Došli su sa cvijećem...

25.04.2017.



suncem i osmijesima... dragi prijatelji... vjenčani kumovi... Vlasta i Braco Šuljić...





Na sudbinskim putevima su ostali tragovi naših koraka. Isprepletale su se misli, osjećaji, osjećanja, umrežavali razgovori, pretakali u sjećanja. Pamtim sva naša previranja, te sićušne amulete pohranjene u poeziji suza tuge i radosti. Stajali su uz nas u hramu u kojem izovorismo sudbonosno „da“ dok nas smrt ne rastavi. Zajedno smo prolazili Scile i Haribde. Mi i oni, četvorka koja je savladala sve moreuze životne pučine. A bilo ih je. Da, gomilale su nepravde, koje možda i nisu bile neporavde. Odrastali smo u nadanjima, željama, čežnjama i znatiželjama, slušali smo tišinu neizgovorljivih patnji, čuli smo glasove nutrine, bezriječne vapaje strahova koji možda i nisu bili strahovi. Bili smo uvijek tu iako smo bili daleko. Bili su uvijek uz nas. Daljina nije izbrisala prisnost. Dugi telefonski razgovori. Telefon je zazvonio onda kada je glas prijatelja bio zadnji tračak umirućeg Sunca. Kotrljalo se vrijeme, novac je nestajao u eteru. To nam nije bilo važno.

Dolazili smo i onda kada nitko nije dolazio u grad pod granatama. Jedrili smo arhipelagom ljepote i osluškivali pucnjavu u kanjonima pakla. Promatrali let metalnih ptica na kanalom zalazećeg sunca. Zasjenjivale su sjaj, rušile povijest Mediterana, a mi smo vjerovali u ljubav. U podrumima smo iščekivali smo kraj pucnjave. I sa njima, u gradu pet bunara, dočekali kraj oluje, svetkovinu oslobođenja iz kanđa neljudskosti.

Nasmijavali su nas kada smo stajali na rubu bezdana, pjevali su nam ljubavne balade kada smo stajali na vratima smrti. Prolazili su kroz zimske oluje da bi na obronke Alpi donijeli miris lavande i mandarina. Osmjesima su brisali naše suze, darovali nam eliksir samoizlječenja. Zajedno smo izgovarali molitve i zahvalnice anđelima i njihovom bdijenju nad našim životima.

Desetljeća su prohujala u trenu. Još uvijek smo tu. Oni i mi, vjetar je ledio njihov put ka nama, a oni su nosili sunce u duši i stigli u naš mali raj.




Stajali su uz nas i pjesmom blagoslovili dvadeset i pet godina braka, istom onom pjesmom kojom su posvetili naše „da, dok nas smrt ne rastavi“.

prijateljstvo je to... ljubav i život u ovitku sreće...

Danas su opet došli... usrećili nas... i potvrdili istinitost mog davno napisanog teksta...

O prijateljstvu


Dijana Jelčić





Oznake: prijateljstvo, ljubav, život

Na nultom meridijanu...

19.04.2017.




Kao Babilon su bila moja sjećanja, izrešetana košmarom ljepota prošlih i nemogućnosti spoznaje budućih dana. Kao Babilon bez izlaza su bili moj snovi, vrtlog pomućenih stanja, tunel na čijem izlazu je stajalo zamućeno ogledalo.

Svijest se razdvojila u polutke svjetla i tmine, u stanja dnevnih tihovanja i noćnih tumaranja nultim meridijanom. Vrijeme bez pomaka, prostor bez zaobljavanja, ravnina krajolika otkinuta iz percepcije uma… uklesana u hrid o koju su se razbijale kapi oceana snova.

Bilo je to traganje za izvorom ljepote i bdijenje nad umirućim uspomenama… nutarnja sljepoća kao zaslon pred izranjajućim suncem… Nietzscheansko ništavilo izronjeno iz bezdana tuge se širilo dnevnim putevima… kao veo korote sužavalo vidokrug… povečavalo razdaljine… uvijek sam bila na pola puta do spasenja… utonula u svijet bez događanja… u bespuće netalasanja…
Uzaludno sam pokušavala zastaviti vrijeme u prostoru napuklom od sušnih godina. Gušila sam se u entropiji nutarnje palanke, u prilagođavanju svijetu u kojem sam bila stranac. Jednostavno sam djelovala.
Neočekivano osjetih u misaonom režnju kovitlac neurona. Misao je probila zid osjećajne tišine, zabolio je urlik raspuknuća.
Bol me vratila u život, neopisiva bol je pomaknula vrijeme, zaoblila prostor, osjetih protok krvi… žila kucavica je najavila kraj nepostojanja. Misao se pretočila u osjećanje osjećaja. Osjetih otapanje lednice podsvjesti. Shvatih, dugo, predugo sam bila pustolov na dverima života u koji se nisam usudila uči. Zakoračih u odaju ogledala i odjeka, odživjeh vrhunac samoće i osjetih vrtlog djelovanja svjesti…

Spoznah… prostor je nedodirljiv entitet vječnosti… ples točki i nevidljivih krugova bezgraničja… vrijeme je mladić sa atletskim nogama i čekićem u ruci… šulja se, snalazi, pobjeđuje.
U Sandburgovoj pjesmi nek ljubav traje oćutih istinu.

otkucaji srca se ne mjere
instrumentima, toliko i toliko za svakoga
dok se njima kocka, dok ih se koristi
troši i obračunava; nek ljubav traje, nek traje.


