvan našeg shvaćanja, nešto ogromno, bogato, pulsirajuće.

U to vrijeme, postavljamo unutrašnju formu koja će voditi ono što ćemo kreirati u vanjski svijet kroz sljedeći sunčev sustav. Sanjamo snove koji će dozrijeti kasnije, u druga godišnja doba.

Blagdani su osnažujuće prilike da nešto učinimo – sami, s našim obiteljima ili prijateljima u zajednici u kojoj živimo.”
(Dvanaest svetih noći, Rudolf Steiner)






Dan nestaje u skutima noći. Palim svijeću na oltaru sutona i ucrtavam krijes vjerovanja. U njenom zlaćanom sjaju ćutim miris tamjana i smirne, znakovlje ovozemaljske ljepote utkane u riječi sa početka priče.

Dvanaest otkucaja
s katedrale objaviše
vrijeme iščekivanja
blagdana svjetlosti i
slijeda dvanaest
svetih noći...

Lazur se slijeva u korito noći,
rađa se mladi dan.

Na prozoru bijela golubica.
U njenom oku krajolik vječnih iluzija.

Nestajem u panorami srca,
iza velova razastrtih želja,
iza granice obzorja
čujem romor
nebeskog oceana,
odu vječnoj ljubavi.

Tihujem snom o izvorištu tišine. Osjećam vrtnju nebeskog vretena, spiralnu dinamiku spoznaje i toplinu božanske iskre koja gasi tugu i liječi sjećanja.

Decembar otkucava došašće ljubavi, olovno nebo se pretače u azurne uspomene i vjetrovima prošlosti sakuplja pepeo boli u urnu pamćenja. Bacam je u Letinu rijeku. Istina se ogleda u tvojim očima.

Osjećam kovitlac ljubavi i slutim dolazeća zima će biti blaga.

Na dverima Adventa odmatam fascije krhkog pamćenja. Osjećam povratak lijepih sjećanja. Oplemenjuju kristalnu kocku vedrine.

Promatram sliku Petera Paula Rubensa, annunciation... blagovjest rođenja... neobjašnjiva i nedohvatna istina.

U nju moram samo vjerovati, vjerujem u istinitost radosne poruke Anđela Gabrijela.

Dijana Jelčić




Oznake: 12 svetih noći, vrijeme rađanja, ljubav

Za života prijatelju...

29.11.2016.



Došašće, vrijeme mira i spokoja,
ljubav, znakovi na stazi sjećanja
i sjaj postaja uspomena.

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji.

U plamenu voštanice
bljesci nedosanjanih snova,
zatomljenih želja, zaboravljenih žudnji,
neizgovorenih utjeha.

Na zaslonu uma lica prerano otišlih prijatelja,
njihovi osmijesi, ikone svetih istina.
Na ognjištu svijesti zapretena vatra trajanja,
srce, urna s pepelom tajni.

Vrijednosti neprocjenjive. Starili smo uporedo.

Smrti su,
neočekivano,
dolazile u pohode.

Tugom smo ispisivali epitafe.

Ostali su grobovi, humci gorke istine,
prazna mjesta za trpezom zbilje,
strune žalovanja i molitva za oprost...

U galeriji pamćenja slike,
proljeća s mirisom djetinjstva,
našom mladošću,
našim željama
i cvijećem postelje
iz koje smo grlili dan.

Na rubu pustinje
Anđeo vatre,
čuvar sunčane strane svijeta.
Preslika neba
i tišina mudrosti

U zbilji uteg od sna,
blješteći grm na Sinaju
i romor aorte Svemira.

U vjetru osluškivah glas Salomona,
odgovarah srcem zaručnice,
zavoljeh miris smirne,
oazu Judejske pustinje
i grozdove njene.

Sanjah kuću od cedra
i svodovlje od čempresa.

Razgovarah sa srnama i košutama,
zaklinjah mjesečinu
za blagost grijeha propusta.

Tišina... muk istine...

Tek kada trava bude rasla asfaltom,
kada mi srne budu jele iz ruke,
kad zoru budu najavljivale samo ptice,
kada smrt postane tiha kao oproštaj,
a oproštenje grijeha postane suvišno,
kada nas riječ povede nebu,
riječ izgovorena lakoćom djeteta,
tek tada ću osjetiti... čuti božanski glas...

postoji oprost grijehu propusta...

ali ipak

Za života prijatelju!

Dijana Jelčić...


Oznake: Advent, došašće, ljubav, oprost

Ona i neizgovorene tuge...

14.11.2016.





"Zaustavila je sudbinu
u naručju njegovih isušenih želja
dotaknula već napukli porcelan povjerenja,
zgužvani staniol neke prošle ljubavi
i u ljepoti njegovih očiju
pronašla nebo,
okićeno oklopom neke davne tuge...

tražila je osmjehe,
skupljala i ljepila krhotine njegovih uspomena.

A ljubav?

Element sa slobodnom valencijom,
strune neke za njega nepoznate energije
začahurene u srčanim komorama,
nesposobne da stvore
najvredniju formulu ljudskosti,
ljubav je u njemu spavala
uz pepeo neke davne vatre...

poštujući njegovu prošlost,
njegove neizgovorene boli,
njegove neisplakane suze,
njegovu nemogućnost
da osjeti ljubav u osmjehu,
u ispruženoj ruci,
u poljupcu...

Dijana Jelčić... "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987.






Prihvatiti život onakav kakav je, život pun uspona i padova, voljeti zalaske sunca i kišu i oblačno nebo i vjetar koji donosi suze, razumjeti sve nepravde koje možda nisu nepravde, znači živjeti, znači znati živjeti. Tek onda ostaje puno trenutaka, između trenutačnih tuga, trenutaka ljepote koja nas uvijek iznova uzdižu iznad rezignacije i životarenja, ublažuju strahove, brišu suze, poklanjaju osmijehe. Nikada ne smijemo prihvatiti bonacu i neki nepostojeći horizont jer tada smo zaboravili živjeti. Mi moramo vjerovati u svoju snagu koja je ponekad skrivena u mladalačkim snovima, a nekada spava u tuzi zbog izgubljenog vremena. Ne smijemo plakati nad prošlošću i uvelim ružama, mi moramo znati voljeti, voljeti do iznemoglosti da iznemoglost nikada ne dođe.

"Ona postade obrana
njegovim strahovima,
povjerenjem dobi povjerenje
i prve ljepote njegovog buđenja
i pokloni mu svoje vrijeme"

Zavoljeti želje i život u tuđim srcima, naučiti ih da dišu, a ne ih željeti posjedovati znači biti sretan, beskonačno sretan. Spoznati da je LJUBAV
važnija od biti voljen onda smo uistinu i voljeni.

"Ona za uzvrat dobi
naručje u kojem danas smije
sanjati njegove i svoje tajne."

Za sve one koji nisu odustali ljubiti LJUBAV

Ljubav je kada jedan čovjek
Ljubav je kada jedna ....
Ljubav je kada
LJUBAV je !!!


Zavolite ovaj dan, zavolite misli i sjećanja, dozvolite srcu da diše!

Dijana Jelčić


ona i neizgovorene tuge

tada @Teuta, danas @Sukiyaki i @More ljubavi su onda komentirali ovaj tekst... sretna sam što smo još uvijek tu... što dijelimo ovaj djelić svemira... prijateljstvo je to...

Oznake: odakle dolazi ljepota, tuga, strah, ljubav

Moć svjetlosti...

04.11.2016.




Tvoj pogled tone u prostor smiraja,
guši vapaj za umirućim ljetom.
Na obzoru opoziv tmine, završilo je vještićje bdijenje
nad carstvom seobe duša, odgođeno je vrijeme
razularenih sjena, guta ih tmina nepostojanja.

Pod krovom muk, odletjele su laste.
U tvom oku jesen tihovnjem objavljuje dolazeće vrijeme

Na hridi vjekuje hram, sunčanik objavljuje zoru. Rađa se dan iz sna.
Bezglasje svjetlosti traje, neumorno.
Anđeoski tajac, zvuk dolazi niotkuda, iz bljeska jutra,
možda iz tišine.

Širi se, romori, suzvučje mora i vjetra omamljuje.
Njedri se vječnost, iz sedefa izranja vizija lijepe nagosti,
muk svjetlosti i tvoj glas.

Neka ljubav bude vatra u venama
i voda na dlanovima,
neka pali želje i gasi strahove.

Neka se odmara tišinom,
pleše ritmom svitanja,
zenita i sutona
i bude blaga moćnica
životu tvom i mom.


Osjećam moć svjetlosti!

Dijana Jelčić





kolaž fotka... Lara Laura Gee, moć svjetlosti... Jasna Marcelić



Oznake: svjetlost, mo, ljubav

Metafora...

03.11.2016.






Jean Buridan, filozof iz XIV stoljeća nam je darovao metaforu o dvoumljenju između ostvarenja dviju želja. Slikovito je opisao tu nedoumicu.Žednom i gladnom magarcu je stavio u jednakom rastojanju posudu vode i košaru zobi. Jadni magarac se ne može odlučiti, jesti ili piti i u tom dvoumljenju ugiba.

Žao mi je magarca, žalim njegovu sudbinu, ne sviđaju mi se usporedbe te svete životinje sa ljudskom nemogućnosti istinske odluke, njegovom neodlučnosti između misaonog i emotivnog.

Postavljam si pitanja.
Postoji li slobodna volja? Je li istinita tvrdnja da možemo gledati i fizičkim i duhovnim okom? Koja mjerljivost je vjerodostojnija, ona mjernim instrumentima ili ona moralnim zakonima? Koliko je blisko ono fizičko, osjećajno i intelektualno u nama?

Odluka je jedan od kompleksnijih oblika ljudske svijesti. Jean Buridan se već onda pitao što je važnije pri konačnoj odluci vanjski ili nutarnji poticaj.

Odlučiti se za ljubav sa svim njenim konotacijama, sa svim njenim usponima i padovima je najteža ali i najvrednija odluka koju donosimo. Sjećam se vremena strahova i bijega od odluke, vremena u kojem sam na Kairosovu vagu stavljala misaonost i emotivnost. Ni jedna strana nije prevagnula, održavala sam sklad neosjećajući da sam bjegunica iz same sebe, da neodlučnošću odbacujem ponuđeni mi čuperak kose.

A onda si došao ti.

Zavoljela sam te u jednom davnom i dalekom djeliću vječnosti, u danas nedohvatnoj prostornosti vremena, u zavijutku izgnanstva iz stvarnosti. Zaveo si me riječima, omamio pričama o sanjanim božanstvima iz kozmogonije vjerovanja. Zamrsio si misaonost i osjećajnost u kaos prauzora svijeta. Iz tebe je govorila čulnost iskona, na tvojim dlanovima je gorila vatra Olimpa, u tebi prepoznah titana dolutalog iz neispričane legende.

Ne, nisi bio Prometej, bio si dječak u čijem pogledu vidjeh sebe bjegunicu iz nedosanjanog sna. Bio si strpljiv, podnosio si moje odlaske, moj bjeg od osjećaja.

Napisah ti pismo.


"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog susreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom.
U zemlji runolista će uskoro biti jesen.
Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali sresti.
Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.

samo ja"


Dijana Jelčić... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007. Zagreb, 2014



Oznake: Mostovi pod kojima se budim, Jean buridan, MetaFORA, ljubav

Apoteoza ljubavi...

01.11.2016.




za blagdan svi sveti... palimo svijeće i sjećamo se...

U romoru kapi utjeha mora,
u zvuku orgulja vilinski smijeh,
u šapatu boga tišine,
blagost neumitne smrti...

čujemo glas, utjelovljujemo uspomene, oni žive u nama... uvijek i zauvijek, ne samo sutra... vječno... palimo svijeće... divna je nježnost pamćenja... zbrajam korake otišlih... ostali smo mi i naša sjećanja... otišlim dušama slava... vječna... R.I.P.







Na uglu naše ulice stoji velika kuća,
kroz zavjesu kiše svjetlucaju okna,
promatram puteve ka tuđim snovima,
puteve ka skrivenim čudima.

Tišina odnosi suton,
noć uranja u zbilju.

Na obzoru oblaci,
kriju mjesečev dolazak,
a spokojstvo beskraja se šulja
ulicama opustjelog grada.

U obećanju vremena titra spomen,
naše godine utkane u sjaj svijeće.
Iz brazde sjećanja gledaju
odživljeni nemiri.

Zakletva tihuje na usnama,
dok nas smrt ne rastavi,
a plamen na oltaru vječnosti
piše pjesmu o ljubavi.

Titraju strune misaone gitare,
glazba iz prohujalih ljeta,
iz doline mladosti,
krv se još uvijek slijeva ,
slijeva zaliscima želja.

Kroz zavjesu kiše gledam
nevidljive snove,
kuća na uglu naše ulice
kao privid stoljetnog svjećnjaka,
kao jučer pretočeno u trenutak,
u iskričave tajne staklenih plamičaka.

Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi skriva?

Odgovori se kriju u igri uma,
u apoteozi ovog izmišljaja,
u uzdizanju čovjeka na Olimp,
u alegoriji trenutka sreće.

Dijana Jelčić ... književni zbornik gornjogradskog festivala 2014.





Oznake: svi sveti, Apoteoza, ljubav, zbornik gornjogradskog festivala

Noćna leptirica...

22.10.2016.




Na zaslonu lampe na radnom stolu zalutala noćna leptirica miruje. Noćas je čuvala san, stražarila nad tišinom odaje u kojoj se odigravala nenapisana bajka, slikopis otrgnut iz galerije osjećajnih slika. Pokušavam se prisjetiti snene ljepote koja je nestajala navalom budnosti. Još snena zaustavljam misao, uranjam u ono veliko ništa, u konture koje u sebi kriju tkivo lijepih privida.

Leptirica slijeće na tipkovnicu. Skoro prozirna slići balerini, leprša od slova do slova, vršcima prstiju slijedim njen let.
Ispisala je riječ u kojoj se kriju sve riječi svijeta, riječ koja u svim jezicima znači isto, riječ koja je prožeta najtankoćutnijim mirisima, nepostojećim bojama, suptilnim zvucima, slatkim okusima.
To je riječ koja zaustavlja ratove, miri svjetove, liječi duševne boli, vida tjelesne rane, riječ izgovorena prije početka početaka, utkana u genom postojanja, osmišljena zvonima u katedralama, pretočena u glazbu, u poeziju, u romane, riječ nad riječima.
Iz radija se šire zvuci simfonijskog orkestra. Osluškujem Ravelov Bolero i ponavljam riječ. Izgovaram slovo po slovo, slijevam ih u cjelinu, rastačem u kapljice mirisa, razlijevam u aquarel nutarnjih boja, razbijam u tonove vječne melodije i osjećam njenu snagu. Da, osjećam, ljubav u sebi krije snagu svjetla nad svjetlima, ona je praiskra koja se krije u svakom čovjeku.

Uranjam u odaju nutarnjeg odjeka. Čujem sve jaću glasnoću bezriječja, a ritam uvijek isti. Osjećam moć Ravelovog sna o zagrljaju djelića u cjelinu postojanja.

Budim se, srce ritmom bolera budi tijelo.






Svanulo je bijelo jutro.




Oznake: Ravel, Bolero, ljubav

Igra za sanjare...

14.10.2016.




Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama, postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje, a ljubav ne traži ništa.
Postoji pogled što bukti kao veliko vitlejemsko ognjište
"il mala acetilenska lampa zelenog sjaja...

Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna ko velika okuka Misisipija.

Ruke, oči, tepanja-
pomoću njih se ljubav bori i gradi.

Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen dolazak je tajna.

Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno ni jedno mudrije od ovog:

Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto
gdje ljubav prestaje-a ljubav ne traži ništa...

Carl Sandberg







Promatram mađioničara i njegov šešir,
sav u crnom iluzionist, njegove ruke
kriju snove na dlanovima.

To je igra za sanjare,
iluzija oslikana na zaslonu svjesti,
Pigmalionov učinak utkan u san.

Kako dolazi ljubav?
Pomaže li
vještina na kartama
ili igra kockicama,
govorljivost ili dobar utisak?

Što uopće pomaže da se dvoje sretnu? Može li se govoriti o pomoći kada se dvoje sretnu?

Zaboravimo sve što drugi govore,
zaboravimo sve što smo ikada čuli o ljubavi.

Tuđe riječi su samo preplanulost od ljetnog sunca
ili rumenilo od zimskog vjetra
ili dobro napravljena frizura
ili kupljena haljina.

