dinajina sjećanja

ponedjeljak, 06.11.2017.

Tu smo...




Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
na ognjištu uspomena
dogorjeva zadnji panj.


Godinama sam gledala zbilju očima zaborava. Sjećanja su bila tek siluete oslikane konturama tuge, riječima bez strasti, ruinama svjedočanstava prohujalih ljepota. Iz nutarnje tromosti je izranjala magluština suza zgusnutih u veliko ništa.

Trg cvijeća je šutio suncem
osjetih miris maja u februaru,
u zrcalu istine vidjeh
tvoju sjenu u dolasku.


Došao ti sa suncem u očima i romorom radosti na usnama. Bergsonizirao si vrijeme, u svijest ubrizgao elan vital. Osjetih želju za prevrednovanjem vrijednosti. Pozvao si me u prošlost da pronađem sebe izgubljenu u sebi.

Ne gledaj me kroz prizmu bolnih uspomena… šaptao si pokazujući mi dolinu tvoje mladosti. Začuh tišinu, vidjeh rodoslovlje uklesano u kamenu, vidjeh ljepotu sačuvanu u znamenju tisućljeća, suhozid iza kojeg se širila povijest krša.

Na obali zelene rijeke je orkestar svirao mjesečevu sonatu, na lazurnom baršunu se smiješila Luna.

Velika srebrna lopta
u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.


Doživjeh noć preporoda, oćutih povratak sjećanja.

Iz zgusnutih suza su izranjale slike u bojama izlazećeg sunca, svijet je počinjao i završavao u dubini mog pogleda, svijet vječno mlad u spokoju pamćenja.
Neretva, miris lipa i okus maslina, vitkost breza i prošlost u ovitku vremena. Ljepota pejsaža uokvirena prastarim krajolikom.

Na terasu preko usnulog cvijeća
se uspinjala zora,
zatvorila snove u sunčanu kutiju.


Rado se vraćamo u nabore prohujalog vremena, na izvorište gdje se, ne tražeći se, uvijek pronalazimo.
Tu smo, ti i ja u tragovima odlazaka i dolazaka, u zagrljaju rijeke i vjetra, kiše i zemlje, puteva i gradova. Ti i ja u igri oblaka i sunca, u disanju srca i tihovanju uma.

Dijana Jelčić




Oznake: Neretva, Hercegovina, sjećanja

- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 04.10.2016.

Tamo naučih slušati tišinu...



Rodio se pitom na obali zelene rijeke
između kamenjara i močvare i kao da je u tom vrućem ljetnom danu
udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage.
Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo,
sluša šutnju asfalta i voli tužne vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti.
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag i sadi neprolaznost u zajedništvo.
Život otvoren do labirinta njegove osobnosti kojom on prima ljubav i uzvraća nježnost.

Imam li hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice?

Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom skriva ljepotu svojih obala.
Poželjeh dotaknuti izvor. Nebo je bilo puno zvijezda,
a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca.
Voljeli smo vrijeme i lutali mlječnom stazom do Siriusa.

On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.
Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje.
U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda.
Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.
Zakoračih u rapsodiju jesenjih boja, osluhnuh pjesmu vilenjaka koji tonove snova preobražavaju u život,
napustih dolinu zelene rijeke noseći ljubav u svilenom zavežljaju duše.

U ljubičastim sutonima budimo nutarnjeg rapsoda. On nam jednostavnošču epskih pjesama pjeva o ljubavi.

Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna ....
ljubav je kad .....
ljubav je,
jednostavno ljubav

U njegovom zagrljaju osjetih da je ljubav važnija od želje da budem voljena. Oslobodih se straha od njenog gubitka, oćutih njenu snagu u vrulji strasti, u ponornicama žudnji, u fontani čežnji.
Zasjala je u tamnim koridorima duše, zaiskrila kristalima srca i postala najvredniji dragulj koji posjedujem u riznici života.
Shvatih da ljubomora nije dio ljubavi koju osjećam, nego onaj njen dio koji ne osjećam u sebi.
Tražila sam ga, uzaludno tražila jer nisam zanala što tražim. U odeonu sna osluškivah baladu o tom djeliću ljubavi.

