dinajina sjećanja

srijeda, 14.03.2018.

Nisam ubila san...





Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
Hafiz, gazela




Putevi, staze, drumovi, koraci odbrojavani ritmom srca. Iluzija otrgnuta iz davnina… miris jelena mošutnjaka… Diana je ubila Aktaiona… legenda slivena u stih drevnog pjesnika… Hafizov deja vu… i njegova žudnja za odbacivanjem vela tajanstvenosti…
uptah se... je li on znao zašto je boginja ubila lovca?

Darovaše mi ime i boginju lova i mjeseca. Zatočena u krletci djevojaštva iščekivah zaštitnika lovišta i naslutih moć ognja vremena. Ratovala sam sa zvjezdama… koja ludost tužne duše… bila sam pustolov pred vratima zbilje, lutala mjesečevom ekliptikom, zaustavljala se u razvalinama sunčane svjetlosti i sanjala smiraje uzavrelih čežnji i neostvarenih želja.

Bila je jesen, jedna od onih u kojima sunce danima zaboravlja svitanja. Leptiri su umirali u mojoj glavi… živjeli su samo u snovima. Kiše su stigle prerano, ispirale boje ljeta i dane odjevale sivim koprenama. Iz maglovitog oblaka je izranjalo lice, obrisi sanjanog osmijeha. Ponestajalo mi je hrabrosti za susrete sa izmišljajem. Narušavao je sklad samovanja… unosio disharmoniju u željenu tišinu… širio miris jelena mošutnjaka u panoramu nesvjesnog htijenja…

Bojala sam se da ne ubijem san.

Upitah te, jesi li osjećao moje noćne pohode u tvoju blizinu…
Nasmiješio si se...
Jesi li naslućivao susret kao što sam ga ja željela…
Bojao sam se da ne ubiješ san...
Jesi li čuo romor otkotrljanog kamena u dubinu sudbinske rijeke…
Napisao sam poeziju kapi...
Jesi li osjećao moj strah u krošnji razgranate vječnosti…?
Ono što su prsti suđenica tkale nije moguće uništiti… rekao si.

Nisam ubila san.

Dijana Jelčić


Oznake: Hafiz, Diana i Akteon, legenda

- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 13.01.2018.

Miris sna...



Personifikacija novog svitanja.
Dafne, se pretvara u grm, trenutak prije nego je zagrli Apolon, bog poezije i ljubavi. Barokni umjetnik Lorenzo Bernini je ovim djelom dočarao kretanje, osmislio ljepotu ljudskog tijela u pokretu.

Bez obzira na mitologiju, ova sklupltura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je u Galleria Borghese, u Rimu. Prozirni mramor, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao ni ljubav. Ljubav je energija koja nas čini prozirnim mramorom i na vjetru trepravim lovorom.




Tu noć nije spavao, samo je sanjao. Lucidan san se prelamo u zbilju. Nad žrtvenikom svitanja bljesak bijele svjetlosti. U zraci probuđenog sunca silueta zagrljaja i miris lovora. Osluhnuo je tišinu.

Vraćam se s osmijehom i volim mirisom, pogledom, glasom, sluhom i dodirom. Krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na listovima, te dragocjene darove sretne budnosti.

Zadivljen ukazanjem Nimfe, još omamljen mirisom sna šapnu:

Budi me lahor tajne vremena, vječnost zgusnuta u trenutak, nježni titraj istine. Krenimo zajedno među bezimene prolaznike. Na trgovima osluhnimo istine o osmijesima kamenih spomenika, o tuzi prerano zaspalih prijatelja.

Mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo. Ono što je ugledao u sjaju sunčanog praha bila su stoljeća zgusnuta u titraj oka, u Apolonovo svetište i miris lovora i bunike.

Izranjam iz sna zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta... šapnuo je

Očima zlatnim kao med ona se zagleda u njega. Njen odraz u njegovim očima je bio odgovor.

Budim se, a ti mirisom sna šapućeš probudi se ljubavi, vrati se u život… odgovorila je.

Ona je privid koji mnogi nisu vidjeli... Došla je u ovom svitanju, lovorovim vjencem sjedinila čovjeka i ženu u krug postojanja.

Dok voda bešumno protiče krenimo zajedno do kraja svijeta. Slijedimo ekliptiku sunca, poeziju oceana, tišinu pustinja i u svakom zrncu pješčanog sata zrcalimo ljubav!

Dijana Jelčić


Oznake: Apolon i dafne, legenda, Lorenzo Bernini

- 12:12 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.08.2017.

Crveno jezero...



Na pučini privida praiskonska Venera i sjećanja.
Tražila sam te u snovima, u oblacima, u riznici pamćenja.
Bio si biserni sjaj kolajne na vratu vremena,
bijela perla na dnu oceana,
ronila sam snovima.

U jecaju tišine lahor istine, u pustinji želja njena srž,
u trenutku dašak vječnosti.
Bježala sam u samotnost, u nedogled vremena,
a prostor je postajao sve manji.