Ljubav dolazi iznutra,
kada srce promjeni ritam,
kada zadrhte ruke,
kada otkažu noge.

Ljubav je med na usnama,
trag soli na tijelu,
uzburkano i mirno more
tihi ocean pun kapljica sna.

Postoji li ključ za ljubav?
Je li to strast, mudrost ili tananost želje?

Sve zajedno
uz titraje svijeća i miris ruža
ljubav daje i uzima,
ljubav su uspomene,
sjećanja na pješčane plaže,
trg cvijeća,
nedelje u kojima se ne radi ništa,
ponedeljci koje ne želimo,
nesnosne glavobolje pred kišu,
neplačeni računi,
nekupljeni željeni auto,
nedobivena biserna ogrlica...

Ljubav dolazi iznutra,
u kapljicama znoja,
u onom ti i ja,
u paru odgovora,
u ljubičastom sutonu,
u carpaccio svitanju,
u isprepletenim urezanim srcima na drvetu,
u buketu poljskog cvijeća,
u zagrljaju, u poljupcu
koji ostavlja snove na usnama.

Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?

Kao nepozvani gost na slavlju osjetila,
kao svitanje u kojem počinje san,
kao tračak sunca u plavičastoj magli,
kao zlaćani oblak nad planinom svijesti,
oblak koji se uvlači
u korake, u dlanove, u lice, oči.

Samo iznutra se sanja i
ljubav dolazi i ostaje
kao osjećaj, san, prostor, vrijeme, život.


Dijana Jelčić


Oznake: Carl Sandberg, iluzija, ljubav

Ljubav, vrijeme i oluja ruža...

07.10.2016.





Na prozoru dnevne sobe promatram, jučer mi darovan, buket ruža... bude se sjećanja... pričinja mi se, čujem njihov govor... titraju slike prohujalog vremena... stoljeća se redaju, godišnja doba oblaće i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima.

Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja.

Udišem ljubav i srce titra poezijom, vraća me u san. Osluhnuh što mi srce poručuje svojim sjećanjima.
Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce.
Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i ruža. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoće snagu našeg proteklog vremena.

Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja. Davne melodije postaju tonovi novog sna, a veliko more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva... uđi u jedrenjak vremena, nositi će te pučinom života.

Osjećam, sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem, ja nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.

Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti.
U ovom trenutku gledam srcem. Sjedinjuju se stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe same ritmom odkucaja srca, u načeli vremena koje nazvah olujom ruža, spoznajem... sve se ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom titraju zjenica je građevina mojega odživljenog života.

Veliki graditelj njen arhitek, je Vrijeme, pisano velikim slovom.
Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživjeti, utjeloviti sjećanja iz vremena oluje ruža i osjećam, da, osjećam... ja ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu.

Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama ruža, šapućem poeziju vremenu, ne dozvoljavam mu proždiranje sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja.

Zatvorite vrijeme u srce, tu ćete ga osjećati svakim njegovim titrajem... vjerujte mi vrijeme je sjećanje i kada nas napusti prepušteni smo zaboravu...

Sinoć se zahvalih prijateljima na gozbi osjetila... izgovorih zdravicu svakom mladom danu u kojem se rađamo drugačiji, a ipak isti... mi sa buketom godina u zrcalu trenutka...

Sretno nam bilo dragi prijatelji !!!

Dijana Jelčić


Oznake: vrijeme, ruže, ljubav, rođendan

U svijetu sanjajućih knjiga...

28.09.2016.






Promatram kako se lazur noći miješa sa mjesečevim srebrom i zlaćanim sjemenkama astralnih daljina. Na oltaru vječnosti iskri praskozorje sna.
U srcu mi titra sjenka žudnje za sjenkom beskraja, rapsodija boja odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i ostavlja tragove snova u očima. Zamire elegija u pustinji očaja, ona duboka bol na stazama traganja.
Ćutim poljubac u mirisu jeseni, ubrzava san, tvoje tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala, iz srca svemira.
Na strunama svitanja iz prastarog pepela izranja ljubav pružajući dlanove u zagrljaj ovog sretnog buđenja.
Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala, krhotine neživljenih trenutaka.
Na oštrici trenutka spoznah u sebi herojske zanose,
prođoh kraj čuvara vremena
i pomilovah ti lice da ubijem sve ljudske nesreće i oživim tvoju sreću.
U spiralnoj dinamici svjetlosti nad svjetlima,
u trenutku uskrsnuća na gori pokore vidjeh kako ljubav,
u haljama bijelim otvara dveri vječnosti i mrvi tugu,
tu krletku našeg vremena.
Osjetih kako gasi vatre noćnim morama,
prosipa sjeme da novim pupljcima otopi snjegove u kojima su ostale isplakane suze prohujalog vremena.
Još snena gledam kako nestaje noć, kako se gase oči neba, kako silueta ljubavi izranja iz kukuljice tugovanja i ogrmuta strunama istkanim vrtnjom nebeskog vretena na žrtveniku jutrenja pleše svoj bezvremeni ples.




Budim se u gradu sanjajućih knjiga.

Oživješe odsanjani snovi, postadoše vidljivi u svojoj ljepoti, snovi drevnih knjiga, snovi o ljubavi i ljudskoj dobroti. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče ispisane ritmom srca i titrajem duše umrlih i živih autora.

Čujem misli, čujem smijeh, čujem pjesmu, cvrkutanje ptica i veseli romor, zujanje pčela.
U plavičastom svijetlu razigranih snova naziru se drevne utopije, otok na kojem vrijeme bdije, Atlantida koja svoj san sniva i grad sunca su sjedinjeni u ovom čudesnom gradu satkanom od sanjajućih knjiga.

Koračam do hrama u kojem ljubavni san na morskim orguljama poeziju drevnih oceana svira. Ulazim u svetu građevinu da osjetim miris tamjana kojim san dobrote na oltaru život u ljubav pretvara.
Nad oltarom se sunce s oblacima igra, razbija oluje, zaustavlja buru

Osjećam titraje drevnog sna, spoznajem, to je točka u kojoj se sjedinjuju putevi svih kozmičkih zakona.
Snena knjiga mi odgovara, ja sam brevijar u kojem se grle mudrost i znanost, duša i materija, ja sam kristalno zdanje izniklo iz energije koju eonima nazivahu ljubav.
Titrala sam fotonima i skladala simfoniju univerzuma, bila mjesečeva sonata, drhtaj duše univerzuma, radosna znanost iznikla iz drevne mudrosti, Erosova ljubavnica, Sokratova Diotima, Giordanova Diana, herojski zanosi renesansnih snova, nedovršena antologija kozmologije uma ispisana slovima ljudske duše.

Osjećam ritam glazbe nebeskih sfera, to zvijezde, mjesec, sunce čarobnim slovima pišu baladu o svijetu sanjajućih knjig i slave ostvarenje davnih utopija i sjedinjenje svih duša svijeta u ljubavi, spokoju i miru.

Dijana Jelčić






Grad sanjajućih knjiga


Oznake: knjižnice, biblioteke, knjige, ljubav, život

Bijela ruža...

09.09.2016.




Gasio se dan, jedan od mnogih u kojima gnječih sjećanja i trčah uz rijeku, palih oči neba da ne zalutam u slijepoj ulici nekadašnjeg života.

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
na srebrenom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.


Melodija njegovih riječi je dodirivala srce...


Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.

Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali kamen ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
onoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
stijene će zaokružiti vrijeme,
trenutak će tada postati vječnost.

Tada mu šapnuh, tiho, najtiše što sam mogla...


Tvoje usne su dio mene,
a naše ruke u klupku neznanja,
stvarnost, vrulja novih snova.


I pričinilo mi se, vrijeme je doista stalo, postalo trenutak koji još uvijek traje...

Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
širio se ozon sreće.

Nebom je klizila ponoć
šireći miris navlažene svile
i ushit probuđenog srca.

Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem, u bijelom pupljku osjetih miris proljeća.

Sreća dotaknu misli, zaustavi želje... u odaji ogledala i odjeka prepoznah siluetu tuge u odlasku... vidjeh sjaj novog svitanja i začuh simfoniju nutarnjeg svemira.

Bio je to kraj traganja za izvorišem ljepote... bijelu ružu imam još uvijek... čuvam je kao amulet... kao znak izvorišta koje pronađoh u zrnu srca... ljubav...

„Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.



Oznake: odakle dolazi ljepota, bijela ruža, ljubav

Riječi kao ptice...

07.09.2016.




Riječima sam odgajana... riječima sa značenjem i bez značenja... riječima kao znakovljem na putu ka zrelosti... i oduvijek poezijom žigosana... majka mi je šaputala uspavanke heksametrima i poezijom drevnih sanjara... riječi su ognjište na kojem bdije Vestalka moje mladosti... majka koja još uvijek čuva vatru prvih koraka u svijetu poetike postojanja u zbilji... hvala joj... još uvijek se vidim kao tek rođena na njenom ramenu i sretna sam...





Iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi… kao ptice iz oblaka, iz božanskog oka, iz srca svemira… lepršave, raskošne, otmjene… slažu se u boje, mirise, okuse, melodije… u njihovom lepetu naslućujem oluje i uragane… i onaj blaženi smiraj ljubičastih sutona u kojima se igramo riječima kao djeca staklenim perlama… izgovorene glasom ljubavi uranjaju u svijest… oblikuju se u osjećaj… u bezglasje čulne čujnosti… u blaženstvo spoznaje…

Postoje li riječi u snovima?… kojim jezikom se sporazumjevamo u snoviđenjima?...

Pokušavam odgonetnuti znakovlje tišine snovitih pejsaža u kojima se susrećemo… to nije šutnja… nije muk… to su krilatice kojima u zbilji ne znamo značenje… riječi izvan svakog frazema… izvan misli… riječi utkane u tajac neizrecivih osjećanja… u milostivosti te ljepote vidim tvoj lik… obrise tvoga tijela uramljene riječima dadaista… poetikom razumljive tankoćutnosti…

Ti dišeš riječima… gledaš riječima… grliš riječima… to su one riječi koje premošćuju bezdane ništavila… iskre trenucima… sjedinjuju prohujalo i dolazeće vrijeme…

Nepostoje zapisi… nema pisanih svjedočenja… nema signiranih pjesama… to je poezija ispisana usnama na koži i znojem srca… poetika nekatalogizirana u antologije lirike… neviđena i nepročitana tuđim osjećanjima…

To je tajanstvena qualia koju tek naslućujem osluškujući tvoje disanje… tajni ritam neopisivosti i neusporedivosti… zaklada očuvanja intime… nevidljivo čvorište snova i zbilje…

to smo jednostavno ti i ja… u dimenziji riječi izgovaranih prostorom duše, ritmom srca i načelom našeg vremena... u nastajućem i dolazećem prostor vremenu... u odaji ogledala i odjeka...

Dijana Jelćić









naslovna fotografija... Zeljko Tutnjevic

Oznake: riječi, ptice, ljubav, ti i ja i ostatak svijeta

Modro svitanje...

25.08.2016.






Omamljena bljeskom
modre svjetlosti
prepustih se vrtlogu
nepoznatog
osjetih kovitlanje
nečeg bezimenog… sjetih se stiha davno napisane pjesme…

„ako je boginja sudbine Cupidu darovala strijelicu za nas…“

Na zaslonu svijesti
neriješena enigma,,
beznačajni rebus,
mislila sam…
nezainteresirana,
okrutna prema želji.

Um stražar
na bedemu vremena,
misao štit
na granici podsvjesti…

Na obali rijeke
zagrljaj lazura noći
i modrine jutra,
strijela vremena
probi kukuljicu
samoobrane,
šapat dolutao sa tvojih usana,
u besmislu se krije srž smisla…

Osjetih nježnost istine,
vidjeh širinu horizonta,
bezgraničje ljepote,
u kozmu nemogućnosti
mnoštvo mogućnosi,
kvantni skok,
odmak vremena,
vrtlog zanosa.


Ljubav je tu, u nama i oko nas… šapnuo si smislenu istinu u besmislu mediokritetske svrsishodnosti…
U surovosti oproštaja od dobro poznatih netalasanja osjetih nadolazeću ljepotu… rodila se nadmoćnost nad prohujalom nemoći…

ljubav u modrom svitanju.…

Dijana Jelčić




Oznake: ljubav

Glazba oblaka...

23.08.2016.

Ona i blizina...

24.07.2016.



Važno je možda i to da znamo
čovjek je željen- tek ako želi
i ako cijelog sebe damo
tek onda možemo biti cijeli.

Saznat ćemo tek ako kažemo
riječi iskrene istovjetne
I samo onda kad i mi tražimo
moći će netko i nas da sretne

Dobri stari Mika Antić...






Sa dvadeset godina je zavoljela njegovu poeziju. Ipak bila je premlada da bi razumjela poruku. Godinama je zatvorena srca sanjala ljubav i odsanjala mladost ne dotaknuvši istinu, ne znajući darovati sebe cijelu, ne osjećajući... zbog toga nije cijela.

Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća i pitanjem "odakle dolazi ljepota" i stihom
"ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim... put zvijezde pod kojom sam rođenea, moj mut k tebi u noćima kao ova".... je zazivala tišinu baršuna noći i zvijezdu koja je svojim padom dotaknula njenu tišinu...

Dječak očiju boja snova je čuo njen zov i pokrenuo mašineriju njenog uspavanog bića. Dogodio se susret.

Pučina, obala oceana sna, purpur neba, On. U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca. Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica, zoblje zvijezde,rađa se mladi dan. Na horizontu zasja duga.u njegovim očima odraz njeng lica.
"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Duga je zatitrala bojama i izgradila most između nas i vrha svjetlosne planine.
"Svjetlo nas poziva u svoj kristalni dvorac u kojem je jedini gospodar bijela golubica,
simbol ljubavi i mira u našim srcima."šapnla je sneno.
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav." odgovorio je.

Njegov glas razbi led njene nutarnje gluhoće. Začula je glas istine o sebi. Morala je otići da bi se vratila cijela.

Antić je pisao onima koji tek počinju živjeti, a Ona je propustila početak.





Sjedila je polutami svoga stana u srcu Europe, sve je oko nje odisalo blagostanjem, a sve je bilo nepomično,
tmurno nezbivanje, entropija vremena, težina neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka.
Misaono je prodirala u odaju ogledala i odjeka. Uranjala u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja i odživjela vrhunac samoće i osjetila koliko je izgubljenih trenutaka prošlo pored nje.

Zašto je bila potrebna ova prostor- vremenska udaljenost da bi osjetila blizinu?...Tvoju blizinu?
Kakva je tvoja moć da uspijevaš otvarati pupoljke na već dozrelim granam života?
Daljina nas je zbližila, ali ja se pitam hoćemo li znati jedno uz drugo jedno drugom nedostajati?
Daljina nas danas zbližuje.
Hoće li jednom blizina početi raditi protiv nas?

U polutami sobe u srcu Europe u tom trenu zazvoni telefon.
Na njenom licu se pojavi osmijeh sreće.

"Do sutra ljubavi, da, do sutra!"

Hoćemo li doista zagrljajem uspjeti pobijediti blizinu? pomisli gledajući prema istoku gdje se ljubičastom bojom njenoga sna nazirao novi dan.

Počela je ponovo čitati Mikinu poeziju.

Dijana Jelčić... djelić neukoričene zbirke prozno- poetskih tekstova "Umijeće vremena" Švicarska, 1987- 2000.


Oznake: Mika Antić, poezija, daljina, blizina, ljubav

Krstionica vremena...

07.07.2016.




Često hodim opasnim nietzschheanskim putevima rađanja umjetnosti iz duha muzike, slijedim onu paučinastu nit razapetu između mahnitanja i svrsishodnosti, uranjam u fenomenologiju percepcije osjećanja i uma i pronalazim neuzaludnost pokušaja mjenjanja paradigme svijesti.

Zastajem pred vratima iza kojih se šire prostranstva slobode izričaja.
Iza njih mi se osmijehuju Platon, Campanella... Dante, Petrarca, Lorca, Proust, Kafka, Musil... Ujević, Parun... uče me da se propusnica ka svijetu umijeća krije u nama samima.

Već dugo stojim uokvirena ramom nesigurnosti. Čitam remekdjela svjetskog umijeća pisanja.
Pišem, korigiram, uspoređujem.
Mom štivu nedostaje snaga istinskog pretakanja transcendentnog u iskustveno. Mudrujem nad ispisanim, pronalazim nedostatke, nesavršenstvo izričaja, ukotvljenje u lutanjima sferama nedohvatnim i meni samoj, a kamoli čitaocu.