On je bio ljubomoran, a ona sigurna u ljubav i sebe.
S vremenom je postajala nesigurnija zbog njegove ljubomore
i tako postade nesigurna u ljubav i u sebe.
Njegova ljubomora je tada popuštala, postajao je sigurniji u ljubav i u sebe,
a ona je je postala ljubomorna.

U takvom zagrljaju umiru kristali, biseri se mrve u tamni prah, ruže venu, mirisi guše, a zvukovi postaju urlici osamljenosti, pretvaraju se u tugaljivi izričaj nesretnog srca, postaju elegija nedosanjanim snovima.

Na delti čežnji, na mjestu gdje se grle želje i život, gdje rijeka vremena uranja u vječnost spoznah, ljubav je rapsodija boja, simfonija svjetlosti, sonata od snova, preludij sreće, himna slobodi. Događa se treptajima oka i otkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.

Ljubav je sretan trenutak postojanja,
kapljica vode u rijeci bez povratka,
nemirni val u oceanu snova,
zrnce pjeska kojim ispisujemo odu života,
pjena kojom skladamo Rhapsody of Love.

Dijana Jelčić




Oznake: Neretva, Hercegovina, močvara, tišina

- 07:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 26.08.2016.

Dan za pamćenje... Koćuša...



Slap Koćuša se nalazi na rijeci Mlade koja niže slapa mijenja ime u Trebižat. U blizini slapa nalaze se mlinovi i stupe, od kojih neki i danas rade. Dolina zelene rijeke prepuna poezije kapi. Trnuci provedeni tamo ostaju u riznici sjećanja kao blješteći dragulji, kao vjerni čuvari lijepih uspomena... kao tkivo snova




Sanjam te… promatram tvoje lice… sanjaš li isti san?… često nam se isprepletu snovi… ponekada mi se pričinja da smo postali simbioti… godine su učinile svoje… otvaraš oči… probudila te moja budnost i tišina… jutri na obzoru svijesti… muk trenutka uranja u prostor…

Tvoj glas ga razgrće…
koliko dugo si budna?...
nisam spavala… samo sam sanjala…
spavaš li ti uopće?...

Samo spavanje je besmisleno… gubitak vremena…
ne volim praznine u postojanju… puko spavanje je mehanizam nemoći, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe…


Mudruješ, to nije zdravo…
ni mitologija nije zdrava, a ipak se njome lječimo…
zaobilaziš temu…

Dodirujem srž egzistencije… otvaram neispisano poglavlje u knjizi postanka… zaokružujem evoluciju u snovitost istine… uranjam u zlatno doba bez ograničenja slobode, bez moćnika, vlastodržaca i pravila, u vrijeme savršenog postojanja u snu...

Poslije Titanomahije je došlo do podjele… na nebo, zemlju, more i podzemlje…
titani su izgubili san… bogovi zavladaše svijetom… nama darovaše san.

I osvetu, poslije Atlasove smrti mi smo preuzeli njegov grijeh… i njegovu kaznu… u našim glavama se zrcali cijeli svemir… mi bdijemo nad globusom i bojimo se ulaska vanzemaljskih uljeza u naš san…


To je razlog tvom bdijenju?


Da, preuzela sam Finnegansovo bdijenje… bdijem nad rađanjem i umiranjem sretnih trenutaka, bdijem na vratima našeg vremena… riješavam gordijski čvor intertekstualnosti Joyceovog romana, igram se riječima, aluzijama, stvaram osobnu kozmogoniju … lutam beskonačnim labirintom svijesti, mijenjajući spoznaju kao što se mjenjaju čestice i valovi svjetlosti u Koćuši, u poeziji slapa…i sanjam život…


Trenuci na Koćuši... utjelovljenje sna... slike govore više od tisuću riječi...























Da, to je bio nezaboravan dan... dan poezije kapi, snova i zagrljaja...

Dijana Jelčić



Oznake: Hercegovina, Koćuša, san, dolina Neretve

- 07:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.06.2016.

