Ispisujemo ljubav...
Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?
Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje meda?
Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?
Bio si bezimen,
nestvarno stvaran u snovima
bio si poeta moje snovitosti,
u zbilji potapljan u zaborav,
izranjao na obali sunoćja,
oči su sjale među zvjezdama,
nestvarno stvaran jahač
mjesečeva glasa,
bio si bog vjetra,
Eol u krilima Hermesa,
donosioc nečujnih poruka
sa dalekih obala oceana sna.
Spuštao se na hrid,
darovao mi suze
umirućih školjki,
ponekad jecao u pjesku vremena,
urlao u krošnji spoznaje.
Bio si rapsod na stazama
noćnih lutanja,
nestvarno stvarno htijenje
uzaludnih nadanja,
utjelovljenje voljenja.
U nestvarno stvarnom
pripadanju iluziji
oćutih ljepotu svitanja
bezimenih godina,
nisam ih brojala.
Nije bilo važno,
osjećala sam,
sudionici smo iste imaginarije,
vrijeme nije radilo protiv nas.
Vidjeh na stijeni uklesan žig
strpljenja,
znamen neprolaznosti ,
otkucaj srca kamena,
vrijeme zaustavljeno
u nestvarno stvarnoj zbilji.
Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...
Dijana Jelčić... kolaž stihova iz zbirke „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA,Zagreb, 2014.
JEDNOM ĆE IZ MOG GROBA IZRASTI BEZBROJNI CRVENI TULIPANI
I GORJET ĆE RUMENIM PLAMENOM.
NE ČUDI SE TOME, O NAJLJEPŠA,
SJETI SE KOLIKI JE SILAN ŽAR LJUBAVI TEBI POSVEĆENE
GORIO U NEKOĆ ŽIVOM ČOVJEKU,
KAD MRTAV JOŠ TOLIKO PLAMTI.
Zdenko Jelčić...
u Ludbregu, 12. 02. 2016... poetska večer "Ispisujemo ljubav"...
Oznake: valentinovo, dan ljubavi, ljubav
|