U otkucajima srca osjetih željeni nemir… na obali rijeke nevraćanke su krošnje tankoćutnih breza romorile baladu od snova… vinogradi pjevušili odu ispijenom božanskom piću… poezija kapi slijevala u kalež iz kojeg ispijam osjećajnost… oćutih… podsvjest nije džavolje čudovište nego lumin života... zatomljena sjećanja su čuvari uspomena… oslobođena iz predklijetke sna osmišljavaju zbilju na vratima vremena… na mostu između jučer i sutra…

Prisjećam se, u djetinjstvu sam lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža.
Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav koja suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostor vremenu koji sam svojim postojanjem i stvarala.

U trenutku sretne budnosti u sebi pronađoh izvorište ljepote.

Dijana Jelčić





slike... J. Miro

Oznake: J. Miro, prostor, vrijeme, život, odakle dolazi ljepota

Djeca sunca...

24.02.2017.




Misli lutaju, odlaze i vraćaju se. Planet se vrti oko sebe i oko sunca. Dvije ekliptike, njihova nedodirljivost i spektar boja, virtualna premostivost sna i zbilje. Sićušnost veličine nas spaja s tajnom početka, veličanstvena vizija krije nedosanjanost istine...

Nad nama pionir ljepote, olujni oblak, titraj njegova srca i raspuknuće prijetnji...

Razumijemo li govor najavljen bljeskom... sučeljavanjem energije i materije... i kasnije oplakivanje grijeha... prelamanje svjetlosti u poeziji suza... post nubila phoebus...

Nema uzaludnosti u kozmičkim zakonima... nema uzaludnosti u pređenim koracima po trnovitim putevima sudbine... nema uzaludnosti na putu pokore... energija se pretače u nove oblike... nedozvoljava gomilanje...

Prekomjerna sreća bi izazvala entropiju, ne bi je znali cijeniti. Postala bi bezvrijedno trajanje u vakumu zbilje, bez pomaka, bez nagnuća, bez eksplozije. Jednoličnost ljepote prestaje biti ljepota. Postaje nešto tako obično, beživotna dvodimenzionalna slika u kojoj se ne nazire perspektiva. Bila bi to hladnoća koja ledi spoznaju, omamljuje svijest, ne oplemenjuje dušu.

Kupka sreće je pjenušavo, izmjenično vrtloženje nutarnjeg vretena... spiralna dinamika čujnosti i čulnosti... kovitlanje osjećanja... zbilja i snovi... stvarnost i vizije...

Zaleđeni u santi nepostojanja u postojanju ljepote mi više ne bi osjećali, ne bi misli pretakali u čuvstva... bili bi zombiji nesavršenog savršenstva... bez spoznaje postojanja ljubavi... a ljubav je i hladna i mlaka i topla i goruća istina... ideokinetička slika u kojoj se ogleda nepostojeća uzaludnost mahnitanja, ludovanja, tugovanja... iz nje nam se smiješi neuzaludnost življenog života... ljubav je kalež prepun taloga sjećanja, pjenušca uspomena i nektara trenutka...

Trošimo li život uzaludno?

Život je kao crno vino. Čuvano u evanđeoskim mješinama, pohranjivano u klijetkama zbilje i predklijetkama sanja…

Život to smo mi… satkani od istih struna kao i kozmos… ples miliardi sunčića u beskraju vremena... mi kraljevi bez krune… mi ratnici svjetlosti… mi sužnji sebe samih ispisujemo elegije, sonete snova i balade ljubavi… antologiju sretno življenog života…

Mi smo djeca sunca na dlanu vječnosti...

Dijana Jelčić





fotografije... gornja Jasna Marcelić, donja @Sjedokosi

Oznake: Sunce, oblaci, život

Pješčana ura...

08.02.2017.



Memoarska sjećanja "Pješčana ura" Bogdana Žižića nalik su albumu posvećenom značajnim osobama i događajima iz njegova života. Ova dokumentarna elaboracija zbilje krije u sebi i niz sentimentalnih anegdota o danima odrastanja (priča o pticama, o skakanju s broda "Lina Campanella", o beskrajnicama, o igrama u ruševinama). Dominiraju njima zapisi koji nalikuju mikroesejističkim portretima osoba s kojima je autor bio blizak.






Čitajući knjigu susretoh se sa protokom vremena i sjećanjima. Zaiskrila je slika pješčanog sata, redali se trenuci obilježeni susretima i rastancima, događao se slijed uspomena. .