Zgusnuće bitka do entropije,
dah je bivao sve krači,
srce je titralo uzbunom,
zaboravljalo odkucaje,
prijetilo uraganom nutrine.






Dogodilo se na današnji dan u zavjetrini sna i oluji zbilje.
Poveo si me tragom zastrašujuće legende.
Privid tajanstvene ponornicie,
jezera ljudskih čežnji, u podmorju
vrtlog oslobađajuće vrulje.

Vidjeh dubinu propuntale zemlje,
nestajanje zla, oholosti i taštine.

Čudesnost kamenjara,
na crvenim liticama i modrini istine
tragovi tvoga djetinjstva, šapat tvojih praotaca,
ushit pobjedi dobrote.

Doživjeh magiju crvenog jezera i njegov iskon.
Čarolija nestajanja zla se širila oko nas.
Oćutih spokoj.

S neba je kapalo sunoćavanje.
Spramčiok suncu uronismo u purpur sutona.
Začuh tišinu toploga zlata.
U času čelopeka, u suglasju mene i njega istina,
čovjek i sunce se grle u središtu svemira i jednako vrijede.

Bilo je kao u snu, a bila je zbilja.
Na bijelom oltarniku dana čestičnjak,
zlatna hostija i sreća.

Alba novokrštenja se ovila oko nas,
zakoračismo u odaju ogleda i odjeka.

Čuvaj ovaj san!
Čuvajmo ga zajedno!

Čuvamo ga tri desestljeća!

Dijana Jelčić






Oznake: crveno jezero, legenda, nestajanje zla

- 07:27 - Komentari (34) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.07.2017.

Usudila sam se...



Diana i Akteon... (legenda kao nadahnuće)

"U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina, ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Akteon krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog
u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt"

Giordano Bruno, Herojski zanosi






„Slutio sam da postoji nešto više od obične egzistencije. Pokušavao sam živjeti revolte i apsurde, želio osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zloćestoća conditio humana je skrivena u genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen. Jesmo li osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti? “ šapnuo si

Bili smo smrtnici u smrtinicima nedostupnoj odaji vječnosti. Na stranputici htijenja ispisana legenda, žudnja za spoznajom, uprisutnjenje boginje i lovca. Duša te osjetila, pobješnjeli psi oćutiše zabludu, nimfe sakriše lica
u nijemost istine.
Zaustavljeni na rubu bezdana. Osjetih bilo svemira, opozvah vrijeme bogova, dozvolih mladom danu uron u ekliptiku sunca. Bila je to moć trenutka u kojem osjetih da tijelo nije čvrsta materija. To je svjetlost proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom polju punom trajanja... rekoh

Dianina duša u tebi je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove. Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa, ali i univerzum ima dušu i vrijeme će jednoga dana stati, onoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu trenutak će postati vječnost... dodao si

Sakralno se slilo u profano, u život na obodu zbilje. Rasplamsala se požuda, osjećaj mirnih nemira promjenio kraj legende. Usudila sam se vjerovati.

Hvala ti što si se usudila.

Dijana Jelčić





plava slika... Lovro Artuković... Diana i Akteon

Oznake: legenda, Giordano Bruno, Diana i Akteon

- 07:17 - Komentari (35) - Isprintaj - #

petak, 15.01.2016.

Oživjela iluzija...



kolaž mene izgubljene i mene pronađene



Na horizontu snovitosti,
tamo gdje želje
razbijaju tišinu,
na žalu vjerovanja
neka zalutala barka
spusti jedra.

Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja,
a nebesko glazbalo
dotaknuto božanskom rukom
zatreperi sonatu snova.

Kao Pompeji
su bila moja sjećanja,
bjesom vulkana ugušena,
lavom okamenjena ljepota
prošlih i budućih dana.

Kao ljubav
Neptuna i Salacije
skrivena
u krhotinama srca
u vrtlogu pomućenog uma.

Na graničju
svijesti i podsvjesti,
maglovito zrcalo,
izmišljaj čežnje i
obris tvog osmijeha.

Beskrajno more
neisplakanih suza,
Neptunovo carstvo
puno strahova,
uzburkana praznina
puna želja za susretom,
žudnji za zagrljajem.

U jednom purpurnom sutonu ,
smješeći se,
velika riba uroni u san.

Doplovih u tvoj zagrljaj,
odgonetnuh nerješivu
jednadžbu dvojnosti,
rebus tugovanja,
vječni znak
pitanja na usnama.

Ljubav je bila zatvorena
u labirintu prošlih godina,
izgubljena u kaosu života.

Osjetih moć mjesečevih mjena,
plimu i oseku uzbuđenja,
snagu boginje, žig mog imena.

Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica,
zoblje zvjezde, rađa se mladi dan.

Delfin se nasmiješio
i
nestao među zvjezdama.

Dijana Jelčić



na horizontu



fotka ... Jasna Marcelić

Oznake: Neptun, delfin, legenda

- 07:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...