Pitam se kako pronaći ključ kojim se otvaraju vrata iza kojih se širi mogućnost istinske poetske tvorbe.

Prostornost uma u kojem ću pisanje osmišljavati razumljvim sintagmama, oslikavati osjećanja i djelovanja nutrine riječima koje neće oblikovati samo suhoparno izviješće neurofizioloških procesa.

Pitam se kako kozmopolitsku svijest pretočiti u nekonvencionalnu i lucidnu komunikaciju sa naučenim i pročitanim, sa opservacijama i iluzijama vječnih sanjara, sa ishodištem nadahnuća za poetiku nadolezećeg vremena?

Možda ću jednoga dana u sebi pronaći ključ za dveri iza kojih se krije carstvo muza.

Možda?... za sada osluškujem zvuke istinske poetske tvorbe... lutam poetikonom vječnosti... igram se vjetrom dolutalim sa Parnasa... i slijedim svoje nadahnuće...

Krstionica vremena…


Uspomene na
vagi osjećanja,
ravnoteža između
lijepih i ružnih.


Premladi smo za životne odluke,
šapnuh…
daruj mi vrijeme, želim osjećaj
krstiti imenom ljubav.

Poklonio mi je
osamnaest crvenih ruža
i budućnost u celofanu.

Ruže su venule, isušeni buket,
svjedočanstvo prohujale ljepote
i put ka plavim daljinama.

Kišilo je,
suze neba ispirahu
tragove naših koraka,
gorčinu rastanaka
i pelin naslućujuće
samotnosti.


Samotnost ima cijenu, traganje za izvorištem nečeg bezimenog, nestvarnog,
nečeg tek iščekivanog.

Čekala sam, bila Vladimir, bila Estragon, bila Poco. Godot nije dolazio.

Stihovima hranih samoću.


…ti ne znaš kako izgleda
soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
pozdravljam
zvjezdano nebo,
moj put k tebi…


Diana je bdjela nad mojim vremenom.

a Mjesec?

Smijuljio se licem izdajnika, mislila sam… bio je kradljivac snova... pričinjalo mi se...

U bdijenju oćutih uzbuđenja prvih zagrljaja, tihu vatru skrivenu u kutovima sjećanja.


Pozdravimo sunce,
neka bude vjenčanje
bez svjedoka,
bez potpisa.

Ne boj se,
zagrli me,
neće biti kao nekada,
mora biti kao sada.
Odrasli smo,
u ljubavi je snaga.


U krstionici vremena začuh tvoje ime, oćutih titraje žudnje, uskrsnuće strasti,
rađanje djeteta u tijelu žene.

Ljubav je krštena poezijom vode, bljeskom vatre, plesom svjetla i tmine, svjedočanstvom početka prije početka i sjajem mjesečine u tvojim očima.

Dijana Jelčić




Oznake: zbirka pjesma "odakle dolazi ljepota", dozrijevanje u snu, ljubav

Misao, utjelovljeni osjećaj...

06.07.2016.





Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti, razularene suprotnosti, negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti. Na izvoru dana, osjetih blijesak pripadanja ubrizganog u genetiku bliskosti, u tragove božanskog nasljedstva, u oglede Erosa i Afrodite, negdje duboko u nama.




Između nekad i sad
vrijeme rasta,
izrastanja,
stasanja,
aquarel trajanja,
uzavrelost neba,
utiha oceana,
život.

Mislim,
misao kovitla
viziju tvojih obrisa,
kip mudrosti,
tu si,
osjećam te mislima.

U održivosti umnih zbivanja,
rješavanju životnih enigmi,
ognjilu maštanja,
nanometrima mislenosti
nemjerljiva razdaljina.

Čuvar na
vratima svijesti,
sanjivost budnosti,
rapsod na trgu
svrsishodnosti,
razbijač klišea uvjetnosti,
vodič stazama
bezuvjetne zbilje.


Običnost zbilje pretačeš u
vanzemaljsku istovremenost
i ovozemaljsku istomislenost.

Razumijem govor munja,
u gromoglasju vidim
koridore stvarnosti,
sinesteziju osjetila,
mjeru kreativnosti,
raspuknuće žege
u obećane promjene.

Vjetar donosi miris ljeta
i gugut grlice,
donosi titraje
riječi napisanih
u carstvu
prohujalog vremena...


Redaju se slike sjećanja, vidim ih... osjećam ih, usrećuju... @More ljubavi, @Teuta, @Misko, @rU... i mnogo drugih koji više nisu tu, nažalost...ali zrcaljenja svitanja i sutona našeg prohujaog vremena su još uvijek tu... vidim ih... osjećam ih... usrećuju...


U tvom portretu
iznad radnog stola
se ogleda suton.

Osjećam te mišlju o tebi.


Dijana Jelčić






Oznake: misao, osjećaj, ljubav, poezija sjećanja

Ekvinocij dana...

09.06.2016.




Smjena epoha,
dinamika stvaranja,
koračanje stazom pokore,
obrisi izranjaju iz ništa
i postaju sve,
ljepota
signirana rukopisom
vremena.

Bjelina zenita se razlila
u rapsodiju boja.
boje vrište,
vrtlože,
događa se vrijeme,
smjena nadahnuća.

Je li nas dotaknula
srž ljepote?

U svetištu odzvanja podne.

Dijana Jelčić

Oznake: Međugorje, susret, ljubav

Univerzum svjetlosti...

05.06.2016.



Stvarajući okvire za razvijanje metode umjeća pokreta slijedila sam pravila univerzuma čiji smo dio. Svaki od nas je jedna mala galaksija, mikrokozmos. Ja sam, vjerujući u čovjeka koji je svojim znanjem bio sposoban spoznati savršenstvo svog djelovanja i beskonačnu pravilnost svog razvoja, stvorila svoj tetravalentni kod, koji u sebi sjedinjuje svjesnu spoznaju fizikalnih zakona univerzuma, te samosvijest svog osobnog makro i mikrosvijeta. Fascinirala me je i ova misao... Čovječe upoznaj sebe Herman Hesse

Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time


Umijeće svakodnevnog pokreta





U vidokrugu svijesti
promatrah razlijevanje
bijele svjetlosti,
u pejsažu sna vidjeh
ljubičastu tišinu.

Na obzoru spoznaje
zaobljavanje vremena,
iluziju nedohvatne dimenzije,
zanosnu opsjenu,
igrariju vječnosti.

Pokušah je zaustaviti
na zaslonu percepcije,
uloviti u zamku pamćenja.

Uzalud,
u kovitlacu planeta
oćutih zabludu
misaonog uma,
okom nutarnjeg snimatelja
udaljavanje točke gledišta
i nezaustavljivost vremena.

Zatvorih oči,
iza zrcala misli,
u vrtlogu imaginarije,
u kaleidoskopu iluzije,
u prelamanju svjetlosti
oslunuh rapsodiju boja.

Zaustavih sliku
na zaslonu sjećanja,
kroz univerzum svjetla
ušetah u viziju,
u ekliptiku Venerina sjaja,
u hram nutarnje tišine,
u protegu osjećajnog uma.

U vretenici vremena,
vidjeh boginjinu istost,
u mjerici vječnosti
postojanost ljubavi,
njenu nestareću moć.

Otvorih oči.

Promatrao si me istim osmijehom, u tvojim očima isti sjaj.
Ostala si ista kao u dane prvih susreta, tvoj šapat je potvrdio misao koja se kovitlala u budnosti.

Ljubav je to!

A vrijeme?
Razlijeva se besčujnošću, širi besčulnošću. Vizualiziram njegovu nevidljivost. Vidim bespuće ničega, beskrajnu panoramu bjeline i tišine, uzaludno je besciljno tumaranje njegovim izmaštanim stazama.
Ostavimo ga u njegovoj hirovitoj jurnjavi iz ničega prema ničemu, iz prošlosti u prošlost.

Začu kategorički imperativ vječne filozofije.

Živimo trenutak!

Na horizontu se rađao suton. Svjetlost boje vjenčanice se slijevala u kalež kobaltnog beskraja. Prohujao je dan, a vrijeme, kotrljajući se prema svitanju, je zaobljavalo prostor u trenutak sreće.

Ljubav je ostala…

Dijana Jelčić


Univerzum svjetla



Oznake: prostor, vrijeme, svjetlost, svemir, ljubav

Sizifovo vrijeme...

11.05.2016.






Ushit jutarenja,
u suzvučju nas i vremena,
u konsonacama pučine
i disonanci podmorja
zrno mira.

Iza otoka
izranja dan,
rađa se sunce,
oslijepljuje tminu,
osmišljava apsurde
konačnosti,
otvara školjku.

U njenoj utrobi
ljubav.

Ostvaruje se
dimenzija zbilje,
strune svjetla
vjetrom vremena
zaobljuju prostor.

Žrtva vatronoše,
našim nebom se
rasuo plam
ukraden
bogovima.

Obodom besmisla
kotrljajući smisao
rađanja,
obznanjuje se mit
o nepostojanoj
uzaludnosti.

Ljubav u
tvojim očima.

U sjeni tvog osmijeha
se rađa mladi dan.

Dijana Jelčić






O čovjeku i njegovim apsurdima

Oznake: Camus, apsurdi, ljubav

Ponoćni tango...

17.04.2016.



Susreli smo se, slućajno... oživjela su sjećanja... klapa Intrade, Zadar, Tomislav Bralić, glas koji me vraća u djetinjstvo... moj deda... glas koji u meni iskri ljubav... glazbom i plesom se izriće neizgovorljivo... sjetih se ovog, davno napisanog teksta... karta ljubavi...


Srela sam te u ovoj noći punog mjeseca, osjetila sam tvoju blizinu u zagrljaju srebrenkastih struna koje se poigravahu sa mojim srcem. Bio si sjenka i bio si tu, bio si svjetlost i pozivao si me na ponoćni tango u dubini duše. Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta punog zrcaljenja nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu u kojoj se bio smjestio cijeli svijet. Ti si stajao na obali Memozine još okupan sjećanjima koja su blještala trenutkom ovog sna. Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača koji prebire po strunama gitare.

Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir koji je ležao na zvjezdanom tepihu kojim krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama. Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća. Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom ovog sretnog jutrenja u novom snu. Ti stojiš još uvijek na obali sjećanja, bereš majske ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti. Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš buket majskih ruža i ja opet vidim san koji odsanjah u ovoj noći punog mjeseca.


Dijana Jelčić ...


Ponoćni tango


Oznake: Tomislav Bralić, ponoćni tango, ljubav

Tko tvrdi...

11.04.2016.




Ne volim tromost oblaka, izgledaju kao skakač zaustavljen u zraku. Ne volim tmurno nezbivanje utkano u težinu neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka. Ne volim čekanje u vakumu ničega, iščekivanje nečega nedefiniranog željom, nedogađanje u kojem nema nadanja.

Postajem nesigurna. Pitam se sanjam li mrtvilo ili ga stvaram. Odgovor se krije u entropiji nutrine. Tada uranjam u izmišljaje, dozvoljavam mašti vlast i moć nad osjetilima. Uranjam u sjećanja, budim uspomene, izlazim iz zavjetrine sigurnosti, prepuštam se oluji podsvjesti, koračam orkanskim visovima zabluda, sukobljavam se s njima, ispreplićem se sa prohujalim tugama. Osjećam, uistinu sam živjela…

Grčim dlanove, zabadam nokte u pređene puteve da još jednom osjetim ubode trnja koje ostavih iza sebe… znam… ima nešto mazohizma u tom sukobljavanju sa konturama prošlosti… ali i nešto iscjeljujuće, oslobađajuće od sumnji i zatomljenih strahova.






Dok lutam katakombama pamćenja pronalazim onu izgubljenu sebe. Susrećem je skutrenu u tragovima vremena. Pozivam na sučeljavanje. Dozvoljavam joj obranu pred portom samoosjetilnosti. Priznajem joj, kažnjavala sam je ne dozvolivši joj uron u moć sadašnjeg trenutka…

Da, ponekad se dobro vratiti na početak priče, u pustinju iz koje se uzdigao ćovjek, uroniti u osobni pakao, oćutiti užarenu prazninu iz koje smo pobjegli neosjećjući je duboko, duboko zakopanu u podsvjesti.

Tada nas dotakne kći vremena, osvjesti bolna istina. Shvatimo, žalopojkama oplakujemo sebe, a ne ljubav...

Tko tvrdi, prava ljubav je prolazna taj nikada nije volio… ljubav je energija, ne gubi se, samo mjenja oblike... ona je tu, u nama uvijek na izhodištu… uvijek ista, a uvijek drugačija, ljepša, zrelija…

Dijana Jelčić




slike... Salim Ljuma


Oznake: pustinja, pakao, ljubav

Zagrljaj riječima...

08.04.2016.




Nebo rapsodijom kobaltne noći šumi kozmologiju ljubavi. Kristalne suze neba pričaju priču o krštenju mladoga vina i rađanju sna. Brojim biserje prosuto po stazi sjećanja. Iskre uspomene osmišljene porinućem u svijet igre, utkane u pjesmu zadnjeg igrača staklenim perlama. Osjećam onu drevnu čežnju uronuća u Uranijin svijet astralne poezije. Slovkanje se pretvaralo u slike, postajalo srcozor kojim sam bajke pretvarala u zastore sreće. Vjetar mi donosi miris pročitanog vremena i ovija me sjetom zapamćenog. Tajne tadašnjeg neznanja se slažu u kristale razumjevanja, postaju riječi kojima bojim nutrinu i skladam sonatu ovoga ovdje i ovoga sada.

Zaustavljam se u zagrljaju čarobnjaka. Govori mi riječima nerazumljivim za mene odraslu u meni djetetu. Smiješi mi se stvoritelj svijeta satkanog od mašte i sanja. Počinje igra sa staklenim riječima.

Svaka u sebi krije priču, svaka u sebi zrcali još nedokazanu istinu izrastanja nutarnjeg vokabulara. Možda sam bila autistično djete u vremenu ne poznavanja autizma. Volim se vraćati na početak izrastanja u smisao. Nepostojeća uzaludnost se pretače u vrijednost razumjevanja one sebe koja još uvijek sniva san djeteta. Srcograd se budi titrajima sretnog djetinjstva. Neopterećena slutnjama odsanjah djetinjstvo u zavjetrini životnih oluja i okusih slador pripadanja svijetu ljubavi.

Tajanstvena ekliptika privida me uvlači u virtualni vrt snova, u suštinu vrtloženja žudnji. Pišem, riječi klize zaslonom i pretaču se u bespuće želja. Sjećanja, snovi postaju geometrija virtualnog neba, zrcale u sebi staze razgranatog vremena kojima koračah ovozemaljskim postojanjem, obasjana snagom zlatne hostije, okrijepljena otajsvom ljubavi. Pišem o ljubavi pišući o tebi. Slažem riječi u Ariadninu nit koja me provodi kroz kristalni labirint hrama ljubavi. Rečenice se slažu u poetiku vjerovanja. Ponekada nevidljiva ruka zle kobi otkida komadiće neba i baca ih u bezdan vječne vatre.

Šutim. Tihujem. Tugujem. Usvojila me lakoća božanske ljepote, beskrajnost pročitanih knjiga, bezvremenost poezije me još uvijek hrani. Tvoja ljubav me uobličila u siluetu zvijezde sunoćavanja, obgrlila me sjajem jutarnjice i pustila u ekliptiku vjerovanja. Živim međuglasjem sna i zbilje, sanjam bezriječjem nutarnje tišine, osjećam tajanstvenost nutarnjeg sunca i sretna sam. Kontura zle kobi nestaje u crno- bijelim nebojama elipse svoga neba. Paralelnost svemira se dokazuje samo njenim povremenim zrcaljenjem u suzi na dlanu moga vremena. Pišem o tebi vadeći riječi iz dubina poezije oceana, iz podmorja u kojem ti skupljaš bisere i daruješ mi miran san.

Budim se iza zaslona svjeta, koračam među perlama zaustavljenim kao putokaz ka zrelosti. Igra staklenim riječima se nastavlja. Blješte još uvijek ne postojeći kristali u enciklopediji kristalologije, bezimeni junaci moje životne priče se slažu u nenapisanom rječniku stvarnosti.

