Što je život???

19.06.2017.



Odlično štivo naše drage blogoprijateljice @Razmišljanja jedne žene me prisjetilo na ovaj davno napisan tekst... opet je dugačak... pokušah ga skratiti... nije mi baš uspjelo...







Danas kada Europa odlučuje o našoj budućnosti ja se prisjećam sna i u mislima vraćam u djetinjstvo. Stajala sam jednog davnog proljeća na vrhu planine, koja je izrasla između dva neba i očarana djedovim pričama ulazila u vilinski svijet i tražila izvor vjerovanja. Sunce na izvoru otvara kapije svijeta koji sam zaboravila. Geografija mog rođenja me prizemljava na brdovitom poluotoku.

"Prejasna Danice, ti koja tražiš sunčevu putanju božice ljubavi, okrijepi svitanjem razum moj.." prizivam jutrenje u sebi.
Tada čujem glas neba.
"Jur ni jedna na svit vila, lipotom se već ne slavi..." pozdravljaju me zvjezde svitanja i sunoćavanja.

Sjećanje na djetinjstvo i vilinski svijet se izmješa s ovim snom koji sada sanjam. Pomješaše se biblija, mitovi i pjesme sa znanjem i nestade granica među epohama.

"Stojiš na mjestu s kojeg je naše pleme ugledalo vječnost i beskonačnost dugogodišnjeg sna." pričao mi je djed legendu o dolasku prvog plemena u uvalu Mediterana.
"Tada se Bog odrekao dijela svijeta, koji je želio zadražati za sebe, i poklonio ga plemenu iz kojeg smo svi mi rođeni."
Proljeće prolazi i sunce ostaje dulje nad uvalom i najavljuje dolazak ljeta.
"Ovdje je Olimp mojih praotaca. Na vrhu planine u zlatnom oblaku počiva naše davno vjerovanje." pomislih prisjećajući se legende.
"Pođi niz planinu, dolje je tvoj život. Tamo se moraš probuditi." začuh djedov glas. Zaustavih se u trenutku buđenja podno planine i začuh u vjetru glas istine.
"Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena."
"Kako ću to osjetiti?"
"Zatvori oči i uši i gledaj i slušaj srcem."
Poslušah vjetar. S vrha planine se k meni spusti neki nepoznati osjećaj.
"Što li je ovo što osjećam?" pomislih
"To vi nazivate anđeosko - ljudsko poklapanje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme." glas je dolazio s neba.
"Dokaz i obećanje?"
"Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom ovamo vratiti."
"Zar je ovo centar univerzuma?"
"Ovo je centar kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva." glas je postajao simfonija univerzuma.
"To su anđeli." sjetih se priče o anđelu čuvaru.
"To su vile i vilenjaci, oni su znamenja tvoje prošlosti."

Zatvorih oči i počeh budna sanjati.
Tražeći vile lutala sam Mosorom, Biokovom, Velebitom i susretala začarane vile na Tulovim gredama, zaustavila se na Crljenim stinama više Brista, u Omiškoj klisuri, odmarala se u vrtu Velebitskih vila na otoku Jabuka, a onda krenuh do Stubice gdje se, u viru Koritnjaku, vile uvečer kupaju u kamenom koritu. Činilo mi se da čujem njihove glasove u vjetru i u pticama, u šumovima mira i žuboru vode koja je dolazila iz zemlje.





"Kada se zatamni nebo zimskim mjesecima, vidim ih uistinu u oblacima, vidim zvjezdanu prašinu i blješteće oči neba, vidim zvjezdanu maglu i u njoj vječno sjajećih sedam Atlasovih kćeri. To su Plejade." šapnuh u vjetar.

"Ne govori glasno, ja čujem tvoje misli." odgovori mi vjetar "To nisu Plejade, ovo što ti vidiš su Perunove kćer."
"Ali ja sam drugačije učila."
"U Japanu ih zovu Subaru."
"Kako se zovu Perunove kćeri?"
"Ladarice"
"Sedam vila Ladarica koje proljećem nestaju sa horizonta i od Jurjeva do Ivanja hodaju selima i slave s pukom davna sjećanja. Ivanjska noć je kruna tog slavlja, u njoj se ugnjezdila jedna jedina misao." osjetih želju da preskočim Ivanjsku vatru i poletim ka izvoru sna.
"Slušaj svoje misli i otkrit ćeš tajnu početka." vjetar mi dotaknu obraze.
"Slušam misao i osjećam ljubav. Ona je simbol koji se širi oko mene, simbol u kojem su skrivene sve moje slabosti i sve moje ludosti." pomislih zaneseno

Prisjetih se priče o vilinskim pjesmama koje zamame djevojku i ona postane vila. Sjećam se da sam kao djevojčica poželjela čuti tu pjesmu i nestati u vilinskom svijetu. Često sam prije spavanja prisluškivala vjetar i nadala se. Prevarena snom, jutrima sam vjerovala da sam bila dio priča koje sam slušala.
A onda vile nestadoše u oblacima, a kroz cijelu šumu odjekuje samo ljudska riječ, tiho kao lopov svima se uvlači u srce i krade ono najvrijednije. Ono jedinstveno, ono naše jedino.