Kroz virtualno staklo oćutih snagu čestica pjeska, zrcaljenje godina, i njihovu moć… pogled u svitanje i suton, nestajanje među zvjezdama i postojanje na daskama životnog glumišta… pronađoh odgovore na egzistencijalna pitanja u poetičnoj prozi jednostavnog izričaja…

Osjetih vrtloženje globusa, njegovo kovitlanje oko osi postojanja na njemu… ekliptiku vraćanja na točku početka… doživjeh nježnost morske pjene i mjesečeve mijene… zakoračih preko ponora noćnih besanica i dotaknuh susrete na sceni novih jutrenja…

Riječi su zaigrale gluho kolo uspomena… zarotirale oko mene i odnijele me u uvalu djetinjstva… pješčane plaže na kojima smo postajali sakupljači školjki… tragači za biserjem koje nam je pjevalo ode ljubavi i života… rečenice su vijugale stazama zaborava i na zaslon svijesti vraćale izbljedjele slike mladosti… bizarne epizode koje su u tim trenucima postajale živi djelići cjelovitosti, prelijepa cjelina prohujalog vremena…

Oćutih tišinu proticanja pjeska vremena kroz tijelo… pokušah nemoguće učiniti mogućim… odbrojavati zrnca… jedno po jedno zaustavljati u fokusu svijesti… zgusnuti vječnost u konačnost trajanja…

Svjesnost se pretakala u dubinu... tišina mi je odgovarala ritmom srca… srce je pješčana ura kroz koju protiče život…
srce je izdajnik emocija, pamti ih, otvara se iz nutra, šapuće poeziju kapi i kao Dalievo rastopljeno vrijeme razotkriva puteve ka sreći.

Srcem srcu šapnuh istinu…

U poeziji vjetra šapat legende,
na pjesku suza umrle školjke.

Umire samo što je lijepo,
rađajući se ljepše.

Iz sutonske omaglice izranja Venera,
umire dan, rađa se noć,
na obodu lazura se urušava sunčana svjetlost.

Iz pjeska i pjene izranja bijela golubica
zoblje zvjezde, završava igra umiranja noći.

Danica objavljuje rađanje mladog dana.


U pjesku vremena ozrcaljena sjećanja.


Dijana Jelčić






Oznake: Bogdan Žižić, pješana ura, život

U kutku svemira...

27.10.2016.




Ispričati ću vam tajnu postanka, možda, možda otkrijete neku svoju tajnu sakrivenu u kutku svoga svemira. Iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina, osmoga dana, u sazviježđu „lava“, rodio se pjesnik.
Pjesnici su čuđenje u svijetu, Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari. Da, Šimić je imao pravo pjesnici otkrivaju tajne Svemira, žive život utkan u poeziju vremena, u trenutak, u titraj oka, u ovo malo ništa, u kojem se zrcali delta zelene rijeke, nebo, more i zemlja. Zvijezde tihuju, dokazuju našu nedjeljivost od kozma.

djelić poetske drame “Ako sutra nikad ne dođe” Dijana Jelčić, Laura Klapka, Hanna Klapka.






Koračajući po tananoj niti vremena upitajmo se što je život, a što je misao kojom pišemo portret našega života i kako se odlučiti što je prava, kvalitetna i kreativna misao o nama samima i o ovoj predstavi koju nazivamo život. Da li smo uistinu svjesni da živimo u vremenu reformi i brzih promjena obrazaca, da živimo u kaotičnom vremenu punom ideja koje se neprestano sukobljavaju, isprepliću, ali i nadopunjuju?

Toga, naizgled, kaosa se ne treba bojati. On je kreativan. Do kraja definirani procesi, procesi određeni čvrstim zakonima koji se moraju izvršavati bez pogovora ulijevaju sigurnost, ali to je sigurnost žabokrečine, netalasanja u ustajaloj močvari svakodnevice koju smo nekada davno nazivali, danas zaboravljenom filozofijom palanke.


"Ugodno je boraviti u zaštićenom prostoru palanke, slatke male palančice, pored vatrice u kaminu, dok oluje bijesne napolju, izvan našeg skamenjenog svijeta. Vani haraju vuci, zmije i hajduci, ali to nas uopće ne zanima. Vatrica pucketa, toplo je. Oko nas je drvena ograda. Mi smo u svijetu u kojemu svatko zna svoje mjesto, i koji se srećom neće mijenjati godinama. To je naša civilizacija."
Radomir Kostantinović


Ta teško podnošljiva nepromjenjivost, takav se život ne osjeća, on je umjetno stvoren, on se guši u racionalnosti uma i u tijelu okovanom emocionalnom sterilnosti. Priroda je kreativna, njeni osnovni zakoni izrastaju iz dinamike mikro i makro svijeta. Univerzum se širi nekom još nedovoljno objašnjenom energijom, a u kvantnom svijetu znanost otkriva uvijek nove dimenzije koje svojim postojanjem kreiraju i naše energetsko polje i naše svijesno postojanje u ovom svijetu.

Ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka. Tada ulazim u odaju ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja, živim vrhunac samoće.

Cvjetanje tisuća ideja, stvara privid kaotičnosti, ali kretivna misao, misao u čijim se temeljima kriju osjećaji autonomije, slobode, ljubavi i otvorenosti, stvara nove, prave vrijednosti i upravo ta misao utire put nekim drugim oblicima stvaralačke energije.



Ljubav je nerazotkrivena misterija, promjenjiva, vjekuje u pričama i snovima, tugama i žudnjama, razotkriva se sjajem zjenica, u vidokružju, u drhtaju srca, u sutonu i jutrenju, kaplje s neba, izranja iz mora, svjetluca u pijesku titra u zraku, u nama. U nama zaziva radoznalost, čežnju za otkrivanjem tajni, vjerovanje u starenje duša, i njihove seobe. Zaziva glasom nimfe, razotkriva do nagosti, do katarze...

U sjaju noći punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Slobodni kao ptice na žici, živimo trenutak,
kao da sljedeći neće doći.

Ako sutra nikad ne dođe...







Oznake: kao ptica na žici, filozofija palanke, život

U labirintu...