Na zaslonu sjećanja se odigrava predstava trenutka. Riječi, odjenute bojom vjenčanice, plešu san ljetne noći, noći našeg naglog ljeta, noći ljubavnog žara, noći pune besmislenosti iz koje je rođen smisao ovoga danas. Zornica blješti sonatom od sna, vrijeme luta bezvremenim stazama, ptice tihovanjem neizgovorljivosti najavljuju praskozorje rađanja nove istine. Jutarnja magla iskri na obzoru budnosti. Promatram biser koji postaje riječ u kojoj se zrcali cijeli moj proživljeni život. Da, to je ljubav, riječ u kojoj se kriju sve ikada izgovorene riječi o postanku svijeta.

Dijana Jelčić







Igra riječima
Igra staklenim riječima

Oznake: riječi, igra staklenim perlama, ljubav

Oda proljeću...

20.03.2016.




Blještava na ljubičastom nebu Luna, zaljubljena u boga Sunca, pleše svoj vječni ples. U žudnji za zagrljajem oni zaokružuju dan i ostavljaju trag ljubavi u našim srcima.

Jutros je nečujna kao nježnost
kraj mog uzglavlja skupljala snove
personificirana želja
proteklih godina...

Osjetih sunce na obrazu
i nestajanje granice između
sna i dana koji se rađa...

Nećujna kao nježnost
s buketom novih snova
silueta nećeg nestvarnog
odlaskom ostavi samo
Ljubav pokraj kreveta

Vječna glazba odvaja zvukove prošlosti
od žamora trenutka,
ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.

Poljubac sa mirisom proljeća ubrzava san,
na jeziku tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca vremena.

Pišem pjesmu nad pjesmama
sjedinjujem sve misli u jednu jedinu.
za tebe čudesna ljepoto ove ljepote,
za tebe uranjam u trenutak slobode.

Iza nas ostade zemlja napuknutih zrcala,
prođoh kraj stražara vremena
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću
i oživim tvoju sreću.

Još snena gledam kako nestaje noć, kako se sklapaju latice tog plavog cvijeta, bijela golubica zoblje zvijezde, a anđeo ljubavi objavljuje dolazak proljeća.

Dijana Jelčić

"Umijeće vremena" 1987- 2007.





Pjesma s proljeća



Oznake: proljeće, ljubav, san

Međuigra...

14.03.2016.



ili je ipak sve zbog Einsteina...

Proljeće je na vidiku. Sunce se javlja ranije, usrećuje nas osmijeh neba. Volim taj valcer svitanja, interludij tmine i svjetla.
Želim titrajem oka zaustaviti prolaznost ljepote, međuigru noći i dana zatvoriti u ovaj trenutak budnosti i darovati joj dušu.

Osjećam snagu ponavljajućeg plesa sna i zbilje, tankoćutnost vretenice koja strunama lazura sklada bijelu rapsodiju jutrenja.
Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli vremenu da poteče. Šapćem sama sebi promatrajući odmatanje klupka svjetlosnih niti i zaobljavanje prostora u dimenziju budnosti. Pokušavam nemoguće učiniti mogućim, osjetiti istinitost konstante te brzine.

U ovom jutru se rodio otac formule koja je promijenila našu misaonost i našu osjećajnost. Energija je masa puta kvadrat brzine svjetlosti, reče Einstein. Masa i energija su istost naše zbilje. Prelaženje jednog u drugo ostvaruje pojavnosti našeg trajanja u vremenu.

Osluškujem glazbu. Einstein je volio glazbu, svirao je violinu. Ljubav je bila pokretačka snaga njegova uma, njegova kreativnost je osmislila četvrtu dimenziju, svjetlošću zaobljeno prostor- vrijeme naše svjesti.

Osjećam, izjednaćuje se materija i energija, slijeva se jedno u drugo, postajem bestjelesna.
Kada naši dlanovi, poludjeli od žurbe, jedan drugom oduzimaju dodir, osjećam nestajanje i nastajanje, umiranje i rađanje. U interludiju, u međuigri sna i zbilje akt kreativnosti pokreće mašineriju naših htijenja, želja, žudnji.

Na nebu privid jahača kroz vrijeme, razgrče oblake, stvara prostor dolazećoj ljepoti.

Dijana Jelčić




fotografije... Jasna Marcelić i Darko Šolić

Oznake: Einstein, četvrta dimenzija, ljubav

Vučica...

08.03.2016.



sa malo mog davnog kiča želim vam sretan Dan žena drage prijateljice



Iz nje niču pupoljci svijeta
iz nje vrije vrelo života
iz nje sreća cvjeta
i tiha sjeta.

Na njenom licu se zrcali osmijeh sunca
u očima se ogleda želja vrhunca
na tijelu iskre zvijezde
u srcu se gnjezde.

Iz njene svjesti se rijeka ljubavi toči
radost iz nje k nama kroči
u njedrima mir sprema
dok svijest drijema.

Iz nutrine njene izranjaju mirne noći
svojim dahom daruje moći,
rasipa života sjeme
i stvara vrijeme.

Postelju meku, osjećanja daruje,
u svjetlosti umnog caruje,
kroz nju želje plove,
ulaze u snove.

Ona uvijek ka izvoru života teži,
u skutima njinim tajna leži,
kroz svjesnost korača
u srce navraća.



Lelek sebra...

04.03.2016.



U kutku svemira,
u bumbaku svjetla,
osmoga dana,
osmoga mjeseca
u sazviježđu „lava“
se rodio pjesnik.

Kriju li zvijezde tajnu postanka?
Iskričava svjetlost tihuje odgovor.
Može li se razumjeti govor zvijezda?
Postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?
Kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?
Dotakne li nas uopće?

Tajna Svemira,
život utkan
u poeziju vremena,
u trenutak,
u titraj oka,
u ovo malo ništa
u kojem se zrcali
delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja,
trojstvo
besmrtne ljepote,
naša smrtnost,
naše sužanjstvo
vječnosti.

Lelek sebra,
poetika kmetovanja
nečem nepoznatom,
nedohvatnom,
nestvarnom.

Tihuju zvijezde,
dokazuju našu
nedjeljivost
od kozmosa.

Dijana Jelčić …



i zbirka pjesama "Lelek sebra"... posudih naslov za ovaj djelić poetske drame "Ako sutra nikada ne dođe"...





prva slika... Van Gogh, starry nighti over the Rhone

Oznake: ako sutra nikada ne dođe, ljubav, život

Pjesnici su čuđenje u svijetu...

28.02.2016.



06. 10. 2014... fotka sa promocije zbirki Dijana Jelčić... Mostovi pod kojima se budim... Nestvarno stvarni... u dvije zbirke utkana desetljeća traganja za izvorom istine... tragam još uvijek...


Pjesnci su čuđenje u svijetu
oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari...


Šimić je imao pravo
pjesnici otkrivaju tajne Svemira,
žive život utkan
u poeziju vremena,
u trenutak,
u titraj oka,
u ovo malo ništa,
u kojem se zrcali
delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja.
Zvijezde tihuju,
dokazuju našu
nedjeljivost
od kozma.

moj djelić u poetskoj drami... Ako sutra nikada ne dođe...





Kako izreći,
kako opisati,
kako označiti,
kako razlikovati,
kako vagati
vrijednosti?

Tražim riječi.

Treba se vratiti
na početak,
u tišinu iskona.

Osluškujem
govor rijeke,
romorom
razotkriva tajne
rodoslovlja.
U krošnji vrbe
šumi zakletva
vjernosti
u bolu i sreći.

Vrijednosti su nevidljive,
kriju se u osjećajima,
u nemjerljivosti
srčanih otkucaja,
u osmijesima,
u očima.
Uzaludno je tragati
za znacima.

Kada se srce,
kao svijet od stakla,
rasprsne u tisuću boli,
pjesnici izmaštaju Finneganov
svijet bdijenja u snu.

Šapuću nepostojeće riječi,
riječi neprevodive,
riječi valova,
šumova mora,
mirisa pinija,
i romora
poezije
drevnih
oceana.

Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni" Zagrreb, KULTura sNOVA, ožujak 2014, promocija 06. 10.2014.
nezaboravna večer, a onda sinoć, večeri poezije ozrcališe to moje davno napisano...
ont>


...

Sinoć... u Zagrebu susret pjesničkih duša... divno... da, pjesnici su čuđenje u svijetu... i dar Maje Perfiljeve sanjarima...









Oznake: zbirka Nestvarno stvarni, ljubav, pjesništvo

Tvoja ljubav... moja ljubav...

26.02.2016.




Volimo li žudnju, čežnju, san ili plamteću baklju koja nam osvijetljava ovozemaljski put?
Volimo li neizlječivu ranjivost njene krhkosti ili snagu njene ustrajnosti?
Volimo li jednako sva njena obličja, sve njene odore, sve njene stvarnosti?

Volimo li njenu nemjerljivost i neizračunljivost ili je pokušavamo ukrotiti zatvarajući je kao divlju zvjer u kavez vremena?...

Spoznajemo li tananu granicu između proprioceptivnosti i kinestetike njene nutrine… crtu razgraničenja njene osjećajnosti i njene osjetilnosti?

Osjećamo li njeno disanje na dnu nutarnjeg podmorja… njenu tajnovitu skrivenost u pjesku vremena… njeno izranjanje iz pjene snovitih privida?

Čujemo njen zov u moru tišine, razlikujemo li njene jacaje od njenih urlika?...

Dotiću li nas valovi njenih uzdaha u misaonim olujama?

Zašto ljubav uvijek tražimo u susretima, u zagrljajima, u poljupcima, u tuđim očima?

Tuđa ljubav nije naša ljubav. Tvoja ljubav nije moja ljubav. U tvojim očima vidim san… tvoj san… tvoju čežnju za sidrenjem u dubinama carstva ljubavi… tvoju žudnju za ulaskom u njen hram.

Između tebe i mene se proteže krajolik u kojem se susreću dvije osobnosti, dva entiteta, dvije nedodirljivosti koje se isprepliću u koloplet života…

Nisam spremna na slijevanje u bezimenost, na gubitak sebe da bi osjetila tebe. To je nježna okrutnost kojom branim moju ljubav, ne dozvoljavam joj da postane tvoja ljubav. U tom nekompromisnom postojanju očitavam istinu njenog porijekla.

U univerzumu vječnosti se rodio biverzum u kojem osjetih snagu Pitijine poruke… čovječe upoznaj sebe…

Upoznavajući sebe osjetih koliko poštujem tebe… tvoje snove… tvoju ljubav i tvoj život.

Koračam uz tebe svjesna ljubavi koju branim u sebi, svjesna nedodirljivosti tvoje ljubavi. Da, to je život, to je sretno zajedništvo, biverzum satkan od dva paralelna svemira koji se, zadržavajući svoju samostalnost, tek zrcale jedan u drugome nedozvoljavajući nestajanje jednog u drugom.

Riječi koje izgovaramo postaju dlanovi koji miluju srce, tjelesnost, usne i ruke. Ta nježna dodirljivost.
riječima ucratava nove senzoričke karte u našim glavama… karte po kojima koračamo koridorima hrama ljubavi… zaneseni tražimo središte labirinta u kojem ubijamo zle slutnje i sumnje… i omamljeni ljepotom sretni vraćamo svatko u okrilje svoje ljubavi…

Dijana Jelčić



Oznake: ljubav

Poslije kiše...

24.02.2016.



Trošimo li život uzaludno?...
Misli lutaju, odlaze i vraćaju se... planet se okreće oko sebe i oko sunca... dvije ekliptike i njihova nedodirljivost... i spektar boja... virtualna premostivost sna i zbilje... sićušnost veličine koja nas spaja s tajnom početka... veličanstvena vizija iza koje se krije nedosanjanost istine... pioniri te ljepote... olujni oblaci i raspuknuće prijetnji...

Razumijemo li njihov govor najavljen bljeskom... sučeljavanjem energije i materije... i kasnije oplakivanje grijeha... prelamanje svjetlosti u poeziji suza... post nubila phoebus...

Nema uzaludnosti u kozmičkim zakonima, nema uzaludnosti u pređenim koracima po trnovitim putevima sudbine, nema uzaludnosti na putu pokore... Energija se pretače u nove oblike, nedozvoljava gomilanje. I prekomjerna sreća bi izazvala entropiju. Ne bi je znali cijeniti, postala bi bezvrijedno trajanje u vakumu zbilje, bez pomaka, bez nagnuća, bez eksplozije...

Jednoličnost ljepote prestaje biti ljepota, postaje nešto tako obično, beživotna dvodimenzionalna slika u kojoj se ne nazire perspektiva, hladnoća koja ledi spoznaju, omamljuje svijest, ne oplemenjuje dušu...

Kupka sreće je pjenušavo, izmjenično vrtloženje nutarnjeg vretena, spiralna dinamika čujnosti i ćulnosti., kovitlanje osjećanja, zbilja i snovi... stvarnost i vizije...

Zaleđeni u santi nepostojanja u postojanju ljepote mi više ne bi osjećali, ne bi misli pretakali u čuvstva... bili bi zombiji nesavršenog savršenstva... bez spoznaje postojanja ljubavi...

A ljubav je i hladna i mlaka i topla i goruća istina, ideokinetička slika u kojoj se ogleda nepostojeća uzaludnost mahnitanja, ludovanja, tugovanja.

Ljubav je kalež prepun taloga sjećanja, pjenušca uspomena i nektara trenutka...

Život je kao crno vino, čuvano u evanđeoskim mješinama, pohranjivano u klijetkama zbilje i predklijetkama sanja…

Život to smo mi… satkani od istih struna kao i kozmos… mi carevi u carstvu vremena, mi kraljevi bez krune, mi ratnici svjetlosti, mi sužnji sebe samih… mi djeca …

Mi slobodni, mi Jonathani nebeskog bespuća ispisujemo svatko svoju elegije tugama… poeziju suzama… sonete snovima i balade o ljubavi ljubavlju…

Tragamo uspomenama i pišemo svatko svoju antologiju nesretnih i sretnih treutaka.

Dijana Jelčić


fotka... Jasna Marcelić



Oznake: sučeljavalje materije i energije, ljubav

In Memoriam...

20.02.2016.



Profesorica Zlata Bartl rođena je 20. 02. 1920. U Sarajevu je završila pučku školu i gimnaziju, a nakon toga, 1938. godine, u Zagrebu je upisala tadašnji Mudroslovni (Filozofski) fakultet koji završava 1942., stekavši zvanje profesorice hemije, fizike, matematike, meteorologije i mineralogije.

Sa Križnog puta se nije vratio njen zaručnik Dragutin Štamfel. Ostala su joj sjećanja i kutija puna pisama. Svoju ljubav je pretočila u znanstveni rad. Podravka, laboratorij, njen tim... prve juhe, zatim Vegeta...
Moja draga teta Zlata je preminula 30. 07. 2008 u Koprivnici.






Ona slomljena istinom, užasnuta prekinutim snom stoji na hridi nepoznatog mora i voli sjećanja, mislima miluje uspomene, grli Dragu sliku, ne dozvoljava joj da nestane u vremenu.


"Pri rastanku smo zaboravili
zatvoriti vrata sjećanja
zaboravili smo ugasiti
vatru na ognjištu uspomena
otišli smo svatko u svoju mladost
misleći
to je dovoljno
za gušenje svih požara u nama...
Vrtlozi želja
su se vraćali
k ruševinama na rtu dobrih nada
na kojima tinja ljubav...
a mi
mi smo željeli život
bježeći od bola i poniženja
zaboravili zatvoriti vrata uspomena
i ugasiti vatru na ognjištu snova

Ljubav je tinjala,
grčila se,
tražila puteve
nalazila ih i gubila u uzdasima
i kricima osamljenih noći."


Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka bez povratka, je gutala nadanja i vjerovanja. Ona stoji na obali i promatra bujicu koja nemilosrdno odlazi u ništa...

"Lutala sam tuđim snovima
gradila svjetionike
na hridinama nepoznatih mora
krala osmjehe u zabranjenim zagrljajima,
sanjala o uvali mladosti,
mirisu tek procvalih lipa,
susretu na ognjištu
na kojem su još tinjale
uspomene"


Ona stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako sunce polako guta tišinu njenog sna. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena.

"Ako si našao tišinu zrelosti
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su rasli naši nemiri
i krenuo stazom nove sreće....
Tvoje sreće...?
Tvoja sreća će biti
obala mojih snova.....
a moja ljubav sunce
nad čempresima.

