dinajina sjećanja

četvrtak, 17.05.2018.

Osmi dan...






Tri Moire, tri tkalje sudbine, Klota, Laheza i Atropa, u tmini nepostojanja odlučuju o svitanju sudbonosnog dana. Klota i Laheza predu nit života, Atropa je prekida.






Bio je sedmi dan nastajanja svijeta. Bilo je nebo i bila je zemlja, bilo je svijetlo i bila je tama, bila je hladnoća duše i toplina krvi uzburkane izljevima bijesa neba i blagosti uzdrahtalog srca. Sedam dugih nepostojanja u postojanju straha.

Nisam se usudila zatvoriti oči. Iza sklopljenih trepavica se širio prostor sličan Hopperovim slikama, prostor statičnog vremena u besmislu života.
Vrijeme se oglašavalo urlanjem vjetra na liticama trenutaka. Bojala sam se, probudit će usnulu Atropu i osmo jutro neće svanuti.

Tisućljećima Aheront teče... slijeva se u Stix ... Haron naplaćuje jednosmjerni danak odlazećima...

Ponoćno sunce je oglašavalo otkucaje sudbine, tišina, rađao se mladi dan.

Znak mladog mjeseca utkan u moje čelo, njegovo čelo se istim znakom ogleda u kapi sudbine... bijelo more leluja nad zemljinim kratkim uzdasima... i mojim strahom...
Što bi za mene značilo milosrđe pitam se između dva otkucaja srca. Na granici života i umiranja zazivah ime pjesnika. Začuh njegovo obećanje izgovoreno nad bezdanom... Čekaj me i ja ću doći...

Izgovorih odu čekanju, molitvu njegovom povratku.

Umanjujem se
do najsitnijih struna,
skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao
kroz sjećanja.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.

Sutra mogu postati rijeka,
a ti drvo,
to su
naša prirodna stanja.

Preobrazba svijesti,
metamorfoza
zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u pamćenju,
u ritmu klatna vremena.


Atropa se nije probudila. Začuh glas sa početka priče:
"Neka bude svjetlo"
U svitanju osmoga dana vidjeh ponovo Sunce.

Dijana Jelčić


Oznake: tri moire, suđenice, osmi dan, klatno vremena

- 07:17 - Komentari (27) - Isprintaj - #

nedjelja, 31.12.2017.

Klatno vremena...





"Platonija, zemlja omeđena trokutima"

Fizičari su dugo vremena pokušavali razumjeti što je vrijeme. Zapravo, oni nisu sigurni postoji li vrijeme uopće. Ako se vratimo na Einsteina, s njegovim razmišljanjima o vremenu slaže se i renomirani, neovisni fizičar Julian Barbour, koji živi u blizini Oxforda. On smatra da je vrijeme iluzija stvorena od strane našeg mozga. Barbour smatra da postoji više sadašnjosti u kojima postoje verzije čovjeka raspršene u Platoniji. Platonija ili apstraktni prostor je pojam kojeg je uveo sam Barbour. Platonija je za Barboura predodžba vječnosti.






Zagrljaj znanosti i mistike postaje sve jači i nježniji. Osjetilnost, osjećajnost, etika, estetika, kreativnost, nadahnuće i umjetnost su produkti nutarnjeg svemira. Moderna fizika opisuje i objašnjava svijet, pa i čovjeka u njemu suptilnije, poetičnije, drugačije, nego što je čovjek danas sposoban svjesno spoznati svijet i sebe samoga. Čini se, na dlanu znanosti nastaju nove bajke, koje nas pozivaju na razmišljanje o stalno novoizrastajućim dimenzijama stvarnosti. Skladatelji skladaju rapsodije boja, simfonije mirisa, preludije koji povezuju sonate od ljubavi sa nocturnima novih privida.
Poetski izričaj se pretače iz duša pjesnika u tkivo koje gradi sve ljepši i sve veći zamak kraljice literature. Nižu se anđeoski stihovi, soneti božanskoj geometriji, pjesme pune metafora beskonačnosti u konačnosti našeg zemaljskog postojanja. Sanjari pišu nove utopije, mi lutamo bibliotekama, galerijama slika u kojima se zrcali mašta umjetnika, ogleda njihova duša.






Promatram Dalievu figuru slona s piramidom na leđima. Vizija Platonije, bezvremenog kozma iz kojeg proizlazi vrijeme. U njenom vrhu, u jednoj jedinoj točki, kao u Borgesovom Alephu, se susreću svi djelići univerzuma.

Misaono ulazim u unutrašnjost piramide. Čujem pokrete zupčanika starog sata. Čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih užadi za potezanje. Trenuci prolaze. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.





U nama titra svijetlost prohujalog vremena... iskre sjećanja, bljeskaju uspomene. Promatram porcelanske figurice na prozoru. Krasile su vitrine mojih praotaca. Rosenthal, Wedgwood, LLadro porculani su i danas vrednovani... Hrt i clownovi su svijetlost prohujalog vremena, utjelovljene uspomene na one kojih više nema...

Da, vrijeme je samo iluzija mozga, a mi smo dio te iluzije koja traje već milijardama godina.

Klatno vremena odkucava zadnje trenutke prohujale godine... neka dolazeća u vašem pamćenju ostavlja samo osmijehe i svjetleće trenutke sreće.

Dijana Jelčić



Oznake: klatno vremena, Platonija

- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>