23.10.2016.




Gdje je početak, a gdje kraj misaono-osjetilno- osjećajnog labirinta u kojem mnogi od nas nesvjesno godinama lutaju ne tražeći njegovo središte ili izlaz iz njega? Tisućljećima labirint skriva u sebi tajnu puta ka konačnom spasenju, u njegovom središtu se skriva izvor energije samouništenja i samoizlječenja.
U davnim vremenima su iz čovjekovog misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta izrastale priče i postajale legende i mitovi koje pamtimo. Jedna od takvih legendi je priča o Arijadni i Teseju. Legenda nas uči da tko ne pronađe njegovo središte više nemože izaći iz njega. To je pravilo po kojem je izgrađen prvi labirint i do današnjih dana dokaz njegovog postojanja u nama samima. Dok lutamo pokrajnim putevima naše svijesti zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja.
misaono- osjećajni labirint






Orestija, optužnica nasljeđu,
na Aresovom brdu Areopag,
sudci, optužbe, užas.

Bježim od tragedija,
tražim sjaj umrlih zvijezda,
davna vjerovanja,
nedosanjane želje.

U sjećanjima moreuzi,
hridi, valovi uspomena.

Djetinje čežnje, jutrenja uz ognjište dobrote.

A onda, glad za snovima,
beskonačni razgovori,
sudovi, uvrede, nesporazumi.
Brojala sam proljeća
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti

U pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode
trinaest crnih bisera i
godine kojih nije ni bilo.

Osjećam da ništa ne osjećam!

Bog Sunca izranja
iz morskih dubina.

U sjaju zore susrećem zalutalu sebe,
koračam putem bijele svjetlosti,
labirintom mudrosti.

U akordima poezije oceana
zalutale ptice pronalaze svoje jato
i odlijeću u mlado jutro.

Dijana Jelčić




fotografije... Erik Johansson.

Oznake: labirint, paradoksi, život

U svijetu sanjajućih knjiga...

28.09.2016.






Promatram kako se lazur noći miješa sa mjesečevim srebrom i zlaćanim sjemenkama astralnih daljina. Na oltaru vječnosti iskri praskozorje sna.
U srcu mi titra sjenka žudnje za sjenkom beskraja, rapsodija boja odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i ostavlja tragove snova u očima. Zamire elegija u pustinji očaja, ona duboka bol na stazama traganja.
Ćutim poljubac u mirisu jeseni, ubrzava san, tvoje tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala, iz srca svemira.
Na strunama svitanja iz prastarog pepela izranja ljubav pružajući dlanove u zagrljaj ovog sretnog buđenja.
Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala, krhotine neživljenih trenutaka.
Na oštrici trenutka spoznah u sebi herojske zanose,
prođoh kraj čuvara vremena
i pomilovah ti lice da ubijem sve ljudske nesreće i oživim tvoju sreću.
U spiralnoj dinamici svjetlosti nad svjetlima,
u trenutku uskrsnuća na gori pokore vidjeh kako ljubav,
u haljama bijelim otvara dveri vječnosti i mrvi tugu,
tu krletku našeg vremena.
Osjetih kako gasi vatre noćnim morama,
prosipa sjeme da novim pupljcima otopi snjegove u kojima su ostale isplakane suze prohujalog vremena.
Još snena gledam kako nestaje noć, kako se gase oči neba, kako silueta ljubavi izranja iz kukuljice tugovanja i ogrmuta strunama istkanim vrtnjom nebeskog vretena na žrtveniku jutrenja pleše svoj bezvremeni ples.




Budim se u gradu sanjajućih knjiga.

Oživješe odsanjani snovi, postadoše vidljivi u svojoj ljepoti, snovi drevnih knjiga, snovi o ljubavi i ljudskoj dobroti. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče ispisane ritmom srca i titrajem duše umrlih i živih autora.

Čujem misli, čujem smijeh, čujem pjesmu, cvrkutanje ptica i veseli romor, zujanje pčela.
U plavičastom svijetlu razigranih snova naziru se drevne utopije, otok na kojem vrijeme bdije, Atlantida koja svoj san sniva i grad sunca su sjedinjeni u ovom čudesnom gradu satkanom od sanjajućih knjiga.

Koračam do hrama u kojem ljubavni san na morskim orguljama poeziju drevnih oceana svira. Ulazim u svetu građevinu da osjetim miris tamjana kojim san dobrote na oltaru život u ljubav pretvara.
Nad oltarom se sunce s oblacima igra, razbija oluje, zaustavlja buru

Osjećam titraje drevnog sna, spoznajem, to je točka u kojoj se sjedinjuju putevi svih kozmičkih zakona.
Snena knjiga mi odgovara, ja sam brevijar u kojem se grle mudrost i znanost, duša i materija, ja sam kristalno zdanje izniklo iz energije koju eonima nazivahu ljubav.
Titrala sam fotonima i skladala simfoniju univerzuma, bila mjesečeva sonata, drhtaj duše univerzuma, radosna znanost iznikla iz drevne mudrosti, Erosova ljubavnica, Sokratova Diotima, Giordanova Diana, herojski zanosi renesansnih snova, nedovršena antologija kozmologije uma ispisana slovima ljudske duše.