Stoji grad na hridi južnoga mora, aristokratska republika u kojoj dio dotadašnjeg puka ulazi u palače, preuzima vlast i odijeva se svilom i satenom. Zatvorivši se zidinama odvojiše se od doline koja ih je hranila.

Osluškujem vjetar i čujem Kaštelanovu "Jadikovku kamena".

"Vratite mi dušu da budem ono što sam bio
kameno nebo puku kojeg kao i mene osudiste.
Odvojiste me od majke, od kamenjara, od doline sna,
od vrulje koja me pojila, od cvijetova koji me hraniše,
od vila koje me svojim stopalima milovaše.
Vratite me zvjezdama da kao golubice na mene slijeću,
da se kao vile po mojim hridima do lomača ponovo spuštaju.
Vratite mi dušu da ponovo budem ono što sam bio,
kameno nebo puku kojeg ste kao i mene osudili."



Na blagim padinama Mediterana, izvan kamenog obruča koji moli za pomilovanje, ostadoše pastiri i stada, dobri ljudi koji su sadili lozu i veselili se njenom dozrijevanju. Stoljeća prolaze i tračak sunca zasja nad gradovima. Epoha pomilovanja sna otvara plemenu još jednom vrata povratka ka izvoru.
Najpoznatiji pisac iz aristokratske republike je prije Shakepearovog "San ljetne noći", "Tirenom" vratio vile među puk, a najpoznatiji renesansni građanin grada sa pet bunara je u "Planinama" susretao vile koje su mu pomogle da opjeva ljepotu trava na padinama i svježinu izvora, pjevanje ptica i ljepotu sna koji mi danas živimo.

Oživljujući kamen i dozivajući vile pjesnici renesanse su poželjeli probuditi Europu iz Trnoružicinog sna, poželjeli su da se rodi princ koji će je svojom ljubavi vratiti na početak. Ali vlastela i kler unutar zidina, nesposobni da čuju jadikovku kamena iznevjeriše vile, nezaustavljivi u svojoj pohlepi krenuše ka sjaju neke nove istine, koja se još uvijek krila iza sjaja pozlećenih oltara u odorama onih koji su nametali neznanje da bi utrli porijeklo.

Galebovi još uvijek slijeću na kamenu kosu tražeći u vjetru toplinu nekadašnjih vjerovanja i na kamenu susreću sudbinu prodanih duša. Šume nisu propjevale iako su pastiri frulama dozivali vjetar sa planina. Zlatno doba se nije vratilo, a život se nastavio i traje još uvijek.

Mi nesvjesni da smo još uvijek podjeljeni na vlastelu i puk, na one koji odlučuju i one koji vjeruju, gledamo prema zapadnom nebu i čekamo priznanje.


Priznanje čega? Da smo "Božjom željom" rođeni u najljepšoj uvali svijeta?

Da smo već samim rođenjem zauzeli mjesto za stolom na gozbi bogova?

Da posjedujemo dušu koja je jačala na kamenjaru sna?

Da smo bliži "Europinom rođenju" od mnogih koji odlučuju?


Mi čekamo priznanje a život, tako jednostavan i lijep, nam se smješi ljepotom izlazećeg i zalazećeg sunca u uvali naših dječjih snova.Znaju li oni koji odlučuju odgovor na vječno filozofsko pitanje: Što je život?

Možda se odgovor doista krije u rečenici Calderona de la Barca "Život je san"?...
Možda, ako povjerujem u to osjetim rajsku ljepotu, možda u dijalogu meine i mene opovrgnem nutarnje dvoumljenje i pronađem istinu, onu ozrcaljenu u vilinskim pričama...

Pakao su uvijek oni drugi, raj je u meni... u mojim tragovima, u snovima u jer dok sanjam život, život postaje san. Ne dozvoli drugima da ti ukradu trageoveu pijesku vremena,da ti pomute izvorište ljepote. Govorim sebi i sjećam se davno napisanog.

Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, zavoli izlazak sunca iza zavjese svijeta. Nemoj samo gledati, moraš vidjeti san. Osjećaj ga. Ne dozvoli nestajanje sunca na horizontu uma, dozvoli pticama da slijeću na hridi tvog oceana snova. Dozovi snovita sjećanja, dozvoli suncu da zaokruži svoj sjaj oko tvog Raja.
Dozvoli srcu da diše, dozvoli, viziji vilinske ljepote da postane bliska i tvoja.

Dijana Jelčić






Što je život

Fotografija Dubrovnika... Željko Tutnjević
Slike... Iveković, dolazak Hrvata na more... William Blake: ples Pjejada i Oberon, Titania and Puck with Fairies Dancing, c. 1785

Oznake: što je život, život je san

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se