Zahvalnica njegovom vječnom bdijenju...



Prohujala su stoljeća, obnavlja se dan umiranja sveca, zaštitnika djece... bili smo u Hercegovini.. jutros smo u samom svitanju, prije puta ka Zagrebu, bili u Humcu, u svetištu svetoga Ante Padovanskog...
rođen...15. kolovoza 1195., Lisabon, Portugal, preminuo...13. lipnja 1231., Padova, Italija ...




dobih posvećeni ljiljan, cvijet svetog Antuna...






Osluškivah rapsodiju
odlazećeg lazura,
u tišini svitanja
doživjeh
nepovratnost noći,
u praznini trenutka
osjetih titraje sreće,
naslutih svetost
dolazećeg dana.

U mirisu lipe
oćutih bdijenje,
viziju čuvara
mog djetinjstva.

Nad rijekom vremena
premosnica svjetova,
stvoriteljica bezgraničja,
u sjaju zrcala
mnogoprotežnost ljubavi,
svjedokinja vjerovanja
u trinaesti dan
šestog mjeseca,
u molitvu izgovaranu
srcem djeteta.

U romoru odrastanja
tihovanje,
tek titraj na usnama,
zahvala zaštitniku
sakramenta ljubavi,
prosvjetitelju heretika,
vječnom čuvaru
vrata moga vremena.

Sunoćava,
trinaestica se kotrlja kraju,
kiša je pojačala miris lipe,
a na mom radnom stolu
vjekuje minijaturna statua
svetoga Ante Padovanskog.

Ovo je bio sretan dan!

Dijana Jelčić






Oznake: sveti Ante Padovanski, Humac, Hercegovina

- 17:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 10.06.2016.

Darovan san...



napisano 08.08. 1988... njemu za rođendan... trenutak, kada se oluja ruža pretočila u poeziju ruža... a dolina zelene rijeke budi sjećanja...




Darovao si mi san… smiješiš se… znam san se ne daruje… san se sanja… izranja iz podsvijesti i slijeva u svijest… kao zrnca pješčanog sata… kao rijeka nevraćanka… kao vrijeme što protiče snovitim oblacima nutarnjeg neba… uz tebe sanjam život… uz tebe živim ljubav…
Suprostavljaš mi se… život je ljubav… zgusnuli smo ljubav u trenutak… u tri sekunde zaustavljene u protočnosti pješčane ure… u vječnost ljepote… igramo se… odbrojavamo tzrna pepela u urni sjećanja… planet se vrtloži… kovitlaju se trenuci… odnose nas i vraćaju na početak… nebo nam se smiješi… grli nas baršunastim lazurom… zelena rijeka šumi zornicu svitanju ljepote… osluškujemo romor vjetra u krošnjama Lipa… ostali ste uvijek isti… promijenile su se iluzije… prividi su uvijek ljepši…

Nad rijekom se uzdiže magloviti oblak uspomena… iz kapi izranjaju krugovi u kojima ispisamo poeziju duša… dva srca zaigrana u vihoru svevremena… dogodio se susret, dogodila se ljubav… u fenomenologiji percepcije se prelamaju boje… pojavnosti začudnog spektra nepostojećeg na paleti svakodnevice… sunčani sjaj nutrine iz kojeg se rađaju leptiri u našim tijelima… hvala ti dječače, darovao si mi zaboravljene nemire… opet se smiješiš… nemiri se ne daruju… oni se događaju u vrtlogu svijeta… u kovitlanju planeta… u spiralnoj dinamici suprotnosti… u protoku vremena… Promatram odraz tvog lica u kapi kiše… osjećam uzburkanost u venama… još uvijek sam zanesena ovom čudesnom bliskosti… još uvijek živim sretna između dva praskozorja… još uvijek sam uzbuđena između dva sutona… još uvijek se radujem budućim događanjima… našim susretima u trenucima… smotani u klupko ljubavi mi postajemo čvorovi u tkivu vremena… kukičamo mrežu života u koju hvatamo lijepe uspomene… u razvalinama vječnosti ostavljamo osmijehe… znamenje sreće…