Ako si drugačiji od mene
nemoj se više okretati.
Moje ruke, uvijek spremne za zagrljaj,
mogle bi postati ubice
snovima.
Ostavi me u dolini naših nemira...
Uspomene su lijepe"


Osjećala je da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, a On je otišao u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je bila i ostala rijeka bez povratka.
Ona korača stazom bez povratka, nada se susretu, čeka ga umornog da dođe u njene oči da mu pogledom šapne sve što mu je davno željela reći.

Dijana Jelčić


Plesačica s pticama...

15.02.2016.



Život je san iz kojeg se budimo umirući.
Virginia Woolf


Pjesnik odlući oslikati svijet. Riječima crta pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde i ljude. Pred smrt otkriva, njegov opjevani svijet je preslika njegova lika.

Moj san je Arkadija oslikana osjećajima i mislima. Iza spuštenijeh trepavica živim život na obzoru vječne svjetlosti, u svijetu satkanom od osjećajnih struna i misaonih niti, u ideokinetičkoj iluziji vječnosti.

Promatram odraz odlaska davnog ljetnog suncostaja. Prisjećam se, vizija se preobražavala u siluetu plesačice s pticama.
Zavoljeh taj pričin zatočeništva u maštarijama. Noć se širila oblikujući prostornost prisnosti, pogledima smo tihovali dijalog o ljubavi.

Plesala sam s pticama...
Bio sam vjetar u tvojoj kosi...
Hodao si mojim tragovima…
Sanjala si moje snove… krala si mi dah…
Govorio si mojim jezikom…
Tragala si za izvorom ljepote…
Tragala sam za fontanom sreće…
Skrivala se u misli o njoj…
Tražila sam je u sutonima…
Bdijela je u tvom srcu…
Sretoh je u tvojim očima…
Ona je zrcaljenje Sunca u krajoliku duše…
U tebi…
U meni?…
Osjećaš li je?…
Zavodiš me pitanjem…
Čekam odgovor…
Zlatna hostija širi svoj sjaj,
predaleko je… vatra je u tebi…

Bijela ptica zoblje zvjezde...

Na vrhu planine bijela svjetlost,
prelama se u prizmi svjesti,
oslikava carppacio svitanja...
rađa se mladi dan...

Na prozoru gugutka...

Sanjam život!

Dijana Jelčić






fotografija... Matijaz Cater

slika... Salim Ljuma

Oznake: Virginija Woolf, svijet, život, ljubav

Ispisujemo ljubav...




Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?

Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje meda?

Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?

Bio si bezimen,
nestvarno stvaran u snovima
bio si poeta moje snovitosti,
u zbilji potapljan u zaborav,
izranjao na obali sunoćja,
oči su sjale među zvjezdama,
nestvarno stvaran jahač
mjesečeva glasa,
bio si bog vjetra,
Eol u krilima Hermesa,
donosioc nečujnih poruka
sa dalekih obala oceana sna.

Spuštao se na hrid,
darovao mi suze
umirućih školjki,
ponekad jecao u pjesku vremena,
urlao u krošnji spoznaje.

Bio si rapsod na stazama
noćnih lutanja,
nestvarno stvarno htijenje
uzaludnih nadanja,
utjelovljenje voljenja.

U nestvarno stvarnom
pripadanju iluziji
oćutih ljepotu svitanja
bezimenih godina,
nisam ih brojala.
Nije bilo važno,
osjećala sam,
sudionici smo iste imaginarije,
vrijeme nije radilo protiv nas.

Vidjeh na stijeni uklesan žig
strpljenja,
znamen neprolaznosti ,
otkucaj srca kamena,
vrijeme zaustavljeno
u nestvarno stvarnoj zbilji.

Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...

Dijana Jelčić... kolaž stihova iz zbirke „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA,Zagreb, 2014.






JEDNOM ĆE IZ MOG GROBA IZRASTI BEZBROJNI CRVENI TULIPANI
I GORJET ĆE RUMENIM PLAMENOM.

NE ČUDI SE TOME, O NAJLJEPŠA,
SJETI SE KOLIKI JE SILAN ŽAR LJUBAVI TEBI POSVEĆENE
GORIO U NEKOĆ ŽIVOM ČOVJEKU,
KAD MRTAV JOŠ TOLIKO PLAMTI.

Zdenko Jelčić...




u Ludbregu, 12. 02. 2016... poetska večer "Ispisujemo ljubav"...




Oznake: valentinovo, dan ljubavi, ljubav

Promocija...

13.02.2016.



Čuvena Ofelijina pjesma: Sutra je blagdan svetog Valentina; svi će se probuditi u ranu zoru, i ja mlada pohrlit ću prozoru tvome. Ti ćeš se tad dići i brzo mi otvoriti vrata. Djevojka će ući, a kad iziđe - djevojka više biti neće. (W. Shakespeare: Hamlet, prijevod J. Torbarine)






danas promoviramo "Tebi ljubavi za Valentinovo" međunarodna zbirka ljubavne poezije u izdanju KULTura sNOVA, Zagreb...

do sada su izdane mnoge, moje pjesme su u tri zbirke... evo pjesama...



Apologija ljubavi…

Ljubav je tražila riječi,
obranu u nanosima zla,
u sazvučjima bijesa i mržnje,
u pitanjima bez odgovora.

Ljubav u
izvanjezičnom prostoru,
u vrisku neobuzdane nevjere.

Iznošene su činjenice
bez pokrića.
Jednočlana porota,
bez lica,
je odlučivala.

Zar je sve bila zabluda?
Istina gurnuta u zaborav?

Riječi su lebdjele u zraku i
kao izbezumljene ptice
tražile gnjezdo spokoja,
uzaludno pokušavale
razbuktati
vjerovanje u san.
Titrala je punoća praznine,
gušila uzdahe,
zrak je bio narazumljiv.

Uzaludno bi bilo
poricanje grijeha,
uzaludno je opijelo
nečemu čega nema.

Ljubav na stupu srama,
čeka da brezovina plane.
Tišina joj je jedina obrana,
Šutnja braniteljica.
Bijeg iz okrutnosti urlika.
Neizgovorene riječi,
kao ptice,
bjegunce iz stvarnosti,
njima je sve događaj vječnosti,
provlačenje kroz tjeskobu patnje, .
do prastare čistoće.

Tišina poniženja,
želja da osjećanje
ostane bezimeno,
da buknu uspomene
prizorom stare priče.

Dvoboj bezdana i srca,
bezdušna dubina izdaje
i san u kojem vjekuje istina.

Dijana Jelčić


U vrtlogu…

tražim središte,
nepobitnu istinu
o prazagrljaju
iz kojeg se rodio
svijet.

Nebo pahuljama
grli Zoru.
Kontemplacija
ljubavnog čina,
vrhunac ljepote,
pojedinosti nestaju,
nestvarno stvarna
vizija ljubavi.

Plešem
u strukturi
kaosa.

Bestjelesna sam,
odiljam se u
paralelne svjetove,
u skrivenu stvarnost,
u dubinu
tvoga pogleda.

Osjećam katarzu,
nježnost povratka
u budnost.

Osvanulo je bijelo jutro.

Dijana Jelčić


U zvuku vjetra utjeha neba...

Otrovana dahom samoće
razgovarah sa neznancem,
vizijom čovjeka, prividom pjesnika…
zvao me u igru umirenih sanja.

Dan je zalazio za planinu,
srce se uspinjalo, padalo
i usnulo pod zvjezdama
nasmiješenog neba.

Čujem budnost, iluziju sebe na vratima srca,
Iluziju njega na vratima uma...
dva usamljenika
pod nevidljivom svjetlošću...
jedno pod svjetlom omamljujuće čežnje.
drugo pod ledom zatomljene žudnje.

U zvuku vjetra utjeha neba,
u zvuku orgulja utjeha mora.

Želim da zora porodi ljubav,
da joj sunce pročešlja kosu.

U bljesku jutrenja
oćutjeh poljubac.
Dođi u san, budi sjaj sunca, budi sol na koži i bjelina žala.
Dođi u san i budi rastvoreno jedro.
Daruj mi je školjku, ključ snovitih daljina...

Dijana Jelčić


slika... Ophelia (1889) di John William Waterhouse

Oznake: promocija, valentinovo, ljubav, poezija

U traganju za sobom...

11.02.2016.




Kao što se slikar impresionizma ne koristi obrisima predmeta, tijela i lica nego nam njima predstavlja svoju viziju stvarnosti, tako impresionistički psiholog briše granice ljudske osobnosti i rasipa njene spone, proučava česticu po česticu tvari od koje je osobnost sazdana.

Čitajući „traganje za izgubljenim vremenom„ osjetih snagu terapije impresionističkog psihologa. Proust je uranjajući u sebe spoznao da nije jedan jedini čovjek, nego iz trenutka u trenutak kolona ljudi koji se titrajima oka mjenjaju, bivaju drugačiji, čas strastveni, pa onda ravnodušni, pa ljubomorni, sretni, nesretni, kolona osobnosti skrivenih u njegovoj nutrini.

Tko sam ja?

Ono što sam danas je tek posljednji sloj nedovršenog ustrojstva u neprestanom gibanju.

Ponekad mi se čini, dočitavajući Prousta, da je njegovo vrijeme Protej, božanstvo koje ima tisuće lica, amfibijsko biće koje istovremeno uranja u prošlost i sadašnjost i naslućuje budućnost.

Književni kritičari su mu često zamjerali da je "bergsonizirao" literaturu. Elan vital je u tom vremenu bila pokretačka snaga mnogih mislioca, a Proust svom štivu daruje osobnost i životnost. On utjelovljuje ideje, vremenu daje prostornost i postaje suvremenikom stoljeća u nekoj skrivenoj nadi da bi tako mogao izbjeći smrt.

Smrt je za njega samo pojavnost gubljenja sjećanja, a on se želio sjećati i sjećao se i nije dozvoljavao vremenu da mu pobjegne. Prošlost je nemoguće promijeniti, ali utjelovljena u sadašnjem trenutku ona postaje izazov za sljedeći.

Ustrašena svojom nepostojanosti i nepostojanošću svijeta koji se urušava pod plimom vremena, potražih oslonac u emotivnom pamćenju. Slično Proustovom anonimnom spavaču u polusnu osjetih nesnalaženje u prostoru, ispreplitanje sjećanja i zbilje, vrtloženje misli i osjećaja, kovitlac svih mojih osobnosti.

Slike davno zaboravljene oživješe snom. Slike velikih majstora, koje pamtim iz muzeja žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije titraju strunama uspomena, a ljubav me tišinom poziva da se vratim u stvarnost.

Osjetih da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznah da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj iz trenutka u trenutak ima strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.

Dočitavajući poglavlje u kojem Proust opisuje osjećaj okusa kolačića Madlein utpoljenog u čaj, spoznah, može se osjetiti okuse, mirise, zvukove, vidjeti boje, doživjeti dodir bez upotrebe vanjskih osjetila, otkriti svoju qualiju, ono najintimnije stanje duše, samo treba naučiti svjesno ponirati u sebe sama i oslikati impresionističku sliku svoje nutrine, osjetiti prelamanje i refleksiju unutarnjeg svjetla, nazirati odbljeske svojih duševnih stanja i onda doista moći izgovoriti...

da to sam ja danas u sumi godina, u romoru tišine zelene rijeke...u njenoj smaragdnoj kapljici... u sjećanjima na ljepotu prvih susreta... utjelovljena u moći sadašnjeg trenutka.

Dijana Jelčić






U traganju

Oznake: Marcel Proust, iluzije, impressionizam, ljubav

Uklesani u kamenu...

02.02.2016.



Bili smo uklesani u mramoru pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka. Misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje. Živjela sam u zemlji runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu južnog neba. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si zaštitar moga vremena i mojih sanja.

U jednom snu vidjeh sliku Foucaultovog klatna, imaginaciju vrtloženja, presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni. Oćutih uranjanje svjetlosti u podsvijest uma, osjetih pretakanje transcendentalnog u potrebno iskustvo, spoznah snagu praznine što ispunjava stanje pokore i postavih si pitanje…

Kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?
Osluhnuh bezriječje prelamanja dana u noć, sutonsku puninu u koju se uvukla sumnja, prijeteća tmina neželjene tišine. Začuh razdirući vrisak izbljedjele semiotike iskonskog jezika, narušavanje metodologije kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…

U bunilu slijedih titraje njihala, rotirah bespućem životne zbilje, ekliptikom sunca. Strahove povjeravah mjesečevim mjenama, osamljena uranjah u oseku zbilje, tugovah u plimi noći.

Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce, opijala se mirisom izmišljenog cvijeta iz kojeg su me gledale oči boje djetinjih snova.

Bio si prauzor ljepote, ponekad nezamisljiv, ali pričinjalo mi se, nekom nadanaravnom silom si, u moje grudi stavio svoje srce.

Vizija njihala je ucrtavala puteve kretanja ka ishodištu sna, obznanjivala staze razgranatog vremena, put povratka na sjecište sudbina. Vratih se u dolinu mladosti, u jutro poezije. Glas nekromanta je prizivao uskrsnuće ljepote. U lapidarnosti trenutka začuh romor tvog imena i vidjeh svoj lik u tvojim očima.





U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživjela vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom. To nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnom alejom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje... zaustavih se u sjećanjima... u trenutku... osjetih titraje duše kamena...

da bili smo i ostali uklesani u kamenu vremena...

Dijana Jelčić... moji djelići poetske drame "Ako sutra nikada ne dođe"


arhiva, u aleji kamenih statua
u aleji kamenih statua


Oznake: nekropola, Stećci, ljubav

Zlatno jutrenje...

30.01.2016.




U urni vječnosti
ostaci prastarog pepela,
u bezdanu podsvjesti
sukob neboja i ništavila,
u magnovenju budnosti
kći vremena,
bljesak istine,
u tvom pogledu privid
odsanjane budućnost.


Na obodu jutra
vizija sudbine,
nad otokom zlatna hostija,
utjelovljenje snovida,
sloboda na dlanu privida.

U koridorima svijesti
vrtloženje neurona,
rat svjetova,
zrcaljenje heraldike
Talijina hrama.





Na sceni trenutka
sučeljavanje maski,
osmijeh protiv suza,
kovitlac nutrine,
iz provalije besmisla
izranja bijela svjetlost,
prelama se u prizmi vječnosti,
oslikava zlatno jutrenje.

Mlado sunce ubija
noć utvara,
vjetar raznosi pepeo
davnih tuga,
u tvojim očima
zaborav ružnog sna.

Nad otokom novi san,
na otoku vjekuje
bog vremena.


Dijana Jelčić


fotka... Jasna Marcelić


Oznake: život, ljubav, svitanja

Tihi plač anđela...




Igram se sa mjehurićima sjećanja, prebirem po uspomenama i slažem kolaž od davno napisanih pjesama. "Odakle dolazi ljepota", naslov zbirke u koju utkah bol i pitanje sa tisuću odgovora. Čitajući u meni se budi tajansveno biće, za koje povjerovah da sam ga ostavila u dolini suza, i pričinja mi se da čujem njegov tihi plač. To je jecaj tišine koji me i danas liječi od tuge i duševnih boli. Dobro je vratiti se u vrijeme oluje ruža, odživjeti pustinju osjećaja, uroniti u ocean davnih snova i ponovo sretan izroniti u sunčanoj oazi sretnog trenutka postojanja. Ta davna knjiga je još uvijek moje Eratho carstvo... iz sjećanja izviru nova nadahnuća... igra riječima se nastavlja...
U poglavlju "Vrata zatišja" ispisah sitne crtice previranja i tihi plač anđela složih u kolaž osjećanja osjećaja.




Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde neba
i budućnost u celofanu.

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
pojačati sjaj sunca...


Tiho i elegantno
kao crna pantera
spušta se noć.

Teške od zvijezda
vise ruke neba
nad mojim prozorom
U vazi umiru ruže,
zima je prošla,
a ja nisam ubila hladnoću.


Trg cvijeća je šutio suncem,
osjetih miris maja u februaru,
tvoja sreća mi dotaknu misli,
zaustavi želje i
u ogledalu istine
vidjeh tvoju sjenu u odlasku.

Pod snijegom procvjetaše mimoze,
plavi baršun probuđenih želja
prosu ljubav mjesečinom.

Noć je mirisala na vino,
tajnovita, neopipljiva
kao oblak od snova.

