Volim pepeo prohujalog vremena...
Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana, iz plavog šuma vječnosti postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do trena kada se vraćamo među zvijezde, uranjamo u vrtloženje nebeskog vretena, postajemo kapljica nebeske rijeke ili foton svjetlosti. U predklijetki sna čekasmo na rođenje sna. Bili smo djelić kozmičkog zakona koji se plesom sudbine preobrazio u biverzum vječnosti, u bezvremeni triptih ugrađen u crkvu drevne republike.
U noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svijesti, oči pune zvjezdane prašine. Suze svetog Lovre, ostvarenje želja
Ljubav nas je bezglasno zatvorila u geometriju svevremena, ovjekovječila na žrtveniku života i osudila na trajanje u njenoj moći. Njene ruke su nježne poput svilenkastih krila nebeskih ptica koje nas pratiše na putovanju ka trenutku rađanja u snu. U njenom disanju osjećamo nepostojanje praznine, spoznajemo snagu mikrokozmosa u kojem je sve titranje struna u mnogodimenzionalnosti svjesnosti. Besmrtnost te tajanstvene boginje obogaćuje našu smrtnost, čini je bajkovitom i nježnom kao što je zagrljaj pjeska i pjene nježan, kao šum veličanstvenog mora, kao triptih vječnosti pretočen u ovaj tren postojanja ljubavi.
Dijana Jelčić… napisano ljeta 1986- og u drevnoj republici… bilo je to naše naglo ljeto... malo kičasto štivo, ali moje...
Napustila sam drevnu republiku i ostala sama između svjetova.
Tiho i elegantno kao crna pantera se spušta noć. Iz kobalta bezdana izranja svjetlost,
zrcaljenje prohujalih nemira.
Teške od zvijezda vise ruke svemira nad mojim prozorom.
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj samujem,
ne znaš s kojeg prozora promatram zvijezdu padalicu, tvoj put meni.
Radost spoznaje, srcem odapet let ptice, u lepetu krila začuh tvoje ime.
Vidjeh viziju našeg naglog ljeta, začuh zvuk crkvenog zvona, odsanjah ponoćni tango.
Plesali smo na plaži, srce je mjenjalo ritam.
Ljeto se bližilo kraju, jesen je stigla s maglama i seobom ptica.
Na žrtveniku vremena zapalih svijeću.
Poezija kiše je objavila promjenu na dlanu sudbine.
Srce ja opet mjenjalo ritam.
U aureoli trenutka boja tvojih očiju, nagovještaj svitanja novog sna. Jantarna slova u ljubičastom sjaju dolazečeg jutra.
Došao si u moju zbilju buketom svjetlosti, tišinom, rapsodijom jesenjih boja i mirisom mladog vina.
Danas volim pepeo proteklog vremena oko tvojih očiju, volim tvoje trepavice taj čarobni veo iza kojega se tek naslućuje dubina tvoga pogleda boje zlaćanog sunca tvoje duše. Ozrcaljena u tvojim očima imam dva lica, jedno je satkano od tužnih sjećanja, a drugo izrasta u ovom sretnom trenutku iz nježnosti tvojih pogleda odbacujući breme drevnog umora.
Noćas gledam kako zvijezde počivaju nad ponorima noći, a otok sreće se iskri u ljubičastom svitanju.
Dijana Jelčić
fotografija ... Jasna Marcelić
Volim pepeoOznake: dubrovnik, drevna republika, plaža hotela Excelzior
|