Osjećam ritam glazbe nebeskih sfera, to zvijezde, mjesec, sunce čarobnim slovima pišu baladu o svijetu sanjajućih knjig i slave ostvarenje davnih utopija i sjedinjenje svih duša svijeta u ljubavi, spokoju i miru.

Dijana Jelčić






Grad sanjajućih knjiga


Oznake: knjižnice, biblioteke, knjige, ljubav, život

Hvala ti, ljubavi...

09.08.2016.



"Govorim ti ozbiljno. Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni sunce i mesec, ni more i kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo gledati i poštovati ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.“

Herman Hesse…“Narcis i zlatousti“...






Zbrajamo godine i tragove vremena na licu… promatram, uspoređjem naše stare sa novim fotografijama… osmijesi su ostali isti… i oči… one odaju sreću… nezaustavljivu stihiju ljepote… kada oćutim tvoj pogled još uvijek osjećam lepet leptira u svijesti… strune spoznaje plešu svoj vječni tango u nutrini…

Prisjećam se naših susreta u prolazu… u svitanjima na trgu cvijeća… bio si bezimeni pjesnik… bila sam drhtaj na lahoru tvojih šapata… neka tanana nit se provukla kroz prostornost i postala tihana, nevidljiva premosnica među našim srcima… bili smo pustolovi, tragači za smislom, neobuzdani pioniri dolazećeg vremena… poezija je bila zvijezda vodilja na svodovlju naših tumaranja nepoznatim stazama tek nazirućih žudnji… ljubav je titrala u zraku… ali, tada nismo znali što je ljubav… bili smo zaljubljenici u drhtaje koji su ostavljali tragove u srcu… vrijeme se kotrljalo tračnicama života u nedohvatnu budućnost… živjeli smo u paralelnim svjetovima… ali oni su se ogledali jedan u drugom… nismo bili svjesni prisnosti koja je kukičala mrežu u kojoj danas sretni živimo… lutali smo predklijetkama zbilje neulazeći u klijetku snovitosti… pod svjetlima velegrada smo razgovorima ni o čemu konkretizirali trenutke… sjećam se onog davnog sutona kada se vidjeh u dubini tvog jantarnog pogleda… usne su se umirile… zaustavio se dah… prestala sam govoriti… prestao si govoriti… trenutak tišine se slio u osjećanje osjećaja koji još uvijek dozrijeva u nama… recitirao si mi Villona… pričinjalo mi se da slušam najnježniju poeziju… a danas znam da je pjesnik u tebi prepoznao snagu pjesnika u njemu… ljubav je poezija… ono istinski neizgovorljivo u nama… vječnost pretočena u trenutak… sol na koži i med na usnama… pjenušac u krvi i leptirići u emocionalnom umu…
danas djelimo tajne kao nekada davno ručak u studentskoj menzi… jesi li gladna?… ne dragi, volim te…

Što u sebi kriju te dvije magične riječi?... imaju li one uistinu jačinu onoga što se događa u nama kada ih izgovaramo?... pitam te jutros dok ispijamo prvu kavu poslije noći prepune ljepote… smiješiš se… pjevušiš… još uvijek si lijepa kao u dane prvih susreta…

Promatram tvoje lice očima ljubavi… ne godine, nego osmijeh je ostavio traga na njemu… ostao si isti kao u dane prvih susreta… odgovaram sretna…

Naša životna priča je poezija ispisana nepostojećim slovima… utkana je u tajanstveni kod naših genoma… uklesana u hridi Scile i Haribde… iscrtana dodirima na koži koja pamti sve tankućtnosti… zgusnuta u očima ona je roman u nastavcima… kakav će mu biti kraj?... zar je to važno?...

Uspoređujem naše fotografije… tridesetak godina ljepote zaustavljene u osmijesima…

Hvala ti ljubavi...


Dijana Jelčić






Oznake: Herman Hesse, buket godina, život

Silueta tuge...

04.05.2016.




Gasi se dan,
jedan od onih
kada gnječim sjećanja
i trčim uz rijeku, palim oči neba
da ne zalutam
u slijepoj ulici
nekadašnjeg života.

Upitah se... Robujem li viziji ljepote nedoživljavajući njen stvarni oblik? Poželjeh saznati istinu, odvojit privid od stvarnosti, oćutit titraje ovozemaljske egzistencije, dotaknut sve njene pojavnosti…
Osjetih kako u srži svega postojećeg, u najtankoćutnijem djeliću bitka bdije tajnovita, jedinstvena, vječna i sveprožimajuća energija. To je prauzrok djelovanja i nedjelovanja… vidljivog i nevidljivoga… uporište i potpora… savršeno, neopisivo i neizrecivo. Prerano preminula Jadranka Stojaković mi je tada odgovorila pjesmom... počivaj u miru draga...







Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
na srebrenom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.

Šaputava melodija
njegovih riječi
je dodirivala srce.

Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.

Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i kamen ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
onoga dana
dok ti budem
cvijećem kitio kosu
trenutak će postati vječnost.

Tada mu šapnuh,
tiho najtiše što sam mogla

Tvoje usne su dio mene,
a naše ruke u klupku neznanja,
stvarnost, vrulja novih snova.

Pričinilo mi se,
vrijeme je stalo,
postalo trenutak
koji još uvijek traje.

Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
širio se ozon sreće.

Nebom je klizila ponoć
šireći miriš navlažene svile
i jecaj tek probuđenog srca.