Stojim na rubu zagrljaja,
osušena zemlja,
njegov pogled, nebo puno želja.

U kaminu gori vatra,
na zidovima žive sjene,
nesigurni valcer prstiju
se slijeva u simfoniju
rođenu u gluhoći osjetila.


Uvijek kada sam dolazila
s mirisom januara na koži,
s isušenim i popucanim usnicama,
s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost,
njegov je osmijeh plesao po tijelu
skidao inje sa kose
i palio vatru za zaleđeno srce.

Noćas je završila odiseja
mojih lutanja prošlošću...

Krcata osjećanja i želja
stojim na palubi sreće
dok ocean snova
blješti suncem i
tajnom vječnosti

noćas dozvolih vremenu
da poteče...
osjetih... trenutak je to...


"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

Oznake: osamnaest crvenih ruža, ljubav

Milonga ljubavi...

29.01.2016.



U Brazilu se plesala Habanera da bi se zatim razvila milonga – prethodnik današnjeg tanga. Ples milonga je bio izrazito erotičan sa karakterističnim pokretima glavom i ramenima i iznenadnim promijenama dinamike izvođenja.



Na stolu leže ruke,
na dlanovima
nestajuća nježnost
nedovršenih zagrljaja.

Ugasnuo je dan,
gnječim sjećanja,
pale se oči neba
da ne zalutam
u slijepoj ulici
davnog
vjerovanja.

Na trgu cvijeća
miris kruha
i osmijeh
nezaborava.

U baršunu noći
ritam srca,
pogledi zakašnjelih
prolaznika
i susret
nestvarno stvaran.

Došao si tišinom,
pitao tišinom,
odgovor se skrio
u uličnoj milongi .

Plesali smo
ples suprotnosti,
muško žensko,
snažno nježno,
grubo tankoćutno
sučeljavanje,
vječnomijenjajuće obličje
nezaborava.

Dijana Jelčić



Oznake: milonga, tango, ljubav

Homo Hedonikus...

28.01.2016.



"Koji muškarac nije maštao o vlastitom haremu? I koja žena s malo razuma ne smatra to najgorom noćnom morom? To kažem iz perspektive svojih zrelih godina, jer sam s osamnaest, dok sam radila kao prepisivačica šumarske statistike, sanjala da sam četvrta žena arapskog milijunaša koji se divi mojoj stražnjici i omogućuje mi da provodim život jedući čokoladu i čitajući romane. Feminizam me spasio od zamki koje postavlja mašta."

Isabel Allende "Afrodita, Priče, recepti i drugi afrodizijaci"






Afrodita je prije svega knjiga ljubavi: Isabel Allende u njoj ispisuje vlastite najintimnije uspomene na prvu ljubav, poljupce i muškarce za kojima je čeznula. No, Afrodita je i kuharica, jer u njoj su i recepti, ali ne bilo kakvi, već oni koje ćete spravljati za nekoga do koga vam je posebno stalo. Knjiga je to iznimnih delicija, prava ljubavna gozba koju ćete čitati poput romana, a potom požuriti u kuhinju da isprobate makar kruh po mjeri omiljene hispanoameričke spisateljice. U ovom djelu, satkanom od ljubavnih eseja, abecede afrodizijaka i recepata, Allende slavi život, pisanje, hranu i erotiku: dakle sve što i sami najviše volimo.

Isabel Allende nas tom knjigom poziva doista na slavlje svih osjetila, ona nam uz čudesne recepte opisuje atmosferu kuhinje i romantične večere uz svijeće i tihu muziku.

"Tvoj dah je kao med, začinjen mirisnim klinčićem
Tvoja usta su ukusna kao zrela smokva
Tvoja koža budi okus zrele breskve na mojim usnama" je pjesma iz 12- og stoljeća koja nam dokazuje da slavlje osjetila budi u nama i ljubavni žar.

Pročitavši tu knjigu shvatih da je ljubav prema sebi samome, ljubav prema tijelu u kojem jednostavno živimo, osnova života i našeg postojanja u ovom ponekad okrutnom svijetu. Hedonizam tada više nije negativna konotacija našeg karaktera, on uistinu postaje ostvarenje Epikurove "radosne poruke" i njegove želje da život učini života vrijednim.

Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti. Aktiviranjem osjećajnog ili hedonističkog pamćenja čovjek uspijeva doživljene ugode, uvijek iznova proživjeti, odživjeti i svjesno spoznati. Dobrota ljudske prirode se izražava u tome da smo u mogućnosti uistinu osjetiti razliku između ugode i neugode, a emocionalno stanje koje se pri tome budi nam omogućava svjesnu spoznaju i usporedbu tih potpuno različitih osjećaja. Što je paleta zapamćenih ugodnih osjećaja veća to je i njegov izbor veći. Sreća i ljepota, ljubav i zanos su skriveni u paleti onoga što smo doživjeli, osjetili i zapamtili. Svaki novo spoznati osjećaj ugode poboljšava okus stvarnosti, postaje čudesan začin njenog smisla, tajna u našem osobnom receptu postojanja. Smisao i sposobnost osjetiti u sebi ugodu i razlikovati je od neugode danas nazivamo samoosjećajnost, a onaj s kojim te osjećaje djelimo s drugima suosjećajnost.

“Ja ne znam šta bih još mogao spoznati, kao dobro, kada bih izgubio osjećaj ugode okusa, ljubavi, slušanja i na koncu onog čudesnog uzbuđenja pri promatranju nečega lijepog.” pročitah među redovima teksta Epikurovu misao.
Nema ljepote ni ugode ni sreće izvan tijela. Sve je tu u nama samima, u našoj kinesferi. Tko danas želi najaviti “radosnu poruku”, trebao bi iz sebe samoga širiti ugodu i znati je podijeliti s onima koji to ne znaju.

“Na ovome svijetu ima dovoljno kruha za sve ljude, dovoljno ruža, ljepote i ugode i dovoljno graška, da, graška u momentu kada njegova ljuska pukne. Nebo prepustimo anđelima, anđelima i vrabcima.” treperi Heineova poruka u mojim mislima.
Ljepota polja umjesto straha od pakla, grašak umjesto “kruha i biča” za svakoga, kako je to nazivao Nitzsche. Tada uistinu osjetim da je moje tijelo biološki Stradivarij. Iz spoznatih osobnih sposobnosti i mogućnosti proizlazi ugoda, simfonija neizgovorenog koja prelazi u spoznaju ugode, užitka i zanosa. Tko to uistinu isproba neće moći tome više odoljeti?

Dijana Jelčić

Oznake: Homo Hedonikus, Afrodita, ljubav

Uprisutnjenje sumnje...

26.01.2016.



To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska je još za života nazvana modernom Sherezadom... za meine je bila poetska proročica... možda bi i nama trebala Kasandra da nam ukaže na kako spaiti ljubav u ovom kaosu trenutačne zbilje... kako zaustaviti ratove, mržnju i nesporazume... kojim jezikom govoriti da bi se razumjeli... da se ne događa vrijeme Babilona... možda je to ipak jezik pjesništva... jezik kojim je Wyslava opjevala svoje vrijeme...






Onostrano, beziskustveno,
dolutalo iz budućnosti,
iz praskozorja praznine
usidreno u puninu svjesti.

Misao progoniteljica,
bezriječje dolazećeg,
osjećaj izgubljenosti
tinjajućeg čuvstva.

Muk vremena,
uskovitlana tišina,
premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava
izgubljeno u iskri sjećanja.

Kasandra je čula
nečuveno,
nisu joj vjerovali,
nije uspjela
spasiti Troju.

Nad bezdanom sumnje
zvjezdani prah.
Zamrlo je vrijeme,
i prostor zgusnuo
u točku nestanka .


Čekam.
Tišina para uši.
Osluškujem dolazeće,
u suzi zgusnuće nadanja.
Iščekujem,
povratak povjerenja,
nestalog u davnoj
kiši nad oceanom sna.

Dijana Jelčić




bila je to večer poezije, mira i ljubavi... susret srodnih duša u Varaždinskom teatru... pokušavamo pjesničkim susretima promijeniti svijet... uljepšati ga... oplemeniti...



Oznake: WYslava Szymborska, Kasandra, ljubav

Uzlet ka početku...

23.01.2016.




Kao lastavica
savih gnijezdo
u utrobi sjećanja.

Vraćam se
u kolijevku srca,
u načelo vremena,
u zgusnuće do ćelije.

Osjećam bujanje,
samoostvarivanje,
proces pretvorbe
u svjesno biće.

Rastem,
plešem tango eona,
ritmom krotim kaos,
klizim kroz tisućljeća,
uzlijećem ka početku.

Rađam se,
anđeo čuvar
me dahom istine
uvodi u dolinu suza,
budi usnulo sunce,
odvaja noć i dan,
iskri svitanje.

Ljubav pruža
meke dlanove,
grli me
i cjelovom ushićenja
slavi moj ulazak
u život.


Dijana Jelčić





Oznake: utroba majke, ljubav

Magija ili stvarnost...

18.01.2016.




Malo zbilje i puno snova.
Mogu li tako živjeti? Pitala sam se.

Pričali su mi o prozi rođenja na ovozemaljskim stazama, a ja sanjah plave daljine. Od nekog od praotaca naslijedih obalu snovitosti i hrid zbilje. Upoznala sam prkosna zapljuskivanja vremena, odupirala se Amorovim strijelicama, bježala u zavjetrine tmine, doživjela urinuće u tugaljive dubine. Zaustavih se na vrutku istine. Osjetih njihanje zipke života, oćutih istost koljevke i snivanja.

San je sidro u oceanu jave. Usidrih se u magiji sunčanog kalendara. Vidjeh ga na obrisima druidskih vjerovanja. U pejsažu Alpi šest vrhunaca iza kojih izlazi i zalazi zlatna hostija. Slijed svetkovina utkanih u purpur sutona i svitanja. Najviši vrh kao oltar života, prvi korak sa zemlje ka nebu.

U katedrali grada na Reini, u središtu kruga svih krugova doživjeh snagu ljetnog suncostaja. U panorami zbilje odraz druidskog vjerovanja u snagu boga Sunca.

Na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca. U prozirnoj tišini vremena vidjeh kako Venera uranja u zviježđe Vage… Bljesak zbilje u iluziji iscrtanoj na zaslonu svijesti.

Izronio si iz privida i na žrtveniku trenutka užgao ognjilo strasti. Osjetih uzbibanost nutrine. Sunca se prekališe u zlatnu nit i uskovitlaše nutanju vretenicu.
Bez snova je život bezvrijedan, tek puka svrsishodnost koja ubija znatiželju i čežnju.


Venera u zviježđu Vage…

Trenutak spoznaje,
možda strah,
„bojim se
sada se poznajemo“
ipak
bježim iz zbilje,
od svrhovitosti,
iz svijeta bez pokrića.

Venera je uronila
u moje zviježđe,
u zviježđe Libre,
ljubav je
prevagnula.

Na kraju tunela
svjetlost,
iz utrobe vječnosti,
smanjio rastojanje,
razmaknuo oblake,
osmislio plave daljine.

Duša je udahnula plamen,
izronila iz sumraka,
zatitrao je suton.

U krošnji žalosne vrbe
su usnule sretne ptice.

Venera se smiješila.

Odlučih se za ljubav.


Dijana Jelčić



Oznake: sunčani kalendar, venera, ljubav

Srcoliko svitanje...

26.12.2015.




Dobih slonicu na dar,
srcoliko obilježje,
znak sreće,
put ka svanuću
vremena.



Sjećam se građanina Kane,
otuđenost od izvora,
izgubljenost u zbilji,
u izdisaju istina,
jednostavno ljubav
oduzeta na
početku puta.

Opirem se osjećanju
želje i neželje,
u krvi drhti
struna iskona,
ćutim
ples u žilju,
sjaj privida,
u zrnu srca
ljubav i
točku mira.

Želim uroniti
u ukupnost
iza zrcala
zbilje.

Odbijam stalnost,
živim dinamiku,
sumu prošlog
i budućeg.

Bez uspona
i pada,
na vrhu svijeta
svanuće
srcolike zore.



Dijana Jelčić

Oznake: srce, svitanje, ljubav

Postoji li grijeh propusta?...

29.11.2015.



iako ne znam o čemu se radi, iako nisam pratila spor, kao djelić blogosfere osjećam grijeh propusta, hvala @Lion queen, upozorila me,... mea culpa... stop nasilju nad ženama... stop svakoj vrsti nasilja...

Postoji li verbalni delikt?... Vjerovala sam, ne postoji... Za slobodu govora, za Duricu, blogerska zajednica, blog.hr.



Došašće,
vrijeme spokoja,
mira i ljubavi,
staze sjećanja
i postaje uspomena.

Poezija uspomena
daruje snovitost zbilji.

Bljesci
nedosanjanih snova,
zatomljenih želja,
zaboravljenih žudnji,
neizgovorenih utjeha.

Tugovali smo,
vrijeme tugovanja,
melem za rane
se pretakao
u kalež izlječenja.

Srce pamti osjećanja,
nad ožiljcima
svjetlost sjećanja,
vječna,
neugasiva.

Na zaslonu uma
lica prerano
otišlih prijatelja,
njihovi osmijesi,
ikone svetih
istina.

Na ognjištu svijesti
zapretena vatra
trajanja,
srce,
urna s pepelom
tajni.

Vrijednosti
neprocjenjive.

Starili smo uporedo.

Slavili
zrelost,
rođendane,
vjenčanja,
rađanja djece.

Smrti su
dolazile u pohode,
neočekivano.

Boljelo je,
boli još uvijek.

Tugom smo
ispisivali epitafe.

Ostali su grobovi
humci gorke istine,
prazna mjesta
za trpezom zbilje,
strune žalovanja,
i molitva za
oprost
grijeha propusta.

I neka ga nikad više ne bude... za života dragi moji,
za života...

jednostavno ljubav... bezuvjetna...

uživajmo u vremenu došašća... u simbolici poroda ljubavi...

Dijana Jelčić... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno poetskih tekstova 1987- 2007. Zagreb, ožujak, 2014
.

Oznake: grijeh propusta, ljubav, vrijeme, život

Šapat svjetlosti...

08.11.2015.



"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche


U jednom davnom snu, u dubini tmine sjećanja, u susretima sa siluetama vidjeh sebe zagrljenu tugom. Lutala sam koridorima svetišta spoznaje, divila se bjelini mramora. Svjetlo se pretakalo u tminu postojanja i crnoj neboji oduzimao snagu.
San o snu onih snova koje više nisam mogla u sebi probuditi. Uzaludno sam tražila svemirsku širinu, a kroviše samosažaljanja se spuštalo sve niže i niže. Zrak je postajao sve gušći, entropija u duši, kaos u srcu ni svijeće više nisu dogorijevale u mojoj blizini. Gasile su se od mojih uzdaha i nisu ostavljale željene sjenke na zidovima trenutka. Bila sam sklupčana u krilu vremena i umirala bez prestanka.
Smrt je bila okrutno daleko, a broj mojih koraka još nije naslućivao kraj životnog puta. Sivilo se rasipalo panoramom spoznaje, a sunce je zalazilo prije nego je dotaknulo zenit moje svijesti.

A onda iznenada... (osjetih čuda se događaju)

U misaonom režnju kovitlac neurona, utjelovilo se vrijeme, osmislio prostor. Na vratima svijesti moćnik uma, nasmiješena luda, simbol ushita, ničim povezan, povezuje sve. Grč rađanja, plač, suze, osmjeh.
Izronih iz kaosa, iz utrobe kozmosa.

Osjetih tjelesnost, sebe u sebi. Odgonetnuh tajnu genoma, proputovah kroz rodoslovlje, vidjeh neviđeno, vidjeh moje oči, u njima lik mudraca, mislioca, pustolova, pjesnika.

U zrcalu svijesti ples zavojnica, metafora susreta na vratima vremena. Šapat svjetlosti. Tražili smo se u tajnama, čekali u pitanjima. Pronašli u močvari tišine... u šapatu svjetlosti... davna 1985- a godina... osjetismo...

Odgovori nisu bili važni.

Osjećali smo ih.

Bili su ljubav.



na današnji dan, 09. 11. 2006... bila je promocija

Dijana Jelčić... „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006.
Pogl. „Utjelovljeni um“ str. 55.


slika... Salim Ljuma


Oznake: utjelovljeni um, ljubav, svjetlost

Rekao si mi...

06.11.2015.