I svaki put kada se vratimo u dolinu Neretve dogodi se susret nas i naših sjećanja… tih nježnih čuvara skoro nepodnošljive lakoće postojanja… tu se dogodio veliki prasak ljepote… tu je počeo svijet naših sanjarija… tu smo ispili prve kapi nektara iz kaleža vjerovanja… na nebu iznad svetog brda je zasjala svjetlost zlatne hostije i posvetila nas… tu sam uronila u raskoš tvoje prisnosti… izgubila se u dubini tvog nježnog pogleda…

Ipak si mi darovao san… hvala ti!

Odustaješ od sučeljavanja… i daruješ mi med sa usana…

Dijana Jelčić…

Oznake: Hercegovina, Neretva, san

- 09:29 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 08.06.2016.

Zagrljaj pod maslinom...






Postoji li običan slučaj?... ljubav, začeće, porod, život i opet ljubav… je li kružni tok sudbine slučaj?... dogodi li se neka priča slijedom slučajnih misli… tijekom slučajnih osjećaja… nezaustavljivim tokom događanja?... izviru li slučajnosti iz kaosa zbilje ili poetike sanja… promatram sunoćavanje… prelamanje dana u noć… stojimo spramčiok Suncu… nebo plamti vatrom dolazeće ljepote… dogodilo se jučer u dolini zelene rijeke, pod maslinom utjelovismo davni osjećaj i davno napisanu pjesmu...






Mogu li tako živjeti
pitala sam se i
sanjala plave daljine.

Od praotaca
naslijedih obalu sna,
hridi u dnu vječnosti.

Upoznala sam prkosna
zapljuskivanja vremena,
odupirala se Kupidu,
bježala u zavjetrine tmine,
doživjela tugu dubina.

Osjetih njihanje zipke ljepote
i istost kolijevke i snova.

San je sidro u oceanu jave.
Na obroncima vjerovanja
šest je vrhunaca iza kojih
izlazi i za koje zalazi
zlatna hostija.

Stajala sam pod
maslinom,
na obzoru svijesti
zasjaše mnoga sunca.

U prozirnoj tišini
vidjeh anđela vatre,
bljesak zbilje u iluziji.

Izronio si iz privida i
uronio u uzbibanost nutrine,
u zagrljaj pod maslinom
u kraj vremena čekanja...

Dijana Jelčić

Oznake: Hercegovina, dolina Neretve, sjećanja

- 07:57 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 31.05.2016.

U kamenom gradu...




Područje Stoca je poznato po brojnosti i raznolikosti kulturno-historijskih spomenika koji datiraju iz vremenskog raspona od oko 14.000 godina. U tom bogatstvu kulturno-historijske baštine se gubi važnost i značaj, a prije svega posebnost, ostataka Ilirskog grada Daorsona. Daorson je bio glavni grad heleniziranog ilirskog plemena Daorsa koji su živjeli od 300. do 50. godine prije nove ere u dolini rijeke Neretve.






Kiklopski zidovi, zaustavljeni u vremenu... uramljuju Daorson...



Prijeteća praznina
života bez strasti,
bez titraja,
bez pomaka.

Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.

Postoji,
dragi moji,
začaurena u strahu.

Postoji
u plesu dugih sjena,
nad bezdanom na litici svijesti,
u želji neispunjenoj,
u nedohvatnoj budućnosti
ubrizganoj u užas ponora.

Bojali smo se,
bježali iz vremena,
u njedrima trenutka
poželjeli dohvatiti sunce.





Na stubama vremena,
u gradu, među megalitima
osluhnusmo tišinu kamena,
uronismo u mir i
dočekasmo zagrljaj
kraja i početka.

Sjene su nestale,
sunce ostalo,
kalendar vječnosti,
oganj kozmosa,
ti i ja
i duša kamena.

Odživjeli smo
putovanja,
oduprli se iskušenjima
i vratili u zbilju.

Kamenje je zaokružilo
svjetlost.

Dijana Jelčić



Oznake: Daorson, duša kamena, Hercegovina

- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>