Trg cvijeća je
šutio suncem,
osjetih miris maja
u buketu
ljubičastih ruža.

Sreća dotaknu misli,
zaustavi želje,
u ogledalu istine
vidjeh siluetu tuge
u odlasku.

Poezija ruža nas je odnosila u beskonačnost sna, u blizinu nedohvatnih daljina, u lakoću postojanja. Pogled se širio u nedogled, širina horizonta nas je opijala svjetlom spoznaje… vidjeli smo besmrtnost ljepote…

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.






fotografije... @zen zi i Zdenka Prodanović

Oznake: Jadranka Stojaković, tuga, život

Nestajanje kaosa...

09.03.2016.



U carstvu vremena
alba krštenja,
iz utrobe svemira
izranja svjetlost,
razotkriva geometriju izvora,
kvadrira čežnje,
misli dolutale
s prapočetka.

U mikrokozmu
vrtlog struna,
kovtlac neurona
mijenja reljef
sive tvari,
misaoni režanj
ključa znatiželjom,
čuđenjem
i bogatsvom
osjećajnih slika.

Porinuće uma
u carstvo
etike i estetike.

Nad tijelom pojavnosti
metafizika svijesti,
balada prošlosti,
poezija fraktala,
zornica budućnosti,
i titraji
nestajućeg
kaosa.

Dijana Jelčić




slike... Dean Jokanović- Toumin

Oznake: kaos, svemir, život

Lelek sebra...

04.03.2016.



U kutku svemira,
u bumbaku svjetla,
osmoga dana,
osmoga mjeseca
u sazviježđu „lava“
se rodio pjesnik.

Kriju li zvijezde tajnu postanka?
Iskričava svjetlost tihuje odgovor.
Može li se razumjeti govor zvijezda?
Postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?
Kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?
Dotakne li nas uopće?

Tajna Svemira,
život utkan
u poeziju vremena,
u trenutak,
u titraj oka,
u ovo malo ništa
u kojem se zrcali
delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja,
trojstvo
besmrtne ljepote,
naša smrtnost,
naše sužanjstvo
vječnosti.

Lelek sebra,
poetika kmetovanja
nečem nepoznatom,
nedohvatnom,
nestvarnom.

Tihuju zvijezde,
dokazuju našu
nedjeljivost
od kozmosa.

Dijana Jelčić …



i zbirka pjesama "Lelek sebra"... posudih naslov za ovaj djelić poetske drame "Ako sutra nikada ne dođe"...





prva slika... Van Gogh, starry nighti over the Rhone

Oznake: ako sutra nikada ne dođe, ljubav, život

Plesačica s pticama...

15.02.2016.



Život je san iz kojeg se budimo umirući.
Virginia Woolf


Pjesnik odlući oslikati svijet. Riječima crta pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde i ljude. Pred smrt otkriva, njegov opjevani svijet je preslika njegova lika.

Moj san je Arkadija oslikana osjećajima i mislima. Iza spuštenijeh trepavica živim život na obzoru vječne svjetlosti, u svijetu satkanom od osjećajnih struna i misaonih niti, u ideokinetičkoj iluziji vječnosti.

Promatram odraz odlaska davnog ljetnog suncostaja. Prisjećam se, vizija se preobražavala u siluetu plesačice s pticama.
Zavoljeh taj pričin zatočeništva u maštarijama. Noć se širila oblikujući prostornost prisnosti, pogledima smo tihovali dijalog o ljubavi.

Plesala sam s pticama...
Bio sam vjetar u tvojoj kosi...
Hodao si mojim tragovima…
Sanjala si moje snove… krala si mi dah…
Govorio si mojim jezikom…
Tragala si za izvorom ljepote…
Tragala sam za fontanom sreće…
Skrivala se u misli o njoj…
Tražila sam je u sutonima…
Bdijela je u tvom srcu…
Sretoh je u tvojim očima…
Ona je zrcaljenje Sunca u krajoliku duše…
U tebi…
U meni?…
Osjećaš li je?…
Zavodiš me pitanjem…
Čekam odgovor…
Zlatna hostija širi svoj sjaj,
predaleko je… vatra je u tebi…

Bijela ptica zoblje zvjezde...

Na vrhu planine bijela svjetlost,
prelama se u prizmi svjesti,
oslikava carppacio svitanja...
rađa se mladi dan...

Na prozoru gugutka...

Sanjam život!

Dijana Jelčić






fotografija... Matijaz Cater

slika... Salim Ljuma

Oznake: Virginija Woolf, svijet, život, ljubav

Zlatno jutrenje...

30.01.2016.




U urni vječnosti
ostaci prastarog pepela,
u bezdanu podsvjesti
sukob neboja i ništavila,
u magnovenju budnosti
kći vremena,
bljesak istine,
u tvom pogledu privid
odsanjane budućnost.


Na obodu jutra
vizija sudbine,
nad otokom zlatna hostija,
utjelovljenje snovida,
sloboda na dlanu privida.

U koridorima svijesti
vrtloženje neurona,
rat svjetova,
zrcaljenje heraldike
Talijina hrama.





Na sceni trenutka
sučeljavanje maski,
osmijeh protiv suza,
kovitlac nutrine,
iz provalije besmisla
izranja bijela svjetlost,
prelama se u prizmi vječnosti,
oslikava zlatno jutrenje.

