Knjiga snova...
Ova čudesna slika Wladimira Kush-a budi u meni djetinja vjerovanja u vile ljubavi. Gledajući je tonem u snove i vjerujem, jednostavno vjerujem u da će današnji dan donijeti konačno smirenje svim proteklim olujama našega života... to je bilo vrijeme tihog umiranja... davna 2008-a, godina u kojoj bježah od zbilje... tražih spas u nedosanjanim snovima... i kičastim slikama paralelnih svjetova...
Zaustavih misli da se ne utopim u strahovima. Otvorih knjigu od snova...
i iz nje mi se smiješi vila ljubavi, treperava,
lepršava ljepotica leptirovih krila.
Osjetih uzbuđenje i šapnuh
Neka ljubav pleše u mojem glasu,
neka se odmara u tvojoj tišini,
neka kroz moje srce stiže
do svih tvojih trenutaka.
Neka poput zvijezda sjaji
u tami mojega sna,
i neka rudi u tvojem buđenju.
Neka ljubav plamti
u vatri mojih želja
i teče tvojim venama
iz mene u tebi ljubavi moja.
Dopusti mi ljubavi
da u svom životu
nosim tvoju ljubav
i neka ljubav pleše
bojama nade i
strunama velike harfe
neka pleše nebom
ovog svitanja
i neka se vrati
u život
životom tvojim.
"Dozvoli srcu da ispuni obećanje i kreni ovoga trena, kreni miran u dnevnik dana i budi spreman za kroniku onih što slijede." šapnuh usnulom dječaku. On otvori oči i ja vidjeh svoj lik u bojama njegovih snova.
Probudih se na žalu sna gdje neka, do sada nepoznata snaga, pokreće plimu i oseku života. Noćas oživjeh pod zvijezdama, vidjeh Veneru i Oriona i dočekah Danicu.
Svitanje mi šapnu budi strpljiva, strpljiva do zvijezda i ja osjetih plimu života i dlanove neba kao ljepotu i kao mir.
Šapnuh nebu, čovjek živi samo jednom i stidljivo sunce razbi maglu ovog jesenskog jutrenja.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli, a ja zapitah sebe što je to život ?
"Odrasti do djeteta, zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da diše onda ćeš znati suosjećati, biti sretna i nesretna, radosna i tužna, odmorna i umorna s onim koga voliš" začuh glas istine.
Osjetih mir, trenutak sreće
sudbina mi pokloni cvijet,
cvijet na kojem vrijeme ne teče,
cvijet koji ne vene,
cvijet koji vječno živi,
cvijet na čijim se laticama
rađaju leptiri i ljubav.
Jutros u meni prestade noć proteklih dana, horizont zagrli ocean novih želja i ja krenuh cvijetnom galijom pod koplja dnevne svijetlosti. Začuh glasove smirenja i prisjetih se obečanja datog samoj sebi na početku sna. Strahovi sazdani od prolaznih trenutaka usnuše zorom ovog buđenja.
Stojim na pragu novoga dana, boje nade zasjaše pred mojim očima!
Zagrlih trag sunca, krenuh kroz stupove sreće i šapnuh još jednom dječaku očiju boje sna:
Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da ispuni obečanje i kreni sa mnom ovoga trena, krenimo mirni u dnevnik dana i budimo spremni za kroniku onih što slijede!
Dijana Jelčić
Knjiga snova
Oznake: vrijeme tihog umiranja, knjiga snova, budnost
|
