dinajina sjećanja

srijeda, 30.05.2018.

U valerima snovitosti...







Zadranin Giovanni Smirich je nakon smrti žene Attilije 1918. godine, vodeći se zajedničkim zanimanjem za mitsko, u perivoju oko vile dao podići repliku egipatske sfinge kao spomen na voljenu ženu.
U ovom dijelu Europe sfinge su prava rijetkost, a zadarska je k tome najveća od svih. Osim toga, zadarska sfinga je vrlo posebna, jer je izgrađena u znak sjećanja na voljenu ženu i romantična legenda kaže da stoga ispunjava ljubavne želje.








U valerima snovitosti zagrljaj misaono- osjećajnog, imaginarno trajanje u pronađenom vremenu.
Na obrubu riječi punina neizrecivosti, očuđavanje slojevitih praznina nedorečene zbilje.

U trenutku misaonog kaosa preobrazba svijesti,
na obodu vječnosti metamorfoza razularenih htijenja,
uron u dubinski sinkretizam, u neraščlanjivost iluzije i zbilje.

Pronađoh se u iskustvu trajanja, na granici neiskustvenih opsjena.





Promatram spomenik jednoj davnoj ljubavi,
lice žene sa tijelom lava.

Muk sunoćja razbija Kampanel svete Stošije, sjena zvuka se širi, sunce nestaje iza obzora,
more buja plimom, dotiće lazur noći.

U izmišljaju vremena Sfinga ostvaruje ljubavne želje.

Izgovorih je.

Dijana Jelčić



Oznake: Sfinga, zadar, želja

- 07:07 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.05.2018.

Carstvo tišine...





Prolutah arhivom... dotaknuli me prastari pjesmuljci... uzburkala se sjećanja... zatitralo vrijeme oluje ruža... i prastaro pitanje... Odakle dolazi ljepota?... ponavljam se, znam, ljepota dolazi iz srca... približava se tridesetogodišnjica braka... pitam se što bih mogla suprugu darovati... Tinovu kristalnu kocku vedrine?... ukorićenje mojih davnih sanjarija?... naša misaona sučeljavanja?... dijaloge na obrubu trajnja?...
Zahvalna na svakoj dobronamjernoj kritici, nadam se znat ću se odlućiti...

Tiho i elegantno, kao crna pantera, spušta se noć. Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom.

Tiho i elegantno




Zvjezdanim sjajem okrunjena,
ljubavlju ogrnuta, ta čudesna i snena
mjesečeva ljubavnica,
pleše svoj ponoćni ples.

U ovo doba gluho, budna od ljepote promatram
tu čudesnu igru svijetlosti i sjena.

Ljubav, ta noćna kraljica,
sa zvjezdanim dijademom u kosi,
je moje bodljike
pretvorila u mekane dlanove,
u mom kaosu
izgradila gnjezdo spokoja,
otvorih vrata blagosti,
zakoračih u odaju buđenja.

Dok tiho i elegantno,
kao crna pantera odlazi noć,
ples svjetlosti i sjenke se gubi na horizontu,
u vazi umiru bijele ruže,
osjećam oluju jutrenja,
ćutim tugu nisam uspjela pobjediti.

Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas znam
navike pretvoriti u ljubav,
opraštati sebi i drugima…

Stavila sam srce na proplanak,
tamo gdje vjetrovi obaraju tek procvale sne.

Izdrži srce, ostani vjerno sebi i korijenju,
rasti, izrasti iznad horizonta prolaznosti.

Tamo gore je sunce,
tamo gore je beskraj i san.

Začuh titraje tišine, osluhnuh, da,
to moje poludjelo srce kliče...

Zvijezde nad tvojim čelom
ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena
u tvom podnožju
rijeka se jutrom oblaći,
a ljubav bdije među zvjezdama
do noći
kada iz tvoje utrobe
rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom
poteće gola želja
mog i tvog sjedinjenja.

Danas znam budna sanjati, slušati tišinu koju naučih osluškivati u dolini zelene rijeke… tišinu koja se još uvijek zrcali u očima boje snova

„Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.





Zvijezde nad tvojim čelom



Oznake: arhiva, želja, san

- 08:48 - Komentari (24) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...