Vodim te
u dolinu smaragdne rijeke.
Tamo se čuje tišina.

U viziji zelene pjesme,
lik pjesnika,
volim zeleno… šapnuh.
Kakav je zvuk tišine?

Korijandoli sreće
i tišina,
anđeoska rapsodija,
skladana mukom
svjetlosti,
iskra čuđenja
i bljesak želje.

Čekala sam na obzoru žudnji,
život se poigravao s nama,
bio si pustolov,
bila sam tragačica,
u zavjetrini daljine
oboje sanjali susret.

Desio se na žrtveniku trenutka,
stijenj snovitosti je planuo zbiljom,
objavio kraja lutanja.

Muk je glasanje sreće,
prauzor,
iskon melodije srca.
Samo je vjetar tiši,
vjetar što tihuje u krošnji
masline

Grliš me,
Penelopa sam,
koja zna čekati,
da se vratiš
na moje obale.

Došao si... postao moje nadahnuće... i ostao poslije promocije zbirki
"Mostovi pod kojima se budim" i "Nestvarno stvarni"...

još uvijek jesi...

hvala ti... <3

Dijana Jelčić




Oznake: ljubav, on i ja, poezija

Muk svjetlosti...

04.11.2015.



Na hridi vjekuje hram,
sunčanik objavljuje
zoru.

Rađa se dan
iz sna.
Bezglasje svjetla
traje,
neumorno.

Zvuk dolazi
niotkuda,
iz bljeska,
možda
iz šutnje.

Širi se,
šumi,
suzvučje mora
i tišine
omamljuje.

Njedri se vječnost,
iz sedefa izranja
vizija lijepe
nagosti,
muk svjetlosti
i tvoj glas.

Neka ljubav
bude vatra
u venama
i voda na
dlanovima,
neka pali želje
i gasi strahove.

Neka se odmara
bezglasjem svjetlosti,
pleše ritmom
svitanja, zenita i sutona
i bude
blaga moćnica
životu
tvom
i mom.

Dijana Jelčić


fotografirala i igrala se slikama... @dinaja

Oznake: svjetlost, tišina, ljubav

Sjedinjeni u obećanju...

03.11.2015.



Izgovorili smo molitvu,
dogodilo se davno,
obećanje sebi u sebi
ispunjava se...

Krenimo do
kraja svijeta,
dotaknimo
tajne svemira
i vremena,
te daleke ljepote
zgusnute u naše
ovdje i sada.

Slušajmo tišinu
na trgovima,
osluškujmo pjev ptica
u parkovima,
romor rijeka
na mostovima.
u srcima titraj
istine vremena.

Ti šapućeš
mirisom sna,
okusom meda
na usnama,
probudi se ljubavi,
zavoli ovo
svitanje.

Krenimo zajedno
do kraja svijeta
sjedinjeni
u obećanju
da ćemo,
u svakoj travki,
svakoj kapi rose,
svakom
zrncu pjeska
zrcaliti ljubav.

Tri desetljeća nadahnuća,
obećanje se ispunjava
iz trenutka u trenutak.

A srce diše,
ritmom ispisuje
odu istini,
načelu
našeg
vremena.


Dijana Jelčić

Oznake: vječno nadahnuće, ljubav, vječna tema

Ljubavnici lete u nebo...

31.10.2015.



( za sutra, za blagdan svi sveti... palimo svijeće i sjećamo se...

U romoru kapi utjeha mora,
u zvuku orgulja vilinski smijeh,
u šapatu boga tišine,
blagost neumitne smrti...

čujemo glas, utjelovljujemo uspomene, oni žive u nama... uvijek i zauvijek, ne samo sutra... vječno... sutra palimo svijeće... divna je nježnost pamćenja... zbrajam korake otišlih... ostali smo mi i naša sjećanja... otišlim dušama slava... vječna... R.I.P. )


Dok se svitanje bori
sa ostacima tame
i daleka svjetlost
skida odoru noći
na obali sna,
neka ljubav,
zbilju sanja.

Zavoli dan
šapuće mjesec
na odlasku.
Zavoli sjećanja
šapuće sijač zvijezda.
Pustite srca da kucaju.
Dotrčali iz daleke stepe,
samuju bijeli i crni konj.

Za mrkim krošnjama
iskri svitanje,
Amor i Psiha,
se u njemu grle.

Zavolite dan,
misli i sjećanja.
Ruke sijača zvijezda
prebiru po gitari,
zvuci tuge u pjesmi ptica,
miris daljina,
sloboda ubrizgana u
rađanje.

Proročica Izergil
šapuće o umiranju,
ponosu, prkosu
rodoslovlja,
otporu poniznosti,
sužanjstvu i nemoći,
o smjelosti bitka
na rubu vremena.

Ljubav na kušnji smrti.
Ljubavnici
lete u nebo.

Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA, Zagreb 2014.


fotografiju dizajnirala... Zdenka Knežević

Oznake: svi sveti, ljubav, seoba duša, kušnja smrti

Naglo ljeto...

26.10.2015.



Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
Dragutin Tadijanović



Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana, iz plavog šuma vječnosti postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do trena kada se vraćamo među zvijezde, uranjamo u vrtloženje nebeskog vretena, postajemo kapljica nebeske rijeke ili foton svjetlosti. U predklijetki sna čekasmo na rođenje sna. Bili smo djelić kozmičkog zakona koji se plesom sudbine preobrazio u biverzum vječnosti, u bezvremeni triptih ugrađen u crkvu drevne republike.

Na Mjesečevom obličju se još uvijek zrcale konture tijela koje je čuvar našeg vremena spustio na vrh svjetlosne planine i pokazao nam put ka ovome ovdje i ovome sada. Nije nam rastumačio razliku između dobra i zla, nije nam ispričao priču o pejsažu koji se krije s druge strane duge. To smo morali sami otkriti lutajući riznicom, od naših praotaca, naslijeđenog blaga. Prepustio nas je vihorastoj sudbini koja dodiruje bademove jezgre i uči nas što je strah, što tuga, što bol.

Sreću ne treba učiti, ona je jednostavno tu u plamenu probuđenog srca, na dlanovima kojima se dodirujemo otkrivajući reljefe smrtne materije, kojima slikamo vječnost i pišemo pjesme veličnstvenom moru naših sanja.

Ljubav nas je bezglasno zatvorila u geometriju svevremena, ovjekovječila na žrtveniku života i osudila na trajanje u njenoj moći. Njene ruke su nježne poput svilenkastih krila nebeskih ptica koje nas pratiše na putovanju ka trenutku rađanja u snu. U njenom disanju osjećamo nepostojanje praznine, spoznajemo snagu mikrokozmosa u kojem je sve titranje struna u mnogodimenzionalnosti svjesnosti. Besmrtnost te tajanstvene boginje obogaćuje našu smrtnost, čini je bajkovitom i nježnom kao što je zagrljaj pjeska i pjene nježan, kao šum veličanstvenog mora, kao triptih vječnosti pretočen u ovaj tren postojanja ljubavi.

Dijana Jelčić… napisano ljeta 1986- og u drevnoj republici… bilo je to naše naglo ljeto... malo kičasto štivo, ali moje...




Oznake: naglo ljeto, crkva na Dančama, ljubav

Budimo se...

24.10.2015.



Možemo li
izdržati muk,
ubitačnu tišinu
vremena,
nesnosnu nijemost
istine,
okrutnost blizine,
netalasanje,
entropiju prostora,
život
bez pomaka?

Promatram
jedno veliko ništa,
usahli cvijet
na obzoru vječnosti,
tajac bolne praznine,
silhuetu starice
u maglovitom jutrenju
tek načetog dana.

Ples sjena
na zidu kuće,
kolona zaboravljenih
na asfaltu velegrada,
konteneri,
zgaženo vjerovanje
i umorna djeca
otrgnuta
iz tople postelje.

I nebo plače,
revolucija oblaka,
na barikadi trenutka
vjetar tihuje istinu,
raznosi nečujnost
čulima budnosti.

Nutarnja gluhoća,
slijepilo moćnika,
urlik laži trga
opnu sna.

Budimo se
dotaknuti strahom
zbilje,
otkrićem bezvrijednosti
žrtava na obroncima
prošlosti.

Nad žrtvenikom
jeca uspomena.

Klečimo ponizno
na oltaru zbilje,
nemoćni,
prevareni,
kažnjeni
jer smo vjerovali
u Fibonacciev slijed
događanja ljepote.

Stojimo,
bez pomaka,
ukotvljeni u
nepostojećoj nuli,
u krletki nadanja.

Na obrubu mladog dana
iluzija,
dašak sna
i tajac u očima.

Ljubav stoluje
u klijetkama srca,
u kristalnoj kocki vedrine
i
ne dozvoljava Haronu
pristajanje na obalu
nadanja.

Dum spiro spero!

Dijana Jelčić... nastajuća zbirka "Buket godina"


slika... Jasna Marcelić

Oznake: nada, ljubav, vjerovanje

Oda zagrljaju...

21.10.2015.




"Znanost nam govori, dodir ima vrlo važan utjecaj na tjelesno i mentalno zdravlje. Dokazano je, dodir snižava krvni tlak i stopu otkucaja srca, povećava imuni sustav i ublažuje bol. Zagrljaji oslobađaju oksitocin, hormon osjećaja sigurnosti i snižavanja razine kortizola čime se smanjuje stres, osjećaj tjeskobe i usamljenosti.”
dr. Anthony Grant, psiholog na Sveučilištu u Sidneju


Gledaš me.

Umilnost nagiba
tvoga torza nad mojim
i dlanovi kao san,
kao sjena nježnosti
na mom licu.

Gledam te.

Lahor tvojih usana,
kao muk svjetlosti
doseže moje.

Dotiče me nijemost,
zanos obvija
nastambu duše,
ište ognjište,
zapretenu vatru
htijenja.

U tjesnacu zbilje
čujem zvuk cjelova,
nadilazi sluh,
isprepliće se,
nestaje u žudnji.

To ljubav pjeva
blistavu odu
zagrljaju.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Kultura snova, Zagreb, 2014.

Oznake: zagrljaj, ljubav, pjesma

Mladosti ...

17.10.2015.



Umijeće odraza
igre svjetlosti i sjena,
sužanjstvo trenutka
u okviru trajanja,
krhotine vremena
ubrizgane u ljepotu
krajobraza uspomene.

Mladost utkana
u viziju sutona
i postojanje u snu.

Beztjelesni smo,
ovijeni mirisom
prisnosti,
osjećam budnost
mene u meni.

Palainovka,
snovid, privid
duše vizionara,
zagrljaj odlazećeg
i dolazećeg.
U sjećanju
tragovi naših koraka
na stazi ka ushitu
života.

Trajali smo sretni
od pjeva slavuja
do cvrkuta ševe,
bezbrižni
na obodu dana
grlili svitanja,
pozdravljali
perače ulica,
dočekivali jutra
bistrih voda.

Ćutim zgusnuće godina
u kap Mnemozine,
u poeziju vremena,
u ovaj tren sreće.

Nježna je točnost pamćenja!

Dijana Jelčić




Oznake: Arsen Dedić, mladosti, mi, ljubav

Noć ljetnog solsticija...

16.10.2015.



sretna sam, čitala sam Dostojevskog i njegove bjele noći... divno je prolutati arhivom, divno se prisjetiti bijelih noći i o njima napisanih eseja... iako je ljetni solsticij daleko iza nas... a plejade se vraćaju na sjeverno nebo... ova davna priča živi u meni... uprisutnjuje se svakim trenutkom... pamćenjem na bijelu noć davnih snovida...



Ljubav i Plejade...

Bježeći pred Orionom Plejade plešu svoj svjetlucavi ples na zimskom nebu i u Ivanjskoj noći spuštaju ljubav na plavu planetu da ljeto bude plodno i da se ostvari san.
Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je.

Tražila je srce, zaboravljala tijelo, voljela ljubav i svijet bogova, a nije znala da ništa nije prljavije od prevare same sebe. Čekala je neznanca iz doline nemira da joj pokloni ritual nježnog sjedinjenja.......da osjeti na dlanovima ritam svog imena....
Sjećala se svojih snova, olupina potopljene stvarnosti i tada osjeti bezdan.......beskrajnu prazninu.
Mašinerija brisanja tragova je bjesomučno radila, nerazumljivi tonovi prošlih dana su parali uši, a ona je željela muziku suncem probuđenog dana.

Mjesećina i san na praznoj cesti i ona sama..........Vozila je polagano, vozila je mirno kao da se vozi u nepoznatom gradu, u neki novi svijet kroz novi san.....njen san.......
I mislila je ne zaustavljaj se...vozi dalje cestom sna, stazom novoga života........

Sloboda pod mjesećinom u autu kojim je znala upravljati, a život posuđen, nametnut je ostajao iza nje, pobijeđen svakim novim kilometrom.
Osjećala je da je san tamo u daljini dohvatljiv.....treba izdržati još malo, savladati umor želja i mašte, zaustaviti vrijeme, biti brža od njega, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce.........

Na mjesečevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala, iznenađena samom sobom, iznenadno i neobjašnjivo dodala je još jednom gas, ubrzala da uistinu stigne prije sunca.

Grad joj se smješio jutrenjem, sunce osuši suze na umornom licu.
Sretne li žene, šaputali su perači ulica promatrajući je u jutarnjem svijetlu,
a ona osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom
ogledajući se u prvim sunčanim zracima.
Na snenoj stazi njenoga života,
bjela golubica poletje ka nebu,
ona pruži ruke i
na dlan joj se spusti ptica čudesnih boja, a
muzika suncem probuđenog dana
objavi i njeno buđenje.

Kako se rodila LJUBAV

Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vručem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage. Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, sluša šutnju asfalta i voli vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti.
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag sadi neprolaznost u zajedništvo. Život otvoren do labirinta njegove osobnosti, on prima ljubav i uzvraća nježnost.

Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice???????
Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje ljepotu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i lutali mlijećnom stazom u beskonaćnost sna.
On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.
Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje. U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda.
Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.
Napustih dolinu zelene rijeke da bi život krenuo dalje, ali ljubav ponesoh sa sobom i vinuh se zvijezdama da gazeći po nebeskoj stazi posutoj snovima odživim san.

Bježeći od gluhoće asfalta, na kojem su naše egzistencije pustile korjenje, mi slušamo simfoniju univerzuma i u džungli sudbina branimo svoju.

I poručujemo svima onima koji nisu odustali od želje da upoznaju sebe,

Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna ....
ljubav je kad .....
ljubav je,
jednostavno ljubav

jer tek onda kada shvatimo da je ljubav važnija od želje da budemo voljeni onda smo i voljeni.

I još nešto je važno spoznati da bi ljubav doista bila LJUBAV
Ljubomora nije dio ljubavi koju imamo nego onaj njen dio koji nemamo u sebi. Taj dio ljubavi ne poznamo, tražimo, uzaludno tražimo jer ne znamo što tražimo.

On je bio ljubomoran, a ona sigurna u ljubav i u sebe. S vremenom je postala nešto nesigurnija zbog njegove ljubomore i tako postade nesigurna u ljubav i u sebe. Njegova ljubomora je tada popuštala, postajao je sigurniji u ljubav i u sebe, a ona je je postala ljubomorna.

Ljubav je doista sreća i sloboda, događa se u treptajima oka i odkucajima srca.

Ljubav nema prošlost niti budućnost, ona je sretni trenutak našeg postojanja, kapljica u rijeci bez povratka, nemirni val u oceanu snova, istina ozrcaljena u noći ljetnog solsticija... trenutak kada se suton i zora zagrle... i traju u našim vjerovanjima... u pripadanju i bliskosti...
.

Dijana Jelčić... napisano davnih osamdesetih godina... 2007 pretočeno u virtualu... blogspot, umijeće vremena... početkom 2008 objavljeno na Blog. hr... neću obnavljati komentare, a bilo ih je... davnog 29. 06. 2008 objavljeno na portalu Magicus... divni komentari... usrećuju još uvijek... danas se prisjetih... jer original je uvijek jači od kopije... ovo je izvorni tekst o bjelim noćima... doživljenim pod sjajem ponoćnog sunca... plesali smo ponoćni Tango... sutra ću o tome...

Oznake: ljetni solsticij, distojevski, Laplandija, ljubav

Kod mame na kavi...