Mlado sunce ubija
noć utvara,
vjetar raznosi pepeo
davnih tuga,
u tvojim očima
zaborav ružnog sna.

Nad otokom novi san,
na otoku vjekuje
bog vremena.


Dijana Jelčić


fotka... Jasna Marcelić


Oznake: život, ljubav, svitanja

Ihtus...

20.01.2016.



Isoűs ťIsusŤ
Christós ťKrist - PomazanikŤ
˜Theoű ťBožjiŤ
Hyiós ťSinŤ
SMtér ťSpasiteljŤ


Dogodilo se na graničju tišine i jecaja. Slušala sam baladu o isplakanim suzama. U kapi sjećanja vidjeh tvoje lice. Tihovao si poeziju drevnih oceana. Kasnije se dogodilo naše naglo ljeto. Skupljali smo školjke u pjesku uvale djetinjstva. Živjeli smo san Ivanjske noći. Ogledao se u dubini tvog pogleda, u tvojim očima boje moga sna. Preskočili smo vatru, rodila se ljubav.

Osjetih uzaludnost umiranja bez prisutnosti smrti. To je bilo mučenje, bezrazložno buntovništo mladalačke svijesti.

Progovorio si riječima skrivenim u kaležu vjerovanja. Šapnuo si Ihtus. U tvom glasu prepoznah istinu. Začuh romor mojih osjećanja. Slavuj, koji je objavljivao lazur noći je utihnuo. Sjenica je obznanila praskozorje novog sna. Na žrtveniku mladog dana je zablještala zlatna hostija. Anđeo vatre je pobijedio demona s mačem. Na pučini oceana vidjeh veliku ribu. Nestajala je u točki u kojoj se grle nebo, more i zemlja. Ihtus, znak vjerovanja u rođenje ljubavi se obznanio u trenutku sretne budnosti.

Dijana Jelčić... “Mostovi pod kojima se budim” zbirka prozno poetskih priča nastala u vremenu od 1987- 2007...

Oznake: život

Karavana...

17.01.2016.



Otuđenje, izgubljenosti u vrtlogu vremena. Nemoć, proces nečemu nevažnom, nečemu čega nije ni bilo. Nemogućnosti obrane, vrijeme muka i grijeha i na koncu osuda kao spas. Pomirenje sa sudbinom, a u jednom procesu se ogleda bezbroj procesa. U jednoj sudbini se zrcali mnogo sudbina. Vizije i proročanstva koja predviđaju budućnost čovječanstva, nedorečenost, radnja bez raspleta, nagost čovjeka pred nevidljivom porotom, nagost duše bez utočišta. Oshov put bijelih oblaka, staza na kojoj susrećemo sami sebe, ubožnica u kojoj učimo misliti sebe u sebi i misleći sebe osjećamo druge.

U kafkijanskom kavezu umire jedno sjećanje, nestaje uspomena kao stranica otrgnuta iz albuma slika. Samo bol tihuje u zaliscima srca, zaraštava rana. Ostaje otisak ožiljka u pamćenju i koprena korote u koju umotah dušu da tiho odtugujem izdaju same sebe u sebi.

Bilo je teško, priznajem, pronašla sam se u zamki bezilaznosti iz kovitlanja kučine koju je prela preslica sudbine. Sve što nam se dogodi u životu događa se sa smislom i naizgled besmisleno dobija konture svjesnosti. Kostur istine na kojem možemo graditi i nadograđivati prostor- vrijeme. U međuprostorima titraju nepostojeće praznine. Horror vacui koji treba ispuniti ljepotom, posložiti trenutke u njihovom novom sjaju, ne dozvoliti gorčini da se prelije u izvor rijeke nevraćanke. Sreća je u istini neponovljivosti životnih epizoda, ni sretnih, ni tužnih. Panta rei, premijera do premijere, nova slika, novi zvuk, novi miris.

Ne, nisu to reprodukcije, to su unikatna djela naše svjesnosti, dovršena spoznajom, signirana umom. To su siluete sjećanja u odorama ovoga ovdje i ovoga sada.
Mijenjam prošlost. Darujem joj svježinu trenutka prisjećanja. Odbacujem sve ružno, okrutno, brutalno. Zaokružujem nedoživljeno i nedorečeno, opraštam sebi neznanje, neukost i boli koje sam svjesno ili nesvjesno nekome drugom nanijela… opraštam svima koji su me svjesno ili nesvjesno ranjavali, kažnjavali, vrijeđali… oprost je eliksir, kamen mudrosti, božansko svojstvo, philosophia perrennis, metafizika iz koje, u bitku svijeta, života i ljudskog uma, izranja božanska stvarnost…

Pitam se tko sam? Odgovor tražim u psihologiji perenijalne filozofije, krećem iz žarišta, iz one točke u kojoj se susreću metafizika uma i fizika tijela, iz čina logične i etične misli. Osjećam istovremenost iskonskog i univerzalnog…

Otvaram vrata kafkijanske krletke, završavam proces nečemu nedorečenom, nečemu čega nije ni bilo. Koračam stazom ka zamku i pronalazim sebe u sebi… sebe žigosanu, sebe sa stigmama sudbine, sebe necijenjenu i cijenjenu, sebe nevoljenu i voljenu, sebe cjelovitu.
Sebe u kolajni koja me veže s tobom, u milostivoj sudbinskoj igri, u svitanjima koja zrcale sutone i sutonima koja objavljuju nova praskozorja.

Bez tebe bijah tek titraj u sablašnoj tišini muka, tek vlat trave na sanjanim Elizejskim poljima, sjaj neosvjetljene, nedotaknute, nedoživljene istine, tek kap vode u kojoj se zrcali rodoslovlje, kap koja je pisala poeziju suza, kap u karavni oblaka koji dolaze s juga i nestaju na pučini beskraja.

Preživjeli smo…

U sadašnjem trenutku
osjećam
sve propuštene,
sve zaboravljene.

Čujem sva kajanja
utkana u molitvu
jutra.

Preživjeli smo kraj vremena i ljudi.
Obnavljam samo
dane slavlja,
svetkovinu osjetila,
gozbu trenutaka,
ushit ljubavi.
Uramljeni ubitačnom
tišinom
stajasmo na vratima smrti.

Preživjeli smo.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014.




Dijana Jelčić




Oznake: život

Postoji li grijeh propusta?...

29.11.2015.



iako ne znam o čemu se radi, iako nisam pratila spor, kao djelić blogosfere osjećam grijeh propusta, hvala @Lion queen, upozorila me,... mea culpa... stop nasilju nad ženama... stop svakoj vrsti nasilja...

Postoji li verbalni delikt?... Vjerovala sam, ne postoji... Za slobodu govora, za Duricu, blogerska zajednica, blog.hr.



Došašće,
vrijeme spokoja,
mira i ljubavi,
staze sjećanja
i postaje uspomena.

Poezija uspomena
daruje snovitost zbilji.

Bljesci
nedosanjanih snova,
zatomljenih želja,
zaboravljenih žudnji,
neizgovorenih utjeha.

Tugovali smo,
vrijeme tugovanja,
melem za rane
se pretakao
u kalež izlječenja.

Srce pamti osjećanja,
nad ožiljcima
svjetlost sjećanja,
vječna,
neugasiva.

Na zaslonu uma
lica prerano
otišlih prijatelja,
njihovi osmijesi,
ikone svetih
istina.

Na ognjištu svijesti
zapretena vatra
trajanja,
srce,
urna s pepelom
tajni.

Vrijednosti
neprocjenjive.

Starili smo uporedo.

Slavili
zrelost,
rođendane,
vjenčanja,
rađanja djece.

Smrti su
dolazile u pohode,
neočekivano.

Boljelo je,
boli još uvijek.

Tugom smo
ispisivali epitafe.

Ostali su grobovi
humci gorke istine,
prazna mjesta
za trpezom zbilje,
strune žalovanja,
i molitva za
oprost
grijeha propusta.

I neka ga nikad više ne bude... za života dragi moji,
za života...

jednostavno ljubav... bezuvjetna...

uživajmo u vremenu došašća... u simbolici poroda ljubavi...

Dijana Jelčić... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno poetskih tekstova 1987- 2007. Zagreb, ožujak, 2014
.

Oznake: grijeh propusta, ljubav, vrijeme, život

Zamka lijepih uspomena...

17.09.2015.



U krajobrazu duše, u svemiru svijesti osluškujem rapsodiju procvjetalog jutra, osjećam snagu zamke lijepih uspomena i prisjećam se tišine satkane u obrise davnih snova. Neka nestvarna svjetlost počiva u biserju razasutom pješčanim žalom sjećanja.

Otok sreće, neispisana utopija, zatvoreni krug ljepote i spokoja, dodirljiva snenost sanjanog raja.
Raj na zemlji, poetika postojanja ispisana u hrid na kojoj buja život. Jezero sreće u kojem žive vjerovanja.

Drevna Melissa, medovina pretočena u doživljaj ljepote, u miomirisne slike u galeriji uspomena. Koračam padinama sjećanja i skupljam blago izgubljeno u vremenu oluje srca. Udišem miris ružina drveta koje niče na obroncima snoviđenja i slušam tišinu Bogova već davno zapisanu u mojim pjesmama. U pukotini željenog zaborava, u riffu nutarnje gitare čujem jecaje iz vremena nepostojanja.

Čujnost me uvlači u šušanj tišine. Osluškujem buđenje ljubavi. Na dnu kaleža života, u klijetkama življenja vrije sreća.

Razmišljam o Sartrovoj egzistencijalističkoj misli "Pakao su uvijek drugi..." i razumijem njenu dubinu. Sartrovo vrijeme je bilo vrijeme zatajivanja snage nutrine, vrijeme nevrednovanja emocionalnog uma. On je filozofirao iz sebe samoga, fenomenološki koračao stazama duhovnosti, odrekao se materijalne nagrade. Paul i Simone su živjeli Raj i Pakao živeći ljubav...

Raj i pakao su u svakome od nas, nosimo sjaj sunca i vatru grijeha u dubini sebe, o nama ovisi u šta ćemo pretvoriti život. Na nebu nutarnjeg svemira plutaju jata zvjezdanih ptica i opijene slašću, odjenute oblinama svijesti, plešu ples tetrijeba i ždrala.

Osjećam blizinu srodnih duša, vidim dlanove na kojima blješte zrake izlazećeg sunca. Razmiću oblake, sijeku Gordijski čvor nagomilanih sumnji.

Život je uistinu jednostavan i lijep... živimo ga!

Dijana Jelčić

Oznake: sartre, enomenologija uma, život

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se