15.10.2015.



ova davno napisana oda majci, himna majčinskom srcu, izvorna, bez korektue, zrcali moje osjećaje, ljubav, sreću svakojutarnje kave koju s majkom popijem... znam, sretna sam, ona je još tu, sudbina mi je naklonjena... pričinja mi se, pod sretnom zvjezdom sam rođena...


Majčinsko srce, ta čudesna zvijezda u kojoj ljubav vrije, to čarobno sunce našega života se ne mijenja vremenom i nikada ne stari. Ne preobražava se mjesečevim mjenama, ni sa igrom dana i noći, niti sa godišnjim dobima.
Ponekad tuguje, nesretno odkucava nokturno trenutku, requiem umrloj ljubavi ali to najsnažnije srce svijeta nikada ne umire. Slično je preriji po kojoj se ratuje, šumi kojoj čovjek sijeće drveće, polju koje žanje, livadi na kojoj kosi i pali vlati trave, zemlji tvrdoj, toj vječnoj koljevci odlazećih duša.

To veliko srce je hrid na kojoj se razbijaju valovi, stijena na kojoj ispisani hijeroglifi, rune, latinica i čirilica svijedoče drevne istine, nježan cvijet na kojem se odmaraju leptiri. Ono je mirno i spokojno, sigurno u dolazak proljeća i zna da su jesen i zima njemu, ljubavi i životu potrebne sve do kraja vremena.

Majčinsko srce to najsjajnije sunce univerzuma, sunce koje rađa svijetlost postojanja, sunce koje ne dozvoljava hladnim vjetrovima da zalede cvijetanje cvijetova ljubavi, sunce koje nas ljubavlju grije u vremenu pupanja iz sjemenke začeća. Ta čarobna zvijezda našeg malog univerzuma devet mjeseci treperi iščekivanjima, a onda pitanjima,

Kako ćemo se rastati, kako te obraniti, kako te usmjeriti, kako te osloboditi sebe i svoje posesivnosti, a dalje te grijati svjetlošću ljubavi?
Možemo li tu ljubav smatrati gostom iz tuđine koji nas izvodi na zvjezdane staze postojanja?
Možemo li snagu tog vječnog sunca smatrati snom koji je trajao, a rođenjem se skrilo?

To čudesno sunce, to vječno svjetlo, ta nježna simfonija našeg malog svemira nam šapuće u trenutcima tuge, straha, boli, šapuće nam podigni glavu da ti vidim oči. A onda kroz ta okna naše duše sije zvijezdanu prašinu, tu vječnu lakoću postojanja.

Pita nas svojim nečujnim glasom hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju leptirastu galiju?
Hoćeš li čuti lepršanje moje duše i svojim noćnim nemirima?
Hoćeš li čuti kako se moje disanje uvija oko tvoga srca?
Hoćeš li osjetiti moju toplinu u zimskim olujama?
Hoćeš li osjetiti moj svjetlosni zagrljaj u tvojim životnim tminama?

Osluhnimo ponekad simfoniju univerzuma i začujmo uzdahe tog sunca koje nikada ne prestaje sjati za nas, ono dopire do nas i kada novembarske magle ubiju Helia, kada u tmastim zimskim oblacima čujemo jecaje neba, majčino srce, to nepobjedivo sunce ubija Himere koje nam se ponekda javljaju u snovima.

Osluhnimo u olujnim noćima suptilne šapate među grmljavinom neba, to nam majčino srce poručuje ti si svjetlost mojim očima, pjesma ušima i krila mojoj duši.

Imam sreću, još uvijek, uz jutarnju kavu, čujem njen glas. Hrabri me, ohrabrena njenom ljubavi sretna izlazim pod koplja dneven svjetlosti.

Dijana Jelčić ...




tu si, usrećuješ, bdiješ, braniš djete u meni... nedozvoljavaš mu da nestane, da se izgubi u vrtlogu dozrijevenja

hvala ti Mama... volim te!

Oznake: mama, njeno srce, ljubav

Ona...

13.10.2015.



"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"
Herman Hesse


Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana?

Život pod groznim suncem,
isušeno korito velike rijeke vremena.

Bila je žedna, a
uokolo nje mrak pod
rascvjetalim suncem,
zenit tužnoga dana i
strah u treperavom srcu.

Zalutala je u močvari nekog
još nedosanjanog sna.

Željela je vidjeti sunce,
a svuda uokolo tama,
željela je čuti glas Sreće, a
svuda zvukovi tuđih života,
željela je sanjati, a
budili su je krici trenutka.

Zalutala u močvari snova,
omamljena strahovima
ona poželi ubrzati vrijeme.

Na rubu svijesti začu glas istine:

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"

Oko nje mrak, a
u daljini smijeh odraslih,
smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan, a
Ona još nije vidjela sunce,
u zenitu tog tužnog ljetnog dana.

Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
doletje Kairos na dlan.

Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka
i dotkanu je kao vjetar u sutonu
razbijajući tugu dolazećeg ljeta.

Opijena blagošću njegova glasa
ona zaustavi trenutak,
njen lagani čun zaluta među lotose.

Na laticama suze,
crveni odsjaj zalaska sunca,
čovjek je sjeo u čun pored nje i
hladno,
suho korito rijeke
progovori toplinom.

Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu,
jesen je stigla tiho,
cvijeće umire u vrtu,
a rijeka bez povratka
oživje ljepotom prohujalih dana...

Ja ipak živim u Arkadiji,
pomisli ona
gledajući laste kako odlaze.

Jučer su mislili jedno na drugo,
na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi straha na obrazima.

Kiša koja je četrdest dana padala prestade.

Pućina, obala oceana sna,
purpur neba... On.

U njegovj kosi
sjaj izlaćečeg sunca,
iz pjeska i pjene
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvjezde,
rađa se mladi dan.

Nad njegovim čelom
se rađala
neka nova istina
i pitanje
ako sutra nikada ne dođe...

Suton otvori oči neba,
da ne zalutaju
u tmini strahova,
ponoćno sunce svjedok
upristnjenja ljubavi.

Orionovo sazvježđe
prosu zlaćanu prašinu,
Jakovljve ljestve,
trag treprave sreće
među jastucima i
oni utonuše u san.

Netko pokuca na prozor. Ona otvori oči. To je bude suze neba. I nebo je noćas plakalo od sreće, pomisli gledajući kako se duga širi jutarnjim nebom. Poželi biti djevojčica iz priče, lahorasta Srna, mjenjati se, nesmotreno umrijeti i uskrsnuti... osjetiti njenu krhkost i vjerovanje u bezuvjetnu ljubav...

Bojama neba sjedinjeni,
oni misle jedno na drugo,
na oba mjesta nemir i želja
neka ovo svitanje
bude svitanje spasenja.

Zagrljaj sutona i zore utjelovljen keltskim vjerovanjem u noć ljetnog solsticija...

bijela noć se obnovila... usrećila... obnavlja se... usrećuje.

Dijana Jelčić... štivo napisano davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, objavljeno na portalu Magicus... 24. 09. 2008... danas osjećam ... to je TO... još uvijek usrećuje...




slika... M. Chagall



Oznake: ljetni solsticij, ljubav

Odakle dolazi ljepota...

07.10.2015.



Tiho i elegantno, kao crna pantera se spušta noć... teške od zvjezda vise ruke neba nad mojim prozorom... u vazi umiru ruže, zima je prošla, a ja još nisam ubila hladnoću...
trg cvijeća je šutio suncem,
osjetih miris maja u februaru,
velika srebrna lopta,
zapletena u plavoj mreži
čuvarice snova zapali krijesnice...
razbi tamu zaborava...
jedna zvijezda padom dotaknu tišinu...
na srebrnom sagu mjesečine zaplesasmo svoj prvi tango...
na delti ljepote,
tamo gdje želje razbijaju tišinu,
neka zalutala barka spusti jedra,
istina na pješčanom žalu vjerovanja...

ruke mjesečine raspletoše kose anđeoskog sjaja...
u Neptunovom hramu sirena dotaknu gitaru
i prosu plimu sreće...

Polako se dizao mjesec iz tmine predvečerja i skidajući svoju zlaćanu košulju izranjao jasan na pućini nekog još uvijek nedosanjanog sna. Tmurno nebo se nasmiješilo tišinom ljepote…

Slušala sam srcem tu nečujnu mjesečevu sonatu, gledala tu čaroliju neba i mjesečinom omamljena osjećala LJUBAV i njenu srebrenu kosu beskrajem razasutu…

Stajala sam snena na obali noći, a ljubav je orkanske visove pretvarala u kristalni dvorac obećanja i jašući nebom presvalačila haljinu pružajući dlanove svitanju… ljubav premosnica između sutona i svitanja... moćnica sna i zbilje... zagrljaj vječnosti...
Voljela sam taj čudesni san u koji dugo nisam mogla ući, voljela sam Ljubav i njenu blagost, a ona mi se daleka i nježna smiješila svojom ljepotom.
Slijedila sam taj osmijeh iz noći u noć i jutrom se s njim opraštala.

Do sljedećeg sutona šaputala sam nebu dok se rađao dan i polako nestajao mjesec oblačeći košulju bijelu, krijući se od dana suncem obasjanim.

LJUBAV, ta ljepotica noći,
srebrena mjesečina, ta
sunčeva nevjerna ljubavnica
jahačica vjetra,
lučonoša tmine,
Pegazova tajnovita gospodarica,
noćima budi nesretnike,
poklanja snove lutalicama,
oduzima snagu strahovima,
a jutrom se,
plesom plave ljepotice prevarena,
sunčevim zagrljajem zatečena,
skriva u bjelini nježnosti
pod kopljima dnevne svjetlosti.
Bila sam samo pustolov pred vratima sna i sa žudnjom u srcu čekala sutone, da ponovo vidim Ljubav kako napušta rumenu tminu predvečerja i jasna i nježna za mene prostire svoju srebrenu postelju, jašući ka svitanju.
Bila samo pustolov pred vratima sna,
sa žudnjom dočekivala sutone,
sa željom da još samo jednom,
pa još jednom vidim kako Ljubav
za mene nebom prosipa svoju
srebrenu kosu i poziva me u san.

Snena sam čekala i pružala ruke u veliku prazninu da osjetim, da dotaknem ruku sna, ruku ljubavi, ruku vječne ljepote.
Pružila sam ruke i ljubav je kao svjetlosni zagrljaj neba zatreptala ljepotom trenutka i oko mene i moje obitelji zatvorila krug u aureolu sreće. Ljubav ta čudesna svećenica života je polako dojahala mjesečinom u taj alkemijski treptaj oka našeg dugog, predugog nepostojanja.

U noći punog mjeseca, dok su morske orgulje svirale naljepšu sonatu postojanju, dok je drevna Akropola otvarala svoje porte noćnim posjetiocima, ja pustolov pred vratima sna, pružih ruke ka nebu i dotaknuh najvrijedniju istinu, začuh riječi obećanja životu i uđoh u svoj nedosanjani san...

Ostvaruje se, vidim ga u buketu ruža, čujem ga u titraju latica... u uzletu ptice iz pepela praotaca... u šapatu prostor vremena...

u ovome čarobnom sada...


Dijana Jelčić... „Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.


pustolov




fotke... Buket ruža Laura Klapka... vaza Pamela Cvitanović, njen uradak, oslikan Fenix, darovano nam prije 27 godina... vjenčani dar... zagrljaj davnih zora i dolazećih sutona... svakodnevno izranjamo iz pepela praotaca...

Oznake: ruže, fenix, ljubav, ljepota

Uprisutnjenje sumnje...

16.09.2015.



To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska


Onostrano, beziskustveno,
dolutalo iz budućnosti,
iz praskozorja praznine
usidreno u puninu svjesti.

Misao progoniteljica,
bezriječje dolazećeg,
osjećaj izgubljenosti
zbog nedokazivosti
tinjajućeg ćuvstva.

Muk vremena,
uskovitlana tišina,
premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava
izgubljeno u
latentnoj iskri sjećanja.

Kasandra je čula
nečuveno,
nisu joj vjerovali,
nije uspjela
spasiti Troju.

Nad bezdanom sumnje
zvjezdani prah,
vjetar se umirio,
zamrlo je vrijeme,
prostor zgusnuo
u točku nestanka
i nastanka.

Čekam, tišina para uši,
osluškujem dolazeće,
u suzi zgusnuće
nadanja,
iščekujem prasak,
povratak povjerenja
nestalog u davnoj
kiši nad oceanom sna.

Kiša koja je četrdeset dana padala prestade.
Obala oceana sna,
purpur neba,
On.
U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
rađa se mladi dan.
Na horizontu zasja duga.
u njegovim očima
odraz mog lica
"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav."


Dijana Jelčić

Oznake: Szymborska, Kasandra, sumnja, ljubav

Zagrljaj prohujalog i trenutka...

15.09.2015.



U zagrljaju rijeke i mora,
na delti snova odživjesmo
strepnju,
gušismo se u strahu,
bojasmo se nečega,
nepostojećeg,
sluteći izgubljenost
u vremenu.

premladi,
nezasitni,,
nesigurni,
titravi
upijali smo tuđe misli,
činilo nam se
razumijemo.

Nismo razumjeli,
nismo osjećali
nestajanje
u neprostoru
i nevremenu.

Ruka u ruci,
obraz na obrazu,
udisali smo isti zrak,
u simbiozi misli
i osjećanja
izgovarali iste rečenice,
izmiješali
objektivnost i subjektivnost,
ljubav i posesivnost,

željeli budućnost,
a stvarnost nas
gušila.

voljeli smo se,
krenuh za suncem,
doživjeh
sreću na izvoru,
nagovještaj dolazećeg
vremena.

Ljubav je tu,
moćnica trenutka,
ne dozvoljava
gubljenje
prostora
i vremena.

Odrasli je živimo.

Sretni!

Dijana Jelčić... "Odakle dolazi ljepota", zbirka stihova, Zagreb 1987.




"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu...
"Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše...
Onda ćeš znati od kuda dolazi ljepota i da li je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti." "

dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.


čitam davno napisani osvrt... sretna... hvala Kaštelanu... moje pamćenje oplemenjuje ovo ovdje i ovo sada... trenutak u kojem se susreće odsanjana i tek sanjana budućnost...



Oznake: odale dolazi ljepota, Jure Kaštelan, ljubav, poezija

Lelek sebra...

08.08.2013.



U malenom kutku svemira, iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina, u bumbaku svjetla osmoga dana se radio se sanjar… promatram kobaltni beskraj ekvinocija noći… prelamenje sedmog u osmi dan…

Krije li zviježđe oslikano na lazuru noći u sebi tajnu postanka?… iskričava svjetlost tihuje odgovor… ne razumijem ga… je li uopće važno razumjeti govor zvijezda?... postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?... kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?... dotakne li nas uopće?... tajna se vrtloži sama u sebi… zaobljuje svoju nedodirljivost u svijesti nedohvatnu dimenziju i za sada ostaje neriješiva enigma… snovita tajna Svemira… život utkan u poeziju vremena… vječnost zgusnuta u trenutak… u titraj oka… u ovo malo ništa u kojem se zrcali sve… osmog dana u mjesecu, u sazviježđu „lava“ se rodio pjesnik…

Nebo se ogleda u oceanu… kada se svjetlost slije u tminu u našim očima se dva plavetnila pretoče u modrinu sna… tada se zvijezde pokažu u svom punom sjaju… njihov sjaj se zrcali u tvojim očima… to je život…

Na ušću Neretve se grle nebo, more i zemlja… trojstvo besmrtne ljepote nam je darovalo smrtan život… potčinilo nas vječnosti…čujem lelek sebra u sebi… vidim imaginaciju našeg kmetovanja sadašnjem nečem nepoznatom, nečem nedohvatljivom… osjećam, ti naslućuješ moju misao…

carpe diem… prevodiš mi bezglasje zvijezda… u pijesku na obali rijeke crtaš krug i dokazuješ našu nedjeljivost od kozmosa… odvodiš me u dolinu tvoje mladosti da u vlatima trave vidim tragove prohujalog vremena… da osluhnem glas praotaca u njihovim titrajima… pozivaš me na sveto brdo da tamo u ledu podsvjesti ispišem riječ život i sačekam izlazak Sunca… da doživim trenutak kada svjetlost bojom vjenčanice odjeva osmi dan... romor jutrenja zaglušuje lelek sebra...

iskoristimo dan ljubavi… šapćem sretna u ovome ovdje i ovome sada… u ovoj sretnoj mjeri našeg vremena...



Oznake: ljubav, sanjar, osmi dan, rođendan

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se